Čuvši za cijelu priču o ovom Švicarcu i njegovom
razmišljanju o Hrvatima, ne mogu ostati ravnodušna. Jer,
to sam si pitanje i sama već davno postavila. A pri
samoj pomisli za izgovoriti ga glasno, izazivalo je kod
mene uvijek neki čudan osjećaj, strah i jezu. Vrlo dobro
se sjećam da mi se to pitanje nametnulo kao reakcija
odmah nakon izbora Račanove koalicijske vlade. Ne
želeći ga ni sama prihvatiti kao činjenicu, nisam se
usudila glasno niti izgovoriti ga, bojeći se svake
pomisli na gubljenje ponosa mlade tek stvorene i toliko
žuđene domovine. Pobojah se već tada za nju.
A onda drugi put, nakon izbora novog predsjednika.
Tada mi je to pitanje s uzdahom, strepnjom, strahom i
nekom negativnom slutnjom i nehotice pobjeglo iz
usta. Posebno se pobojah kad se izdajnik i
krivokletnik obračunao sa generalima poslavši ih u
mirovinu. I to upravo one koji su sav svoj potencijal
i svoju ljubav ugradili u kamen temeljac Lijepe naše.
Rekoh tada: Bože, pa kako je moguće da netko bira na
najsvetije mjesto mrzitelja moje krvlju stećene
domovine? Gdje je nestao ponos moje ponosne
domovine, moga ponosnog naroda, ponosnih boraca od
Vukovara do Dubrovnika?
Dolazi na vlast nova HDZ vlada ili bolje rečeno,
Sanaderova strahovlada koja je pomela ili izbrisala iz
redova Tuđmanovog HDZa (pokojnog predsjednika) sve
one koji su se usudili spomenuti njega i stvaratelje
mlade države.
Upitah se sad duboko zabrinuta za opstanak moje
domovine, slično onome pitanju kako ga postavi naš
Švicarac: Gdje je nestao ponos moga naroda? Gdje je
sad moj ponosni hrvatski narod? Tko mu je ukrao
ponos, tko ga je okaljao, u blato bacio, obezvrijedio
i zgazio? Je li krivokletnik i izdajnik taj koji je
ponos moga naroda bacio na stup srama i gurnuo u ralje
haškim lešinarima da se goste s ponosom mojih
ponosnih generala uživajući pri tom i bludeći svojim
pohotnim neljudskim strastima nad sudbinom moga
naroda? Jesu li to plaćeničke nakaze od ljudi: bivši
vladar Vlade iz Remetinca i njegovi vrli podanici?
Jesu li to puhovskovci, čičkovci, pusićevci,
gromoglasna plaćenička elita soroševaca, četnička
svita od pupovaca, stanimirovića i inih izdajnika, a
svi na jaslama i grbači tako mlade, a već pogrbljene
moje domovine?
Nakon presude mojim generalima, odnosno mojoj mladoj
tek dvadesetogodišnjakinji, zavapih prema nebu
vapajem Mojsija, dižući svoj glas i svoje ruke prema
nebu: Bože, spasi moj narod! Izbavi moj narod iz
ropstva izdajnika, ulizičara, krivokletnika i
prokletnika! Jer, netko je srušio ponos mome narodu.
A onda ponovno novi parlamentarni izbori. Može li se
dalje od dna, upitah se? Zar je moj narod izgubio
pamćenje? Živi li cijela nacija pod opiumom? Je li
drogirana? Još svježe rane i sjećanja na
najstravičnija zvjerstva 20. i 21. stoljeća, a moja
domovina se ponovno od Pantovčaka do Banskih dvora
zacrvenila. I to onom istom crvenom 'ljubavlju' s
kojom nam sadašnji predsednik šalje poruke dok tepa i
gladi svoju 'uzor kapicu, ljubavlju punu', pod čijim
znakom su padale hrvatske glave kao zrele kruške.
Upitah se nakon ovih izbora još gromoglasnije da me
i nebo čuje: Gdje je nestao ponos moga naroda?
Upitah se dalje: Tko to tamo kukuriče? Je li moja
domovina postala kokošinjac? Balkanski kokošinjac, u
kojoj, umjesto da se čuje opera, arija domoljubne
pjesme i hrvatska zabavna pop rock glazba, krešte neke
pevaljke u čijem se duhu odgajaju nove generacije
mladih Hrvata, pa se na veliko priča o novom trendu,
zapravo balkansko-istočnjačkom napadu s istom porukom
koja je uz pjesmu odzvanjala Vukovarom "...šalji nam
salate a za meso klat ćemo Hrvate..."
Tako umjesto da svi k'o jedan bez straha pjevamo s
jednakim ponosom kao i svi narodi u Europi svoje
hrvatske pjesme: Ustani bane, Vezak vezla Hrvatica
mlada, Zovi, samo zovi, pa i Thompsonove Lijepa li si,
Bojnu Čavoglave i mnoge druge... čuje se balkansko
kukurikanje. One su nažalost danas ponovno zabranjene,
jer u mojoj domovini se ne smije biti Hrvat, posebno
ne ponosan Hrvat. To je opasno danas kao i nekad. Za
ovakvu Hrvatsku se nije borio moj nekad ponosni
hrvatski narod, moji branitelji, a niti ju je ovakvu
zamislio i stvorio pok. predjsednik Tuđman. I što je
ostalo od one njegove poznate rečenice koju je nad
oslobođenim Kninom, na kninskoj tvrđavi izgovorio?:
"Imamo državu i biti će onakva kakvu ju mi želimo i
nitko nam više neće moći zapovijedati kakva ona treba
biti".
A kakva je ona danas? Umjesto ponosna - ponižena,
umjesto bogata - osiromašena, umjesto napredna,
prosperitetna i europska - nazadna i balkanska, jer u
mojoj domovini vladaju neki kukuriku kriteriji. U
mojoj domovini se smiju pevat (novokomponvane), ali ne
i pjevat domoljubne. Tamo smiju svi četnici sveta
pevat gdje hoće, što hoće i kako hoće. Solo ili u
duetu s tzv. hrvatskim zvezdicama koje valjda jače
svetle preko Drine pa je duet s Bajagom čast -
umjesto sramota, i umjesto zabrane nastupa takvima u
Hrvatskoj, kao i ofucanoj ševeinternationale,
zabranjuje se Thompsonu, jer veliča ljubav prema
Bogu, domovini i obitelji. Njima su te moralne
vrijednosti pak potpuno nepoznate, oni se s njima ne
mogu identificirati. Nikakvo čudo. Ali oni znaju vrlo
dobro iz prokušanih iskustava kako sa svojom oštrom
zvezdicom dovesti narod u pokornost i poslušnost. A o
vrsti glazbenog, umjetničkog i domoljubnog ukusa
crvenih, na čijim "praznicima" se peva "po šumama i
gorama" ili ona još gora "druže,... mi ti se ...."
potvrda je, da je to civilizacijska stečevina
kukurikavaca koji se nisu niti pedlja maknuli od
svojih šuma i gora. Stoga nije niti čudo što kukuriču.
E, moj narode hrvatski:
Tko će te cijeniti ako dozvoliš da te drugi
ucijenjuju? Tko će te poštivati ako se nepoštenjem
služiš? Tko će tvoju domovinu voljeti, ako ju ti sam
ne voliš?
Tko će domovinu izgrađivati, ako njome stranci,
izdajice i kriminalci vladaju? Tko će tvoje resurse
čuvati ako ih ti u bescjenje rasprodaješ? Tko će
domovini pomoći ako se kršćanskih korijena odriće i
od Boga okreće? Tko će na stijegu braniti sve tri boje
ako nas crvenom plaše i oni kažu da je samo to naše?
Tko će stajati na braniku domovine ako će ti granice
ukrasti? Tko će čuvati tvoj grad ako ti odeš? Jer
grad, grad - to si ti.. napisa Siniša Glavašević. Tko
će o tvojoj domovini pjevati, stihove slagati, ako su
pjesnici i književnici u mišje rupe pobjegli? Tko će
jezik roda tvoga čuvati, ako ga se sramiš i drugačije
nazivaš, umjesto da ga gajiš i njeguješ? Tko će
povijest hrvatsku pisati, ako ćeš biti u svojoj
domovini rob i ne ćeš moći slobodno disati? Tko će
braniteljima biti zahvalan za stvaranje domovine ako
ih ti omalovažavaš? Tko će ih zaštititi ako ih ti
prokazuješ? Tko će pravdi udovoljiti ako zakoni ne
vrijede za sve isto? Tko će ti ponos, moj narode
vratiti, ako umjesto da digneš svoj glas u obranu
svoje obitelji, svoga doma i domovine - ti šutiš s
glavom u pijesku i onda kad bi trebao pričati i istinu
govoriti?
Može li nam naš Švicarac sa početka ove priče
vratiti ponos? Možda i može. Imamo uzor u ovoj zemlji
u kojoj živimo i čijoj se ljepoti, izgrađenosti,
usklađenim zakonima, kulturnoj raznolikosti i drugim
vrijednostima divimo. Imamo uzor ovdje kako se
domovina voli i poštuje, kako se svoga nikad ne smije
sramiti.
Gledajući prije par dana kod poznanika CD sa
svadbenog slavlja njihovog sina gdje bijaše i jedna
grupa prijatelja Švicaraca, zabrinuh se još jednom za
sudbinu svoga naroda. Odsvirana bijaše hrvatska, pa
švicarska himna. Za vrijeme hrvatske himne, ne
primjetih nikoga od oko 400 uzvanika da drži ruku na
srcu. Tu i tamo poneko otvara usta, mnogi se dosađuju.
Nekima se, vidljivo teško bilo dignuti i pristojno
stajati za vrijeme izvođenja himne. Dok za vrijeme
švicarske himne, sasvim druga slika. Kamera uperena
upravo na njih i gle: sve do jedan Švicarac s rukom na
srcu, visoko uzidgnute glave, ponosno među Hrvatima u
Hrvatskoj odpjevaše svoju himnu. Ote mi se naglas;
ovako se cijeni i voli svoje!
Vjerujem ipak da još ima i PONOSA i ponosnih Hrvata.
Vjerovat mi je da nisu ostali usamljeni ponosni
hrvatski generali i branitelji po hrvatskim, haškim,
srpskim, austrijskim i drugim kazamatima. Vjerovat mi
je da još ima i prkosa i inata u srcima Hrvata,
oduprijeti se tuđinu, izdajnicima, ulizicarima,
crvenima, te ponosno uzdignute glave i rukom na srcu -
PONOSNO i sa srcem - zapjevati svoju hrvatsku himnu ma
gdje bili. Jer "Dok je srca, bit će i Kroatie!"
Piše Milica Krakan
Društvene obavijesti
broj 108 |