DVIJE POLITIČKE KRIVOTVORINE U HRVATSKOME ENCIKLOPEDIJSKOM RJEČNIKU

Godine 2002. dotiskan je i predstavljen jednosveščani Hrvatski enciklopedijski rječnik (HER) u izdanju Novoga libera iz Zagreba. Rječnik sadržiž preko sto tisuća riječi (110.000) hrvatskoga jezika. Uređivački odbor činili su prof. dr. Vladimir Anić, dr. Dunja Brozović Roncević, Ljiljana Cikota, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić (glavna urednica), prof. dr. Ranko Matasović (glavni urednik) i prof. dr. Ivo Pranjković. Ocjenjivači (recenzenti) su bili prof. dr. August Kovačec, prof. dr. Marko Samarđija i prof. dr. Josip Silić.

Izdanje kao što je Hrvatski enciklopedijski rječnik treba svakako pozdraviti kao značajan nacionalni kulturni pothvat, a članovima uređivačkog odbora i ocjenjivačima treba odati puno priznanje za golem znanstveni trud koji su očito uložili u radu na ovom rječniku. Bašš zbog toga što posebno cijenim ovakva i slična izdanja, želim upozoriti na dvije pogrješke, bolje rečeno: krivotvorine u rječniku. Razumije se, dvije uočene pogrješške na preko sto tisuća riječi mogu se činiti posve beznačajnima kad one ne bi bile posljedica jedne pogrješne ideologije i politike koja ima svoje duboke korijene i koja nam se nameće preko pol stoljeća. Zato i želim te pogrješške navesti i obrazložežno raskrinkati ideologiju i politička stajališšta na kojima su te pogrješške utemeljene.

IDEOLOŠKŠI NEOLOGIZMI

Radi se o riječima brzoglas i samovoz i o obrazloženjima koja su dana uz njih. Uz brzoglas m. kaže se zast. neodom. neol. 1941. telefon, a uz samovoz m. ideol. neol. 1941. neodom. automobil. Za brzoglas i za samovoz, dakle, kažže se u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku da su to neodomaćene (neudomaćene) riječi i da su to neologizmi (tumačenje u HER-u: u novije vrijeme preuzeta riječ ili izraz kao izrazitija novost prema postojećem rješenju: novotvorina) iz 1941. Za samovoz se posebno kaže da je to ideološški neologizam 1941. i neodomaćen, a brzoglas je samo neologizam 1941., ali zato zastario!
Za atribut ideološški Hrvatski enciklopedijski rječnik ima tumačenje da je to značajka riječi koja ima određeno značenje u kakvoj ideologiji. Potrebno je ova rječnička tumačenja za riječi brzoglas i samovoz raščlaniti i dokazati da ta tumačenja ne stoje nego su zapravo krivotvorine, i to očito ideološške i političke.

ZAKONSKA ODREDBA O HRVATSKOM JEZIKU 1941.

Moglo bi se najprije postaviti pitanješ što znači godina 1941. uz oznake da su riječi brzoglas i samovoz (ideološki) neologizmi, tj. novotvorenice (u HER-u se kaže: novotvorine). No, onima koji se bave pitanjima hrvatskoga jezika, jasno je da se 1941. kao godina navedena u HER-u odnosi na Nezavisnu Državu Hrvatsku kad su se službeno tuđice zamjenjivale hrvatskim riječima, često "novotvorinama". U Zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, kolovoz, 1941., a koju je potpisao poglavnik dr. Ante Pavelić, i supotpisali ministar nastave dr. Mile Budak i ministar dr. Milovan Zanić, kaže se u 2. članku ovo: "Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskoga naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih, pa i sličnih jezika. Iznimno se mogu upotrebljavati rieči koje su već zadobile posebno značenje, te se mogu samo teško ili nikako nadomjestiti domaćim riečima.

JEZIČNO ČISTUNSTVO (PURIZAM)

Ovo je važan članak zakonske odredbe o hrvatskom jeziku jer je u njemu sadržana bitna značajka jezične politike u doba Nezavisne Države Hrvatske. Ta je značajka jezično čistunstvo ili purizam, a u dobrom je svom dijelu reakcija na jugoslavenski ili velikosrpski jezični unitarizam u doba Kraljevine Jugoslavije. Već godine 1940., dakle prije uspostave NDH, izlazi u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu i knjiga Razlike između hrvatskoga i srpskog književnog jezika hrvatskih jezikoslovaca Krune Krstića i Petra Guberine. Knjiga je trebala znanstveno pokazati i dokazati da je hrvatski jezik poseban jezik i da ne postoji nekakav hibridni srpskohrvatski jezik. U knjizi su u rječniku istaknute brojne riječi koje su tipične za hrvatski jezik, a koje su zbog protuhrvatske politike u Kraljevini Jugoslaviji izbačene iz uporabe.

Vlasti u doba NDH idu i dalje pa silom zakona provode jezično čistunstvo. Kao dobre primjere toga jezičnog čistunstva možemo spomenuti činjenicu da je vraćeno hrvatsko vojno nazivlje iz doba hrvatskog domobranstva do 1918., a koje je u doba Kraljevine Jugoslavije drastično izbačeno iz vojske i zamijenjeno srpskim vojnim nazivljem. Isto se tako načelno možže pozdraviti i 3. članak spomenute zakonske odredbe u kojemu stoji da se "zabranjuje davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, društvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe". Danas bi, barem kao preporuka, dobro doššao sličan članak jer je ovo hrvatsko slugansko imenovanje svega i svačega najčešće angloameričkim nazivima prevršilo svaku mjeru.

No, zabrane izazivaju u puku otpor pa i onda kad su posljedica dobrih nakana vlasti. Tako je i hrvatsko jezično čistunstvo u doba NDH, koje se trebalo provesti zakonima i zabranama, dovelo do toga da su se počele kao reakcija stvarati šaljive kovanice koje su tobože trebale zamijeniti tuđice. Tako je puk stvorio nazive kao ššto su okovratni dopupnjak za kravatu, mukotrpna dugočekalica za staru frajlu, milozvučna krasnopojka za opernu primadonu, međunožno guralo za bicikl, okolotrbušnši hlačodržač za remen i dr. Uz ovu šaljivu reakciju na jezično čistunstvo počelo se širiti i miššljenje, a koje je bilo hranjeno i tadašnjim općim političkim prilikama u Hrvatskoj i u svijetu, kako ustšaše silom stvaraju nekakav umjetni i neprirodni hrvatski jezik.

USTAŠKI JEZIK - ŠTO JE TO?

Posebno nakon sloma NDH i uspostave socijalističke (komunističke) Jugoslavije došli su pod udar tobožžnji ustaški pogledi na hrvatski jezik, a postale su zazorne mnogobrojne riječi koje su bile vrlo frekventne u doba Nezavisne Države Hrvatske. U vojsku (u Jugoslavensku armiju) ponovno se uvodi srpsko vojno nazivlje, a ističe se jedinstvenost hrvatskoga i srpskoga jezika. Brojni hrvatski nazivi iz doba NDH zamijenjeni su tuđicama, najčešće tzv. međunarodnim nazivima, a niz hrvatskih riječi uvršten je u nekakav ustaški jezik, tj. u jezik koji tobože nije hrvatski nego je politički umjetno stvoren samo zato da jezično, a onda i na drugim područjima, odvoji Hrvate od Srba. U takvoj jezičnoj patološkoj atmosferi hiljada je bila povlaštenija od tisuće, a januar od siječnja. Brojne hrvatske riječi kao što su npr. redarstvo, časnik, veleposlanstvo, putovnica, promidžba i sl. niste smjeli uporabiti ni u snu, a nekim tzv. hrvatskim nacionalistima, koji su osuđeni na robiju, u optužnicama se, između ostaloga, navodilo da se služe "ustaškim riječima. Ustaškim jezikom proglašavane su riječi koje su bile ili službene ili najfrekventnije u doba Nezavisne Držžave Hrvatske. Zanimljivo je da gotovo ni jedna od tih proskribiranih riječi nije imala nikakve sveze s ustašama. To su zapravo bile riječi koje su zbog povijesnih i političkih okolnosti bile izbačene iz hrvatskoga leksika, a ustašše su ih na neki način rehabilitirale. No, ustaše su (tome usprkos) novim komunističkim i socijalističkim jugovlastima dobro poslužile kao izlika da te vlasti ponovno zavedu unitarističku srpskohrvatsku jezičnu politiku, koja je kulminirala novosadskim književnim dogovorom 1954. i zajedničkim pravopisom Matice srpske i Matice hrvatske 1960., ali je dovela i do konačne hrvatske nacionalnojezične reakcije izražene poznatom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga knjižževnog jezika godine 1967.

JESU LI BRZOGLAS I SAMOVOZ USTŠAŠKE NOVOTVORENICE IZ 1941.

Vraćam se sada na riječi brzoglas i samovoz koje su u HER-u označene kao novotvorenice iz 1941., dakle kao "ustaške" riječi, što se očito nameće na temelju svega ššto sam dosad rekao. Naime, ako je točno da su riječi brzoglas i samovoz (ideološki) neologizmi iz 1941., kao što se kaže u HER-u, onda bi te dvije riječi mogle doista biti paradigma za „ustaški" jezik, a komunistička jugoslavenska (ili Velikosrpska) stajališšta o postojanju nekakva ustaškog jezika dobila bi svoju potvrdu u jednom enciklopedijskom hrvatskom rječniku koji je, nota bene, tiskan kad je Hrvatska već desetak godina bila samostalna država i kad se ne bi smjelo sumnjati u vjerodostojnost i objektivnost takve vrsti rječnika. Međutim, ni brzoglas u značenju telefon, ni samovoz u značenju automobil nisu ustaški neologizmi iz 1941. iako su obje te riječi bile u doba NDH tako reći u službenoj uporabi i službeno vrlo frekventne, a bile su frekventne i u neslužbenoj, privatnoj uporabi. Obje te riječi u istom značenju zabilježio je u III. izdanju svoga znamenitog Rječnika hrvatsko-talijanskog davne godine 1901. hrvatski leksikograf Dragutin Antun Parčić. Parčić brzoglas tumači talijanskom riječju telefono, a samovoz talijanskom riječju carro automobile. Drugim riječima, u doba Nezavisne Države Hrvatske nisu izmiššljene riječi brzoglas i samovoz, već su one samo preuzete iz Parčićeva rječnika, kao što su iz istoga toga rječnika od preko devedeset tisuća riječi tada preuzete i desetine (možda i stotine) hrvatskih riječi koje su nakon Drugoga svjetskog rata bile nepoćudne i nasilno izbačene iz hrvatskoga jezika. Na temelju te činjenice treba zaključiti da nikakvoga ustaškog hrvatskog jezika nije bilo pa prema tome ni riječi kao što su brzoglas i samovoz ne mogu biti primjeri za takav izmišljen jezik.

DONEDAVNO ZAPOSTAVLJENI PARČIĆ

Moram priznati da sam se s radom hrvatskoga velikana Dragutina Parčića počeo upoznavati u Zadru tek nakon 1972. Ni ja ni većina pripadnika moga naraštaja nismo skoro četrdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata tako reći ni čuli za svestranog znanstvenika Parčića. Njegova puna rehabilitacija izvrššena je na znanstvenom skupu u Zadru 1992. u povodu 90. obljetnice njegove smrti i 160. obljetnice rođenja. Na temelju skupa Matica hrvatska Zadar tiskala je 1993. zbornik o Parčiću, u kojemu su svestrano osvijetljeni njegov život i rad. Ponovno se u Zadru govorilo o Parčiću proššle godine, u povodu 100. obljetnice njegove smrti i 170. obljetnice rođenja. U Zagrebu je u istom povodu održana u galeriji Hrvatskih studija izložba Ex libris Kezele na kojoj su izložena najznačajnija Parčićeva djela, a tiskan je i krasan katalog te izložbe.

Svakako je za Parčićevu znanstvenu, a osobito leksikografsku rehabilitaciju posebno zaslužan pokojni profesor i istaknuti hrvatski jezikoslovac Zlatko Vince, koji je objelodanio niz radova o Parčiću, a zaslužan je i za pretisak slavnoga Parčićeva Rječnika hrvatsko-talijanskog iz 1901. Pretisak je izašao 1995. i ima izvrstan Vinceov dodatak Leksikograf Dragutin Parčić u svojem vremenu. Parčićem se sustavno bavio i pokojni hrvatski leksikograf Igor Gostl, koji je 1998. objelodanio vrijednu monografiju Dragutin Antun Parčić (izdanje Matice hrvatske) koja je svestrano osvijetlila i Parčićev život i njegov vrlo raznolik rad. Danas, dakle, hrvatsko kulturno općinstvo može dobiti jasnu sliku o hrvatskom velikanu Dragutinu Antunu Parčiću.

„USTAŠKE" RIJEČI U PARČIĆEVU RJEČNIKU

Proučavajući spomenuti Parčićev rječnik iz 1901., slučajno sam naišao na riječi brzoglas i samovoz, ali i na čitav niz drugih riječi, za koje bi mnogi mogli pomisliti da su ih skovale ustašše u doba NDH. Već u svojoj gramatici iz godine 1873. Parčić objavljuje 36 hrvatskih složenica novo - tvorenica koje naziva "složenice iz nekih znanosti i suvremenih izuma". Tu su riječi brzojav, dalekozor, glasovir, kišobran, kolodvor, parobrod, perovođa, prirodopis, sitnozor (mikroskop), toplomjer, svjetlopis (fotografija), zemljopis, zemljovid i dr., dakle uglavnom riječi koje su se u dobrom dijelu zadržale do danas. O toj Parčićevoj gramatici pisao je prof. Vjekoslav Ćosić i upozorio na spomenute složenice. U hrvatsko-talijanskim i talijansko-hrvatskim rječnicima Parčić donosi velik broj riječi za koje su brojni neupućeni mislili da potječu iz doba NDH. Ja sam u novinama Vjesnik (Ustaški jezik - što je to?) upozorio na Parčićeve riječi brzoglas i samovoz reagirajući na tumačenje tih riječi u Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića (1992.), gdje se također kaže da su to ideološki neologizmi iz 1941., a što je očito preuzeo i HER. Akademik Mirko Tomasović također je u Vjesniku (Dostojan sljedbenik Šuleka) 1992. upozorio na vrlo zanimljivu Parčićevu složženicu samoper (u rječniku iz 1901.) u značenju lavanderia a macchina, dakle strojna praonica rublja, što bi odgovaralo našoj današšnjoj perilici ili (kako neki kažžu) vešmašini!

U vezi s Parčićem nameću se dva zaključka: 1. jezična politika u doba NDH ne može se objektivno i svestrano proučavati bez Parčićevih rječnika; 2. ne može se napisati cjelovit i pouzdan rječnik hrvatskoga jezika a da se ne uzme u obzir golemo, raznoliko i svestrano hrvatsko jezično blago sadržžano u Parčićevim rječnicima, osobito u III. izdanju njegova Rječnika hrvatsko-talijanskog iz 1901., odnosno pretiska 1995.

OSLOBODIMO SE JEZIČNIH KOMPLEKSA

Politička tumačenja riječi brzoglas i samovoz u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku iznesena su ovdje zato da se pokaže kako smo u leksikografiji opterećeni hrvatskim jezičnim kompleksom, tj. uvjerenjem da se u doba Nezavisne Držžave Hrvatske od 1941. do 1945. vodila jezična politika protivna strukturi hrvatskoga jezika i njegovoj tradiciji. Nastojao sam pridonijeti stajalšištu kako je takvo uvjerenje neutemeljeno i kako zapravo nije bilo nikakva ustaškog jezika i kako nije postojala nekakva ustaška jezična politika koja bi bila suprotna onakvu hrvatskom književnojezičnom razvoju kojega je vrlo istaknut predstavnik bio kanonik Dragutin Parčić, a i još neki značajni hrvatski jezikoslovci (Bogoslav Šulek na pr.) I Parčić i njemu srodni hrvatski jezikoslovci bili su desetljećima zapostavljani u prvom redu zbog pobjede hrvatskih vukovaca (Maretića, Broza, Ivekovića) na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a onda i zbog unitarističke srpskohrvatske jezične politike u doba dviju Jugoslavija. Vrijeme je da se u jezikoslovstvu oslobodimo i vukovskog i srpsko-hrvatskog jezičnog kompleksa.

Piše Julije Derossi,
Drušštvene obavijesti 93/94, 2003.