Kumrovec, Čavoglave...

Mržnja, slijepa mržnja, jedini je spiritus movens u životu i radu nekih javnih djelatnika, posebice u hrvatskim medijima. Ona je već do te mjere izobličila pojedince da ih prosječnom čovjeku na neki način i bude žao dok čita njihove pamflete. Samo u posljednjih nekoliko tjedana, pišući o tzv. topničkim dnevnicima, objavili su niz priloga u dnevnim i tjednim glasilima u kojima su u maniri goniča tražili od hrvatske politike progon umirovljenih časnika MORH-a ili sigurnosnog sustava RH, protiv kojih i inače godinama vode prljave kampanje jer su tobože skrivali dokumantaciju koju Haaško tužiteljstvo traži.
Dva su ključna razloga te kampanje: autorima je nepodnošljiva pomisao da su bivši visoki časnici još uvijek na slobodi, a drugo, užasava ih pomisao da bi generali Gotovina, Markač i Čermak molgli biti oslobođeni. Taman kad je taj novi val harange pokrenut i doživljavao svoju kulminaciju, iz Haaga je stigla vijest da je Sudsko vijeće odbacilo zahtjev Tužiteljstva da nametne Hrvatskoj sub poenu u slučaju famoznih topničkih dnevnika. Sudsko je vijeće zaključilo kako nije dokazano da ti dokumenti uopće postoje te se ne može od Hrvatske tražiti nešto čega nema.

Možemo samo zamišljati količinu razočaranja nekih novinara koji godinama herostratski piju krvcu hrvatskoj državi i hrvatskome narodu. Tamo gdje vladaju civilizacijski uzusi, mogle bi se očekivati isprike autora poslije takvih profesionalnih promašaja. Kod nas se takvo što ne može zamisliti ni u ludilu i uopće nema sumnje da će isti novinari staviti obraz pod noge i već sutradan nastaviti sa sličnim pogromaškim tekstovima s prepoznatljivom apodiktičkom antihrvatskom političkom pozicijom. Oporavljajući se brzo od n eočekivanog haaškog udarca, svu svoju kiselinu prolili su na masovnu proslavu 15. obljetnice oslobodilačke operacije Oluja u Čavoglavama. Mediji su uglavnom izvještavali da je tamo bilo oko 60.000 ljudi iz cijele Hrvatske, no očevidci tvrde da ih je bilo barem dva puta toliko, dakle oko 120.000. U toj golemoj masi, pronašli su četvoro ili petero ljudi koji su na sebi imali kape na kojima je opet bilo ocrnjeno famozno slovo - U. Bio je to povod za opću konstenaciju, rekli bismo, globalizranih medija. Znamo da su za vrijeme polustoljetnog trajanja tuđinske Jugoslavije mnogi gradili karijere, zarađivali za kruh i stjecali slavu na vječnoj proizvodnji neprijatelja koji nikada ne spava, konkretno na prepoznavanju tobožnjeg hrvatskog nacionalizma i natruha ustaškog pokreta. Tek se zadnjih godina uvjeravomo koliko smo bili naivni vjerujući da je s propašću Jugoslavije jednom napokon i prestala ta "sadnja ustaškog kupusa". U novije vrijeme, naime, sve agresivnije i sve češće sadi se isti kupus, opet neki grade karijere na crnim kapama i slovu "U". Svi mediji su objavili iste slike iz Čavoglava, dakle svi iste tri ili četiri fotografije pa se stječe dojam da je bila riječ o koordiniranoj akciji da se pod svaku cijenu nađu "neprijatelji". Medijski pritisak koji je uslijedio natjerao je policiju da čak i prizna ono čega objektivno nije ni bilo, napada, u čemu ima nešto od kafkijanskog ozračja, što opet dokazuje da živimo u jednom obliku političkog totalitarizma. U potrazi za "ustašama", identificirali su četvero ili petero ljudi koji će sada platiti globe zbog prekršaja koje su počinili.

Ako, pak, i jesu počinili nešto "strašno", to nije nimalo strašnije od onoga što smo gledali prije nekoliko mjeseci u Kumrovcu. Tamo je deset tisuća jugonostalgičara s plavim kapama s crvenom zvijezdom veličalo jugoslavenskod demona Josipa Broza Tita. U svim deklaracijama u svijetu. Europi i u Hrvatskoj, taj je režim također nedvojbeno definiran kao totalitarni, a prema Hrvatskoj su ne jednom upućeni zahtjevi da napravi istinski politički i pravni odmak od njega. Policija godinama ne djeluje u Kumrovcu na provokativnu simboliku koja u sebi sadrži neskrivenu mržnju prema Hrvatskoj i njezinim temeljima, kao što ni "velikim humanistima" u medijima u Hrvatskoj, koji danas mikroskopom traže ustaške kape, nije smetala ta pojava u Kumrovcu. I sam hrvatski politički vrh je na zaprepaštenje svih pravdoljubivih ljudi taj totalitarizam prekrio pojmom antifašizma i tako ga uzdigao na razinu progresivnog pokreta ili ideologije, odnosno amnestirao ga za strašne zločine. Vrhunac te podvale dogodio se nedavno na simboličkoj razini u Srbu, prilikom otkrivanja četničkog spomenika, kada je hrvatski predsjednik Ivo Josipović, dirnut kapom koju je na sebi imala neka baba, rekao kako su partizanske kape baš lijepe jer nose poruku ljubavi i mira. Bilo je to, naravno, sramotno krivotvorenje povijesti, ali i svojevrsni poziv na bilo kakav oblik otpora nečuvenim lažima iz Srb a, a jedan oblik se dogodio u simboličkoj varijanti u Čavoglavama.

Poslije svega, jasno je da živimo u doba licemjera vladajućih, odnosno u vrijeme surovog selektivnog obračuna sa zlim duhovima prošlosti. Jedan se totalitarizam progoni, drugi se veliča. Dok je tako, ne će prestati mučne podjele i rasprave niti će se zatvoriti turobna knjiga povijesti u Hrvata. Na taj selektivan pristup narod nikad ne će pristati. A ako se već traži razlika između manifestacija jednog i drugog totalitarizma, onda je ona sadržana u sljedećem: sigurni smo da nitko od onih u Kurovcu sutra u slučaju, ne daj Bože, nove agresije na Hrvatsku ne bi stao u njezinu obranu, čak štoviše mnogi od njih bi sa zadovoljstvom opet pod zvijezdom petokrakom krenuli u njezino rušenje i ubijanje nedužnih građana. Isto tako smo sigurni da bi prvi u obranu Hrvatske, ne žaleći vlastita života, stali oni iz Čavoglava. Apsurd je hrvatske politike što su oni prvi njezini miljenici, a ovi drugi izopćenici. Zato mržnja s početka teksta u Hrvatskoj ima institucionalno pokriće i zaštitu.

Ivica Marijačić,
Hrvatski list 12. kolovoza 2010.

20.08.2010.