Razgovor - Siniša Ratković, umirovljeni časnik Hrvatske vojske

Počnimo aktualnim događajem: uhićen je general Kruljac pod optužbom da je zlorabio svoj položaj i pritom ostvario nezakonitu dobit. Nekoliko dana poslije uhićen je u Sisku umirovljeni general Đuro Brodarac i otpravljen s lisicama na rukama u Osijek čiji je Županijski sud mjerodavan za slučajeve ratnih zločina. Dva različita primjera koje povezuje činjenica da su, čini se, zaredali postupci protiv visokih časnika Hrvatske vojske. Mislite li da riječ o našem obećanju i uvjetu za prijem u EU da ćemo procesuirati dosad zanemarivane ratne zločine?

Idemo jedno po jedno. Naime te su dvije stvari (uhićenja) jako slične - povezuje ih rat, vojska, odora - a opet su posve različite. Naime, djelatni generalpukovnik Mladen Kruljac, zapovjednik HkoV-a uhićen je pod optužbom za korupciju, pogodovanje i dr., a general bojnik u pričuvi Đuro Brodarac zbog optužbe za ratni zločin. Nemam nikakvih posebnih spoznaja o tome je li general Kruljac kriv ili nevin. To je stvar suda.

Problem je u nečem drugom: u jednoj ozbiljnoj državi koja imalo drži do sebe i svojih institucija ne bi se moglo dogoditi da časnika te razine zapovijedanja privode iz ureda pred kamerama, u odori HV (sic!) poput najobičnijeg lopova. Ponavljam, ne znam je li on kriv ili ne, ali svugdje drugdje, u onim normalni državama o kojima sam govorio, bi ga prije toga razriješili dužnosti, suspendirali ili umirovili, a potom obavili što su naumili. Ovako je, mislim ciljano, poslana poruka o Oružanim snagama. Ne zaboravite da je Hrvatska vojska, uz Crkvu, institucija kojoj po svim anketama građani Hrvatske najviše vjeruju. A da o izjavama ljudi koji su po dužnosti trebali znati što se događa i ne govorim. Svi su, od predsjednika i ministra obrane, a i dalje, tobože zapanjeni i puni čuđenja poput Alise u zemlji čudesa. Čovjek se mora upitati tko to radi, a tko ne radi u sigurnosnim službama. Ili koga, ili ikoga, o svojim spoznajama izvješćuju? Navedenu gospodu očito ne. Možda nekog drugog.
Da, mislim da su uhićenja za navodne ratne zločine dirigirana. Nemali broj izvora nagoviještava zapečaćene optužnice u sefu Haaškog tribunala koje čekaju neki, za njih povoljan trenutak. Čeka se da dirigent dade znak svojim štapićem.

Slike kako Đuru Brodarca odvode hrvatski policajci, a on podiže sputane ruke ostavila je mučan dojam koji se pretvorio u zgražanje kad je general umro, a znalo se da je bolestan čovjek. Zar bolji običaji i razum nisu zahtijevali da se prema uhićeniku koji je do presude nevin pokaže više pristojnosti? Nije valjda itko pomislio da bi Brodarac mogao pobjeći ili pružiti otpor?

Što se tiče generala Brodarca sramota je da ga uhićuju na način kako je to napravljeno. Da je htio i da se osjećao kriv, mogao je u proteklih dvadeset godina nebrojeno puta pobjeći iz zemlje, a o mogućem utjecaju na svjedoke da i ne govorimo. Netko je, a meni se čini svjesno, pripravio splet okolnosti koji je rezultirao generalovom tragičnom smrću. Na dan njegova pogreba u jednom dnevnom listu, koji se navodno čita ujutro, pročitao sam, iz pera novinara osebujnog lika i djela Denisa K., članak o pokojnom Brodarcu. Ne znam jeste li ga Vi čitali, ali to je, po mom dubokom uvjerenju, najgnusniji tekst koji sam igdje ikad pročitau u tiskovinama koje izlaze u Hrvatskoj. A toga je bilo puno. Toliko mržnje i otrova teško je i zamisliti na jednom mjestu. To ne govori samo o piscu tog uratka, nego i uredništvu toga lista.

Istodobno Haaški sud, gotovo je sigurno, izreći će teške kazne generalima Gotovini i Markaču. Vjerojatno iste čekaju generala Praljka i suokrivljenike. Odlaganjem i guranjem ustranu javna glasila i političari u nas uspjeli su umrtviti ogorčenje javnosti, napose, braniteljske.

Slažem se, nažalost, s Vama da će kazne biti teške. I što će se u Hrvatskoj dogoditi? Ništa! Ili gotovo ništa. Neki će prosvjedovati, možda se neki vezati lancima i nekoliko dana nakon toga opet će nastati muk, letargija. Javna glasila su odavno u tuđim rukama. Zasut će nas naslovima o nekim pevaljkama i njihovim ljubavnim jadima, gledat ćemo "lude" zabave s plaže u Šmrću, pardon, Zrću i tome slično. A o našim političarima, uz rijetke iznimke, da i ne govorimo. Svi se, navodno, zgražaju nad težinom haaških optužnica i visinama izrečenih kazni lametirajući o nepravdi, nudeći sebe kao "prijatelja suda" dok istovremeno se i dalje kunu u potrebitost i značaj tog istog suda. Koji, eto, napokon donosi mir na ove prostore. Ciljana pacifikacija hrvatskog korpusa urodila je plodom. Pogledajte, na primjer, kako izgledaju naše ulice, trgovi, zgrade za bilo kojeg državnog praznika. Vidite li zastave? Samo na državnim institucijama uz obveznu zastavu EU, iako još nismo tamo ušli. A na zgradama, privatnim kućama? Kad ja podignem zastavu bilo u Zagrebu, biilo u Kaštelima gledaju me kao redikula. Kao, što ja to glumim? I onda se čudimo, pomalo i rugamo, drugima koji svoje nacionalne simbole ističu na svakom koraku. Da, nažalost, umrtvili su javnost. A što je najtragičnije umrtvili su i nas branitelje. I ja kao branitelj snosim dio krivnje zbog te šutnje, tog mrtvila. Mea culpa!

Često čujemo da je broj braniteljskih udruga prekomjeran i da njihova razjedinjenost suutava djelatni udjel te populacije u javnim poslovima. Napose u aktivnijem očitovanju braniteljskih stajališta glede obrane nacionalnih interesa?

Samo u Zagrebu, mislim, ima gotovo stotinjak udruga iz Domovinskog rata, braniteljskih i stradalničkih. Na razini hrvatske ne mogu ni nagađati o njihovom broju. Ta množina je ciljani projekt u kojem je najveći posao odradila politika. I to mislim na SVE politike, bez razlike. Divide et impera! Utvaram si da prilično dobro poznajem taj milje (mislim na udruge na državnoj razini) i s prilično velikom sigurnišću mogu unaprijed predvidjeti kako će koja u kojoj situaciji reagirati. Bolje i točnije rečeno, kako će reagirati predsjednik/predsjednica pojedine udruge. Namjerno sam naglasio pojedince, jer oni o svojim stajalištima ionako ne raspravljaju sa članstvom. Glas običnog člana, branitelja, jednostavno se ne čuje. Sve dok se te udruge ne prestanu oslanjati isključivo na proračunska sredstva financiranja, s njima će upravljati onaj koji drži lisnicu.
Kad bi bilo dovoljno pameti, a još važnije, manje osobnih taština sve udruge bi se mogle svrstati u tri temeljne kategorije (skupine): dragovoljačke, veteranske i stradalničke s jasnim, svima razumljivim pravilima o članstvu, pravima i obvezama. I naravno članarinom koja bi bila stvarni dokaz brojnosti pojedine udruge. A ovako, udruge prigodničarski licitiraju s brojem svojih članova čije stvarno stanje nitko živ, uglavnom, ne zna. Doduše, to mi se čini prilično utopijska zamisao, ali ja sam, kao što znate, optimist.

Spomenuli ste u razgovoru nedefiniranost pojmova dragovoljac i branitelj/veteran.

Da točno je. Možete li Vi ili bilo tko drugi precizno reći što je to dragovoljac i u čemu se razlikuje od pojma branitelj? Činjenica je da su svi dragovoljci branitelji, ali svi branitelji nisu dragovoljci. Ovo se isgurno ne će nekome svidjeti. No, to je njihov problem, a ne moj.
U Zakonu o braniteljima postoji jedna prilično smušena odredba pa tako ispada da je dragovoljac svatko onaj koji nije odbio poziv za mobilizaciju. To je tipična politička odluka da bi se s pojmom dragovoljac obuhvatilo što više ljudi i samim time vrijednost istinskog čina dragovoljnosti jednostavno umanjilo. Istina je ipak malo drugačija od zakonske regulative. Problem je što ni institucije nisu sigurne kako to tretirati pa, na primjer, u presudi Branimiru Glavašu (još jedan general) se navodi da Hrvatska prije 6. listopada 1991. nije imala niti je mogla imati svoju vojsku. Točnu formulaciju potražite u tekstu presude.
Ili još jedan primjer. Nije izravno vezan na vaše pitanje, ali je ogledan primjer za tezu o kojoj govorim. Možete li mi reći kojeg je nadnevka počeo Domovinski rat, a kojeg završio? S nestrpljenjem čekam odgovor.

Proživjeli ste i Bogu hvala preživjeli Domovinski rat, obnašali dužnost časnika Hrvatske vojske. U mirnodoblju koje smo ostvarili porazom agresora i uz velike žrtve, sudi se predsjedniku Tuđmanu za "zločinački pothvat", generalima kao izvršiteljima političke volje, Hrvatima kao nacionalistima. Ne vode li te činjenice do apsurada, do tragične pomutnje? Nije li svijet okrenut naglavačke?

Mislim da svijet nije okrenut naglavačke nego je jednostavno postavljen baš onako kako odgovara nečijim interesima. Naravno, ne našim, hrvatskim. A što se povijesna istina time izokreće, to gore po istinu. Imajte na umu da samostalna Hrvatska nije nikom nikad trebala, osim Hrvatima. I to ne svima. Unatoč tome stvorena je, obranjena pa oslobođena.
I što onda napraviti s tom državom? Optužnicama protiv državnog političkog i vojnog vrha, stvara se privid sumnjive države, države koja je nastala na zločinima i koju nastanjuju ljuti nacionalisti. (Upravo razgovarate s jednim takvim - nacionalistom.) Na taj način je uvijek imaš u šaci. Adut poput "obrambeni rat je bio legitiman, ali..." se izvlači svako malo po potrebi. To "ali" će nam stalno visjeti nad glavom poput Damoklova mača. Sjećate li se izjave jednog političara iz susjedne nam zemlje kad se raspravljalo o Savudrijskoj vali. Nakon što je ispucao sve argumente zašto bi oni trebali imati valu, iznervirn je izlanuo: "Ali, vi ste imali Jasenovac!"

Zapovijedali ste bojnom u operaciji Oluja, dakle bili ste svjedok na mjestu događaja. Kako danas u sjećanju doživljavate te dane?

Točno. U VRA Oluja zapovijedao sam 1. bojnom 101. brigade Zagreb-Susedgrad. I na to sam iznimno ponosan. Krenuli smo od Komareva i na državnoj granici se spojili s vojnicima 5. KABiH. Tih dana smo prohodali dobaar dio Lijepe naše, onaj dio preko Šamarice i Zrinske gore. Kad smo probili njihovu obranu ustanovili smo da je većina civilnog stanovništva već bila evakuirana. Toliko o onoj neprekidno recikliranoj tvrdnji da smo ih mi, Hrvatska vojska, po zapovijedi silom istjerali.
Mogu mirne duše posvjedočiti da do našeg izvlačenja s graničnog područja t.j. iz naše zone odgovornosti, niti jedna kuća nije gorjela niti je ijedan nenaoružani civil ubijen. A svi civili koji su ostali bili su zbrinuti. Uključivo veliki broj djece s posebnim potrebama i starijih i nemoćnih koje su njihove obitelji jednostavno ostavile na milost i nemilost nama, "krvoločnim ustašama". A nemojte smetnuti s uma da je njihova svaka, ali baš svaka kuća, bila dobro opremljena vojnim oružjem.
Kako danas doživljavam te dane? To vrijeme, a mislim na cijeli rat, u mojoj intimi ima posebno mjesto. I nitko i nikad (bez obzira što danas o tome govorili) ne će mi moći oduzeti ponos na činjenicu što sam u tome svojom voljom sudjelovao. U ovo vrijeme obilježavamo obljetnicu Oluje. Pokušao sam jednu svoju ideju progurati na nekoliko mjesta i da sam uspio, ove godine bi se u Kninu okupilo sto tisuća branitelja. Neka se vidi da nas ima. A posebice, da na taj način pokažemo koliko nam je taj nadnevak važan usprkos javno izražene želje predsjednika nam susjedne i navodno prijateljske države da se hrvatskoj zabrani obilježavanje tog blagdana. Ja razumijem da ih to boli. Pošteno su dobili po prstima. A zaboravljaju da su tu bol mogli jednostavno izbjeći: nisu smjeli napasti Hrvatsku.

Imate vjerojatno brojna sjećanja iz Oluje. Hoćete li ispričati neko?

Jedna crtica iz Oluje kojoj sam bio svjedok. Mjesto radnje: Banovina. Bila je noć 6. ili 7. kolovoza. Baš sam postavio polukružnu obranu u jednom zaseoku i nas 5-6 se vraćalo u privremenu bazu u obližnje selo. Pun mjesec sablasno obasjava napuštene traktore i osobna vozila srpskih bjegunaca. Prolazimo pokraj pregaženih vozila. To su vozila tih istih bjegunaca koje su pregazili njihovi, srpski tenkovi u svom paničnom bijegu. Ali to je jedna druga priča. Iznenada iz jedne kuće čujemo nečiji glas. Okružili smo je i po svim vojnim pravilima upali u dvorište. Tamo smo zatekli jednog starca bez noge koji sjedi uz zid kkuće i razgovara sa svojom mačkom. Kad nas je vidio uspaničeno je počeo vikati: "Ubijte me, nemojte me mučiti!" Kako nam ubijanje civila nije bilo ni na kraj pameti, umirili smo ga te ponudili hranom i cigaretama. Kad je malo došao k sebi i vidio da je još živ unatoč činjenici da je on, Srbin, okružen hrvatskim vojnicima koji navodno kolju sve po redu, ispričao nam je svoju tužnu priču koju ću ukratko prepričati. Njegovi sinovi su s obiteljima otišli prije početka vojnih djelovanja, a njemu su rekli, priča nam sa suzama u očima, da za njega nema mjesta. I neka se negdje sakrije da ga ustaše ne pronađu. "I" - kaže nam "ne bi mi bilo žao da ste me ubili kad su me moji ostavili." Nakon nekoliko trenutaka tišine nastavlja: "Znao sam da me ne ćete ubiti. Slušao sam predsjednika Tuđmana kako iz Knina govori da nam se ništa ne će dogoditi." Sutradan smo ga povezali s mjerodavnom službom koja se skrbila o civilima koji su ostali. Najzanimljivije je to što smo mi tu večer od srpskog civila doznali da je Knin oslobođen.

Što mislite o zbližavanju u "regionu", preslušavanjem srbijanskih istražitelja naših branitelja, pa čak i dr. Bosanac? Nije li to ponižavanje suverene hrvatske države i stvaranje krivotvorene slike rata?

Naravno da je to ponižavanje, ali iz mog kuta gledanja. I svih onih koji ozbiljno promišljaju Hrvatsku. Tu, naravno, ne ubrajam veliki dio političke elite koji su uhićenje Purde i Marića prihvatili sintagmom: "Neka (njihove) institucije rade svoj posao." A nitko se nije glasno usudio reći da su ta uhićenja evidentni dokaz umješanosti Jugoslavije, a posljedično tome i njihove pravne sljednice Srbije u rat u Hrvatskoj. Kako? Jednostavno: Republika Srbija diže optužnice za navodna djela koja su se dogodila na području Republike Hrvatske, a na štetu građana te iste Srbije. Ne bi li bilo normalno da se čak i profanirano Haaško tužiteljstvo upita "A što su oni radili u drugoj državi?" A Srbija tvrdi i dalje da je pravna sljednica propale SFRJ. A što se tiče dr. Bosanac, normalna vlast bi se samo nasmijala na samu pomisao da je Srbi istražuju. I fino i kulturno pokazala im srednji prst.

Gle čuda, uhićen je skladištar Goran Hadžić koji je godinama paradirao po Fruškoj gori među vilama umirovljenih generala JNA.

Unićen je Goran Hadžić. I, eto, gdje drugdje nego u Srbiji. Baš poput Ratka Mladića. A njihov se politički vrh godinama kleo da oni nisu u Srbiji nego "negdje u belome svetu". I onda nagli preokret. Neka me netko pokuša razuvjeriti da je to slučajno. A njihov vrli predsjednik već isti dan na konferenciji za tisak govori, čak tvrdi, i to prije provedene bilo kakve, makar i tobožnje, istrage da VJ i Pravoslavna crkva nemaju baš nikakve veze s njegovim skrivanjem. Čovjek je očito vidovit. Možda mu netko i povjeruje. Osobito njihovi patroni.
Usporedo s tim nailazim na vijesti da su pomagači u bijegu Ratka Mladića pušteni iz srbijanskih zatvora. Što je sasvim normalno. Pa ne će oni valjda ganjati svoje i biti poput nas koji smo lovili navodne pomagače generala Ante Gotovine dok on nije niti bio u Hrvatskoj.

Sada smo članica NATO-a, naši vojnici su u Afganistanu, ali i u drugim ratnim žarištima diljem svijeta. Hvaljeni i traženi. Doskora ćemo postati članicom Europske unije. Smješi li nam se bolja budućnost?

Nemam staklenu kuglu i ne mogu vidjeti u budućnost. Zajedno s euforičnim oduševljenjem kojom se dočekuje svaka vijest iz Bruxella, a gdje se spominje Hrvatska, nezapaženo prolazi inicijativa iz istih tih krugova o uvođenju druge vrsti eura - onog za siromašne. A spadamo li mi u bogate? Nisam euroskeptik kako mi često neopravdano imputiraju nego sam euroznatiželjan. Što to znači? To znači da želim više, puno više informacija o tome što nas tamo čeka. Što gubimo a što dobivamo. Misli li aktualna vlast, ili barem onaj njen dio čiji je djelokrug rada promidžba EU, da smo maloumni kad nam pokazuje one idiotske promotivne spotove (koji nisu na razini uratka nižih razreda osnovne škole) o prednostima ulaska, umjesto da taj novac pametnije iskoristi i da nas stvarno kvalitetno informira.
Rekao sam da nemam staklenu kuglu. Ali sam također rekao i da sam optimist. Hrvatska je mala i lijepa zemlja s dobrim i radišnim ljudima. Siguran sam, duboko sam uvjeren u to da će biti i zemlja sretnih ljudi. Doduše, ne znam kad će se to ostvariti, ali to ovisi isključivo o nama.

Igor Mrduljaš
Hrvatsko slovo, 29.07.2011.