Nešto ranije, u rujnu 2008., pustili su onoga koji je s
mora i kopna razarao Dubrovnik. Sažalili su mu se jer je
priznao svoje grijehe. Pravorijek u predmetu
viceadmirala Miodraga Jokića, zapovjednika
Vojno-pomorskog sektora Boka, koji je bio osuđen na
sedam godina zatvora, a već poodavno je na slobodi,
vodio je nizozemski sudac haaškoga suda Alphons Orie,
onaj isti koji je drakonski kaznio hrvatske generale
Antu Gotovinu na 24 godine zatvora, a Mladena Markača na
18 godina zatvora, a da nije utvrđena izravna
odgovornost ni za jedno zlodjelo koje im se stavlja na
teret, pa su osuđeni, kako se to turski kaže, 'uđuture',
paušalno, kako se nije sudilo od rimskih vremena.
Poznati hrvatski pravni stručnjak Hrvoje Kačić
smatra kako je haaška presuda viceadmiralu i
komandantu Vojno-pomorskog sektora 'Boka' Miodragu
Jokiću u nmogim svojim dijelovima protupravna.
Kačić podsjeća kako se admiral Jokić 12. studenoga
2001. dobrovoljno pojavio pred Haaškim tribunalom. Na
prvom saslušanju nakon što mu je pročitana optužnica
izjasnio se da nije kriv ni po jednoj od 16 optužaba.
U pregovorima (bargaining) s tužiteljstvom drastično
mu je sužena optužnica, pa je priznao krivnju po
znatno skraćenoj optužnici. Jokić je dao izjavu 'o
iskrenom žaljenju' zbog granatiranja i rušenja
Dubrovnika s time da se optužba ograničila samo na
granatiranje 6. prosinca 1991. Haaški sud prihvatio je
optužbu koja je sadržavala 57 stranica od kojih se čak
54 odnosilo na popis srušenih i oštećenih zgrada u
užoj gradskoj jezgri koju su nazivali 'stari grad'.
U istoj optužnici označena su imena dvoje ubijenih i
troje ranjenih. S tim u svezi Hrvoje Kačić pita zašto
je sud ignorirao činjenicu da je navedenog dana u
Dubrovniku bilo 19 mrtvih i više od 60 ranjenih?
'Osim toga, u razdoblju u kojem je admiral Jokić
obavljao dućnost komandanta Vojno-pomorskog sektora
'Boka' na predgrađima staroga grada i naseljima u
bližoj okolici Dubrovnika granatiranjem s mora i kopna
bilo je ubijeno više od 400 osoba, među kojima je bilo
mnogo žena i djece', tvrdi Kačić te pita kakvi su to
pravda i moral, koji omogućuju ispriku za manje od 0,5
posto pobijenih ljudskih života.
Smatra da bi stručni i savjesni ljudi, a osobito
suci kojima se događaju, pa i uslijed neznanja, takve
pogreške i propusti, bili dužni podnijeti ostavke da
spase dostojanstvo suda u čijem sastavu djeluju.
Pogođena i sinagoga
Tijekom
saslušanja u prvostupanjskom postupku pred sudskim
vijećem, admiral Jokić nije priznao da je dao
zapovijed za otvaranje vatre, čak je negirao da je bio
upoznat kako će 6. Prosinca 1991. uslijediti napad.
Međutim, admiral je bio aktivni pregovarač s
predstavnicima hrvatskih vlasti 5. prosinca 1991. kad
je bio usuglašen prekid vatre, ali je Jokić sporazum
odbio toga dana potpisati zbog navodne suglasnosti
koju je trebao dobiti od vrhovnih vojnih vlasti u
Beogradu. Tužiteljstvo se u dokaznom postupku nije
koristilo dokazima koj je iznio svjedok Ivo Šimunović
koji je iznio u postupku protiv Slobodana Miloševića
da su u zapovjednom sjedištu u okupiranim Kuparima 3.
prosinca 1991. Dogovarali o napadu na Dubrovnik 6.
Prosinca 1991. Zbog čega je Tužiteljstvo ignoriralo i
tu činjenicu, nije poznato.
Admiral Jokić preuzeo je 6. Listopada 1991.
obavljanje dužnosti zapovjednika Vojno-pomorskog
sektora 'Boka' koje je držalo pod nadzorom obalno
područje cijelog juznog dijela hrvatskog Jadrana i
koju je obavIjao idućih sedam mjeseci tijekom kojih je
uslijedilo pretežno granatiranje dubrovačkog područja
na kojem je ubijeno nekoliko stotina osoba, među njima
veliki broj civila, žena i djece.
U njegovo zapovjedno vrijeme, osim mnogih hrvatskih
spomenika, topničkim granatama s mora pogođena je i
dubrovačka sinagoga, vjerski objekt i muzej u središtu
Dubrovnika, najstarija aktivna sefardska sinagoga u
svijetu i druga najstarija u Europi. Sagradili su ju
Židovi 1408. koji su u Dubrovnik došli iz Španjolske.
Kačić smatra grubom pogreškom suda što nije utvrdio
okolnosti ubojstva Krste Durovića 5. listopada 1991.
kojeg je na dužnosti zamijenio admiral Jokić, upravo
zbog toga što je on odbio upravljati osvajanjem
preostalog dijela Konavala i napredovanjem prema
Dubrovniku.
'Đurović je bio obavio i sve pripreme i rađnje za
stavljanje cijelog prostora dubrovačkog aerodroma
Ćilipi pod nadzor, ali je smatrao da nije potrebno, a
ni opravdano da JNA nastavlja vojnim snagama dalje
prema zapadu', tvrdi Kačić i dodaje kako je 4.
listopada 1991. dobio telefonski nalog iz Beograda da
nastavi s napredovanjem svojih snaga prema zapadu. U
telefonskim kontaktima preneseni su mu i stavovi
srpske vlade, od 4. listopada 1991...
'Na žalost, stav admirala Durovića, koji je odbio
sudjelovati u daljnjim osvajaćkim operacijama prema
Dubrovnika, bio je uzrok gubitka njegova života', kaže
Kačić. Podsjeća da su o svemu tome registrirani dokazi
u postupku protiv Miloševica pred Haaškim tribunalom,
ali tu tužnu istinu skrivaju oni koji ne žele
inkriminirati vrhove vojne vlasti u Beogradu i koji ne
dopuštaju da javnost dozna istinu o ratnim događajima,
ističe Kačić.
Smatra da je predsjednik Raspravnog vijeća Alphons
Orie u prvostupanjskom postupku protiv admirala
Miodraga Jokića i bez optužbe da je on sudionik
likvidacije admirala Đurovića bio dužan radi
utvrđivanja istine postaviti pitanje optuženom Jokiću
zašto u obavljanju svoje zapovjedničke dužnosti nije
poduzeo istražne radnje radi utvrđivanja ubojica i
okolnosti ubojstva njegova prethodnika - admirala
Đurovića.
Nemoralno ponašanje suca Orija
Gospodin
Kačić naglašava: 'Taj propust nemoralno je ponašanje,
a takav postupak uslijedio je ne samo radi dodatne
zaštite admirala Jokića, nego i zato da se ne
verificiraju nepobitni dokazi da je Srbija izvršila
agresiju na Hrvatsku.' O odlučnosti osvajanja
Dubrovnika svjedoči pismeni Ultimatum koji je admiral
Jokić poslao 16. listopada 1991. (dan nakon što je
okupiran Cavtat) dubrovačkom gradonačelniku Anti
Poljanicu.
Kačić ima još niz primjera pogodavanja optuženu
admiralu Jokiću, ali za ovu priliku njihovo detaljno
nabrajanje nije ni potrebno. To će ionako trebati
napraviti hrvatska znanost, pravna i povijesna.
Međutim, da bi se sagledala vjerodostojnost suca
Alpohonsa Orija najbolje je citirati točku 77.
prvostupanjske presude: 'Procesno vijeće vjeruje da
ovakav nastup o priznanju krivnje Miodraga Jokića
doprinosi međusobnom respektiranju te doprinosi
jačanju elemenata za temelje pomirenja svih naroda
bivše Jugoslavije i za obnovu trajnog mira u regiji.
Raspravno vijeće konačno smatra da takva izjava
značajno doprinosi uštedi vremena i drugih izvora ovog
Tribunala'. Po riječima Hrvoja Kačića, iznošenje takva
stava predstavlja ne samo uvredu za Haaški tribunal
nego i za organizaciju Ujedinjenih naroda budući da je
bilo u ime te ugledne institucije deklarirano kako je
temeljna svrha Tribunala ustanovljavanje istine.
Sudskom presudom raspravnog vijeća kojom je predsjedao
sudac Orie i činjenicama koje je prihvatio te s
obzirom na brojne dogadaje koji se ignoriraju,
počinjena je užasna nepravda, kaže Kačić stoga smatra
da je dužnost predsjednika Haaškoga tribunala da se
upozna s činjenicama, događajima i istinom te zaštiti
dostojanstvo institucije, ali i ugled UN-a.
Hrvatska vojska i general Gotovina
spasili su stanovništvo Cazinske krajine i obraz UN-a,
a hrvatska diplomacija dužna je to pred svijetom
pokazati
Hrvoje Kačić smatra da su se hrvatski
predstavnici u institucijama međunarodne zajednice
dužni suprotstaviti pokušajima kvalifikacije "Oluje"
kao tzv. zločinačkog pothvata. Podsjeća da je
generalni tajnik UN-a Kofi Annan javno priznao da je
tragedija Srebrenice mrlja na obrazu UN-a.
Specijalizirana institucija UN-a 22. kolovoza 1995. u
svojem izvješću "Report of the Economic and Social
Counicil" pod točkom 93 navodi: "Pad Srebrenice i Žepe
doveo je do tragedije, gubitka života i ozbiljnog
ugrožavanja ljudskih prava. Istodobno to je ozbiljno
potkopalo vjerodostojnost Vijeća sigurnosti, Glavnog
tajnika i cijelog sustava Ujedinjenih naroda".
Opravdano je stoga, kako istiće Kačić, postaviti
pitanje tko zaslužuje priznanje da tih mrlja na obrazu
Ujedinjenih naroda nije bilo i mnogo više zbog
neposredno prijeteće tragedije Bihaća? U skladu s
odredbom 51.51 Povelje UN-a, Hrvatska je imala pravo
poduzeti vojno-redarstvenu operaciju "Oluja". Tom
akcijom Hrvatske vojske spašen je Bihać i popravljen
narušeni ugled UN-a i mnogih tadašnjih dužnosnika
UN-a, kaže Kačić i podsjeća da su u to vrijeme strani
diplomati procjenjivali da je Hrvatska zaštitom Bihaća
spasila desetke tisuća ljudi od masakra.
Pita zbog čega se ne pozove kao svjedoka Tadeusz
Mazowietski ili, pak, podastru njegova izvješća sudu
kao dokazni materijal? Ti bi dokazi sigurno
doprinijeli da se vojno-redarsrvena operacija "Oluja"
ne kvalificira kao "zločinački pothvat'. Konačno, svi
hrvatski predstavnici trebali bi smatrari svojom
dužnošću da pred svijetom pokažu i dokažu da je upravo
Hrvatska vojno-redarstvenom operacijom "Oluja" u
odnosu na stanovništvo Bihaća i cijele Cazinske
krajine izvršila obveze koje je prethodno preuzelo
Vijeće sigurnosti UN-a, napominje Kačić, dodajući kako
je u svemu tome bila od povijesnog značaja odluka
hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva i uloga
generala Gotovine, što sudac Alphons Orie, samo iz
njemu znanih razloga, ne želi uzeti u obzir i javnost
upoznati s istinom.
Piše: Marko Curać
Hrvatski list
14. srpnja 2011.
Hrvoje Kačić (Dubrovnik, 1932.) umirovijeni je
sveučilišni profesor.
Bio je dugogodišnji član prve momčadi
dubrovačkog vaterpolo kluba Jug. Na prvim
višestranačkim izborima 1990. izabran je kao
nezavisni kandidat u Hrvatski sabor.
Predstavljao je Republiku Hrvatsku na nekoliko
zasjedanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u
Haagu, koja se održavala pod predsjedavanjem
EU-a. U ulozi predsjednika saborskog Odbora za
vanjsku politiku, predvodio je saborska
izaslanstva u Parlamentu Vijeća Europe,
Skupštini parlamentaraca NATO država i KESS-a.
Obavljao je dužnost predsjednika Državne
komisije za granice hrvatske vlade od 1994. do
2001. Objavio je više knjiga, uz ine, 'U službi
domovine - Croatia Rediviva', 'S istinom u
svijet' te 'Dubrovačke žrtve'.
|
|