MEDIJI PROTIV HRVATSKE     (13.07.2011.)

Geopolitika

Pišući prije dvadeset i četiri stoljeća "Umijeće ratovanja" Sun Tzu Vu vjerojatno nije ni slutio da će njegove temeljne strategijske postavke svoju pravu primjenu doseći tek na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće. U ratu bez rata i miru bez mira, gdje je "meka sila" postala odlučujuća snaga moći, ratovanje je zaista, kako je to smatrao umni kineski strateg, postalo umijeće prijevare, a čin vladanja, znanost mentalnog razoružavanja.

"Pobijediti neprijatelja bez borbe, to je genijalnost", tvrdio je on. Kad su svjetski deterministi nakon pada Berlinskog zida konačno shvatili da se može ostvariti ideja Antonia Gramscia o "maršu kroz institucije", od tada su krenuli stazom prijevara, a uporabom medijskog nasilja i njegovim nadzorom samo su potkrepljivali takvo djelovanje. U "odgođenom kaosu" hrvatski deterministi u stanju "rata bez rata" ili "mira bez mira", koji neprestano vode protiv interesa vlastitog naroda i cjelovitosti vlastite države, uklapaju se u Sun Tzuovo načelo: prikrivati pravi cilj javnih poteza, zbuniti i pokolebati, navesti na pogrješne poteze svoje suparnike.

Obmana i prokazivanje dvije su bitne odrednice medijskog nastupanja hrvatskih medijskih determinista. Za njih ne postoji istina da u ljudskom životu ima ono što je važno i ono što je beznačajno. Inverzija je potpuna. Ako hrvatski "potrošač" medija prelistava različite publikacije i odgleda preko televizijskih zaslona ono što mu se nudi - hrpu različitih informacija - on na kraju ostaje neinformiraniji (zbunjeniji) nego što je bio na početku, prije čitanja ili gledanja. Sve je toliko zamršeno i nejasno da se te informacije i bez poznavanja informacijskog rata, nakon nekog vremena mogu iščitati kao dezinformacije.

No, običan čovjek pritisnut svakodnevnim brigama nema mogućnosti, ni financijske, ni tehničke, ali ni vremena, da većinu tih tobožnjih vijesti, informacija i senzacija, provjeri. One se poput stalagmita talože i rastu u psihi čovjeka do konačnog razoružavanja njegove samosvijesti i uništavanja njegovih sposobnosti rasuđivanja o dobru i o zlu.

Zbog toga De Kekhove smatra kako nove tehnologije priopćavanja "primijenjene na televiziji i na radiju, na internetu i na filmu, mogu ukalupiti mozak fiziološki, na području organizacije i rada neurona, isto kao i psihološki, na području procesa shvaćanja. Samo jači umovi i ljudi koji su navikli na samostalno prosuđivanje, mogu odoljeti tom znanstvenom nametanju spoznaja''. Da hrvatski novinari detreministi pomno poput Kerbera, ali za razliku od bića iz grčke mitologije, ne čuvaju ulaz u podzemni svijet, nego čuvaju nasiljem uzurpiranu privilegiju pripadanja "mekoj sili", kako bi medijskim "ognjem i mačem" sustavno nasrtali na hrvatske vrjednote, od nacionalnih (kulturnih) do vjerskih, pokazuje osvrt u Slobodnoj Dalmaciji (12. ožujka 2005.) pod naslovom "Parastruktura, kad krokodili dolaze", koji je potpisao stanoviti Tomislav Klauški.

"Dvostruka linija zapovijedanja'

Pojmovnik koji koristi Klauški tipičan je za determinizam: "kreiranje kaosa", "globalna kontrola države", "prisvajanje materijalnih dobara", "teorija urote"... Međutim, služeći se omiljenim doktrinarnim načelom determinizma - inverzijom - te pojmove on će nepodnošljivom lakoćom etiketiranja pripisati "urotničkoj parastrukturi", odnosno "radikalnoj desnici" koja se usudila izustiti da je hrvatskom čovjeku dosta medijske "netolerancije i senzacionalizma" i da "želi jamstva za očuvanje hrvatskog identiteta''. Međutim, još je nešto razvidno, a to je da hrvatski deterministi "svih boja" itekako čitaju Hrvatski list.

Klauški to samo potvrđuje. Inspiraciju za obranu neobranjivog, kao što su protuhrvatski stavovi Milana Kangrge i Božidara Jakšića, našao je čitajući Hrvatski list (10. ožujak 2005.), jer je u njemu jasno naznačena protuhrvatska rabota dvojice tobožnjih filozofa. Teoriju strategijskih gravitacijskih točaka nakon njezinog kratkog opisa u Hrvatskom listu "primijenio" je u navedenom osvrtu u Slobodnoj Dalmaciji. Naime, dva dana nakon objave navedene teorije Tomislav Klauški piše: "Ovi događaji izdvojeni iz konteksta i uzeti svaki zasebno možda neupućenom promatraču sliče na niz nepovezanih incidenata. No, premijer Sanader zna o čemu govori. I čega se najviše pribojava." Ako se navedeno usporedi s onim što je napisano u Hrvatskom listu od 10. ožujka 2005. gdje stoji da: "U geopolitičkim razmišljanjima i analizama bitno je uočiti tzv. strategijske gravitacijske točke. Radi se o događajima ili procesima koji su vremenski pomaknuti i prostorno razdvojeni, ali unatoč toj naizgled disfunkciji, dio su jedinstvenog plana.

U slučaju Hrvatske najsvježiji, ali i krajnje upozoravajući slučaj je osnivanje "vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu'", onda je vidljivo da "radikalni list poput Hrvatskog lista", kako to piše Klauški, ima značajnu "specifičnu težinu" koju ne mogu, iako bi to htjeli, zaobići hrvatski medijski jurišnici determinizma. Oni ga samo mogu prešutjeli, što i čine. Intonacija i glavna teza Klauskog u osvrtu, odnosi se na postojanje nekakve dvostruke (paralelne) "linije zapovijedanja" odnosno parastrukture.

Teza nije nova, a najmanje originalna. Ishodište joj je pismo koje su, pod naslovom Vrijeme za povlačenje s vlasti, objavili u Erazmusu 20. rujna 1993. Ivo Banac, Krsto Cviich, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec. Nju će kasnije u raznim inačicama zastupati Stipe Mesić, Ivica Račan, Anto Nobilo, Haško sudište te popriličan broj pravovjernih vojnika "meke sile". Svima njima je zajedničko da nisu nikada definirali (naznačili) u odnosu na što, ili na koga, postoji ta dvostruka linija ili parastruktura. Nije potrebno previše napregnuti sivu moždanu koru kako bi se dokučilo da tobožnji paralelni sustav vlasti, svi prethodno navedeni, podrazumijevaju glede jugoslavenske političke opcije.

Za njih je svaka hrvatska nacionalna opcija, pa i voljom naroda izabrana demokratska vlast koja zastupa nacionalne interese, parastruktura. Zato će se na popisu Klauškog (a ne samo njega) kao pripadnici parastrukture između ostalih, ali uvijek na prvom mjestu, naći predsjednik dr. Franjo Tuđman i ministar Gojko Sušak. Ako je tomu tako, onda je i vojna hijerarhijska struktura u Domovinskom ratu ''dvostruka linija zapovijedanja". Ona je za "teoretičare parastrukture" u vojnom smislu, iako to javno ne kažu, dvostruka u odnosu na onu strukturu koja je Hrvatsku htjela uvući u pripremljenu strategijsku zamku, zvanu "juriš na vojarne" prije i u vrijeme "operetnog rata" u Sloveniji. U političkom smislu ona je paras-truktura jer je protiv integralizma tipa "zapadni Balkan" ili, drukčije rečeno, ona je za samostalnu Hrvatsku na političkoj karti Europe i svijeta.


U obavještajnom smislu parastruktura su svi oni koji su u vrijeme nastanka Hrvatske države i njezine borbe za neovisnost u uvjetima najgrublje agresije uspostavili obavještajnu zajednicu i uspjeli nadvladati i srpske (KOS, UDBA) i engleske (MI6) obavještajne službe. Dakle, za neoliberalističke ideologe i jugoslavenske sljedbenike bilo kakva Hrvatska, a poglavito samosvjesna Hrvatska, je parastruktura. To znači da su za njih sve ključne hrvatske nacionalne institucije parastruktura Hrvatska obavještajna zajednica, Hrvatska vojska i konačno hrvatski političari koji zastupaju nacionalne interese.

Posjedovatelji "meke sile"

Zato rečenice i tvrdnje poput: "Teško je pronaći termin za snage koje koriste generala Gotovinu i političku krizu za kreiranje kaosa i rušenje aktualne vlasti. Teško je ovdje govoriti o desnici; u demokratskim društvima desnica je legitimna politička opcija koja sama po sebi nije opasnost za opstojnost neke države. Također je teško generalizirati i govoriti o ekstremistima..." ili "Grupa intelektualaca okupljena u Hrvatskom kulturnom klubu donijela je izjavu o stanju države i nacije, koja odiše puno većom zabrinutošću za politička nego kulturna pitanja..." služe kao uvertira kako bi oni koji nešto glasnije prozbore o Hrvatskoj i njezinim nacionalnim interesima bili proskribirani, ako nikako drukčije onda lijepljenjem etikete o parastrukturi. Zato vrli medijski vojnik determinizma Klauški kaže: "Zatim je tu i urota Blaškić, a Gotovina operator krize i kaosa... Za Račanove vladavine dio paraslrukture pritajio se, poput krokodila, ispod površine, čekajući priliku da zada novi udarac." Prethodni je, prema Klauškom, bio skup na splitskoj rivi. Kao što je već naznačeno, inverzija je temeljno načelo determinizma.

Njega je lako odgonetati ako se postavke determinista zaokrenu za sto osamdeset stupnjeva. Naime, postoji strateški plan, ne urota, svjetskih moćnika (gospodara kaosa) koji nastoje dokazati kako je Hrvatska nastala na zločinu. Taj plan hrvatski medijski deterministi inverzijom preinačuju na način, da oni koji su obranili i omogućili samostalnu hrvatsk državu, zapravo su urotnici protiv te same države, a oni koji je nisu htjeli, a sada joj "rade o glavi", su spasitelji i jedini tumači demokracije. Logična posljedica ovakvog inverzijskog pristupa omogućila je da Klauški sačini scenarij i nositelje urote. U njegovom determiniziranom scenariju uloga urotnika je sljedeća: Igor Zidić, Ivan Aralica i Hrvoje Hitrec sastavljaju izjavu. Goran Milić i Hloverka Novak-Srzić istu obznanjuju u televizijskim emisijama Dnevnik i Otvoreno. Mirko Čondić organizira prosvjede. Markica Rebić, Miroslav Tuđman i Davor Domazet-Lošo stavljaju se na raspolaganje obavještajnom podzemlju. Tu je i pobuna u vojsci, na čije čelo dolaze "iz naftalina izvađeni umirovljeni generali - oni koji nisu u Haagu".(!??) Naravno, tu su i predstavnici Katoličke crkve, vič. Zlatko Sudac, biskupi, Vojni ordinarijat, svećenstvo na terenu.

Scenarij predviđa da bi se na pobunu digao veliki dio HDZ-a. Kako sam Klauški priznaje, ova silna snaga ne bi uspjela jer nema medije, zato će on i naznačiti: "Jedino što parastruktura u ovom trenutku nema jest - dnevni list. Ona danas ima ostatke - doduše, veoma utjecajne - na Hrvatskoj televiziji i nekim lokalnim TV postajama, ponekog kolumnista ili urednika u dnevnim novinama, ima radikalne listove poput Hrvatskog slova. Fokusa i Hrvatskog lista, ali nema dnevne novine pomoću kojih bi lakše propagirali svoje aktivnosti."

Drugim riječima, Klauški poručuje "uzalud vam trud svirači", jer su gospodari kaosa u hrvatskom političkom, gospodarskom, kulturnom i obavještajnom prostoru posjedovatelji "meke sile". Kako je ona u rukama europskih i svjetskih determinista i domaćih poslušnika tih iščekujućih dana pred "17. ožujak" moglo se o Hrvatskoj pročitati, primjerice, u atenskom Ta Nea, (12. ožujka 2005.) da su se dva "zakleta neprijatelja" Tuđman i Milošević, prema Mesićevoj izjavi, tajno sastali 1991. u gradu Karadorđevui dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.

Danski Politiken (14. ožujak 2005) u uvodniku piše: "Danskoj služi na čast da je među zemljama koje se kategorički protive početku pregovora sve dok Hrvatska u potpunosti ne surađuje s UN-ovim Tribunalom u Haagu oko izručenja generala Ante Gotovine. On je, između ostalog optužen za ubojstvo najmanje 150 Srba i prisilno protjerivanje do 200 000 osoba iz Krajine - u kojoj su nekada Srbi bili dominantni - u Hrvatskoj 1995., kada su hrvatske snage pod Gotovinovim zapovjedništvom ponovno osvojile to područje". Tu "danske muke po Hrvatskoj" ne prestaju zato će se u jednoj drugoj danskoj tiskovini (Berlingske Tidende, 15. ožujka 2005.) naći i ovo: "Jedan ratni zločinac za drugim iz krvavih ratova na Balkanu 90-ih dolazi na suđenje u Haag. Većina zemalja Balkana osim Hrvatske, kao iznimke, sve više priznaje da se mora obračunati s prošlošću ako želi zadržati nadu o članstvu u Europskoj uniji."

Bozanić ne sluti bilo svog naroda

Pranje nečiste političke savjesti glede Hrvatske, "meka sila" u Danskoj činila je i grubim falsifikatima što pokazuje napis u Politikenu (15. ožujka 2005.) u kojem se tvrdi: "Kada je 2002. okrivljen za navedene zločine, pobjegao je u Hrvatsku. Tu su ga uhitile vlasti, a sada se postavlja pitanje hoće li ga Hrvatska izručiti Haagu. Jer Ljube Boškovski je postao hrvatski državljanin, a Hrvatska ne izručuje svoje građanine."

Što o Hrvatskoj europski deterministi misle i kako će se prema njoj u budućnosti odnositi, najjasnije je napisano u švedskom Svenska Dagbaladet, (13. ožujka 2005.) gdje stoji rečenica koju je izrekao Olli Rhen, povjerenik Europske unije za proširenje, a ona glasi: "Radi se o pomirenju u cijeloj regiji i treba svima biti vidljivo kako sve države tretiramo isto." Na koji način mediji u Švedskoj informiraju svoje čitatelje pokazuje primjer iste tiskovine od 11. ožujka 2005. u kojoj se cijeli hrvatski narod optužuje na način da se o generalu Anti Gotovini piše ovako: "On je, među ostalim, osumnjičen za sudjelovanje u akciji protjerivanja 150 000 Srba iz Hrvatske, za što se u svojoj državi smatra ratnim herojem."

Što na kraju zaključiti iz napisa o Hrvatskoj u jednoj domaćoj i nekoliko inozemnih tiskovina? Ništa drugo nego da determinizam trijumfira. Zato danas Europom pa i Hrvatskom kruži bauk desnice i "desničarenja". Kao u dobrim "starim vremenima", i u današnjoj Hrvatskoj ponovno se vodi ljuti boj protiv "poraženih snaga". Novinari deterministi, svjesno ili nesvjesno, slijede predložak posve jednak partijskoj liniji moskovskog centralnog komiteta, zacrtanoj još 1943. gdje stoji: "Članovi i čelne organizacije moraju neprestano dovoditi u nezgodan položaj, diskreditirati i degradirati naše kritičare. Kad opstrukcionisti postanu previše uporni, etiketirajte ih kao fašiste, naciste ili antisemitiste.... Ta će ideja, nakon stalnog ponavljanja, u glavama slušatelja postati činjenica".

Iz ove ideje nastala je današnja laicistička Europa, zaogrnuta u neoliberalistički plašt. Umivena, našminkana, i uronjena u ništavilo zabave, nastoji prognati Krista Spasitelja. Prema takvoj Europi zaista treba biti obazriv. Zato devedesetpostotna obazrivost hrvatskog naroda u ovom slučaju nije "grijeh struktura", nego je "Božje prosvjetljenje", to "bilo svog naroda" ovovjeki visoki dostojanstvenik Crkve u Hrvata trebao bi bar naslutiti.

Piše: Davor Domazet Lošo,

admiral u mirovini, bivši načelnik GS OS RH

Hrvatski list, 2005.