Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

GDJE JE NESTAO HRVATSKI PONOS   (11.02.2012.)

Vjerujem da nema pravog Hrvata koji si u zadnjih desetak godina nije ovo pitanje i sam postavio. Ali kad to dođe iz usta jednog Švicarca koji ne samo reče: Gdje je nestao hrvatski ponos? nego još odprilike i ovo: Zar su Hrvati tako brzo zaboravili kako su krvlju i žrtvama stvorili svoju stoljećima sanjanu domovinu? Zašto su tako razjedinjeni, tko ih je obezglavio? - onda vam se koža naježi od glave do pete.


Tako se pita naš prijatelj Švicarac kojega baš i ne bi trebalo biti briga za sudbinu nas Hrvata niti ovdje, a posebno ne u Hrvatskoj. Ali taj čovjek je uvijek iznova spreman upravo Hrvatima izaći u susret kad to zatreba bez puno postavljanih pitanja.

 

Čuvši za cijelu priču o ovom Švicarcu i njegovom razmišljanju o Hrvatima, ne mogu ostati ravnodušna. Jer, to sam si pitanje i sama već davno postavila. A pri samoj pomisli za izgovoriti ga glasno, izazivalo je kod mene uvijek neki čudan osjećaj, strah i jezu. Vrlo dobro se sjećam da mi se to pitanje nametnulo kao reakcija odmah nakon izbora Račanove koalicijske vlade. Ne želeći ga ni sama prihvatiti kao činjenicu, nisam se usudila glasno niti izgovoriti ga, bojeći se svake pomisli na gubljenje ponosa mlade tek stvorene i toliko žuđene domovine. Pobojah se već tada za nju.


A onda drugi put, nakon izbora novog predsjednika. Tada mi je to pitanje s uzdahom, strepnjom, strahom i nekom negativnom slutnjom i nehotice pobjeglo iz usta. Posebno se pobojah kad se izdajnik i krivokletnik obračunao sa generalima poslavši ih u mirovinu. I to upravo one koji su sav svoj potencijal i svoju ljubav ugradili u kamen temeljac Lijepe naše. Rekoh tada: Bože, pa kako je moguće da netko bira na najsvetije mjesto mrzitelja moje krvlju stećene domovine? Gdje je nestao ponos moje ponosne domovine, moga ponosnog naroda, ponosnih boraca od Vukovara do Dubrovnika?


Dolazi na vlast nova HDZ vlada ili bolje rečeno, Sanaderova strahovlada koja je pomela ili izbrisala iz redova Tuđmanovog HDZa (pokojnog predsjednika) sve one koji su se usudili spomenuti njega i stvaratelje mlade države.


Upitah se sad duboko zabrinuta za opstanak moje domovine, slično onome pitanju kako ga postavi naš Švicarac: Gdje je nestao ponos moga naroda? Gdje je sad moj ponosni hrvatski narod? Tko mu je ukrao ponos, tko ga je okaljao, u blato bacio, obezvrijedio i zgazio? Je li krivokletnik i izdajnik taj koji je ponos moga naroda bacio na stup srama i gurnuo u ralje haškim lešinarima da se goste s ponosom mojih ponosnih generala uživajući pri tom i bludeći svojim pohotnim neljudskim strastima nad sudbinom moga naroda? Jesu li to plaćeničke nakaze od ljudi: bivši vladar Vlade iz Remetinca i njegovi vrli podanici? Jesu li to puhovskovci, čičkovci, pusićevci, gromoglasna plaćenička elita soroševaca, četnička svita od pupovaca, stanimirovića i inih izdajnika, a svi na jaslama i grbači tako mlade, a već pogrbljene moje domovine?


Nakon presude mojim generalima, odnosno mojoj mladoj tek dvadesetogodišnjakinji, zavapih prema nebu vapajem Mojsija, dižući svoj glas i svoje ruke prema nebu: Bože, spasi moj narod! Izbavi moj narod iz ropstva izdajnika, ulizičara, krivokletnika i prokletnika! Jer, netko je srušio ponos mome narodu.


A onda ponovno novi parlamentarni izbori. Može li se dalje od dna, upitah se? Zar je moj narod izgubio pamćenje? Živi li cijela nacija pod opiumom? Je li drogirana? Još svježe rane i sjećanja na najstravičnija zvjerstva 20. i 21. stoljeća, a moja domovina se ponovno od Pantovčaka do Banskih dvora zacrvenila. I to onom istom crvenom 'ljubavlju' s kojom nam sadašnji predsednik šalje poruke dok tepa i gladi svoju 'uzor kapicu, ljubavlju punu', pod čijim znakom su padale hrvatske glave kao zrele kruške.


Upitah se nakon ovih izbora još gromoglasnije da me i nebo čuje: Gdje je nestao ponos moga naroda?


Upitah se dalje: Tko to tamo kukuriče? Je li moja domovina postala kokošinjac? Balkanski kokošinjac, u kojoj, umjesto da se čuje opera, arija domoljubne pjesme i hrvatska zabavna pop rock glazba, krešte neke pevaljke u čijem se duhu odgajaju nove generacije mladih Hrvata, pa se na veliko priča o novom trendu, zapravo balkansko-istočnjačkom napadu s istom porukom koja je uz pjesmu odzvanjala Vukovarom "...šalji nam salate a za meso klat ćemo Hrvate..."


Tako umjesto da svi k'o jedan bez straha pjevamo s jednakim ponosom kao i svi narodi u Europi svoje hrvatske pjesme: Ustani bane, Vezak vezla Hrvatica mlada, Zovi, samo zovi, pa i Thompsonove Lijepa li si, Bojnu Čavoglave i mnoge druge... čuje se balkansko kukurikanje. One su nažalost danas ponovno zabranjene, jer u mojoj domovini se ne smije biti Hrvat, posebno ne ponosan Hrvat. To je opasno danas kao i nekad. Za ovakvu Hrvatsku se nije borio moj nekad ponosni hrvatski narod, moji branitelji, a niti ju je ovakvu zamislio i stvorio pok. predjsednik Tuđman. I što je ostalo od one njegove poznate rečenice koju je nad oslobođenim Kninom, na kninskoj tvrđavi izgovorio?: "Imamo državu i biti će onakva kakvu ju mi želimo i nitko nam više neće moći zapovijedati kakva ona treba biti".


A kakva je ona danas? Umjesto ponosna - ponižena, umjesto bogata - osiromašena, umjesto napredna, prosperitetna i europska - nazadna i balkanska, jer u mojoj domovini vladaju neki kukuriku kriteriji. U mojoj domovini se smiju pevat (novokomponvane), ali ne i pjevat domoljubne. Tamo smiju svi četnici sveta pevat gdje hoće, što hoće i kako hoće. Solo ili u duetu s tzv. hrvatskim zvezdicama koje valjda jače svetle preko Drine pa je duet s Bajagom čast - umjesto sramota, i umjesto zabrane nastupa takvima u Hrvatskoj, kao i ofucanoj ševeinternationale, zabranjuje se Thompsonu, jer veliča ljubav prema Bogu, domovini i obitelji. Njima su te moralne vrijednosti pak potpuno nepoznate, oni se s njima ne mogu identificirati. Nikakvo čudo. Ali oni znaju vrlo dobro iz prokušanih iskustava kako sa svojom oštrom zvezdicom dovesti narod u pokornost i poslušnost. A o vrsti glazbenog, umjetničkog i domoljubnog ukusa crvenih, na čijim "praznicima" se peva "po šumama i gorama" ili ona još gora "druže,... mi ti se ...." potvrda je, da je to civilizacijska stečevina kukurikavaca koji se nisu niti pedlja maknuli od svojih šuma i gora. Stoga nije niti čudo što kukuriču.


E, moj narode hrvatski:
Tko će te cijeniti ako dozvoliš da te drugi ucijenjuju? Tko će te poštivati ako se nepoštenjem služiš? Tko će tvoju domovinu voljeti, ako ju ti sam ne voliš?


Tko će domovinu izgrađivati, ako njome stranci, izdajice i kriminalci vladaju? Tko će tvoje resurse čuvati ako ih ti u bescjenje rasprodaješ? Tko će domovini pomoći ako se kršćanskih korijena odriće i od Boga okreće? Tko će na stijegu braniti sve tri boje ako nas crvenom plaše i oni kažu da je samo to naše? Tko će stajati na braniku domovine ako će ti granice ukrasti? Tko će čuvati tvoj grad ako ti odeš? Jer grad, grad - to si ti.. napisa Siniša Glavašević. Tko će o tvojoj domovini pjevati, stihove slagati, ako su pjesnici i književnici u mišje rupe pobjegli? Tko će jezik roda tvoga čuvati, ako ga se sramiš i drugačije nazivaš, umjesto da ga gajiš i njeguješ? Tko će povijest hrvatsku pisati, ako ćeš biti u svojoj domovini rob i ne ćeš moći slobodno disati? Tko će braniteljima biti zahvalan za stvaranje domovine ako ih ti omalovažavaš? Tko će ih zaštititi ako ih ti prokazuješ? Tko će pravdi udovoljiti ako zakoni ne vrijede za sve isto? Tko će ti ponos, moj narode vratiti, ako umjesto da digneš svoj glas u obranu svoje obitelji, svoga doma i domovine - ti šutiš s glavom u pijesku i onda kad bi trebao pričati i istinu govoriti?


Može li nam naš Švicarac sa početka ove priče vratiti ponos? Možda i može. Imamo uzor u ovoj zemlji u kojoj živimo i čijoj se ljepoti, izgrađenosti, usklađenim zakonima, kulturnoj raznolikosti i drugim vrijednostima divimo. Imamo uzor ovdje kako se domovina voli i poštuje, kako se svoga nikad ne smije sramiti.


Gledajući prije par dana kod poznanika CD sa svadbenog slavlja njihovog sina gdje bijaše i jedna grupa prijatelja Švicaraca, zabrinuh se još jednom za sudbinu svoga naroda. Odsvirana bijaše hrvatska, pa švicarska himna. Za vrijeme hrvatske himne, ne primjetih nikoga od oko 400 uzvanika da drži ruku na srcu. Tu i tamo poneko otvara usta, mnogi se dosađuju. Nekima se, vidljivo teško bilo dignuti i pristojno stajati za vrijeme izvođenja himne. Dok za vrijeme švicarske himne, sasvim druga slika. Kamera uperena upravo na njih i gle: sve do jedan Švicarac s rukom na srcu, visoko uzidgnute glave, ponosno među Hrvatima u Hrvatskoj odpjevaše svoju himnu. Ote mi se naglas; ovako se cijeni i voli svoje!


Vjerujem ipak da još ima i PONOSA i ponosnih Hrvata. Vjerovat mi je da nisu ostali usamljeni ponosni hrvatski generali i branitelji po hrvatskim, haškim, srpskim, austrijskim i drugim kazamatima. Vjerovat mi je da još ima i prkosa i inata u srcima Hrvata, oduprijeti se tuđinu, izdajnicima, ulizicarima, crvenima, te ponosno uzdignute glave i rukom na srcu - PONOSNO i sa srcem - zapjevati svoju hrvatsku himnu ma gdje bili. Jer "Dok je srca, bit će i Kroatie!"

Piše Milica Krakan

Društvene obavijesti broj 108

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU