Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

ISTINA, PRAVDA I MORAL NA HAAŠKOME SUDU PRETVORENI U RUGLO      (07.08.2011.)

Kako je sudac Alphons Orie pretvorio Haaški sud u komediju

Haaški sud ovih je dana potiho i iznenada pustio iz svojih zatvora vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina nakon što je ovaj izdržao dvije trećine ionako preniske desetogodišnje zatvorske kazne.

 

Nešto ranije, u rujnu 2008., pustili su onoga koji je s mora i kopna razarao Dubrovnik. Sažalili su mu se jer je priznao svoje grijehe. Pravorijek u predmetu viceadmirala Miodraga Jokića, zapovjednika Vojno-pomorskog sektora Boka, koji je bio osuđen na sedam godina zatvora, a već poodavno je na slobodi, vodio je nizozemski sudac haaškoga suda Alphons Orie, onaj isti koji je drakonski kaznio hrvatske generale Antu Gotovinu na 24 godine zatvora, a Mladena Markača na 18 godina zatvora, a da nije utvrđena izravna odgovornost ni za jedno zlodjelo koje im se stavlja na teret, pa su osuđeni, kako se to turski kaže, 'uđuture', paušalno, kako se nije sudilo od rimskih vremena.


Poznati hrvatski pravni stručnjak Hrvoje Kačić smatra kako je haaška presuda viceadmiralu i komandantu Vojno-pomorskog sektora 'Boka' Miodragu Jokiću u nmogim svojim dijelovima protupravna.

Kačić podsjeća kako se admiral Jokić 12. studenoga 2001. dobrovoljno pojavio pred Haaškim tribunalom. Na prvom saslušanju nakon što mu je pročitana optužnica izjasnio se da nije kriv ni po jednoj od 16 optužaba. U pregovorima (bargaining) s tužiteljstvom drastično mu je sužena optužnica, pa je priznao krivnju po znatno skraćenoj optužnici. Jokić je dao izjavu 'o iskrenom žaljenju' zbog granatiranja i rušenja Dubrovnika s time da se optužba ograničila samo na granatiranje 6. prosinca 1991. Haaški sud prihvatio je optužbu koja je sadržavala 57 stranica od kojih se čak 54 odnosilo na popis srušenih i oštećenih zgrada u užoj gradskoj jezgri koju su nazivali 'stari grad'.


U istoj optužnici označena su imena dvoje ubijenih i troje ranjenih. S tim u svezi Hrvoje Kačić pita zašto je sud ignorirao činjenicu da je navedenog dana u Dubrovniku bilo 19 mrtvih i više od 60 ranjenih?
'Osim toga, u razdoblju u kojem je admiral Jokić obavljao dućnost komandanta Vojno-pomorskog sektora 'Boka' na predgrađima staroga grada i naseljima u bližoj okolici Dubrovnika granatiranjem s mora i kopna bilo je ubijeno više od 400 osoba, među kojima je bilo mnogo žena i djece', tvrdi Kačić te pita kakvi su to pravda i moral, koji omogućuju ispriku za manje od 0,5 posto pobijenih ljudskih života.
Smatra da bi stručni i savjesni ljudi, a osobito suci kojima se događaju, pa i uslijed neznanja, takve pogreške i propusti, bili dužni podnijeti ostavke da spase dostojanstvo suda u čijem sastavu djeluju.

Pogođena i sinagoga

Tijekom saslušanja u prvostupanjskom postupku pred sudskim vijećem, admiral Jokić nije priznao da je dao zapovijed za otvaranje vatre, čak je negirao da je bio upoznat kako će 6. Prosinca 1991. uslijediti napad. Međutim, admiral je bio aktivni pregovarač s predstavnicima hrvatskih vlasti 5. prosinca 1991. kad je bio usuglašen prekid vatre, ali je Jokić sporazum odbio toga dana potpisati zbog navodne suglasnosti koju je trebao dobiti od vrhovnih vojnih vlasti u Beogradu. Tužiteljstvo se u dokaznom postupku nije koristilo dokazima koj je iznio svjedok Ivo Šimunović koji je iznio u postupku protiv Slobodana Miloševića da su u zapovjednom sjedištu u okupiranim Kuparima 3. prosinca 1991. Dogovarali o napadu na Dubrovnik 6. Prosinca 1991. Zbog čega je Tužiteljstvo ignoriralo i tu činjenicu, nije poznato.


Admiral Jokić preuzeo je 6. Listopada 1991. obavljanje dužnosti zapovjednika Vojno-pomorskog sektora 'Boka' koje je držalo pod nadzorom obalno područje cijelog juznog dijela hrvatskog Jadrana i koju je obavIjao idućih sedam mjeseci tijekom kojih je uslijedilo pretežno granatiranje dubrovačkog područja na kojem je ubijeno nekoliko stotina osoba, među njima veliki broj civila, žena i djece.
U njegovo zapovjedno vrijeme, osim mnogih hrvatskih spomenika, topničkim granatama s mora pogođena je i dubrovačka sinagoga, vjerski objekt i muzej u središtu Dubrovnika, najstarija aktivna sefardska sinagoga u svijetu i druga najstarija u Europi. Sagradili su ju Židovi 1408. koji su u Dubrovnik došli iz Španjolske.


Kačić smatra grubom pogreškom suda što nije utvrdio okolnosti ubojstva Krste Durovića 5. listopada 1991. kojeg je na dužnosti zamijenio admiral Jokić, upravo zbog toga što je on odbio upravljati osvajanjem preostalog dijela Konavala i napredovanjem prema Dubrovniku.


'Đurović je bio obavio i sve pripreme i rađnje za stavljanje cijelog prostora dubrovačkog aerodroma Ćilipi pod nadzor, ali je smatrao da nije potrebno, a ni opravdano da JNA nastavlja vojnim snagama dalje prema zapadu', tvrdi Kačić i dodaje kako je 4. listopada 1991. dobio telefonski nalog iz Beograda da nastavi s napredovanjem svojih snaga prema zapadu. U telefonskim kontaktima preneseni su mu i stavovi srpske vlade, od 4. listopada 1991...
'Na žalost, stav admirala Durovića, koji je odbio sudjelovati u daljnjim osvajaćkim operacijama prema Dubrovnika, bio je uzrok gubitka njegova života', kaže Kačić. Podsjeća da su o svemu tome registrirani dokazi u postupku protiv Miloševica pred Haaškim tribunalom, ali tu tužnu istinu skrivaju oni koji ne žele inkriminirati vrhove vojne vlasti u Beogradu i koji ne dopuštaju da javnost dozna istinu o ratnim događajima, ističe Kačić.
Smatra da je predsjednik Raspravnog vijeća Alphons Orie u prvostupanjskom postupku protiv admirala Miodraga Jokića i bez optužbe da je on sudionik likvidacije admirala Đurovića bio dužan radi utvrđivanja istine postaviti pitanje optuženom Jokiću zašto u obavljanju svoje zapovjedničke dužnosti nije poduzeo istražne radnje radi utvrđivanja ubojica i okolnosti ubojstva njegova prethodnika - admirala Đurovića.

Nemoralno ponašanje suca Orija

Gospodin Kačić naglašava: 'Taj propust nemoralno je ponašanje, a takav postupak uslijedio je ne samo radi dodatne zaštite admirala Jokića, nego i zato da se ne verificiraju nepobitni dokazi da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.' O odlučnosti osvajanja Dubrovnika svjedoči pismeni Ultimatum koji je admiral Jokić poslao 16. listopada 1991. (dan nakon što je okupiran Cavtat) dubrovačkom gradonačelniku Anti Poljanicu.


Kačić ima još niz primjera pogodavanja optuženu admiralu Jokiću, ali za ovu priliku njihovo detaljno nabrajanje nije ni potrebno. To će ionako trebati napraviti hrvatska znanost, pravna i povijesna. Međutim, da bi se sagledala vjerodostojnost suca Alpohonsa Orija najbolje je citirati točku 77. prvostupanjske presude: 'Procesno vijeće vjeruje da ovakav nastup o priznanju krivnje Miodraga Jokića doprinosi međusobnom respektiranju te doprinosi jačanju elemenata za temelje pomirenja svih naroda bivše Jugoslavije i za obnovu trajnog mira u regiji.


Raspravno vijeće konačno smatra da takva izjava značajno doprinosi uštedi vremena i drugih izvora ovog Tribunala'. Po riječima Hrvoja Kačića, iznošenje takva stava predstavlja ne samo uvredu za Haaški tribunal nego i za organizaciju Ujedinjenih naroda budući da je bilo u ime te ugledne institucije deklarirano kako je temeljna svrha Tribunala ustanovljavanje istine. Sudskom presudom raspravnog vijeća kojom je predsjedao sudac Orie i činjenicama koje je prihvatio te s obzirom na brojne dogadaje koji se ignoriraju, počinjena je užasna nepravda, kaže Kačić stoga smatra da je dužnost predsjednika Haaškoga tribunala da se upozna s činjenicama, događajima i istinom te zaštiti dostojanstvo institucije, ali i ugled UN-a.

Hrvatska vojska i general Gotovina spasili su stanovništvo Cazinske krajine i obraz UN-a, a hrvatska diplomacija dužna je to pred svijetom pokazati

Hrvoje Kačić smatra da su se hrvatski predstavnici u institucijama međunarodne zajednice dužni suprotstaviti pokušajima kvalifikacije "Oluje" kao tzv. zločinačkog pothvata. Podsjeća da je generalni tajnik UN-a Kofi Annan javno priznao da je tragedija Srebrenice mrlja na obrazu UN-a. Specijalizirana institucija UN-a 22. kolovoza 1995. u svojem izvješću "Report of the Economic and Social Counicil" pod točkom 93 navodi: "Pad Srebrenice i Žepe doveo je do tragedije, gubitka života i ozbiljnog ugrožavanja ljudskih prava. Istodobno to je ozbiljno potkopalo vjerodostojnost Vijeća sigurnosti, Glavnog tajnika i cijelog sustava Ujedinjenih naroda". Opravdano je stoga, kako istiće Kačić, postaviti pitanje tko zaslužuje priznanje da tih mrlja na obrazu Ujedinjenih naroda nije bilo i mnogo više zbog neposredno prijeteće tragedije Bihaća? U skladu s odredbom 51.51 Povelje UN-a, Hrvatska je imala pravo poduzeti vojno-redarstvenu operaciju "Oluja". Tom akcijom Hrvatske vojske spašen je Bihać i popravljen narušeni ugled UN-a i mnogih tadašnjih dužnosnika UN-a, kaže Kačić i podsjeća da su u to vrijeme strani diplomati procjenjivali da je Hrvatska zaštitom Bihaća spasila desetke tisuća ljudi od masakra.
Pita zbog čega se ne pozove kao svjedoka Tadeusz Mazowietski ili, pak, podastru njegova izvješća sudu kao dokazni materijal? Ti bi dokazi sigurno doprinijeli da se vojno-redarsrvena operacija "Oluja" ne kvalificira kao "zločinački pothvat'. Konačno, svi hrvatski predstavnici trebali bi smatrari svojom dužnošću da pred svijetom pokažu i dokažu da je upravo Hrvatska vojno-redarstvenom operacijom "Oluja" u odnosu na stanovništvo Bihaća i cijele Cazinske krajine izvršila obveze koje je prethodno preuzelo Vijeće sigurnosti UN-a, napominje Kačić, dodajući kako je u svemu tome bila od povijesnog značaja odluka hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva i uloga generala Gotovine, što sudac Alphons Orie, samo iz njemu znanih razloga, ne želi uzeti u obzir i javnost upoznati s istinom.

Piše: Marko Curać
Hrvatski list
14. srpnja 2011.

Hrvoje Kačić (Dubrovnik, 1932.) umirovijeni je sveučilišni profesor.


Bio je dugogodišnji član prve momčadi dubrovačkog vaterpolo kluba Jug. Na prvim višestranačkim izborima 1990. izabran je kao nezavisni kandidat u Hrvatski sabor. Predstavljao je Republiku Hrvatsku na nekoliko zasjedanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Haagu, koja se održavala pod predsjedavanjem EU-a. U ulozi predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku, predvodio je saborska izaslanstva u Parlamentu Vijeća Europe, Skupštini parlamentaraca NATO država i KESS-a. Obavljao je dužnost predsjednika Državne komisije za granice hrvatske vlade od 1994. do 2001. Objavio je više knjiga, uz ine, 'U službi domovine - Croatia Rediviva', 'S istinom u svijet' te 'Dubrovačke žrtve'.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: