Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

KUĆA - POSAO, POSAO - KUĆA

Kad bi nas netko promatrao iz nekog ugla, ostavljali bismo dojam sasvim normalnog društva, odrasli ljudi koji su uz lijepo vino razglabali o svemu i svačemu.

U stvari bio je to nesvjestan skup intelektualno neispunjenih ljudi, koji su svim svojim bićem opravdavali kompleks manje vrijednosti, jer su ga kroz vrijeme koristili kao zaštitnički štit. Taj štit im je bio potreban u ovom svijetu zaraženom ratovima i mržnjom. Ovom svijetu koji je bio pun raznih rasa, nacija i vjera (religija).Tako su živjeli u zabludi potpune zaštite i ne sluteći da im je štit bio proziran.

Odjednom su se našli duhovno razgolićeni pred svima i pred samim sobom, što je predstavljalo kulturni, moralni šok koji nije imao ništa od one tradicionalne vrijednosti što smo ponijeli sa sobom. Inače kako objasniti onu radnu podčinjenost koju smo doživljavali svakim radnim danom. Tako je kompleks niže vrijednosti dobio zabrinjavajuće "normalno" mjesto u našem postojanju. Odjednom kad bi te normalno (ravnopravno) tretirali na radnom mjestu, za nas bi to bilo nenormalno, jer smo se u tom kompleksu "normalnosti" udaljili toliko nenormalno daleko. U tom zamršenom klupku normalno-nenormalno odjednom prave vrijednosti dobiju nekakav izvitopereni karakter. Zamislite sebi da jedan od nas istupi sa nekom intelektualnom psiho-analitičkom hipotezom kako naše stanje nije ništa drugo nego traganje za nekom psihološkom sigurnošću. Odjednom bi se ostala grupica pogledala i ovog pametnjakovića okarakterizirala osobom koja je "PUKLA" (slobodan prijevod: budala).

Odjednom karakterne osobine naših ljudi, gledane kroz prizmu kompleksa niže vrijednosti imaju sasvim drugo značenje. Pa se tako za čovjeka koji je dobro obučen kaže - "preserava se", tako malo slobodnije obučena žena je - "drolja", dobar učenik je - "štreber", dobar radnik je -"uvlakač, ulizica" i tako u nedogled.
Mogu vam nabraojati jedan milijun primjera našeg izvitoperenog shvaćanja onog "normalnog". Zato me ne čudi što sve veći broj nalazi svoju intelektualnu i duhovnu sigurnost u vjeri. Za mnoge je to još jedino mjesto gdje smo svi jednaki (pred Bogom smo svi isti), ne znajući da je i to jedna od zabluda. Jer za mnoge vjera nije ništa drugo do crna rupa oko koje stojimo mi svi držeći se za ruke, čekajući na komandu da skačemo u nju bez razmišljanja koliko je duboka ta rupa, što je na dnu te rupe, koliko dugo ćemo padati u nju. Nitko nam ne može dati odgovore na ta pitanja, ali se od nas očekuje da još pjevamo pri padu.

Ne ćemo o tome jer vam je sigurno poznata ona naša poslovica, onaj koji pokušava opravdavati svoj stav je lažov, jer zašto bi se inače pravdao. Istini je obrana bespotrebna i zbunjujuća, a ako je vjera u bilo što pomogla bilo kome da ne "PUKNE", to opravdava to vjerovanje.


Stoga ćemo se vratiti kompleksu niže vrijednosti koji nas tako živo zanima. Kad smo jednog od nas okarakterizirali kao pametnjakovića (puko=budala), okrenuli smo svu svoju pozornost na objašnjenje hrabrosti. Taj kompleks niže vrijednosti vjerovatno je izbio na površinu svom svojom snagom za vrijeme rata. Zbog objektivne nemogućnosti neposrednog učestovanja u ratnim zbivanjima bili smo žigosani žigom kukavičluka, izdajica rodnog praga. Kad bi i uspjeli zaboraviti taj žig na čelu, nemilosrdno su nas podsjećali prezrivi pogledi "narodnih heroja koji su iznijeli teret revolucije na svojim plećima" (neka mi oproste svi pravi borci, koji obično svoje ratne podvige i ne turaju pod nos svakome). Odjednom pod kompleksom niže vrijednosti, kao hrabrost se broji i svaka konstruktivna kritika na radnom mjestu, pijenje kave za vrijeme radnog vremena. Taj kompleks se najviše izražava u strahu od uniforme, u ovoj zemlji uniforma ima toliko strahopoštovanje tako da i poštanski djelatnik ima respekt većine. Naše malo društvance se prosto nadmetalo u iznošenju svojih "hrabrih" podviga u našim životima. Tako kotrljamo mi taj kamen mudrosti od jedne teme do druge, prebiremo ugodna sjećanja iz prošlosti i tješimo se svijetlom budućnošću koju smo sebi tako lijepo predvidjeli. Ni sam neznam spada li to u jedan od kompleksa, ali od živog sjećanja (na prošlost) i svijetlog predviđanja (budućnosti) mi smo zaboravili na sadašnjost. Zaboravili smo da živimo sada i tu, zaboravili smo na uživanja u životu. Umjesto užitka nas obuzima strepnja za budućnošću (oduzimanje "pension kasse", ušteđevina za stare dane, hoće li biti rata, sigurnost obitelji). Stoga uopće ne čudi što ne možemo živjeti sretno ako nam je budućnost tako neizvjesna i nesigurna, a prošlost prizivamo samo kad trebamo pokazati da i mi možemo biti sretni, da nam je bilo lijepo. Sjećanja nam postaju duhovna hrana sa jednom svrhom - da nas dovede do svijetle budućnosti, po mogućnosti zdrave i čitave. A gdje je sadašnjost, zaboravljena u brzom tempu života, izgubljena negdje u onom sivilu kuća-posao/posao-kuća.


Društvance se bogami dobro zaoštrilo, sudeći po plavim jezicima, kao da smo čitavo vrijeme držali naliv-pero u ustima pa nam tinta iscurila po usnama i jeziku. A nije, samo je rujno vino odvezivajući jezik ostavilo malo traga. Kako smo navikli, nadvikujemo se kako planiramo svoj povratak u "EDEN". E sad, taj "EDEN" je za nekoga zavičaj, otadžbina, rodna gruda, tamo gdje ima kuću ili raj na zemlji, kako za koga. Jedan od nas već odlazi uskoro, jednom su još djeca mala, jedan računa sa pet-šest godina, jedan šuti. Moram priznati i ja sam tek kasnije razmišljao o svemu. Ima li uopće smisla razmišljati toliko o toj budućnosti kad je ona tako nesigurna, zar ću vječno prebirati po sretnim uspomenama i očekivati svu onu ljepotu kako sam sebi predvidio. Bojim se razočarenja, da ta budućnost, kad dođe, ne bude protkana žaljenjem, jer apsurdno je planirati budućnost u sadašnjosti za kojom ću žaliti.

Da objasnim, za mene to izgleda ovako, ako čitav svoj život radimo kako bi dovoljno novca zaradili, (pri tome lišavamo se užitka u životu) da bi napravili predivne kuće, luksuzno namještene sobe, kupatila sva u mramoru, i sve najbolje-najljepše. Tako nas brzo prođe život (kuća-posao/posao-kuća), kuće smo završili, već smo stari i uživamo u toj budućnosti koja je sada sadašnjost, a naše najveće uživanje je da pred tom kućom drijemamo u stolici sa naslonom, uživamo u tišini okrenuti leđima prema toj toliko željenoj kući.

Ponekad pomislim, da bismo bili sretni moramo imati sve ono što želimo i zato je život u čovjeku u stalnom sukobu sa samim sobom. A to je ono razočarenje na kraju, jer se osjećamo poraženi, izigrani. Možda to i nije istina, možda to rujno vino valja gluposti, možda, možda.

Ovdje i sada, pozdravlja Vas

Boris B. Iko

02.10.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU