Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

JAVNI LJUDI - SAMO KARAKTERI MOGU BITI NARODNI VOĐE        (19.01.2011.)

Nije lako biti u zboru javnih ljudi. Mnogi doduše misle da je to lako. I ni na što nisu tako potrčni kao da stupe u javnost i postanu vođama. Samozvanih kandidata za javne položaje ima uvijek na pretek. U toj profesiji nema nikad krize. Ne treba, da im netko nudi; oni sami sebe naturaju i guraju naprijed.

Ali baš to probilje kandidata najbolji je dokaz, kako se položaj javnoga čovjeka neozbiljno i površno shvaća i kako je stvarnost daleko od ideala.

Ljudi danas na javnom položaju gledaju samo karijeru; priliku, da postaneš moćan i slavan, da dođeš do unosna mjesta, da budeš narodni prvak i gospodin. Na to se jedino cilja; to je motiv.

A nije to javna služba. Ili, barem, ona to ne smije biti, ako hoće zbilja da bude shvaćena visoko i idealno.

Javni položaji nisu za pojedince; njih je stvorila volja zajednice, da upotrijebi osobne talente i sposobnosti za službu općenitosti, kolektiva, društva. Može to biti Crkva, narod, država, stalež, organizacija, ali uvijek je to skupnost. Tko hoće da radi za svoje privatno dobro, taj neka ostane privatnik. Tko živi za obitelj, taj mora ostati u obitelji. Na javnom položaju samo mu je onda mjesto, kad je spreman da se nesebično i požrtvovno stavi u službu zajednice. Da radi za opće dobro, zaboravljajući na sebe i na svoje privatne interese.

Stari su Dubrovčani bili toga potpuno svjesni, pa su zato i napisali na zid dvorane, u kojoj je zasjedalo kneževsko vijeće: "Obliti privatorum publicacurate!" - Zaboravite na svoje interese, a brinite se za opće dobro! A u republikanskoj Ateni slali su i najčuvenije ljude u progonstvo, u ostrakizam, kad bi njihova obljubljenost i i popularitet postali tako veliki, da su ih lako mogli baciti u napast, da sruše tradicionalne oblike vladavine, kako bi sebi osigurali prevlast i častan položaj, a na štetu države. Privatno je bezuvjetno moralo da ustupi javnome. Javni položaji nisu smjeli njihovim nosiocima donositi ni posjede ni novca. Svijest učinjene dužnosti i samozatajnog služenja općem narodnom idealu morala je biti jedina njihova plaća.

Nigdje nije ipak ta ideja jače izražena nego u Evanđelju, gdje Isus govori o poglavarima svoje Crkve (Lk 22, 26). Poglavar ne smije biti ni gord ni ponosit; on treba da sebe smatra najmanjim među svojom braćom i da bude sluga svima. Njegova služba nije kraljevanje, već služenje. On kraljuje, da može služiti, a služi, jer je vladar.

Sve su to načela, koja nijesu ni dan danas ništa izgubila od aktualnosti. Ne mogu ni izgubiti, jer nijesu drugo nego neposredne konsekvencije iz same naravi stvari. Uzmi koju god javnu službu, crkvenu ili civilnu, pa je analiziraj; uvijek ćeš naći, da je stvorena za općenitost. Biskup je zato, da bude pastir i učitelj zboru vjernika i starješina svome kleru u radu za spas duša, a nije, da pomaže svoje rođake i da im stvara egzistencije, ili da se brine za miraz svojim sestričnama i bratičnama. Zlo je bilo u Crkvi, kad se je radilo protivno i kad je cvao "nepotizam". A ministar, narodni zastupnik, činovnik, nijesu tu, da posagrade sebi palače ili da pomeću svoje pristaše u masne službe, već da sve učine, kako će narodu biti bolje i kako će državom vladati zakon i pravda. Ako već treba da nekog protežiraju, to moraju biti oni, koji su najdostojniji i najpodesniji; oni, od kojih će narod najviše imati. Čim se na to zaboravi, korupcija je pred vratima, a dobro naroda i države prodano i izdano. Mnoštvo služi pojedincu, mjesto da pojedinac služi mnoštvu. A to je gotovo tragika i nemoral. Više dobro orjentira se na manjemu; a to je isto što i izvrnuti nepromjenjive etičke zakone života.

Javni ljudi moraju biti poklonici ideala, a ne trgovci ni spekulanti; mešetari i prilivode. Karakteri, a ne služnici i sebičnjaci. Tko nema tih kvalifikacija, taj ne bi smio prekoračiti praga onom svetištu, što treba da bude javni život. A ako silom hoće da ga prekorači, onda mora biti javna savjest, koja će mu zagrmjeti: Stoj!

Narod je pozvan, da najprije legitimira one, koji mu hoće da budu vođe i koji se nude, da će mu stati na čelo i odlučivati o njegovoj budućnosti. Samo ljudi čiste prošlosti smiju zatražiti narodno povjerenje. Onakovi, koji su u svom predživotu pokazali, da nijesu tražili sebe, već uvijek dobro drugih. Prijateljima novaca i vlasti pod svaku cijenu ne smije se dati u ruke sudbina općih interesa. Za njih su odlučni položaji strašna napast, da svoj upliv eskomptiraju u novac, pa makar trebalo za taj novac izdati i najviše interese, kojima ih je tuđe povjerenje postavilo čuvarima. Sebičnost više nego išta diskvalificira za javni rad.

Karakteri moraju biti narodni vođe. Opća su dobra svetinje, a svetinje uvijek čuvaju junaci. Tko ne zna trpjeti za uvjerenje, tko nije spreman prsa izložiti udarcima, taj nije za vođu. Plašljivci će i najidealniji program profanirati i izdati. Ako su jedan izdali, izdaće i drugi. Ljudi, koji se ne stide pljunuti na ono, što su još jučer častili kao svetinju, nisu za vođe. Ni ljudi, koji ne znaju sami seba savladati. To su igračke hira, strasti, voljica, a opće dobro nije stvar za dječiju igru. Ono mora biti u muškim, sigurnim, vjernim, jakim rukama.

Javni ljudi moraju biti ljudi pametni i sposobni. Muževi solidna znanja, širokih vidika, snažne intuicije. Poštenje je puno, ali nije sve. Život je odviše kompliciran, da bi njim mogli vladati analfabete ili frazeri. Mnogi je čovjek dobar radnik, pa i dobar pionir, ali nije nikakav vođa. I dobronamjerni eksperimenti mogu postati dubokom tragedijom u odsudnim historijskim časovima. Ambicija tu ne pomaže; tu valja znati i umjeti.

Držimo to dobro na umu danas, u presudnim časovima, kad se opet za ruku naroda trgaju zvani i nezvani.

Komantar - Katolički tjednik - Sarajevo, 24. veljače 1935.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU