Vrhovni je sud krajem ovoga tjedna objavio da je smanjio prvostupanjsku kaznu Branimiru Glavašu s deset na osam godina zatvora. Glavaš koji je u BiH još će se žaliti Ustavnom sudu RH, a ne bude li koristi ni na toj adresi, onda i Europskom sudu za ljudska prava. Žalbe ne odgađaju izvršenje pa će Glavaš, temeljem nedavno potpisanog sporazuma između RH i R BiH, po svemu sdudeći morati izdržavati kaznu u jednoj od tih dviju država.

S najnovijom presudom Vrhovnog suda u RH nitko nije zadovoljan. Glavaševi istomišljenici i prijatelji drže ju političkom te smatraju da je osuđen bez materijalnih dokaza, dok njegovi ogorčeni protivnici također iskazuju nezadovoljstvo jer smatraju da je trebao biti više, a ne manje kažnjen. Nitko, dakle, nije zadovoljan, svatko iz svojih razloga.

Sam Branimir Glavaš reagirao je riječima da je, ako je već proglašen krivim, trebao dobiti 20 godina, a ne osam. U toj rečenici je, čini se, sadržana sva težina stanja u hrvatskom pravosuđu koje očito nikad nije bilo neslobodnije od trenutka stvaranja samostalne hrvatske države. Ono što se dogodilo u slučaju suđenja Branimiru Glavašu, zapravo se već vidjelo i u slučajevima suđenja generalu Mirku Norcu ili generalu Vladimiru Zagorcu. Sudovi s jedne strane nemaju dokaza za optužbe iznesene u optužnicama, ali ih i ne smiju osloboditi zbog očekivanja politike. Doista, ako je Glavaš stvarno naređivao ubojstva ljudi tako brizarnim metodama tjerajući ih da piju kiselinu, ili ako su po nejgovoj zapovijedi završavali ruku vezanih selotejpom u Dravi, onda je zaslužio drastičnu kaznu bez obzira na njegove zasluge u Domovinskom ratu u Osijeku. Međutim, svi dokazi protiv Glavaša sveli su se na iskaze krajnje suspektnih osoba od kojih su neki osuđivani silovatelji, kriminalci u gospodrastvu, ubojice, dakle ucijenjeni svjedoci.

U slučaju osuđenog generala Zagorca famozne dijamante koje je navodno ukrao iz MORH-aova sefa nitko nije ni vidio ni procijenio, a svjedokinja, bivša tajnica, na upit suda nije znala ni gdje se nalazio taj sef. Ipak je Zagorec osuđen na sedam godina zatvora bez materijalnih dokaza jer se sud očito nije mogao oduprijeti snažnom zahtjevu politike. Ako je Zagorec doista ukrao te dijamante, vrijedne po iskazima svjedoka, pet milijuna dolara, zaslužio je znatno veću kaznu, jer je sud u Rijeci kaznio dr. Šimića na 11 godina zatvora zbog samo nekoliko tisuća eura primljenog mita.

U slučaju suđenja generalu Mirku Norcu za Medački džep, nikakvih dokaza nije bilo da je počinio ili zapovjedio ratni zločin, ali je sudac Marin Mrčela posegnuo za tzv. Dvostrukom zapovjednom crtom prema kojoj je on odgovoran za zločine i dosudio mu sedam godina zatvora premda nikakvih dokaza za tu paralelnu zapovjednu crtu nije bilo. I u ovom se slučaju može reći da je Norac zaslužio mnogo veću kaznu ako je doista odgovoran za zločine koji mu se pripisuju.

Sva su ta suđenja završena, presude su pravomoćne, ali pravosuđe nikoga u ovoj zemlji nije uvjerilo da ih je donijelo zakonito na temelju nedvojbeno dokazanih kaznenih djela. Sasvim Suprotno, svi te slučajeve doživljavaju kao politička suđenja. Jer kad politika odluči nekoga osuditi, onda nema te obrane koja će osumnjičenika spasiti.

Ivica Marijačić, Hrvatski list, 5. kolovoza 2010.

30.08.2010.