KOLIKO VRIJEDI RIJEČ HRVATSKE DIPLOMACIJE I DRŽŽAVNIH DUŽŽNOSNIKA

U siječnju 2007. g. Hrvatska kulturna zajednica u ŠŠvicarskoj organizirala je, u okviru svoga projekta "Dva tjedna hrvatske kulture", između ostaloga i izložžbu hrvatske naive u galeriji Anixis u Badenu. Zastupljeni su bili ugledni slikari druge generacije šškole naivne umjetnosti: Nada Hegeduššić Janković, Marija Peti Božžić, Ivica Fiššter, Mato Toth, Zvonko Sigetić.

Otvorenju izložžbe prisustvovali su i hrvatski diplomati, veleposlanik Mladen Andrlić, gospodarska savjetnica u veleposlanstvu RH u Bernu Tamara Tafra i generalni konzul u Zuerichu Nenad Hoelbl. Odušševljen izložžbom, veleposlanik Andrlić je prisutnoj predstavnici slikara, Nadi Hegedšušić Janković, predložžio daljnje izložžbe u Bernu i ŽŽenevi, ššto je gđa. Hegeduššić rado prihvatila.

Time je HKZ izaššla iz 'igre', a briga o slikama preššla na veleposlanstvo, no gospođa Hegedšušić me je zamolila da se o slikama osobno brinem do postavljanja prve izložžbe, ššto naravno nisam mogla odbiti. I time sam samoj sebi napravila medvjeđu uslugu.

09.11.2007. pišše mi gđa. Hegedušić:
"„...Ambasada i gospođa Tafra odgađaju obećane akcije.... lijepo te molim, zamoli prof. Matarića da neššto učini, a i ti stupi u kontakt s gđom. Tafrom, Kultur- und Handelsraetin koja nam pismeno obećaje najnovije: izložžbu u ŽŽenevi, ali se niššta ne pokreće..."
Piššem gospođi Tafri nekoliko elektronskih poruka, koje su se Bog zna gdje '„izgubile', pa od odgovora ni traga! U međuvremenu je g. Andrlić napustio ŠŠvicarsku, a na funkciji ga je zamijenio g. Jakšša Muljačić.

21.04.2008. prof. Ivan Matarić, predsjednik HKZ, pišše veleposlaniku Muljačiću, pojaššnjava situaciju, podsjeća na obvezu koju je veleposlanstvo preuzelo obećanjem organiziranja izložžaba u Bernu i ŽŽenevi i moli da se po tome pitanju konačno neššto napravi. Njegovo pismo je poslano e-mailom i pošštom, ali odgovor ne stižže.
Gđa. Hegeduššić i dalje pokuššava uspostaviti direktni kontakt s Bernom, naravno bez ikakvog uspjeha. U jesen se obraća meni i zdvojna moli da neššto napravim. Opet idu e-poruke i opet ne stižžu odgovori.

03.11.2008. piššem gospođi Tafri slijedeće:
"„Pošštovana gđo. Tafra, kako do danas niste naššli za shodno odgovoriti na višše e-maila gospođe Hegeduššić, odazivam se njenoj zamolbi i podsjećam Vas na obećanje koje ste Vi i gospodin Andrlić dali prilikom otvaranja izložžbe naive u Badenu 2007. g. Naime da ćete organizirati izložžbu u Bernu i/ili ŽŽenevi. Oslonivšši se na Vašše obećanje, gđa. Hegeduššić je slike ostavila u ŠŠvicarskoj. Do danas niti ste organizirali izložžbu, niti nam javljate imate li namjeru izvrššiti obećano. Prof. Matarić je 21.04. o.g. također zamolio da nas se obavijesti o daljnjim koracima, no nije dobio nikakav odgovor. Takvo ponaššanje smatram krajnje neodgovornim, sramotnim i nedostojnim diplomacije. Zaššto obećavate neššto, ššto ne mislite napraviti? Ako je obećanje bilo ishitreno i nepromiššljeno, onda bi se valjalo ispričati gđi. Hegeduššić, umjetnicima, ali i meni koju ste doveli u situaciju da se brinem o slikama koje su u ŠŠvicarskoj ostale zbog diplomatskog obećanja...."

Od odgovora ni traga!

28.11.2008. piššem preporučeno pismo na veleposlanika Jakššu Muljačića. Pojaššnjavam o čemu se radi i nastavljam:

„"U nemogućnosti uspostaviti kontakt s veleposlanstvom, gđa. Hegeduššić se obratila prof. Matariću sa zamolbom da osobno urgira u Bernu. Prof. Matarić Vam je pisao 21.04. o.g. (e-mail u privitku). Odgovor nije nikada dobio.
03.11. o.g., dakle prije 25 dana, osobno sam se elektronskom pošštom obratila Vama i gđi. Tafri izrazivšši svoje ogorčenje i razočaranje takvim ponaššanjem. Odgovor nisam dobila! Ignorirati neugodnu pošštu linija je manjeg otpora, no time problem nije riješšen. Ako veleposlanstvo ne žželi ili nije u stanju organizirati izložžbu, onda gđa. Hegeduššić i ja očekujemo pismeno priopćenje.
Zbog neodgovornog ponaššanja djelatnika veleposlanstva RH u Bernu, organizatori su suočeni s mnogim problemima i neplaniranim trošškovima. Za povratak slika u Hrvatsku imali smo sponzora, koji sada, nakon gotovo dvije godine, višše nije spreman organizirati i financirati povratak slika. Ostanak slika u ŠŠvicarskoj prouzročio je i dodatne trošškove transporta na razna mjesta na kojima su pohranjene. Nije zanemariva ni činjenica da su slike mogle biti izložžene na drugim mjestima, možžda i prodane.
Ružžna slika o načinu rada veleposlanstva u Bernu mogla bi djelomično biti ispravljena jednom izložžbom, otkupom nekoliko slika ili organizacijom povratka slika u Hrvatsku i preuzimanjem trošškova transporta...."

01.12.2008. konačno veleposlanik Jakša Muljačić odgovara:
"„... nastavno na Vašše pismo od 28.11., a nakon naknadne provjere svih relevantnih činjenica, žželim Vas obavijestiti kako, sukladno odredbama Bečke konvencije, u prostorijama diplomatsko-konzularnih predstavnišštava nije dozvoljeno organiziranje prodajnih izložžbi. Siguran sam kako je bivšši veleposlanik u najboljoj namjeri, ponudio pomoć u organizaciji izložžbe u nekom trećem prostoru, međutim budžžetske restrikcije vezane uz ekonomsku i financijsku krizu, onemogućile su takvu vrstu organizacije izložžbe..... Slijedom Vaššeg zahtjeva o pomoći prilikom prijevoza slika nazad u Hrvatsku, uputili smo dopis nadležžnom ministarstvu da se pokušša organizirati transport. Po primitku odgovora, promptno ćemo Vas obavijestiti o tome ...."

Zar bivšši veleposlanik nije bio upoznat s Bečkom konvencijom? Osim toga, kada je obećavao organizirati izložžbe, nije bilo govora gdje, niti je to umjetnike zanimalo, niti je izložžba morala biti prodajna. Uzela sam si truda i potražžila Bečku konvenciju, u kojoj ne stoji niššta o tome, da bi bilo kakve izložžbe u prostorijama veleposlanstva bile nedopušštene! Koja komedija na 'viššoj' razini i mazanje očiju naivnima.
Prolaze prosinac, siječanj, veljača, a niššta se ne događa.

05.03.2009. piššem načelniku Samostalne služžbe za Hrvate u inozemstvu i kulturu, Petru Bariššiću:
„"Pošštovani gospodine Bariššić, piššem Vam u nadi da ćete moći, prije svega htjeti riješšiti problem - povratak slika u Hrvatsku - s kojim se slikari hrvatske naive nose već dvije godine, a silom prilika i ja uz njih. O čemu se radi opšširno sam napisala u priložženom pismu na veleposlanika g. Muljačića, stoga se na ovom mjestu ne žželim ponavljati. ŠŠaljem Vam i odgovor gospodina Muljačića. Mislim da je nepotrebno naglasiti da se do danas, tri mjeseca poslije, nije bašš niššta pomaknulo s mrtve točke. Sigurna sam da se niti u slijedećih godinu dana neće niššta napraviti po pitanju povrata slika u Hrvatsku. Radi toga sam jako blizo odluci da cijeli ovaj slučaj stavim u javnost, kako u Hrvatskoj tako i svim Hrvatima po svijetu.
Naglaššavam da je HKZ - Hrvatska kulturna zajednica u ŠŠvicarskoj (čija sam dopredsjednica) samostalno organizirala izložžbu naive u okviru projetka "Dva tjedna hrvatske kulture u Badenu". Nismo niššta tražžili od Hrvatske, nismo niššta tražžili od hrvatske diplomacije! Tražžili smo i dobili podrššku grada Badena, kojeg je dogradonačelnik bio i na otvorenju. Zastupljeni umjetnici sami su snosili trošškove tiskanja kataloga, transporta i putne trošškove, a sve ostale trošškove snosila je našša udruga.
Neoprostivo je i nekorektno ponaššanje hrvatske diplomacije u ŠŠvicarskoj, ali se očito ne možžemo osloniti niti na ljude koji bi se u Hrvatskoj trebali brinuti za dobre odnose s nama u inozemstvu, kao i za to da našši hrvatski umjetnici dobiju pomoć predstaviti se izvan Hrvatske....."

13.03.2009. stižže pismo veleposlanika Muljačića iz Berna: "„..... nastavno na Vašše pismo od 28.11.2008. te naš zahtjev za prijevozom zbirke slika naivne umjetnosti iz ŠŠvicarske u Hrvatsku upućene MVPEI RH dana 01.12.2008. slobodan sam Vas izvijestiti da do danas nismo zaprimili odgovor. U međuvremenu smo saznali da ste se i osobno obratili na MVPEI za pomoć u prijevozu slika. Neslužžbeno smo upoznati kako je praksa MVPEI RH da jedino predmeti koji su u inozemstvo poslani diplomatskom pošštom mogu u Hrvatsku biti vraćeni istim putem. Međutim, s obzirom na dosadaššnju dobru suradnju i Vašš trud u organizaciji i promociji hrvatske kulture u ŠŠvicarskoj, ponovno smo zamolili nadležžne služžbe MVPEI RH da Vam pomognu u povratku predmetne zbirke u Hrvatsku......"

Da, osobno sam se obratila i to je ono ššto im ne odgovara! Ali, ja ne molim za pomoć, nego se zauzimam za umjetnike koji su nasjeli na njihova obećanja.

24.03.2009. stižže slijedeći e-mail iz veleposlanstva u Bernu: ".... zaprimili smo upit od strane Ministarstva koji se odnosi na način kako su slike uššle u ŠŠvicarsku. Kontaktirali smo i Hrvatsku maticu iseljenika gdje nam je rečeno da su oni bili zadužženi samo za prijevoz izložžbe hrvatskih tradicijskih glazbala te da nisu upoznati s načinom ulaska slika hrvatske naivne umjetnosti u ŠŠvicarsku Konfederaciju. Stoga bismo Vam bili zahvalni da nam poššaljete presliku dokumentacije koja je pratila taj unos...."

26.03.2009. pružža mi se prigoda upoznati g. Bariššića na konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa u Dubrovniku. Predstavljam se i podsjećam ga na izmjenjenu korespondenciju u svezi povratka slika u Hrvatsku. Obećava mi da će se sigurno naći rješšenje. S obzirom na dosadaššnje iskustvo ne vjerujem bašš puno u to obećanje izrečeno u 4 oka, pa koristim prigodu narednog dana da tu njegovu izjavu čuje višše ljudi.

27.03.2009. upriličen je okrugli stol s predstavnicima držžavnih ustanova RH, jedan od njih je i načelnik Samostalne služžbe za Hrvate izvan RH pri MVPEI Petar Bariššić. Tema su služžbe koje se bave izvandomovinstvom, te kako povećati efikasnost rada i osigurati potrebno umrežženje. Na kraju je nama, izvandomovinskim Hrvatima, pružžena mogućnost postaviti pitanja, dati prijedloge ili se požžaliti na moguće probleme. Javljam se za riječ i i pred 30-tak prisutnih opisujem iskustvo koje su našši hrvatski umjetnici napravili s obećanjem veleposlanstva u ŠŠvicarskoj. G. Bariššić, vidno nezadovoljan mojim nastupom, kažže da mu je situacija poznata i izjavljuje - "„nekakvo rješšenje će se sigurno naći".

14.04.2009. odgovaram na e-mail veleposlanstva u Bernu od 24.03.2009, ispričavam se ššto zbog viššetjedne odsutnosti nisam bila u mogućnosti prije odgovoriti:
„"... Kao ššto sam u mome pismu naglasila, izložžbu slika Hrvatske naive organizirala je Hrvatska kulturna zajednica u direktnoj suradnji sa slikarima. Oni su sami organizirali i platili transport, kojeg je u ŠŠvicarskoj preuzela galerija u kojoj je izložžba bila održžana. Hrvatska matica iseljenika nije imala niššta s organizacijom izložžbe slika naive, a niti s organizacijom izložžbe instrumenata i njihovim transportom. Te je pak vlasnik osobno dovezao svojim automobilom, a HMI je samo platila putne trošškove. Kao ššto vidite, HMI nije u ničemu direktno sudjelovala, stoga i ne možže niššta znati.
U međuvremenu je prodano višše slika, pa će za izvoz trebati napraviti novi popis. Molim Vas javite mi kada je planiran povrat slika i na koji način. Slike su pohranjene na višše mjesta, stoga bih morala znati detalje oko njihovog transporta u Hrvatsku, kako bih na vrijeme priredila sve potrebno..."

17.04.2009. pišše mi gđa. Tamara Tafra:
„"....dobili smo informaciju iz nadležžnog ministarstva kako samo predmeti koji su u zemlju uššli diplomatskom pošštom iz zemlje mogu biti iznijeti na isti način. Kako bi se istražižle druge mogućnosti potreban nam je uvid u dokumente koji su pratili slike prilikom njihova unosa u ŠŠvicarsku te bismo Vam bili zahvalni ukoliko biste nam ih mogli faksirati ....."

17.04.2009. odgovaram:
"„.... transport slika izvrššen je jednim manjim transportnim automobilom nekog privatnog prijevoznik iz Hrvatske. Detalji oko transporta nisu mi pozati, jer su se o tome brinuli umjetnici, odnosno gđa. Hegeduššić, no mislim kako to i nije od važžnosti za povrat slika. ŠŠto se tiče dokumenata koji su pratili slike, za svakog je umjetnika postojala posebna lista s popisom njegovih slika označenih rednim brojem, dimenzijama, tehnikom crtanja, nazivom slike, godinom kada je napravljena i cijenom u CHF. No, kao ššto sam već pisala, liste nisu višše aktuelne, jer je svaki umjetnik prodao poneššto slika, stoga nema smisla da Vam sve te liste ššaljem. Nove ću napraviti osobno čim prijevoz bude organiziran".

29.04.2009. gospođa Tafra pišše gđi. Hegeduššić i meni: ".... od nadležžnog Ministarstva smo zaprimili informaciju kako navedeni dokumenti koje ste naveli u svome e-mailu nisu dovoljni za iznoššenje slika iz RH. Naime, prilikom izvoza umjetničkih predmeta iz RH potrebno je imati višše dokumentacije poput ATA karneta i/ili potvrde nadležžnih institucija (poput Ministarstva kulture), koje se po povratku moraju predočiti na hrvatskoj granici. Ukoliko Vi niste u posjedu te dokumentacije, možžda je ima ššpediter koji je prevozio slike iz Hrvatske u ŠŠvicarsku ili umjetnici osobno te Vas molimo da kontaktirate s njima. Za bilo kakvo daljnje postupanje potrebno je dostaviti nam pravovaljanu izvoznu dokumentaciju koja je pratila iznoššenje slika iz RH...."

06.05.2009. na gornji e-mail gđi. Tafra odgovara gđa. Hegedušić: "„.... Izvoznu dokumentaciju svatko od autora posjeduje. Molim Vas potvrdite nam da ćete vratiti slike diplomatskom pošštom ili nekako drugačije. Tada ćemo Vam poslati i kompletnu izvoznu dokumentaciju pošštom... "
Gđa. Hegedušić predaje sve orginalne izvozne dokumente Služžbi za Hrvate u inozemstvu (u Zagrebu). Usput naglaššavam da ih nikada nije dobila natrag!

08.07.2009. pišše mi g. Muljačić:
„".... zaprimili smo dopis MVPEI RH u kojem se, citiram, navodi slijedeće: Budući da su slike u ŠŠvicarsku dopremljene u organizaciji samih autora te je izložžba bila prodajna, za Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija to otžežava situaciju glede sudjelovanja u transportu. Međutim, jošš uvijek smo spremni izaći u susret, ali molimo da nam organizator pomogne tako da nam dostavi SVU dokumentaciju kako bismo se uvjerili da su slike regularno izvezene iz Hrvatske te uvezene u ŠŠvicarsku Konfederaciju, što nam je vrlo bitno kako bismo ih regularno vratili u Hrvatsku...."

Pročitavšši taj dopis, pomislila sam da sam u krivom filmu.

16.07.2009. uslijedio je moj odgovor:
„".... Potvrđujem primitak Vaššeg pisma u kojem javljate da je MVPEI „jošš uvijek spremno izaći u susret oko povratka slika u Hrvatsku.
Dozvolite mi slijedeću primjedbu: niti umjetnici, niti ja osobno ne očekujemo nikakve usluge od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Očekujemo jedino da preuzme odgovornost za povrat slika koje su u ŠŠvicarskoj ostale na izričitu žželju bivššeg veleposlanika i gospođe Tafre, a u svrhu organiziranja izložžbe u Bernu i ŽŽenevi, do kojih nikada nije doššlo. Moralna je obaveza hrvatske diplomacije, odnosno MVPEI, snositi posljedice neodržžanog obećanja. Kao ššto znate, za pokriće trošškova povratnog transporta imali smo sponzora, ali kako su slike ostale u ŠŠvicarskoj on se povukao, jer od toga momenta to višše nije bila obveza HKZ.
Uvredljiva je primjedba kako se MVPEI žželi uvjeriti „...da su slike regularno izvezene iz Hrvatske te uvezene u ŠŠvicarsku.... Hrvatska kulturna zajednica, kao organizator izložžbe, nikada ne bi doššla na ideju napraviti bilo ššto izvan okvira zakona; isto vrijedi i za umjetnike...."

29.07.2009. ponovno piššem gospodinu Bariššiću, ššaljem mu pismo veleposlanika na mene i moj odgovor, "„... a povodom, jošš uvijek neorganiziranog transporta za povratak slika hrvatske naive, koje su u ŠŠvicarskoj ostale na izričitu žželju hrvatskog veleposlanstva. O toj vrlo neugodnoj situaciji informirala sam Vas pismeno 05.03.2009. i usmeno 27.03.2009. na otvorenoj tribini HSK u Dubrovniku. Računam na Vašše obećanje koje ste mi tom prigodom dali t.j. da ćete slike vratiti u Hrvatsku..."

Nastaje veliki i dugi tajac, niššta se ne događa, nitko se ne javlja. Onda mi početkom studenoga stižže e-mail od gđe. Hegedušić i u privitku pismo koje je dobila od g. Bariššića.

05.11.2009. pišše Petar Bariššić:
„".... Prema hrvatskoj carini ne postoje obveze, s obzirom da su slike izaššle iz RH bez obveze povratka. No ipak, ako se žželi, možže ih se vratiti kao domaću robu, dakle da se ne moraju platiti ni carine ni porezi, ali to mora biti u roku 3 godine od dana kada su izvezene, dakle do 09.01.2010. g. Kako bi se pokrenuo postupak izvoza iz ŠŠvicarske, potrebno je u ŠŠvicarskoj kod ššpedicije, odnosno kod onog tko je radio uvoz slika saznati kakav status slike imaju u ŠŠvicarskoj, te koje su obveze prema njihovoj carini. Također, s točnim popisom slika koje se vraćaju u RH treba u ŠŠvicarskoj saznati koja je procedura za izvoz, te pokrenuti istu.
ŽŽeljeli bismo napomenuti da ššpediter koji je radio izvoz slika 2007. g. višše ne postoji, a njegove poslove preuzela je firma ..... Slijedom Vaššeg upita o mogućnosti da Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija obavi transport spomenutih slika, moramo Vas nažžalost izvijestiti da radi trenutne financijske situacije, iz naššeg proračunskog dijela možžemo izdvajati sredstva samo za one projekte koji su u Planu rada Odjela za kulturu, te koji su odobreni...."

I to je bilo zadnje ššto smo čuli od našše diplomacije i držžavnih tijela.

Drugim riječima, gospodo naivci, bili ste u pravom smislu Hlebinci kada ste povjerovali obećanju veleposlanika Andrlića i g. Bariššića.

Postavljam nekoliko pitanja za razmiššljanje:

- ŠŠto je g. Andrlića ponukalo ponuditi umjetnicima organiziranje izložžbe u Bernu i ŽŽenevi? Nitko ga nije potezao za rukav, sam se je ponudio!

- Je li ta ponuda uopće bila ozbiljana?

- Jesu li se gospoda prestraššila posla? Organizacija jedne takve izložžbe je zahtjevna, to znam iz osobnog iskustva. Ali, ako smo je mogli odraditi mi, Hrvatska kulturna zajednica, i to dragovoljno i bez naknade, a u svrhu promocije našše domovine i kulture, zaššto to nije u stanju napraviti veleposlanstvo koje ima svoje zaposlenike i kojem je to ustvari dužžnost?

- Zaššto se daju obećanja koja se ne misle ispuniti?

- Zaššto gospoda nemaju hrabrosti reći da su se zaletili i ispričati se?

- Zaššto našša Hrvatska ne preuzme odgovornost za ono ššto '„zakuhaju' njeni služžbenici?

- Zaššto se ima novaca za kojekakve „civilne udruge u Hrvatskoj koje organiziraju predstave na kojima se trga hrvatski stijeg, a nema se novaca za hrvatske umjetnike i njihovo predstavljanje u inozemstvu?

- Zaššto ima novaca za dizanje spomenika ustanku četnika, a nema novaca za promociju hrvatske kulture u inozemstvu?

- Jesmo li zreli za Europu, kad je ponaššanje visokih držžavnih služžbenika na razini neobrazovanog, nekulturnog čovjeka?

I na kraju, sigurno se pitate ššto je bilo sa slikama?

Za izvoz iz Hrvatske svaki je umjetnik imao hrpu raznih ovjerenih formulara. U ŠŠvicarsku su uššle bez ikakvih problema i bez carine, bio je dovoljan samo žžig na uvoznom papiru koji nas je košštao ca. 80 franaka. Povratak u Hrvatsku, kao ššto ste vidjeli, bio je opterećen svim mogućim problemima, a zadnji ššok bila je vijest da se moraju vratiti u roku od 3 godine, ššto su javili neposredno prije isteka roka i to nakon očito namjernih zatezanja. Angažžmanom samih umjetnika i zaslugom nekoliko požžrtvovnih ljudi, slike su ipak stigle natrag svojim vlasnicima.

Zaššto sam čekala s ovom pričom tako dugo? Zato ššto su se umjetnici bojali da će imati i većih problema, ako se o njima bude javno pisalo. Podsjeća li vas to na neššto? Kao da smo u staroj Jugi! Hrvat se ne usuđuje tražžiti ono na ššto ima pravo, boji se represalija, očito ne bez razloga!

Pišše Dunja Gaupp

Društvene obavijesti broj 108, glasilo Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj

Pogledajte otvorenje izložbe "Dva tjedna hrvatske kulture u Badenu"