|
Izmučena životnim jadima i nevoljama koje su ju svakodnevno snalazile, Ana Katarina Zrinski, rođena Frankopan, preminula je u dominikanskom samostanu 16. studenoga 1673. godine.
Ana Katarina Zrinski rođena je najvjerojatnije 1625. godine u Bosiljevu kao kći krajiškog zapovjednika Vuka II. Krištofa Frankopana Tržačkog i njegove druge supruge, Nijemice Uršule Inkofer. Plod istog braka bio je i njen mlađi brat, Fran Krsto Frankopan.
Shodno velikaškim običajima onog doba, i unatoč djetinjstvu provedenom u vojničkom Karlovcu, već je od najranije dobi započela stjecati visoko obrazovanje, tako da se osim rodnim hrvatskim znala služiti i latinskim, njemačkim, talijanskim i mađarskim jezikom. Groficu Katarinu Zrinski smatra se prvom ženom u Banskoj Hrvatskoj koja se bavila originalnim književnim radom. |
Prvu ključnu prekretnicu u Katarininom životu činila je udaja, u dobi od šesnaest godina, za grofa Petra Zrinskog, s kojim potom život, uz povremene posjete drugim posjedima, provodi ponajviše u Ozlju. Ta se situacija, dakako, mijenja nakon 1664. godine, kad Petar Zrinski postaje nasljednikom svih zrinskih posjeda u Monarhiji, uslijed čega svoje sjedište premješta u Čakovec. Važno je napomenuti kako je Čakovec u ono doba bio iznimno važno političko i vojno, a potom i kulturno središte ne samo državine Zrinskih, već i čitave onodobne Hrvatske pod banskim žezlom. Poznato je s kolikim su divljenjem o čakovečkom dvoru Zrinskih, a posebice Nikolinoj knjižnici, pisali Nizozemac Tollius i Osmanlija Čelebi. Dok će o Katarininoj uključenosti u kulturni život uskoro biti rečeno više, ovdje je bitno napomenuti da postoje i listine i pisma podložnicima koji svjedoče o njenoj aktivnoj participaciji i u gospodarskom životu feudalnih posjeda.
U braku Katarine Zrinski i grofa Petra Zrinskog rođeno je četvero djece koja će naposljetku redom, u većoj ili manjoj mjeri, podijeliti tragičnu sudbinu svojih roditelja: Jelena, koja će nakon niza protu-habsburških ustanaka naposljetku život završiti u izbjeglištvu na teritoriju Osmanskog Carstva; Ivan Antun, koji će poremećena uma preminuti u tamnici; te kćeri Judita Petronila i Zora Veronika, koje su kraj ovozemaljskog života dočekale kao redovnice u samostanu klarisa, odnosno uršulinki.
Prijelomni trenutak u životu Katarine Zrinski, ali i povijesti rodova Zrinskih i Frankopana, kao i cjelokupne Hrvatske, bio je otpor hrvatskoga i ugarskog plemstva prema apsolutizmu bečkoga dvora, u hrvatskoj historiografiji poznat pod pomalo redukcionističkim nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Nakon pogibije Nikole VII. Zrinskog 1664. godine, u organiziranju tog otpora ključnu su ulogu preuzeli Katarinin muž grof Petar Zrinski i brat markiz Fran Krsto Frankopan. Historiografija navodi kako se u urotu, u ulozi pregovaračice s poslanicima francuskoga i poljskog kraljevskog dvora, aktivno uključila i sama Katarina. Kao što je dobro poznato, urota je zbog većeg broja razloga doživjela neuspjeh, a Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, unatoč vladarevom jamstvu sigurnog prolaza, uhićeni su i u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine osuđeni na smrt.
Nakon ulaska carske vojske u Čakovec, koji je slijedio odmah nakon što su Zrinski i Frankopan napustili Međimurje, Katarina je, uz grubo postupanje i sveprisutnu pljačku, najprije zatvorena u kućnom pritvoru. Dok su između kralja i cara Leopolda I. i Dvorskoga ratnog vijeća trajale rasprave o najadekvatnijem smještaju za uhićenu groficu, za koji je naposljetku odabran Graz, dotle su Katarina i kći joj Zora Veronika živjele u iznimnoj bijedi, bez sredstava za dostatnu prehranu ili ogrjev.
Naposljetku razdvojena od kćeri, koja je silom upućena u uršulinski samostan, Katarina – i sama, unatoč protivljenju predstojnica većine samostana, poslana u samostan – posljednje dane provodi pišući pjesme. Krajem 20. stoljeća rukopisnu zbirku Libar od spominka sastavljenu od 78 pjesama, od kojih je 5 na njemačkom, 4 na latinskom, a ostatak na hrvatskom jeziku, pronašao je „lutajući reporter“ Gerhard Ledić.
(Skraćeni članak)
Autor: Saša Vuković, https://povcast.ffzg.unizg.hr
|
