Naši političari rade i nastupaju kao članovi iste
stranke. Imaju zacrtani put s kojeg ne skreću ni pod
koju cijenu. Stavljanje Hrvatske u ruke birokrata EU
primarni je cilj, a neće se složiti oko trivijalnih
pitanja poput rasporeda stupića za zabranu parkiranja,
rasporeda autobusnih stanica ili voznog reda.
Bitne se
odluke donose konsenzusom. U Saboru zapravo više nema
podjele na vlast i oporbu, sve je stvar dogovora.
Uvjereni su da ih na putu kojim su krenuli netko
slijedi, no varaju se. Kad bi se malo obazrijeli
vidjeli bi tek nekolicinu stranačkih sljedbenika i
više nikoga. Koračaju tako oni svojim putem i nemaju
nikakve potrebe provjeravati što o svemu misle birači.
Što misle i žele oni koji su omogućili njihov lagodan
život. Šefovi stranaka i njihovi poslušnici žive u
uvjerenju da će ih mentori iz EU nagraditi s još
jednim mandatom, kako bi nakon slijedećih
parlamentarnih izbora konačno predali našu voljenu
Domovinu u njihove gramzljive ruke.
Dok recitiraju svoju zakletvu Europskoj uniji naši
političari odglume i poneki skeč za lakovjerne birače.
Otvore neku bezopasnu temu i malo se prepucavaju preko
medija, no iza zatvorenih vrata zagrljeni dogovaraju
nove načine svoje nepromjenjivosti. Da je sve to gluma
jasno je, jer nesposobna vlada sigurno ne bi opstala u
ovako teška vremena da nasuprot nje stoji ozbiljna
oporba. Niti jednu temu kojom bi mogao ugroziti vladu,
šef najjače oporbene stranke nikada neće iskoristiti
za ozbiljniji napad. Šutit će dan ili dva, a zatim će
se oglasiti s blagom kritikom, izrečenom tek kao alibi
prema svojim biračima. Pamtimo čak i rečenicu " .. ne
ću mijenjati vladu", izgovorenu nakon povratka sa
skijanja, a sve to poslije Sanaderovog propalog
pokušaja unutarstranačkog puča. Jadranko mirno spavaj,
poručuje time on, taman da mi daš ključeve Banskih
dvora ja ionako nemam pojma što bih s njima. Tih dana
političari su pokazali da su vrlo složna ekipa,
Jadranki je trebala pomoć i dobila ju je! Nema tog
čelnika stranke koji nije stao uz nju. Ne ću ih sve
nabrojati, ali spektar ide od (logične) potpore
bratića Kosora II (čitaj drugog) pa sve do...
vjerovali ili ne Kaina i Srba jedinih! Oporba? Što je
to?
Mediji im u toj igri daju svesrdnu pomoć. Nitko ne
komentira zakulisnu suradnju vlasti i oporbe, nitko ne
poziva birače da stanu na kraj farsi jer i mediji su
na istom zadatku. Njihovi su vlasnici položili istu
zakletvu i ne skreću sa zajedničke misije.
Pišem ovaj tekst i polako tonem u depresiju, osjećaj
je to koji je dobro poznat hrvatskom biraču. Kakva se
je to sjena nadvila nad našu mladu demokraciju? Je li
moguće da je oblak toliko velik i toliko gust? Upadamo
li u zamku novog jednoumlja. Stupica je postavljena
krajem 90-ih, u nju smo upali i koprcamo se. Koprcanje
je dobar znak, znači da se nismo predali, znači da
nada još uvijek postoji. Prije nekoliko dana jedan je
prijatelj tijekom svoje zdravice rekao, "dok god ima i
jedan Hrvat koji zna cijeniti nezavisnost naše
Domovine San neće nestati". U stupici u koju smo upali
ima nas mnogo i mnogo se nas koprca, buni. Mnogo nas
još uvijek živi taj San. Mnogo nas zna vrijednost
onoga što imamo i znamo da ne koračamo slijepo iza
političara koji nas vode prema novoj tamnici.
Oni su se zakleli i neka idu... Kad jednom dođu do
ulaznih vrata Unije kojoj su se zakleli, kad jednom
zatvore sva poglavlja koja su s tolikim žarom otvarali
i zatvarali, ustanoviti će da su pred vratima
usamljeni. Unija ne treba njih, nego nas. Mi ćemo
ostati u Lijepoj našoj, uživati u svojoj uređenoj
Domovini, a oni će i dalje kucati na zatvorena vrata.
Neka kucaju, neka mole na koljenima, nitko neće
otvoriti vrata. Tko treba takve ljude, takve
političare? Ne znam tko ih treba, ali znam ih Hrvatska
ne treba.
LISABONSKI UGOVOR KOJI DRUGARICA VESNA PUSIĆ
POTPISUJE U IME SVIH HRVATA
Na samom početku Lisabonskog ugovora, u članku 3
(2), buduća Europska unija definira se kao politička
država "..bez unutarnjih granica... u kojoj će biti
zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca..."
Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju
unutarnjih granica, ali i o zajedničkoj politici
useljavanja: Unija osigurava da se osobe pri prijelazu
njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju, i
oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i
nadzora vanjskih granica'.
Članak 69, stavak 2a, također kaže da se osobe pri
prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo
državljanstvo ne će podvrgavati bilo kakvoj kontroli:
Implikacije za Hrvatsku su katastrofalne jer znači
da ako Hrvatska uđe u EU, gotovo pola milijarde
nehrvata steći će zajamčeno pravo nesmetano se
naseliti na hrvatski teritorij, gdje god žele.
Budući da Lisabonski ugovor Uniju jasno definira kao
prostor "bez unutarnjih granica" Hrvatska će, ulaskom
u Europsku uniju, izgubiti kontrolu nad svojim
sadašnjim vanjskim granicama. Hrvatske vanjske granice
postat će unutarnje administrativne granice, a, u
konačnici i te će granice nestati kada se s vremenom u
potpunosti ostvari ta jasna namjera Lisabonskog
sporazuma za stvaranje "prostora bez unutarnjih
granica":
To je dakle ključna razlika između država koje su
samostalne i suvereno vladaju svojim teritorijem i
svojim vanjskim granicama, i administrativnih
pokrajina koje to suvereno pravo nemaju. Gubitkom
kontrole nad svojim vanjskim granicama ili, bolje
rečeno, brisanjem vanjskih državnih granica, Hrvatska
gubi jednu od najvažnijih sastavnica svoga
suvereniteta i svoje državnosti. Od suverene i
samostalne države Hrvatska postaje obična pokrajina, i
to mala pokrajina, unutar jedne goleme države jer
upravo Europska unija preuzima najvažnije elemente
državnosti od svojih unutarnjih pokrajina.
Kada je Hrvatska istupala iz jugoslavenske države,
da bi mogla biti priznata kao suverena država, morala
je dokazati da ima sve atribute suvereniteta, a to su
jasno definirane vanjske granice, jasno definirano
državno područje, jasno definirana populacija i
efektivna vlast nad svojom populacijom i svojim
državnim teritorijem. A neka su mjerila efektivne
vlasti vlastite oružane snage, vlastiti novac i
sposobnost upravljanja i primjene zakonodavne i
izvršne vlasti na svom jasno definiranom teritoriju.
One države koje na svojem teritoriju nemaju
ekskluzivnu i vrhovnu vlast nego su podložne
jurisdikciji drugih država ili tuđe vlasti, s
međunarodnog aspekta nisu de facto suverene, pa prema
tome nisu ni de iure. Da je Hrvatska 1991. imala one
državnopravne atribute koje će imati u Europskoj
uniji, vjerojatno ne bi po tadašnjim kriterijima
Badinterove komisije uopće ni mogla biti priznata kao
neovisna država.
Ulazak u političko područje bez unutarnjih granica
za sobom povlači ozbiljne dugoročne posljedice, jer,
kao što je već rečeno, Hrvatska će unutar Europske
unije efektivno imati status obične unutarnje
pokrajine bez vanjskih državnih granica, na čije će
područje sasvim slobodno moći ulaziti i izlaziti svi
ostali državljani EU-a i zadržavati se koliko žele.
Oni koji se žele trajno nastaniti, moći će slobodno
birati u kojem dijelu svoje nove europske pokrajine
žele živjeti.
A što će biti s hrvatskim narodom u toj budućoj
europskoj megadržavi? Kakva će biti njegova sudbina?
Ako se uzme u obzir činjenica da je ukupan broj Hrvata
u Republici Hrvatskoj i BiH oko pet milijuna, a da je
pučanstvo Europske unije već sada dosegnulo pola
milijarde, a s daljnjim će proširivanjem opet porasti,
onda je jasno da će Hrvati u svojoj budućoj državi
činiti manje od jedan posto ukupnog pučanstva.
Dugoročna sudbina hrvatskog naroda u Europskoj uniji
je katastrofalna jer je neizbježno da će se daleko
mnogobrojniji Europljani naseljavati na hrvatsko
područje, a neizbježno je da će se i hrvatsko
pučanstvo, pogotovo mladi, s vremenom raseljavati po
cijeloj Europskoj uniji.
Miješanje pučanstva "...na području bez unutarnjih
granica... u kojem će biti zajamčeno slobodno kretanje
pojedinaca" neizbježno je. Dapače, to je jedno od
temeljnih načela i ciljeva nove europske države jer da
nije, ne bi bilo tako jasno definirano već na samom
početku Lisabonskog ugovora.
No svi koji možda misle da je članak 3(2)
Lisabonskog ugovora malo preoštro i nepravedno
protumačen, i da možda ne sadržava sve opasnosti koje
mu se ovdje pripisuju, trebali bi pogledati članak
17b(2) koji ne samo potvrđuje članak 3(2) nego ga još
jasnije definira pa čak i proširuje.
Prema članku 17b(2) Lisabonskog ugovora građani
Unije imat će (ovo je doslovni prijevod):
a) pravo slobodno se kretati i slobodno živjeti na
teritoriju zemalja članica,
b) pravo glasovati i biti kandidati na izborima za
Europski parlament i na lokalnim izborima u državama
članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i
državljani te zemlje.
Dakle, prema članku 17b(2) europski kolonisti imat
će ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će
automatski dobiti i ustavom zajamčena politička prava
među kojima je i pravo glasovati i biti kandidat na
lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i domicilno
hrvatsko pučanstvo.
Stranci koji se dosele u Hrvatsku imat će i
gospodarsku moć i politička prava koja će im omogućiti
da s vremenom preuzmu lokalnu vlast u onim sredinama u
kojima budu koncentrirani. To će u prvom redu biti
atraktivni, ali slabo naseljeni jadranski otoci te
manje općine u Istri i Dalmaciji, a s vremenom i
drugi, pogotovo pogranični dijelovi sadašnje Hrvatske.
Žalosna je činjenica, ali je ipak činjenica, da
većina Europljana, a pogotovo pripadnika velikih i
gospodarski snažnih naroda, ima više novaca od nas
Hrvata i veću kupovnu moć. Ta veća kupovna moć
omogućava im da po Hrvatskoj kupuju ono što je
najatraktivnije i najpoželjnije. To već sada vidimo u
pojedinim dijelovima Hrvatske, poput Dubrovnika, Hvara
i Opatije, gdje su strani kupci toliko digli cijene da
su domaći Hrvati, sa svojim skromnim primanjima i
skromnom kupovnom moći, gotovo isključeni s tržišta. U
Dubrovniku je gotovo cijeli Stradun već sada u rukama
stranaca.
Unija preuzima politiku useljavanja i azila
Članak 61(2) Lisabonskog ugovora potvrđuje da Unija
preuzima ovlasti na području useljavanja, azila i
kontrole vanjskih granica. Prema tom članku, Unija će
osigurati da za pojedince nema kontrole na unutarnjim
granicama i izgradit će zajedničku politiku azila,
useljeništva i nadzora vanjskih granica. To se ponovo
potvrđuje u članku 69(a) ( 1 ) koji kaže "Unija će
razviti zajedničku politiku azila..."
Dakle, osim gubitka prava nadzora nad svojim
vanjskim granicama, što smo već razotkrili, i što
uostalom i ovaj članak (61 (2)) još jednom potvrđuje,
Hrvatska će izgubiti i pravo da određuje svoju
politiku useljavanja i prihvaćanja ili neprihvaćanja
azilanata.
Kao samostalna i suverena država, Hrvatska je do
sada imala pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije
živjeti na njezinu teritoriju. To se pravo odnosilo i
na sprječavanje nekontroliranog ulaska azilanata.
Prema dosadašnjim hrvatskim zakonima, koji su bili u
skladu s međunarodnim normama, Hrvatska je većinu
izbjeglica i azilanata mogla vratiti u tranzitne i
druge zemlje iz kojih su azilanti došli u Hrvatsku.
Ako uđe u Uniju, Hrvatska više ne će moći suvereno
odlučivati ni o azilantima jer će svi izbjeglice i svi
azilanti koji su ušli u EU, bez obzira preko koje
granice, moći po načelu slobodnog kretanja unutar
cjelokupnog teritorija Unije, doći i u Hrvatsku, i
ovdje se trajno naseliti kad im Unija regulira status.
To je još jedan gubitak hrvatskog suvereniteta nad
svojim teritorijem. Ni o tome nema rasprave u
javnosti.
Neravnopravnost na Sudu pravde
Europski sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan
iz svake zemlje članice, ali sudska vijeća sastoje se
od tri ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud
može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, pa
čak i punom sastavu od svih 27 sudaca. Odluke moraju
biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda
troje sudaca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se
donose većinom.
Prema sadašnjem ustroju Europskog suda pravde,
hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovu
radu, a kada bi i sudjelovao, veću bi ulogu imao
jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugima bio
podložan preglasavanju većine.
Osim sudaca, Sud pravde ima i jedanaest nezavisnih
odvjetnika (Advocates General) koji sucima pružaju
vrlo važnu savjetničku pomoć.
Šest članica imat će svoje stalne "nezavisne"
odvjetnike, a to su Njemačka, Francuska, Italija,
Španjolska, Engleska i Poljska. Ostalih pet mjesta
popunjavat će ostale 22 članice po načelu rotacije. I
ovdje se jasno vidi da sve članice nisu ravnopravne te
da su favorizirane velike članice koje će, svaka,
imati pravo na svog 'nezavisnog' odvjetnika, dok će
male članice morati svoje međusobno dijeliti. I ovdje
su neke članice ravnopravnije od drugih.
S obzirom na to da mandat nezavisnih odvjetnika
traje šest godina i da pet mjesta popunjavaju 22
članice, Hrvatska bi imala pravo imenovati svog
"nezavisnog" odvjetnika svakih 26 godina. Ako se EU
proširi na nove članice, taj će se vremenski razmak
vjerojatno još povećavati.
Europska policija mjerodavna i u Hrvatskoj
Lisabonski ugovor odobrava uspostavu neke vrste
Europske federalne policije te uspostavu Europskog
ureda javnog tužiteljstva (EUJT) koji bi imali ovlasti
na cijelom području Unije, pa tako i u Hrvatskoj. S
vremenom te bi se ovlasti proširivale, odlukom Vijeća
ministara. Pogotovo su zabrinjavajuće za nas Hrvate
ovlasti po kojima bi EUJT mogao u Hrvatskoj provoditi
istrage i obavljati ulogu tužitelja pred hrvatskim
sudovima, i to po pravilima koja on odredi.
Prema članku 69(i) (2), "Europski ured javnog
tužiteljstva (European Public Prosecutor's Office) bit
će odgovoran za istraživanje, podizanje optužnica i
dovođenje do suđenja, gdje je potrebno i u suradnji s
Europolom, počinitelje, i njihove suradnike u
povredama protiv financijskih interesa Unije"
Europski ured javnog tužiteljstva će također
"...obavljati ulogu tužitelja u kompetentnim sudovima
zemalja članica...".
Lisabonski ugovor u ostatku teksta članka 69(i) daje
široke ovlasti Vijeću ministara, da odredi po kojim će
pravilima i zakonima djelovati Ured javnog tužitelja i
po kojim će zakonima biti iznošeni dokazni materijali
(rules of evidence).
Vijeće ministara ovlašteno je u budućnosti
proširivati ulogu i ovlasti Europskog ureda javnog
tužiteljstva i na područje "ozbiljnih kaznenih djela"
koja se odnose na više od jedne zemlje članice.
Temeljne dokumente treba dobro proučiti
Kada se dobro prouči što zapravo piše u Lisabonskom
ugovoru i u drugim temeljnim dokumentima Europske
unije, postaje jasno da Europska unija nije onakva
kakvom ju prikazuju političke elite i mediji u
Hrvatskoj.
Stjepan
Tokić |
