Počinili su zločine i u ostalim mjestima u okolici. Uz
Brotinju i Boričevac, stradala su Poljica, Mišljenovac,
Donji i Gornji Lapac. Srbi su 6. rujna 1941. napali i
Kulen Vakuf te pobili više stotina izbjeglih Hrvata iz
Boričevaca i tamošnjih muslimana. Poslije Drugog
svjetskog rata, Hrvatima nije bio dopušten povratak u
razoreni Boričevac, a samo mjesto je izbrisano iz popisa
naselja SR Hrvatske. Najviše Boričevljana naselilo se u
Bjelovar. Računa se da je 1941. prognano, poubijano i
raseljeno više od dvije tisuće Boričevljana. Za taj
zločin nitko nikada nije odgovarao.
Nakon
vojno-redarstvene akcije Oluja u kolovozu 1995. g.,
Boričevac, kao i cijela Lika oslobođeni su od
velikosrpskog režima. Na blagdan zaštitnice župe, Male
Gospe, 8. rujna. 1996. g. u Boričevcu se poslije 55
godina progonstva, okupilo oko petstotinjak
Boričevljana. Nakon mise pred razorenom crkvom,
održana je osnivački skup s odlukom o obnovi crkve.
Obnova je započela 2007. g. sa sredstvima Ministarstva
kulture RH i privatnih donatora te ona još uvijek
traje. Ove godine vidljivo je krenulo s postavom
krovišta crkve. No, hrvatska vlast do sada nije
zakonski omogućila zaštitu prava vlasništva zemlje
Boričevljana od nezakonitog prisvajanja, odnosno
povratak posjeda, kao ni plansku obnovu sela.
Nažalost, posljedice srpske politike
vide se i danas na groblju povrh crkve u Boričevcu.
Groblje je posve devastirano u posljednjoj srpskoj
pobuni, koja se danas pokušava prikazati žrtvom a ne
uzrokom zala. Ni mrtvi Boričevljani nisu izbjegli
bijes srpskog etnocida. Masivni nadgrobni križevi
sistematski su razbijani, a u kasnijim godinama
groblje je prepušteno trnju, korovu i šumu. Danas još
uvijek tragovi nadgrobnih spomenika ukazuju na
veličinu groblja, koje svjedoči o brojnost mjesta gdje
su nekoč živjeli Hrvati.
U Boričevcu je vidljiva velika
nedgovornost Ministarstva kulture i Vlade RH. Ako su
tako žurno obnavljali spomenik zločinačkoj pobuni u
Srbu, zašto kao posljedici tog zločina toliko dugo
traje obnova crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u
Boričevcu? Zašto na tom gradilištu ne postoji tabla
tko je investitor, a tko izvođač radova? Možda bi onda
bilo jasnije koliko dugo će trajati ta obnova?
I još nešto, ne manje važno: Kada u
svetište devastirane crkve hodočaste potomci jednog
stravičnog zločina, da bi tu zapalili svijeće i
položili cvijeće, zašto hodočasnike u crkvi dočekuju
sanduci pivskih boca, otpad i smeće. Je li kaljuža
svježeg betonskog mulja na prilazu crkvi služi kao
dobrodošlica? Što o tome misli rukovoditelj
gradilišta?
Naposljetku, zašto ne započne obnova
groblja u Boričevcu? Tko bi trebao obnoviti i urediti
grobove? Treba li i dalje hrvatska država bespogovorno
davati za povratak srpskih pobunjenika i trošiti
milijune za spomenike o izmišljenim dogmama, dok se
Hrvatima ne obnavlja ni ono što su im "komšije" čak u
dva rata zvjerski razarali i uništavali?
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog
društva prof. Zvonimir Šeparović i predsjednica Udruge
Boričevac prof. Jadranka Matašin, uz članove društva
zapalili su svijeće i pomolili se za sve žrtve
Boričevca.
Tekst i
slike: Damir Borovčak
Boričevac, 4. rujna 2010.
 
 
06.09.2010. |
