Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

BLEIBURG - TITOVA DOZVOLA ZA GENOCID       (15.05.2020.)

Film vrijedan pažnje!

1945. godine, samo nekoliko dana nakon završetka 2 svjetskog rata, Tito i njegovi partizani započeli su masovnim likvidacijama muškaraca, žena i djece, te svih onih koje su smatrali neprijateljima njihove diktature. Masovna ubojstva započela su nad 700‘000 hrvatskih vojnika i civila koji su nakon završetka rata odlazili prema Engleskim snagama na Blajburgu (Austrija) u nadi da će ih Englezi prihvatiti, jer su prema Ženevskoj konvenciji garantirali svim izbjeglicama slobodan prolaz do sigurnih američkih zona u Italiji.

Umjesto da ih propuste prema Italiji, Englezi su natovarili ljude u vlakove i kamione, te ih na prijevaru poslali nazad u komunističku Jugoslaviju, direktno u ruke Titovim ubojicama. Ostale su prisilili na marševe smrti koji su se protezali kroz cijelu Jugoslaviju. Večina tih ljudi bila je mučena, ponižavana i ubijana u velikim masama. Ovaj film prikazuje jedinstvena svjedočanstva Engleskih oficira, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih s Blajburga, te povjesničara i istraživača počinjenih zločina. Uz pomoć povijesnih dokumenata, te novootkrivenih masovnih grobnica ovaj film jasno opisuje kršenje Ženevske konvencije i međunarodnog prava koje je dovelo do Blajburške tragedije odnosno holokausta Hrvatskog naroda.

Film je snimljen na engleskom jeziku sa hrvatskim prijevodom na traci. Taj sam tekst skinula i stavljam ga kao nezaboravni pismeni podsjetnik uz link na film. (D. Gaupp)

Bleiburg: Titova dozvola za genocid

Nakon završetka 2. svjetskog rata, bez obzira na pobjedu saveznika u Europi i službenoj pobjedi nad fašizmom, nastavljena su tajna, masovna ubijanja u Jugoslaviji od strane Titovih partizana protiv bivših protivnika. Podatci ukazuju na nepoštivanje međunarodnog prava nakon završetka 2. sv. rata, što je dovelo do masovnih egzekucija stotine tisuća ljudi koji su vraćeni u Jugoslaviju. Svi oni umrli su od ruku jugoslavenskih partizana u masovnim likvidacijama i na križnom putu. Nitko do sada za ta nečovječna djela nije odgovarao pred licem pravde.

Dr. Mitja Ferenc (prof. sveučilište Ljubljana):

"Zadnjih 26 godina radim na tajnim grobištima i vidio sam nevjerojatne stvari. Ali, one strašne scene koje sam vidio u Hudoj jami nikad neću zaboraviti. Kopali smo punih 8 mjeseci. Probili smo 11 betonskih zidova koji su blokirali prolaz. Najdeblji zid bio je širok 1,2 metra u kojem je bilo ugrađeno 11 metalnih šipki. Bilo je više nego jasno kako je konstrukcija ovih pregrada bila napravljena sa svrhom da se ova strašna istina nikad ne sazna. Nakon svih probijenih zidova, hodali smo kroz rudnik i naišli na ogromnu masu mrtvih ljudskih tijela koja su bila u jednom komadu, netaknuta. Moglo se na njima vidjeti sve. Koža, uši, kosa! Otkrili smo da su ljudi bili poslagani u 8 redova. ležali su jedan na drugom. Izgleda da su ljudi prisiljavani leći na mrtva tijela prije nego što su bili ubijeni. Na tom jednom mjestu našli smo 427 tijela. Nakon toga, počeli smo sa iskopom jame u dubini od 5 metara. Htjeli smo ustanoviti koliko ljudskih tijela leži u jami na dubini od 45 metara. Na uzorku od 5 metara dubine izvadili smo 340 tijela. Kad sam izašao iz jame, plakao sam kao malo dijete."

 

 

2009., 64 godine nakon masakra Hrvatskih civila u Hudoj jami, dugo čuvana tajna komunističke Jugoslavije ugledala je svjetlo dana. Svih tih godina, istina o partizanskim zločinima bila je zakopana i skrivana u Hudoj jami. Nakon što je Huda jama u potpunosti ekshumirana, izvađeno je više od 3'000 tijela ubijenih muškaraca, žena i djece. Ovo su skalpovi ženskih kosa i pletenica koji su pronađeni na mrtvim tijelima.

Dr. Mitja Ferenc:

„Kad se Huda jama otkrila, ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj su bili preneraženi i užasnuti. Posebno je to bio šok za nas u Sloveniji, jer nismo nikad čuli niti čitali u stranim publikacijama o tako strašnom mjestu egzekucije. Kad je vijest izašla van, Slovenska je vlada zabranila daljnja iskapanja na rok od 7 godina. Na ovom mjestu, 1945. godine, ljudi su mučeni, silovani, ubijani, a neki i živi pokopani.“

Andy Mihaljević:

„Hodali smo od Zagreba prema Sloveniji. Svi smo bili potišteni. Nitko nije znao kakova će biti naša budućnost. Kolone ljudi iz Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, kretale su se prema Austriji u dužini od 60 kilometara. Ljudi su odlazili u strahu od partizanskih jedinica koje su bile poznate po brutalnosti, kriminalu i ubojstvima. Većina je ljudi napustila glavni grad Hrvatske već 7. svibnja 1945."

John Ivan Prcela (povjesničar (preživjeli Hrvatskog holokausta):

„Pola milijuna Hrvata hodalo je prema Austriji uz vjeru i nadu kako će se predati u ruke civiliziranim zapadnim saveznicima.“

Dr. Martin J. Hrgovčić (preživjeli):

„Blizu Celja u mjestu Slovengradec, dva su engleska aviona letjela iznad nas na relativno maloj visini. Mi smo počeli trčati u jarke pored ceste koji su obrasli visokom travom. Skrivali smo se od aviona. Avioni su na nas otvorili vatru. Čuo sam i osjetio jako dobro kad me metak pogodio u lijevu nogu.“

Andy Mihaljević (preživjeli s Blajburga):

„Blizu Slovenske granice napali su nas partizani. Blizu Dravograda, partizani su topovima tukli po koloni civila.“

15. svibnja 1945., nakon 8 dana hoda u ovom masovnom egzodusu, gladni i iscrpljeni, stigli su na Blajburg. Tu su se sastali vojnici Nezavisne Države Hrvatske, Englezi i partizani.

Andy Mihaljević:

„Tisuće nas je pristizalo na Blajburg. Svuda uokolo, koliko se god u daljinu moglo vidjeti bilo je puno ljudi koji su pristigli prije nas. Većinom civili, žene, djeca, cijele obitelji!“

Ovdje na Blajburškom polju u južnoj Austriji započela je velika tragedija 200'000 hrvatski i slovenskih vojnika, te 500'000 civila krenulo je prema Blajburgu nakon završetka drugog svjetskog rata sa nadom da će ih Englezi prihvatiti i postupati prema Ženevskoj konvenciji i međunarodnom pravu, te im osigurati zaštitu od komunista i jugoslavenskih partizana. Engleski časnik Patric Scott, tražio je od Hrvata da se suzdrže od daljnjeg napredovanja prema sjeveru. Tijekom razgovora, hrvatska je strana dobila garancije da će Hrvatima biti dozvoljeno ići prema američkim sigurnosnim zonama u Italiji već slijedeći dan, ako prethodno polože svoje naoružanje. Scoot je zapisao u svojem dnevniku kako je dobio naređenje od viših časnika da predaja Hrvata ne dolazi u obzir,jer su se Hrvati borili protiv Jugoslavena i na strani Nijemaca, te zbog toga trebaju postati zarobljenici jugoslavenske vojske. Dodao je kako: „… ima jasne naredbe od engleskog maršala Alexandera, koji je pak dobio precizne političke instrukcije od ministra vanjskih poslova Churchillla“. Konačna odluka o sudbini Hrvata donijeta je 15. svibnja u ranim jutarnjim satima.

Andy Mihaljević:

„Nakon nekoliko dana pregovaranja sa Englezima, hrvatski je časnik donio odluku da se naoružanje mora položiti. Nastao je pravi kaos!“

U tijeku pregovaranja često se spominjala odredba Haške i Ženevske konvencije koja precizno određuje postupanje prema ratnim zarobljenicima. Prema dogovoru na Jalti 1945. godine, saveznici su odlučili da se svi zarobljenici ruskog državljanstva, a koji su se borili na strani Trećeg Rajha, imaju predati u ruke one zemlje protiv koje su se borili. Iako je ovaj dogovor vrijedio samo za građane Rusije, bio je primjenjivan i na Staljinove suradnike, uključujući Josipa Broza Tita.

Partizan Ivan, svjedok:

„Ja sam bio na Blajburškom polju kad su Englezi ukrcavali hrvatske vojnike sa njihovim obiteljima, ženama i djecom.“

Capt. Nigel Nico (British 8th Army):

„U slijedećih pet dana mi smo organizirali vlakove koji su prevozili Hrvate nazad u Jugoslaviju. Bilo je tamo žena, djece, starijih ljudi, te čak i malih beba.“

Partizan Ivan:

„Mi, partizani, preuzeli smo vlakove i vozili ih kroz tunel Jesenice nazad u Jugoslaviju.“

Capt. Colin Gunner:

„Mi smo međusobno razgovarali o tome kako su djeca bila ubijana.“

Nakon čvrstog obećanja da će biti poslani do sigurne zone u Italiji, Englezi su ukrcavali Hrvate na vojne kamione i željezničke vagon, te ih vozili poput ovaca na klanje. Izdali su izbjeglice, civile i ratne zarobljenike ! Umjesto u Italiju, vlakovi i kamioni vozili su ih natrag u Jugoslaviju.

Capt. Nigel Nico:

„Dobili smo točne zapovijedi od naše komande da njima ne treba reći gdje će odista ići. Ako bi se ljudima rekla istina gdje će ići, oni bi odbili našu ponudu, jer bi znali da će biti ubijeni. Jedini način da ih stavimo u te vlakove, bio je da im lažemo o njihovom krajnjem odredištu.“

Partizan Milovan Đilas:

„Večina ljudi koje su Englezi vračali natrag, bili su obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Nisu bili ustaše, niti slovenski domobrani. Jedino su se bojali komunizma. Da su nam Englezi predali vojne i političke predstavnike koji su surađivali sa Nacistima, mučili i ubijali ljude, moral engleskih časnika i njihova djela ne bi dolazio u pitanje. Ali, to nije ono što su učinili. Prisilno su vračali sve ljude natrag. I to je bilo apsolutno pogrešno.“

Capt. Nigel Nico:

„Dobili smo naređenje da pošaljemo sve. Sjećam se da sam pitao komandu za savjet: Hoću li slati nazad i civile. Odgovorili su mi: 'Da, ako su to civili koji prate vojnu jedinicu.' Onda sam ih pitao: Što se pod tim podrazumijeva? Došao je odgovor sa pojašnjenjem: 'Civili koji prate vojnu jedinicu smatraju se sve osobe, bilo kojeg uzrasta, muško ili žensko, koje su ovisne o vojnim jedinicama u smislu opskrbe životnim namirnicama. To znači svi.“

- O čemu ste razgovarali Vi i Vaši engleski vojnici uz ovaj cijeli slučaj!

Capt. Colin Gunner:

„Prokleti prljavi politički posao! U kojem mi nismo željeli sudjelovati!“

Andy Mihaljević:

„Razvrstavali su nas u nepregledne kolone i prisiljavali hodati prema Mariboru. Hodali smo cijeli dan. Morali smo se kretati jako brzo. Partizani su bili na konjima i na biciklima. Tko god nije mogao hodati zadanim tempom, bio je pretučen ili ubijen.“

- Jeste li u to vrijeme mislili da svi ti ljudi koji su hodali preko mosta, odlaze u smrt

Capt. Colin Gunner:

Jesam.“

- Vi ste dobili svoje zapovijedi i to je bilo to?

Capt. Colin Gunner:

„To je upravo to. Slijedio sam višu zapovijed! A zapovijed je zapovijed! Ja nemam nikakvih osjećaja u vezi s tim.“

- Jesu li Vam Vaši zapovjednici ikada objasnili razlog povratka svih tih ljudi?

Capt. Colin Gunner:

„Bili smo posramljeni tim činom. Još uvijek jesmo!“

Engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj zaključio je, kako je postojala zavjera u slučaju povrata Rusa i Jugoslavena u matične zemlje, u kojoj je engleski premijer Harold Macmillan igrao glavnu ulogu. 12. svibnja 1945. Macmillan se sastao u Italiji sa engleskim feldmaršalom Aleksanderom. Nakon toga, posjetio je englesko zapovjedno sjedište u Klagenfurtu na Blajburgu.

Capt. Nigel Nico:

„Naravno da zapovijed nije došla direktno iz glavnog stožera, već kroz lanac zapovijedanja. Mi smo dobili zapovijed preko naše 6-te oklopne divizije.“

Dva dana nakon toga, 14. svibnja, Englezi izdaju naredbu „svi zarobljenici koji su se borili na strani njemačkih snaga moraju biti razoružani i predani u ruke jugoslavenskih snaga, a sve one stotine tisuća drugih koji prelaze granicu, trebaju se razoružati i prisiliti na povratak u Jugoslaviju“.

- Znate li koja je bila prava istina?

Capt. Colin Gunner:

Prava istina ? Žene … djecu … i sve ostale ljude!

Partizan Ivan, svjedok:

„Dobili smo naređenje iz 11. Dalmatinske brigade da se izabere grupa od provjerenih komunista, iz redova oficira i vojnika, za tajni zadatak. Formirana je specijalna jedinica od 70 ljudi.“

Amerikanci su prosvjedovali na tu odluku. 4 srpnja izdana je zapovijed da „Jugoslaveni ne bi trebali biti vraćeni u Jugoslaviju ili predani u ruke partizana bez njihova pristanka. Te osobe bit će tretirane kao izbjeglice i kao takve trebaju biti premještene u Italiju“. Ali, to je bila zakašnjela odluka. Sudbina svih Hrvata već je bila određena. Kolone ljudi su se smanjile.

Simo Dubajić, zamjenik komandanta operativnog odjela 11. Dalmatinske partizanske brigade i ubojica:

„Tito je odlučio tretirati jedino Nijemce kao vojne zarobljenike, te ih poštedjeti. Pripadnike drugih vojnih jedinica odlučio je likvidirati. Masovne likvidacije izvršile su specijalne partizanske jedinice KNOJ-a i OZNA-e."

Partizan Ivan, svjedok:

„Svakog dana na stanicu je pristizalo između 10 do 20 vlakova punih ljudi. Ljudi nisu dobivali hranu niti vodu. Većina njih bila je u stanju kome. Najviše je bilo muškaraca. Sve su žene bile silovane prije nego što su ih poubijali. Bilo je i 200 dječaka između 14 do 6 godina. Svi su bili ubijeni. Sve su poubijali.“

- Što ste mislili u to vrijeme, znajući da će svi ti ljudi, muškarci, žene i djeca biti ubijeni?

Capt. Colin Gunner:

„Izvršavaj zapovijedi!“

- Znači, dobili ste zapovijed i to je bilo to?

Capt. Colin Gunner:

„To je baš tako! Zapovijed je zapovijed. Nemam nikakvih osjećaja ili bilo što slično! Isuse Kriste!“ (teku mu suze)

Partizan Ivan, svjedok:

„U jednom tjednu ubijeno je između 30‘000 do 40‘000 ljudi. Samo iz Kočevja poslali smo preko 20 vagona odjeće. Svaki dan slali smo 2 do 3 vagona osobnih stvari koje su bile oduzete ubijenima.“

 

Partizan Milovan Đilas:

„Mi partizani, bili smo nova revolucionarna vojska bez regularno izabrane vlade, sudstva i svega ostalog. I doista, 1945. godine smo pritvarali i ubijali ljude vrlo često, većinom zbog političkih razloga ili svega što nam se činilo primjereno. Naše opravdanje za te zločine bilo je gore nego u sovjetskoj Rusiji. Priznajem, Englezi su pogriješili šaljući sve te ljude nazad preko granice. Mi partizani smo pak napravili još goru stvar, jer smo ih sve poubijali. U svojoj knjizi „Vrijeme rata“ napisao sam jasno da su sva ta masovna ubojstva učinjena zbog čiste osvete.“

Dr. Mitja Ferenc (prof. sveučilište Ljubljana):

„Vjerujem da je Tezno pokraj Maribora najveća masovna grobnica u Europi i svakako najveći grob Hrvata u njihovoj cijeloj povijesti. Na Kočevskom rogu likvidirano je oko 40‘000 Hrvata i 5‘000 Slovenaca. Svakog dana partizani su dovozili vlakovima oko 8‘000 ljudi sa Blajburga preko Jesenica. Likvidacije i ubojstva izvršavali su dobrovoljci iz 11. Dalmatinske partizanske brigade, te 26. Dalmatinske divizije jugoslavenske narodne armije.“

 

Simo Dubaj:

„Svakog dana smo likvidirali između 5 i 6 vlakova zarobljenika. Zapovjednici brigada smrti bili su Srbi, Periša Dinko i Pero Božinović. Oni su bili oficiri tajne službe jugoslavenske narodne armije. Milka Planinc, u ono vrijeme komesar komunističke partije i budući sekretar komunističke partije Hrvatske osobno je birala krvnike za izvršenje likvidacija. Nakon masovnih ubijanja svi krvnici 11. Dalmatinske partizanske brigade nagrađeni su sa dva tjedna odmora na jezeru Bled. Dobivali su zlatne satove i fotoaparate za njihove krvave zasluge. Tito je poslao komisiju od pet oficira na čelu koje je bio srpski pukovnik da pregleda mjesta masovnih likvidacija. Kako bismo sakrili more leševa kojih je bilo posvuda, naredio sam miniranje svh jama. Mnogi partizani izgubili su razum od ubijanja i mučenja zatvorenika. Kad se partizanski komandant vratio doma, ubio je cijelu svoju obitelj, zatim sebe.“

John Ivan Prcela:

„Iako je rat već službeno završio, sjećam se još i danas zvuka mitraljeza koji su odzvanjali po cijele dane. Ubijali su ratne zarobljenike. Većina ubijenih bili su Hrvatski zarobljenici zarobljeni u Trstu. Svi su završili u masovnoj grobnici, u Fojbama. To su moja sjećanja i svjedočenja vezana uz masovne likvidacije u ozloglašenoj Jugoslaviji.“

Većina je izbjeglica koji su se predali Titu, ubijena i mučena na divljački način kroz masovne likvidacije i na marševima smrti. Na marševima smrti zarobljenici su tučeni, zlostavljani i ubijani u grupama i pojedinačno. Marševi smrti su se rastezali stotinama kilometara kroz cijelu Jugoslaviju i trajali mjesecima.

Simo Dubaj:

„Čim je Tito preuzeo svu vlast u zemlji uspostavio je koncentracijske logore i radne kampove preko cijele Jugoslavije. Hrvatska je postala zemlja masovnih grobnica. Jame, polja, šume, rijeke. Sve je bilo puno leševa ljudi.“

Dr. Ivo Lučić, povjesničar, general, bivši načelnik SIS-a HVO-a:

„Nakon 2. sv. rata komunistička diktatura zamijenila je nacističku diktaturu u Jugoslaviji.“

Bernd Possel (član Europskog parlamenta 1994.-2014., predsjednik Paneuropskog pokreta u Njemačkoj):

„Ti su ljudi bili označeni kao nacionalisti. Hrvatski nacionalisti! Iskreno, to me ljuti. Ti ljudi nisu bila nacionalisti. U stvarnosti, oni su bili hrvatski Europljani koji su vidjeli komunističku, centralističku, srpsku Jugoslaviju kao protivnost Europi. Oni su htjeli pripadati srednje europskoj tradiciji i kulturi koja je bila slobodna, demokratska, katolička i zapadno orijentirana. Oni su autentični Europljani koji su htjeli imati slobodnu Hrvatsku Državu u slobodnoj Europi.“

Dr. Ivo Lučić:

„Američki veleposlanik u Jugoslaviji, u rujnu 1945. godine, poslao je dopis Bijeloj kući odnosno State Departmentu sa zahtjevom da se prekine sa davanjem pomoći Jugoslaviji, sve dok ne prestane diktatura i terorizam. U svom pismu od 27 rujna 1945. napisao je: „Veliki strah vlada u cijeloj Jugoslaviji. Tajne službe prate sve ljude koje su označili kao neprijatelje režima. Mnogo je ljudi odvedeno u zatvore. Policija ima spiskove ljudi za koje znaju da neće glasovati za komunističku partiju.“ Dodao je: „Gestapo je u usporedbi sa OZNOM bio mlada institucija.“

Titove ubojice nisu samo ubijali vojnike Nezavisne Države Hrvatske, njihove obitelji i simpatizere. U periodu od 1945. do 1990. godine komunisti su provukli kroz razna ispitivanja preko 3,8 milijuna ljudi. Stotine tisuća ljudi svih uzrasta bilo je zatvarano, mučeno i ubijano. Svi oni doživjeli su teroriziranje i traume, zločine silovanja, oduzimanja slobode i nepoštivanja njihova ljudskog dostojanstva i prava od strane zakona i države.

Dr. Ivo Lučić:

„Imamo primjer Hercegovine koja je posebno stradala u poraću. Nakon 2. sv. rata ubijeno je 24'000 Hrvata. To je 10% od cijelog jednog naroda. To je tri puta više ubijenih nego u Srebrenici u zadnjem ratu. Prosjek starosti ubijenih bio je 23. godine. Poubijali su sve pismene ljude, intelektualce, profesore, učitelje, svećenike. Ubili su 680 mladih ljudi starosti ispod 15 godina, te 817 žena. Od 1945. do 1951. komunisti su terorizirali sve hrvatske obitelji u Hercegovini.“

U 49 godina postojanja Jugoslavije, dokumenti dokazuju da su komunisti poubijali preko milijun ljudi. Tito zauzima 10. mjesto na rang listi svjetskih ubojica.

Simo Dubaić:

„Bio sam ateista. Sad sam postao religiozan čovjek i pripadnik ortodoksne katoličke crkve. Ja vjerujem da je priznanje grijeha najveća ljudska obveza i da sa time stavljam sebe u poziciju za oprost svojih zločina koje sam počinio. Želim priznati sve svoje zločine u kojima sam osobno sudjelovao kao izvršitelj ili kao nalogodavac naredbi da se zločini počine.“

Dr. Jože Dežman (Predsjednik Povjerenstva Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih masovnih grobnica):

„Ja vjerujem da će buduća analiza ovih zločina dovesti do zaključka da je titoizam bio genocidni sustav, jer je koristio metode psihičkog i političkog terora, te ubijao vjeru i duh koja je bila i oblik kulturnog genocida u Jugoslaviji.“

Komunistička partija Jugoslavije sa Titom na čelu, jugoslavenskom narodnom armijom i tajnom policijom u pozadini, vjerovala je da će vladati zauvijek. Titova smrt 1980. otvorila je Pandorinu kutiju problema unutar Jugoslavije. Jedan od najvećih, bilo je pitanje Hrvatske nezavisnosti.

Dr. Mitja Ferenc:

„Ovdje stojimo ispred jame u Breznom, blizu Ljubljane. Na ovom mjestu pokopano je oko 800 pripadnika hrvatskih domobrana. Ubijeni su 1945. godine, nakon završetka 2. sv. rata. Ispod ove jame protječe rijeka. Tijela ubijenih zatrovala su rijeku, te su okolni žitelji kao i stoka bili otrovani. OZNA je zbog toga dovela Njemačke zarobljenike koji su morali vaditi tijela ubijenih i pokapati ih 300 metara dalje od ovog mjesta.“

Ante Beljo, istraživač:

„Nalazimo se u samom centru Zagreba, ispred parka Tuškanac. Ovdje iza mene je masovna grobnica ljudi koji su ubijeni 1945. Svi ubijeni bili su civili koji su živjeli u okolnim kućama, u samom središtu grada. Njihov jedini grijeh bio je da su pripadali višoj građanskoj klasi. Partizani su ih poubijali kako bi oduzeli njihovu imovinu i posjede.“

Uzevši u obzir sve poznate podatke, do danas 2017. godine u samom gradu Zagrebu otkriveno je 180 masovnih grobnica.

Dr. Jože Dežma:

„Tito je ubijao nevine ljude, a slavio ubojice. Proslave narodne revolucije su u stvarnosti bile proslave zločina.“

Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda RH, potpredsjednik saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava:

„Ja sam već u listopadu mjesecu napravio zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. sv. rata. 8. listopada 1991. godine, Hrvatski je Sabor donio odluku odcjepljenja od Jugoslavije, pri čemu je donesen i zakon o identifikaciji žrtava. Oformljena je komisija za utvrđivanje svih žrtava bez obzira na rasu, religiju, politiku, te pripadnost bilo kojoj vojsci. Ja sam bio prvi predsjednik ove komisije u kojoj je bilo 25 članova Hrvatskog Sabora, 30-tak akademika, povjesničara, predstavnika medija itd. Komisija je utvrdila da je počinjen genocid nad hrvatskim narodom i da je Josip Broz Tito direktno za to odgovoran. Nakon što smo donijeli ovu odluku 2000. godine, komisija je ukinuta kao i sva sredstva za njezin rad.“

Dr. Jože Dežma:

„Svi zločini počinjeni u Titovo ime od 1940. do 1980., vidjeli smo, ponovno su se ponavljali kroz zadnji rat od 1991. do 1995.“

Ante Beljo:

„Strah postoji još i danas. Neki su svjedoci još uvijek živi, no ljudi ne žele ponovno biti žrtve samo zbog iznošenja istine.“

Bernd Possel:

„Mnogi su Hrvati u dijaspori praćeni i ubijani od strane UDBAe u Bavarskoj i Baden-Württembergu. To je bilo poznato, ali nikada službeno objavljeno. Istina se skrivala.“

Dr. Jože Dežman:

„Naravno, moramo se zapitati kako je uopće bilo moguće da je četvrt milijuna ljudi bilo likvidirano u samo nekoliko mjeseci nakon 2. sv. rata? Zbog količine ovih masovnih zločina moramo postaviti najopasnije pitanje: „Zašto su ovi zločini ostali sakriveni i kako je moguće da kriminalci koji su počinili ove zločine kao i nasljednici tih zločina, a od kojih su poneki još uvijek živi, efektivno i uporno izbjegavaju sud istine i pravde!“ Ovo su pitanja koja uvijek moramo postavljati.“

Dr. Mitja Ferenc:

„Živjeli smo 45 godina u jednopartijskom političkom sustavu i mogao sam razumjeti da je sve ovo bilo sakriveno od nas. Ovo je bila zabranjena tema. Ali pitam sam sebe: „Zašto sada?“ Živimo u demokratskom političkom sustavu već 26 godina. Zašto još uvijek o ovome šutimo? Zašto ne adresiramo ove probleme, zašto se ne udružimo i djelujemo civilizirano?“

Vice Vukojević:

„1992. godine u ljeto, ekshumirali smo masovnu grobnicu Macelj. Identificirao sam 12 mogućih osumnjičenika koji su bili umiješani u ova masovna ubojstva. Državni je odvjetnik podnio tužbu, osumnjičenici su ispitani, ali se nakon toga ništa nije dogodilo. U prvom grobu koji smo otvorili, pronašli smo 101 kostur. Svi su bili mlađi od 18 godina. U drugom grobu pronašli smo 500 domobrana koji su bili ubijeni u jednoj noći. Komisija je donijela zaključak da na teritoriju Hrvatske postoji više od 1'000 masovnih grobnica.“

Povijest Jugoslavije započela je terorističkim akcijama, a završila sa masovnim likvidacijama.

Bernd Possel:

„Od 1945. preko jedva spomenutih Titovih zatvora na otocima, preko brutalno ugušenog Hrvatskog proljeća, preko pada Vukovara 1992. možemo uvijek vidjeti i pratiti neprekinuti trag krvi. Nigdje tranzicija u demokratsko društvo nije došla tako kasno kao u Jugoslaviji i Hrvatskoj.“

Dr. Mitja Ferenc:

„Poruka masovne grobnice na Ovčari u zadnjem ratu 1991., identična je poruci masovne grobnice Huda jama 1945. Zadnja krv koja je prolivena pri raspadu Jugoslavije povezana je sa prolivenom krvlju na njenu nastanku. Danas, 2017. godine, ispred međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju postoji bitka u kojoj vidimo da je borba za istinu i pravdu ista onakva kakva je bila i 1945. godine. Isto kao što su ubojstva bila sakrivena nakon drugog svjetskog rata, tako su sakrivana i ubojstva u zadnjem ratu. I kao što su tijela ubijenih u Srebrenici bila ekshumirana, sada isto tako pokušavamo ekshumirati i tijela ubijenih u masakru počinjenom 1945. godine. Naša je povijesna zadaća prekinuti krug krvi koji nas okružuje.“

11. prosinca 1946. glavna skupština UN-a jednoglasno je donijela odluku da je genocid kriminalno djelo u međunarodnom kaznenom pravu. Ženevska konvencija utvrđuje da zarobljenici moraju biti zaštićeni od raznih djela nasilja. Lipanj 1955.- Izvješće Američkog kongresa odjela za vanjske poslove, potvrđuje da nitko nema pravo vračati i prisiljavati zarobljenike na povratak u matične zemlje bez njihova pristanka. 1951. u Genevi, UN donosi konvenciju o izbjeglicama u kojoj pravila o ne izručenju izbjeglica i ratnih zarobljenika postaju dio međunarodnog prava. Međunarodno pravo zaštićuje ratne zarobljenike, civile i izbjeglice koji se protive prisilnoj deportaciji, naročito ako je njihovo odbijanje povratku vezano uz strah od političke odmazde u njihovoj zemlji.

Profesor emeritus Gerald Draper, tužitelj za ratne zločine u Nuernbergu:

„Pretpostavimo da su se u drugoj polovici mjeseca svibnja i kasnije 1945. dogodili spomenuti incidenti. Pretpostavimo da je Hrvatska u to vrijeme bila država ili samo ostatak države koja je bila na strani Njemačke, a Titova ih je administracija hladnokrvno poubijala, uključujući njihove žene i djecu, onda takav čin možemo nazvati ratnim zločinom. Ako pretpostavimo da je Hrvatska izgubila svoju državnost i obrambenu sposobnost, u tom slučaju bismo Tita bez sumnje mogli optužiti za ratni zločin protiv čovječnosti, zato što se pojam tog zakona odnosi na ljude koji su povezani ratnim zbivanjima, a ovi ljudi su pripadnici posebnog naroda. Treba uzeti u obzir i postaviti pitanje jesu li ili nisu pripadnici engleske strane u ovoj tragediji, mislim prije svega na dokazanu odgovornost vojnika i civila na bilo kojem nivou kao učesnika prisilnog povratka svih žrtava prema njihovoj poznatoj sudbini, gdje ih je Titova vlada hladnokrvno poubijala, ili odbijanje pružanja zaštite pod engleskom kontrolom u uvjetima u kojima je bilo kristalno jasno da će doći u ruke Titovih partizana za koje se već unaprijed znalo da će ih u najmanju ruku desetkovati. Može se postaviti i ozbiljno pitanje jesu li određeni engleski ljudi na visokim pozicijama odgovornosti i znanja možda podjednako odgovorni za ratne zločine.“

2006. godine, parlamentarna skupština vijeća Europe predložila je donošenje rezolucije 1481 pod radnim nazivom „Potreba za međunarodnom osudom kaznenih djela totalitarnih komunističkih režima“. Kaznena djela uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenja, robovski rad i druge oblike masovnog tjelesnog terora. Rezoluciju su blokirale zemlje u kojima bivša komunistička vladajuća klasa i tajne službe nastavljaju kontrolirati političku i financijsku moć država, čak i tamo gdje nisu direktno na vlasti.

Bernd Posselt:

„Nadam se da konačno imamo hrabrosti odmaknuti se od totalitarizma prošlosti.“

Dvadeseto stoljeće ostavilo je duboke ožiljke u svijesti stanovnika Hrvatske, Slovenije, te Bosne i Hercegovine. Ciklus nasilja i kruga krvi nastavlja suzbijati gospodarski, moralni i ljudski razvoj naroda u spomenutim zemljama. Nasljeđe laži, obmana, tišine i tajnosti udružuju se protiv boljitka budućnosti. Ovaj je film napravljen u interesu istine, mira i ljudskog dostojanstva. Bez potpunog otkrivanja zločina i zločinaca (lustracije), politička budućnost Hrvatske i BiH ostaje neizvjesna i nestabilna.

 

Za pristup filmu kliknuti na sliku

Direktor i producent – Nikola Knez
Koproducent Damir Radoš
Produkcija: iFILMS LLC & CROATIAN FILM INSTITUTE 2017.

Priredila: Dunja Gaupp

www.hkz-kkv.ch

178 -2020

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU