Izdanje kao što je Hrvatski enciklopedijski rječnik
treba svakako pozdraviti kao značajan nacionalni
kulturni pothvat, a članovima uređivačkog odbora i
ocjenjivačima treba odati puno priznanje za golem
znanstveni trud koji su očito uložžili u radu na ovom
rječniku. Bašš zbog toga ššto posebno cijenim ovakva i
slična izdanja, žželim upozoriti na dvije pogrješške �
bolje rečeno: krivotvorine � u rječniku. Razumije se,
dvije uočene pogrješške na preko sto tisuća riječi mogu
se činiti posve beznačajnima kad one ne bi bile
posljedica jedne pogrješšne ideologije i politike koja
ima svoje duboke korijene i koja nam se nameće preko pol
stoljeća. Zato i žželim te pogrješške navesti i
obrazložežno raskrinkati ideologiju i politička
stajališšta na kojima su te pogrješške utemeljene.
IDEOLOŠKŠI
NEOLOGIZMI
Radi se o riječima brzoglas i samovoz
i o obrazložženjima koja su dana uz njih. Uz brzoglas
m. kažže se zast. neodom. neol. 1941. telefon, a uz
samovoz m. ideol. neol. 1941. neodom. automobil. Za
brzoglas i za samovoz, dakle, kažže se u Hrvatskom
enciklopedijskom rječniku da su to neodomaćene
(neudomaćene) riječi i da su to neologizmi (tumačenje
u HER-u: u novije vrijeme preuzeta riječ ili izraz kao
izrazitija novost prema postojećem rješšenju:
novotvorina) iz 1941. Za samovoz se posebno kažže da
je to ideološški neologizam 1941. i neodomaćen, a
brzoglas je samo neologizam 1941., ali zato zastario!
Za atribut ideološški Hrvatski enciklopedijski
rječnik ima tumačenje da je to značajka riječi koja
ima određeno značenje u kakvoj ideologiji. Potrebno je
ova rječnička tumačenja za riječi brzoglas i samovoz
rašščlaniti i dokazati da ta tumačenja ne stoje nego
su zapravo krivotvorine, i to očito ideološške i
političke.
ZAKONSKA
ODREDBA O HRVATSKOM JEZIKU 1941.
Moglo bi se najprije postaviti pitanješ što znači
godina 1941. uz oznake da su riječi brzoglas i samovoz
(ideološški) neologizmi, tj. novotvorenice (u HER-u se
kažže: novotvorine). No, onima koji se bave pitanjima
hrvatskoga jezika, jasno je da se 1941. kao godina
navedena u HER-u odnosi na Nezavisnu Držžavu Hrvatsku
kad su se služžbeno tuđice zamjenjivale hrvatskim
riječima, često "novotvorinama". U Zakonskoj odredbi o
hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu,
kolovoz, 1941., a koju je potpisao poglavnik dr. Ante
Pavelić, i supotpisali ministar nastave dr. Mile Budak
i ministar dr. Milovan Zanić, kažže se u 2. članku
ovo: "Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskoga naroda,
pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati.
Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju
upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu
hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene
iz drugih, pa i sličnih jezika. Iznimno se mogu
upotrebljavati rieči koje su već zadobile posebno
značenje, te se mogu samo teško ili nikako
nadomjestiti domaćim riečima.�
JEZIČNO
ČISTUNSTVO (PURIZAM)
Ovo je važžan članak zakonske odredbe o hrvatskom
jeziku jer je u njemu sadržžana bitna značajka jezične
politike u doba Nezavisne Držžave Hrvatske. Ta je
značajka jezično čistunstvo ili purizam, a u dobrom je
svom dijelu reakcija na jugoslavenski ili velikosrpski
jezični unitarizam u doba Kraljevine Jugoslavije. Već
godine 1940., dakle prije uspostave NDH, izlazi u
izdanju Matice hrvatske u Zagrebu i knjiga Razlike
između hrvatskoga i srpskog književnog jezika
hrvatskih jezikoslovaca Krune Krstića i Petra
Guberine. Knjiga je trebala znanstveno pokazati i
dokazati da je hrvatski jezik poseban jezik i da ne
postoji nekakav hibridni srpskohrvatski jezik. U
knjizi su u rječniku istaknute brojne riječi koje su
tipične za hrvatski jezik, a koje su zbog
protuhrvatske politike u Kraljevini Jugoslaviji
izbačene iz uporabe.
Vlasti u
doba NDH idu i dalje pa silom zakona provode jezično
čistunstvo. Kao dobre primjere toga jezičnog
čistunstva možžemo spomenuti činjenicu da je vraćeno
hrvatsko vojno nazivlje iz doba hrvatskog domobranstva
do 1918., a koje je u doba Kraljevine Jugoslavije
drastično izbačeno iz vojske i zamijenjeno srpskim
vojnim nazivljem. Isto se tako načelno možže
pozdraviti i 3. članak spomenute zakonske odredbe u
kojemu stoji da se "zabranjuje davati nehrvatska imena
i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, drušštvima
i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno
izvješšavati i postavljati javno bilo kakove nadpise,
koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske
odredbe". Danas bi, barem kao preporuka, dobro doššao
sličan članak jer je ovo hrvatsko slugansko imenovanje
svega i svačega najčešće angloameričkim nazivima
prevrššilo svaku mjeru.
No, zabrane izazivaju u puku otpor pa i onda kad su
posljedica dobrih nakana vlasti. Tako je i hrvatsko
jezično čistunstvo u doba NDH, koje se trebalo
provesti zakonima i zabranama, dovelo do toga da su se
počele kao reakcija stvarati ššaljive kovanice koje su
tobožže trebale zamijeniti tuđice. Tako je puk stvorio
nazive kao ššto su okovratni dopupnjak za
kravatu, mukotrpna dugočekalica za staru
frajlu, milozvučna krasnopojka za opernu
primadonu, međunožžno guralo za bicikl,
okolotrbušnši hlačodržžač za remen i dr. Uz ovu
ššaljivu reakciju na jezično čistunstvo počelo se
šširiti i miššljenje � a koje je bilo hranjeno i
tadašnjim općim političkim prilikama u Hrvatskoj i u
svijetu � kako ustšaše silom stvaraju nekakav umjetni
i neprirodni hrvatski jezik.
USTAŠŠKI
JEZIK - ŠŠTO JE TO?
Posebno nakon sloma NDH i uspostave socijalističke
(komunističke) Jugoslavije doššli su pod udar
tobožžnji ustašški pogledi na hrvatski jezik, a
postale su zazorne mnogobrojne riječi koje su bile
vrlo frekventne u doba Nezavisne Držžave Hrvatske. U
vojsku (u Jugoslavensku armiju) ponovno se uvodi
srpsko vojno nazivlje, a ističe se jedinstvenost
hrvatskoga i srpskoga jezika. Brojni hrvatski nazivi
iz doba NDH zamijenjeni su tuđicama, najčešće tzv.
međunarodnim nazivima, a niz hrvatskih riječi uvrššten
je u nekakav ustašški jezik, tj. u jezik koji tobožže
nije hrvatski nego je politički umjetno stvoren samo
zato da jezično, a onda i na drugim područjima, odvoji
Hrvate od Srba. U takvoj jezičnoj patološškoj
atmosferi hiljada je bila povlašštenija od tisuće, a
januar od siječnja. Brojne hrvatske riječi kao što su
npr. redarstvo, časnik, veleposlanstvo, putovnica,
promidžba i sl. niste smjeli uporabiti ni u snu, a
nekim tzv. hrvatskim nacionalistima, koji su osuđeni
na robiju, u optužžnicama se, između ostaloga,
navodilo da se služže "ustašškim� riječima. Ustašškim
jezikom proglaššavane su riječi koje su bile ili
služžbene ili najfrekventnije u doba Nezavisne Držžave
Hrvatske. Zanimljivo je da gotovo ni jedna od tih
proskribiranih riječi nije imala nikakve sveze s
ustaššama. To su zapravo bile riječi koje su zbog
povijesnih i političkih okolnosti bile izbačene iz
hrvatskoga leksika, a ustašše su ih na neki način
rehabilitirale. No, ustašše su (tome usprkos) novim
komunističkim i socijalističkim jugovlastima dobro
poslužžile kao izlika da te vlasti ponovno zavedu
unitarističku srpskohrvatsku jezičnu politiku, koja je
kulminirala novosadskim knjižževnim dogovorom 1954. i
zajedničkim pravopisom Matice srpske i Matice hrvatske
1960., ali je dovela i do konačne hrvatske
nacionalnojezične reakcije izražžene poznatom
Deklaracijom o nazivu i položžaju hrvatskoga
knjižževnog jezika godine 1967.
JESU LI
BRZOGLAS I SAMOVOZ USTŠAŠKE NOVOTVORENICE IZ 1941.
Vraćam se sada na riječi brzoglas i samovoz koje su
u HER-u označene kao novotvorenice iz 1941., dakle kao
"ustašške� riječi, što se očito nameće na temelju
svega ššto sam dosad rekao. Naime, ako je točno da su
riječi brzoglas i samovoz (ideološški) neologizmi iz
1941., kao što se kažže u HER-u, onda bi te dvije
riječi mogle doista biti paradigma za „ustašški�
jezik, a komunistička jugoslavenska (ili Velikosrpska)
stajališšta o postojanju nekakva ustašškog jezika
dobila bi svoju potvrdu u jednom enciklopedijskom
hrvatskom rječniku koji je, nota bene, tiskan kad je
Hrvatska već desetak godina bila samostalna držžava i
kad se ne bi smjelo sumnjati u vjerodostojnost i
objektivnost takve vrsti rječnika. Međutim, ni
brzoglas u značenju telefon, ni samovoz u značenju
automobil nisu ustašški neologizmi iz 1941. iako su
obje te riječi bile u doba NDH tako reći u služžbenoj
uporabi i služžbeno vrlo frekventne, a bile su
frekventne i u neslužžbenoj, privatnoj uporabi. Obje
te riječi u istom značenju zabilježžio je u III.
izdanju svoga znamenitog Rječnika hrvatsko-talijanskog
davne godine 1901. hrvatski leksikograf Dragutin Antun
Parčić. Parčić brzoglas tumači talijanskom riječju
telefono, a samovoz talijanskom riječju carro
automobile. Drugim riječima, u doba Nezavisne Držžave
Hrvatske nisu izmiššljene riječi brzoglas i samovoz,
već su one samo preuzete iz Parčićeva rječnika, kao
ššto su iz istoga toga rječnika od preko devedeset
tisuća riječi tada preuzete i desetine (možžda i
stotine) hrvatskih riječi koje su nakon Drugoga
svjetskog rata bile nepoćudne i nasilno izbačene iz
hrvatskoga jezika. Na temelju te činjenice treba
zaključiti da nikakvoga ustašškog hrvatskog jezika
nije bilo pa prema tome ni riječi kao ššto su brzoglas
i samovoz ne mogu biti primjeri za takav izmiššljen
jezik.
DONEDAVNO ZAPOSTAVLJENI PARČIĆ
Moram priznati da sam se s radom hrvatskoga velikana
Dragutina Parčića počeo upoznavati u Zadru tek nakon
1972. Ni ja ni većina pripadnika moga narašštaja nismo
skoro četrdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata
tako reći ni čuli za svestranog znanstvenika Parčića.
Njegova puna rehabilitacija izvrššena je na
znanstvenom skupu u Zadru 1992. u povodu 90.
obljetnice njegove smrti i 160. obljetnice rođenja. Na
temelju skupa Matica hrvatska Zadar tiskala je 1993.
zbornik o Parčiću, u kojemu su svestrano osvijetljeni
njegov žživot i rad. Ponovno se u Zadru govorilo o
Parčiću proššle godine, u povodu 100. obljetnice
njegove smrti i 170. obljetnice rođenja. U Zagrebu je
u istom povodu održžana u galeriji Hrvatskih studija
izložžba Ex libris Kezele na kojoj su izložžena
najznačajnija Parčićeva djela, a tiskan je i krasan
katalog te izložžbe.
Svakako je za Parčićevu znanstvenu, a osobito
leksikografsku rehabilitaciju posebno zaslužžan
pokojni profesor i istaknuti hrvatski jezikoslovac
Zlatko Vince, koji je objelodanio niz radova o
Parčiću, a zaslužžan je i za pretisak slavnoga
Parčićeva Rječnika hrvatsko-talijanskog iz 1901.
Pretisak je izaššao 1995. i ima izvrstan Vinceov
dodatak Leksikograf Dragutin Parčić u svojem vremenu.
Parčićem se sustavno bavio i pokojni hrvatski
leksikograf Igor Gostl, koji je 1998. objelodanio
vrijednu monografiju Dragutin Antun Parčić (izdanje
Matice hrvatske) koja je svestrano osvijetlila i
Parčićev žživot i njegov vrlo raznolik rad. Danas,
dakle, hrvatsko kulturno općinstvo možže dobiti jasnu
sliku o hrvatskom velikanu Dragutinu Antunu Parčiću.
„USTAŠKE�
RIJEČI U PARČIĆEVU RJEČNIKU
Proučavajući spomenuti Parčićev rječnik iz 1901.,
slučajno sam naiššao na riječi brzoglas i samovoz, ali
i na čitav niz drugih riječi, za koje bi mnogi mogli
pomisliti da su ih skovale ustašše u doba NDH. Već u
svojoj gramatici iz godine 1873. Parčić objavljuje 36
hrvatskih složženica � novo - tvorenica koje naziva
"složženice iz nekih znanosti i suvremenih izuma". Tu
su riječi brzojav, dalekozor, glasovir, kiššobran,
kolodvor, parobrod, perovođa, prirodopis, sitnozor
(mikroskop), toplomjer, svjetlopis (fotografija),
zemljopis, zemljovid i dr., dakle uglavnom riječi koje
su se u dobrom dijelu zadržžale do danas. O toj
Parčićevoj gramatici pisao je prof. Vjekoslav Ćosić i
upozorio na spomenute složženice. U
hrvatsko-talijanskim i talijansko-hrvatskim rječnicima
Parčić donosi velik broj riječi za koje su brojni
neupućeni mislili da potječu iz doba NDH. Ja sam u
novinama Vjesnik (Ustašški jezik - ššto je to?)
upozorio na Parčićeve riječi brzoglas i samovoz
reagirajući na tumačenje tih riječi u Rječniku
hrvatskog jezika Vladimira Anića (1992.), gdje se
također kažže da su to ideološški neologizmi iz 1941.,
a ššto je očito preuzeo i HER. Akademik Mirko
Tomasović također je u Vjesniku (Dostojan sljedbenik
Šuleka) 1992. upozorio na vrlo zanimljivu Parčićevu
složženicu samoper (u rječniku iz 1901.) u značenju
lavanderia a macchina, dakle strojna praonica rublja,
što bi odgovaralo naššoj današšnjoj perilici ili (kako
neki kažžu) veššmaššini!
U vezi s Parčićem nameću se dva zaključka: 1.
jezična politika u doba NDH ne možže se objektivno i
svestrano proučavati bez Parčićevih rječnika; 2. ne
možže se napisati cjelovit i pouzdan rječnik
hrvatskoga jezika a da se ne uzme u obzir golemo,
raznoliko i svestrano hrvatsko jezično blago sadržžano
u Parčićevim rječnicima, osobito u III. izdanju
njegova Rječnika hrvatsko-talijanskog iz 1901.,
odnosno pretiska 1995.
OSLOBODIMO
SE JEZIČNIH KOMPLEKSA
Politička tumačenja riječi brzoglas i samovoz u
Hrvatskom enciklopedijskom rječniku iznesena su ovdje
zato da se pokažže kako smo u leksikografiji
opterećeni hrvatskim jezičnim kompleksom, tj.
uvjerenjem da se u doba Nezavisne Držžave Hrvatske od
1941. do 1945. vodila jezična politika protivna
strukturi hrvatskoga jezika i njegovoj tradiciji.
Nastojao sam pridonijeti stajalšištu kako je takvo
uvjerenje neutemeljeno i kako zapravo nije bilo
nikakva ustašškog jezika i kako nije postojala nekakva
ustašška jezična politika koja bi bila suprotna onakvu
hrvatskom knjižževnojezičnom razvoju kojega je vrlo
istaknut predstavnik bio kanonik Dragutin Parčić, a i
jošš neki značajni hrvatski jezikoslovci (Bogoslav
Šulek na pr.) I Parčić i njemu srodni hrvatski
jezikoslovci bili su desetljećima zapostavljani u
prvom redu zbog pobjede hrvatskih vukovaca (Maretića,
Broza, Ivekovića) na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće,
a onda i zbog unitarističke srpskohrvatske jezične
politike u doba dviju Jugoslavija. Vrijeme je da se u
jezikoslovstvu oslobodimo i vukovskog i
srpsko-hrvatskog jezičnog kompleksa.
Piše Julije Derossi,
Drušštvene obavijesti 93/94, 2003. |
