Odgovor je logičan i samorazumljiv: zato što je autor dio toga naroda i zato što želi dobro tome narodu i državi u kojoj živi a istodobno je zgrožen ponašanjem političkih, gospodarskih i medijskih struktura, kao i hrvatskoga čovjeka koji tako ustrajno dopušta da mu se događaju nemoguće stvari bez ikakve izražene reakcije.
Kako naime protumačiti da hrvatski narod dva puta bira za predsjednika države čovjeka koji bi u svakoj drugoj državi bio prepoznat kao veleizdajica i odstranjen iz javnoga života?
Kako shvatiti da narod koji je, unatoč nedostatku oružja i bez ikakve priprave, tako sjajno pobijedio neusporedivo nadmoćnijeg agresora, kao što je hrvatska vojska pobijedila srpske osvajače u Domovinskom ratu, ne samo da nije stvorio nacionalne ratne heroje, kojih je uistinu bilo kao nikada i nigdje u svijetu, nego naprotiv gotovo šutke promatra kako se ti heroji ponižavaju po sudovima, međunarodnim i domaćim i da se štoviše taj oslobodilački rat i oni koji su ga dobili, bili političari bilo vojnici, proglašavaju ljudima udruženim u organiziraui ratni zločin?
Kako uopće pojmiti da Hrvatskom i danas vladaju isti oni komunisti ili njihova djeca ili istomišljenici koji su je godinama uništavali držeći je dragovoljno, i dakako uz dobre plaće i položaje, u raljama komunističke Jugoslavije koja je bila i ostala trajni neprijatelj i zatiratelj svega što je hrvatsko.
I ne samo to: kako je moguće - a upravo je to i temeljna tema kojom se autor bavi - da su i danas toliko snažne silnice hrvatske politike koje Hrvatsku opet žele vidjeti u nekom novom jugoslavenskom okviru - bez obzira kako se on zvao? Svako malo se hrvatski čelnici sastaju i "ljube" sa srpskim političarima, otvarajući širom vrata nekakvim novim balkanskim integracijama da se čovjek s užasom mora pitati: pa je li to uistinu moguće; zar nisu dvije Jugoslavije bile dovoljno da se uvidi da hrvatski narod ne može imati nikakva napretka u bilo kakvoj integraciji te vrste?
Što je tako autodestruktivno u svijesti hrvatskoga čovjeka da ne uviđa takve tragične postupke i ne osudi one političke strukture koje inzistiraju na takvim procesima?
Ponekad se uistinu pitam, postoji li još koji narod u svijetu toliko autodestruktivan kao što je hrvatski, koji se doslovce sam izruguje s vlastitom sudbinom da svoje pobjede pretvara u poraze, da se ne brine o svojoj prošlosti i dopušta da Srbi koji su prije 15-ak godina vodili rat protiv vlastite države danas opet dobivaju prava kakva nema nikakva nacionalna manjina na svijetu, prava veća i od samoga hrvatskog naroda, dok se istodobno srpski političari u Hrvatskoj i njihovi mediji, koje opet plaća hrvatska država, izruguju hrvatskome Domovinskom ratu prikazujući hrvatsku vojsku kao agresore koji su napali srpski narod u nakani da ga unište.
Gotovo sam uvjeren da nema niti jedne države na svijetu koja se tako lako izruguje s vlastitom slobodom i svetinjama kao što su to hrvatski narod i hrvatska država.
Mate Kovačević je izvrstan kolumnist, jedan od najboljih, ali za takve nema mjesta u hrvatskim medijima. I oni su kao i većina banaka i privrednih subjekata koji vrijede u rukama stranaca koji preko njih provode ne hrvatsku nacionalnu politiku nego sluganski provode interese onih koji ih plaćaju i koji su im gospodari.
Pitanje koje se nameće jest: kakve veze i ima li uopće veze stanje u Republici Hrvatskoj s nama Hrvatima koji živimo izvan granica te države, prije svega u BiH? Budući da među Hrvatima u BiH nema jedinstvene politike, da i među hrvatskim političkim elitama u BiH s jedne strane postoje oni koji su prije ili poslije skloni na koalicije s bilo kim samo da bi se dočepali vlasti, pa i onda kada ih hrvatski narod nije birao ni za kakve političke upravne pozicije, a s druge strane brojni kojima je politika samo odskočna daska za probitak, u nezasitnom gomilanju materijalnih bogatstava, činjenica je da takvi političari ne mogu braniti interese naroda. Kada bi hrvatska politika u BiH bila jedinstvena i pošteno vođena, a interesi naroda stavljeni ispred osobnih interesa, sigurno je da bi i politički utjecaj iz Hrvatske bio manji, zapravo bio nepotreban ili manje potreban.
Ali stanje je s obje strane granice, barem vezano za Hrvate, prilično loše, s tendencijom da bude još gore.
Ima li nade? Kakva je uopće budućnost hrvatskog naroda: u Hrvatskoj u kojoj su na vlasti opet komunisti, otvoreno ili ponešto prikriveno ljubitelji ili barem taoci britanske imperijalne politike i ujedno stvaranja novih balkanskih konglomerata, a po želji upravo navedene britanske politike koja niti je željela niti želi samostalnu Hrvatsku, a u Bosni i Hercegovini u kojoj se hrvatskome narodu neprekidno oduzimaju i elementarna prava, pa čak i pravo na izbor vlastitih predstavnika u strukturama vlasti i u kojoj i tako i tako živimo još uvijek u nesretnoj balkanskoj krčmi?
Ponajprije, kroz mukotrpnu povijest hrvatski je narod proživljavao i preživio i neusporedivo teža povijesna razdoblja i iskustva nego je trenutačno stanje. Istina, u malom broju, ali svejedno još žilav i otporan. Drugo, ako se hrvatski narod, ili barem njegov dio, u vlastitoj neprotumačivoj autodestruktivnosti želi utopiti u sivilu europskih integracija ili pak u odvratnoj balkanskoj močvari - pa neka mu bude.
Stoga je moj prijedlog da budemo svi optimisti, makar je malo razloga za to. Valja nam se prije svega što bolje informirati o stanju oko nas i među nama. Upravo u tome smislu preporučujem ovu izvrsnu knjigu Mate Kovačevića koja može biti odličan informator o sadašnjem stanju hrvatske nacije, ali istodobno i vodič u kojem bi pravcu trebalo usmjeriti državotvorne snage u zaštiti vitalnih interesa hrvatske države i hrvatskoga naroda općenito.
Autor: fra Robert Jolić
Mate Kovačević: "Hrvatska i balkanski savezi", Hrvatska kulturna zaklada - Hrvatsko slovo, Zagreb, 2012. |
