Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

ZAŠTO SMO DRŽAVA SMRTI?

(s najvećim anonimnim grobljem u Europi)

Hrvatska politiÄka klasa, zajedno sa glavnim medijima, uporno izbjegava sagledati uzroke rata u bivÅ¡oj Jugoslaviji. Uz rame ih prati, premda u drukÄijem jeziÄnom izdanju, veliki broj hrvatskih nacionalista, opsjednutih izrazima poput "Äetnici","velikosrpska agresija", "velika Srbija," i koji racionaliziraju svoje hrvatstvo stvarnim i navodnim apetitima Srbije. Takva teza, koliko god ona bila rasprostranjena, toliko je i bizarna, jer svima odgovara; i oporbi i vlasti. Ona predstavlja meÄ‘usobnu sliku i preslik hrvatskih nacionalista i liberalnih pristaÅ¡a eurobalkanskih saveza. I jedni i drugi vide, dakle, uzroke rata iskljuÄivo u velikosrpskoj agresiji. Jer ako teza stoji da je MiloÅ¡ević bio jedini zaÄetnik rata, tada se može zakljuÄiti da Hrvatska nije u stanju bivstvovati na zemljopisnoj karti bez naprasne Srbije i agresivnog MiloÅ¡evića.

Pravi uzroci rata - komunizam i titoizam - uopće se ne spominju. Eh, jadan je narod koji gradi nacionalni identitet samo na reaktivan antisrpski naÄin, a ne na proaktivan prohrvatski naÄin!

Postati Hrvat, zahvaljujući srpskog agresiji, ujedno potvrÄ‘uje tezu koja je mila za lijevo-liberalne uÅ¡i i za "meÄ‘unarodnu zajednicu", tj. da se na podruÄju Jugoslavije zbio graÄ‘anski rat. Bi li Hrvatske bilo da nije bilo MiloÅ¡evića? Po tom morbidnom, ali realnom pitanju, da nije bilo pada Vukovara, Hrvatska ne bi ni postala. Po istoj uzroÄno-posljediÄnoj logici, da nije bilo KaraÄ‘orÄ‘evića, ne bi bilo niti NDH.

ABECEDA hrvatske smrti: Od Dakse do komunistiÄke prakse

Koliki je broj Hrvata, prije 1990. godine stvarno vjerovao u moguću samostalnu Hrvatsku, ili bolje reÄeno, koliko se visokih hrvatskih intelektualca u emigraciji i u komunistiÄkoj Jugoslaviji, u JAZU, u Matici, itd., uistinu zauzimao za stvaranje države Hrvatske? Moglo bi ih se nabrojati na prste - jedne noge. Većina ih je spavala u miÅ¡jim rupama - a kasnije u krtiÄnjacima. Da je MiloÅ¡ević bio neÅ¡to lukaviji, mogao je prihvatiti TuÄ‘manov prvi prijedlog za konfederalizacijom Jugoslavije. Srbi bi i dalje zadržali prevlast u Hrvatskoj, a Hrvatska svoj privid državne neovisnosti. Ionako je tisućljetna praksa Hrvata da vjeÄito jamraju. A ako ne jamraju, onda gunÄ‘aju. Jer ionako je većina TuÄ‘manove svite bila sastavljena od bivÅ¡ih titoistiÄkih aparatÄika, sluÄajnih Hrvata, kauzalnih "berufskroata", udbofila, srbofila, jugofila, ustaÅ¡ofila, eurofila (i pauÅ¡alnih pedofila?) - ili svega zajedno, pomalo i po potrebi. ÄŒistom povijesnom inercijom i iznenadnim geopolitiÄkim vakuumom,koji je postojao od 1991. do 1994., moda bijaÅ¡e postati znamenitim Hrvatom.

Malo su krivi za nedavne zloÄine MiloÅ¡ević, Karadžić i Mladić. Oni su tek bili priuÄeni pioniri Tita i titoizma iz komunistiÄke Jugoslavije. Oni su rabili iste metode koji su i njihovi partizanski uÄitelji rabili u gigantskom izdanju u kasnu jesen 1944. u Vukovaru i u Dubrovniku. Od Dakse do komunistiÄke prakse. NeÅ¡to kasnije, 1945.g., toponimija komunistiÄke smrti pojavljuje se u Kninu, Karlovcu, Kutjevu, Koprivnici, Kravarskom, i tako dalje i tako bliže abecednim redom.I kada su se komunisti konaÄno rijeÅ¡ili svojih monstruma, "ustaÅ¡kih terorista", "klerofaÅ¡ista" , "neprijatelja naroda", "buržujskog taloga", niti 45 godina njihovog samoupravnog kreveljenja, niti polustoljetnog promiskuitetnog srpsko-hrvatskog bratstva i jedinstva, nije uspjelo rijeÅ¡iti nacionalno pitanje njihove voljene Jugoslaviji. Hrvatski i srpski komunisti shvatili su 1990. da se meÄ‘usobno mrze.

Antifa

Veliki dio medijsko-politiÄke klase želi danas lukavo poÅ¡to poto nabiti Hrvatskoj antifaÅ¡istiÄki identitet. Domovinski rat želi se prikazati kao nastavak na Jajce, Topusko i na zavnohovsku Hrvatsku. Ova postskojevska teza samo se nadovezuje na uvriježenu partizansko-antiÄetniÄku retoriku, Äiji je cilj izbjegavanje opisa Domovinskog rata kao antikomunistiÄke borbe protiv komunistiÄke Jugoslavije. (ZaÅ¡to se taji Äinjenica da su hrvatski, odnosno jugoslavenski komunisti nakon 1945.g. likvidirali puno viÅ¡e Hrvata neko Äetnici do 1945.g.?). NajlakÅ¡e je sve hrvatske probleme prebaciti na posloviÄne Srbe - u Äemu se hrvatska desnica i hrvatska ljevica, bilo na vlasti bilo u kvazi- oporbi slažu - na ogromno zadovoljstvo lijevo-liberalnog establishmenta. Dakle, ako je tvrdnja hrvatskih zavnohovaca, njihovih afežejki, neotitoista toÄna, tj. da je Domovinski rat nastavak baÅ¡tine antifaÅ¡izma, tada su agresija JNA na Hrvatsku i pad Vukovara 1991., potpuno opravdani. Nemojmo zaboraviti da se JNA borila u Hrvatskoj od 1991. do 1995. protiv "ustaÅ¡kih bandi". JNA je nosila u Vukovaru zvijezdu petokraku - hrvatski vojnici nisu. A konaÄno, 1991. godine komunistiÄka Jugoslavija joÅ¡ je bila punopravno priznata tvorevina diljem svijeta.

Umjesto da danas u Haagu sjede bivÅ¡i komunisti iz Hrvatske i Srbije koji su etniÄki Äistili Slavoniju od folksdojÄera i koji su bacali tisuće Hrvate u fojbe diljem Kvarnera - a Äija progenitura mudro danas Å¡uti o njihovim serijskim zloÄinima - na optuženiÄkim klupama Haaga sjede stvoritelji nove Hrvatske. Sva hrvatska naricanja o padu suvereniteta Hrvatske nemaju nikakvu pravnu osnovu na Zapadu. U moru politiÄke simbolike nije nimalo sluÄajno Å¡to se nitko od eurodiplomata nikada dosad nije pojavio na godiÅ¡njicama proslave Oluje, niti na komemoraciji pada Vukovara. SluÄajno?

SluÄajni ili 'o tom- potom' Hrvati

A gdje leži pravi razlog? Hrvatska politiÄka klasa, od 1991. do 1995., ali i kasnije, niti je znala, niti je mogla, niti je htjela, ili sve zajedno od toga, izboriti najvažniju stvar u izgradnji meÄ‘unarodnog statusu Hrvatske: UN rezoluciju kojom se jasno osuÄ‘uje agresija na Hrvatsku i prikazuje Hrvatsku kao žrtvu jugokomunistiÄke agresije. Svi naredni dogaÄ‘aji u izgradnji države potpuno su sporedni. Eh, da je postojala rezolucija o Hrvatskoj kao žrtvi agresije, danas ne bi bilo haÅ¡kih optuženika, a srpsko-hrvatski odnosi poÄivali bi na drukÄijim osnovama. No kako je to uopće bilo moguće, imajući u vidu pedigre hrvatskih elita 1991. Isti ljudi koji su do juÄer pravili karijere u zagovaranju jugoslavenstva i titoizma, ili radili kao jugoslavenski "dopisnici iz inozemstva" (udbaÅ¡ki denuncijanti, o.a.) i bivÅ¡i jugodiplomati, odjednom su se suoÄili sa potrebom da brane u novim inozemnim sinekurama secesiju novonastale hrvatske države - države koja je im je godinu dana ranije bila simbol apsolutnog ustaÅ¡kog zla. BijaÅ¡e najveća intelektualna razina novih diplomata kako spiskati novac hrvatske dijaspora u barovima Sedme avenije New Yorka ili u kockarnicama Las Vegasa, ili svojim ćosavim izgledom i raÄvanim jezikom poznatim nam cro-kreatura izgovarati na "broken Englishu" : Ajme from krrojÅ¡a. Zis is maj big krojÅ¡an dik.! Tamo gdje je u sudbonosnim trenucima trebalo savrÅ¡eno poznavati razlike izmeÄ‘u anglosaksonskog common law i rimskog prava, razlike izmeÄ‘u justum bellum i jus ad bellum, odnosno izmeÄ‘u graÄ‘anskog rata i agresivnog rat i braniti bez balkanskog guturalnog akcenta interese hrvatskih vojnika, glavna zebnja nove-stare hrvatske klase bijaÅ¡e kako poslati svoju djecu u stranu Å¡kolu ili kupiti skupi perzijaner u Chez Milady u Parizu.

To opet samo govori kakva je elita zastupala hrvatske nacionalne interese u sudbonosnim godinama. Petnaest godina kasnije nije se mnogo izmijenilo. Dakako, u modi viÅ¡e nisu rijeÄi "bratstvo i jedinstvo"; u modi je primatsko busanje u prsa s liberalnim sinonimom: "suživot". Niti je rijeÅ¡eno forenziÄno i sudsko-medicinsko pitanje srpskih hagiografija i žrtvoslovlja Jasenovca; niti je dan danas rijeÅ¡en serijski broj katastra cijele Hrvatske - zemlje koja predstavlja državu smrti sa najvećim anonimnim grobljem u Europi. I srpska i hrvatska politiÄka klasa i dalje žive u opreÄnim mitovima i razliÄitim iluzijama. Beskrajni oprosti i komemoracije ne vode k meÄ‘unacionalnom razumijevanju; one Äesto potiÄu zavist i mržnju do te mjere da svaka strana nekrofilno gleda kako da uveća broj svojih mrtvih, a ne broj svojih živih. Hrvatska i srpska politiÄka klasa nisu u stanju uÄi u bit problema. ZaÅ¡to? Upravo stoga jer su i oni djeca titoizma i komunistiÄkih polja smrti.

Piše: Tomislav Sunić

HRVATSKI LIST, 2. prosinca 2010.

Dr. T. Sunić (www.tomsunic.info) autor je nove knjige La Croatie; un pays par défaut ? (Paris: ed. Avatar, 2010).Ovaj Älanak djelomiÄno je sažetak nekih tema Sunićeve knjige na njegovu izlaganju na okruglom stolu u Matici hrvatskoj, Zagreb, 24.11. 2010. ("Elite u postkomunistiÄkoj tranziciji") i intervjua na OTV - "TV Bujica", istoga dana.

03.12.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: