ŠTO ZNAM O VUKOVARU
011 - 3. razred - Adrian Lisac, Karlovac, Hrvatska, 3.
mjesto
Protivnici su
rekli da će samo oko Zagreba biti Hrvatska.
Vukovar je bio lijep grad sve dok nije počeo rat.
Neprijatelji su zapalili mnogo kuća i zgrada.
Neprijatelji su ispaljivali granate po njemu. Jadni
ljudi su se skrivali u podrumima zbog velike, velike
opasnosti. Ljudi su bili uplašeni i osjećaliu su se
jako loše. Protivnici su prvo pucali granatama, a kada
su ušli u Vukovar počeli su pucati puškama i tenkovima
i raznoraznim oružjem po ulicama grada. Tada je
Vukovar pao. Tada je vukovar bio ruševina, a ne grad.
Nije ostao niti jedan dom.
Protivnici nisu imali dobre namjere prema ljudima
koje su pronašli. Ljude su ubijali i istjerali iz
njihovih vlastitih domova. To je bila velika žalost i
tuga... Tada su ljude mučili, ubijali ih, bacali u
jarak. Mnoštvo ljudi je poginulo. Ljudi su se
pretvorili u izbjeglice i sa sobom su ponijeli samo
malo hrane ili jednu vrećicu. Išli su lagano obučeni i
bilo im je hladno jer je bila jesen. Morali su
ostaviti domove, a za to su se mučili cijeli život.
Jako puno ljudi je plakalo od tuge...
Iako su Hrvati osjećali tugu i bol u srcu, bili su i
ponosni na to što su se držali hrabro i borili do
smrti da obrane svoju domovinu. Nisu je htjeli nikome
dati niti izgubiti. Dok su se borili u Vukovaru,
hrvatski vojnici su usporili neprijatelje. Danas su u
Vukovaru spomenici na koje se ljudi dolaze moliti,
gdje mole i vješaju krunice. Tamo je zapaljeno i puno
svijećica. U Vukovaru su i danas rupe na vodotornju
koje podsjećaju na ružni rat. Nadam se da će Vukovar
postati još i ljepši od ostalih gradova u Hrvatskoj.
Ja sam rođen poslije rata, ali čuo sam o Vukovaru.
Slično je bilo i u mom rodnom kraju gdje su ljudi bili
otjerani. Da se tako nešto dogodilo baš meni, sigurno
bih patio.
Vukovar je u srcima Hrvata i uvijek ćemo ga se
sjećati.
012 - 4. a - Barbara Topolovec, Vukovar, Hrvatska, 2.
mjesto
Učenica sam IV
a razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Moja je
škola dobila ime po novinaru Radio Vukovara. Prije
nego je postao novinar, Siniša je radio u našoj školi.
U vrijeme Domovinskog rata radio je kao ratni
izvjestitelj Radio Vukovara.
Budući da ja u to vrijeme još nisam bila rođena,
roditelji su mi pričali puno toga o Siniši, njegovim
djelima te o svemu što se događalo s Vukovarom, točno
prije dvadeset godina. Pričali su mi tragičnu, ali
istinitu priču.
Vukovar je bio prekrasan, mali grad. Sve je bilo
lijepo. Ljudi su živjeli sretno i zadovoljno. Zajedno
su radili, razvijali prijateljstva, međusobno se
družili, izlazili i pjevali. Bolje nije moglo biti.
No, jednoga dana sve se promijenilo. Dojučerašnji
prijatelji, odjednom su postali neprijatelji.
Vukovarom se više nije čuo smijeh, nego plač. Počeo je
Domovinski rat. U Vukovaru se branila cijela Hrvatska.
Vukovarski su se branitelji dugo borili kako bi
sačuvali svoj grad, svoju domovinu.
Poginulo je mnogo ljudi. Kuće su rušene bez reda i
rasporeda. Postupno se pretvarao u ruševina. 18.
studenog Vukovar je pao. Ljudi su prognani iz svojih
kuća i voljenoga grada. Oni koji su bili ranjeni i
liječili se u bolnici, odvedeni su na Ovčaru. Tamo su
mučeni, a zatim ubijeni. Mnogo branitelja je dalo svoj
život za voljeni Vukovar. Ljudi koji su prognani,
nakon mnogo godina vratili su se u svoj grad.
Vukovar je danas opet lijep. Škole se obnavljaju.
Ponovno se čuje smijeh. Ljudi žive sretno. Iako se
život vratio u Vukovar, nikada ne smijemo zaboraviti
što se dogodilo za vrijeme rata, te svakako jednom
godišnje 18. studenog poginulima za Vukovar trebamo
odati počast u Koloni sjećanja.
Ponosna sam na svoj grad i ljude koji su nekada
branili Vukovar, ali i na ljude koji su nekoga
izgubili u ratu, a opet se vratili živjeti ovdje.
Volim VUKOVAR.
013 - 4. a
- Lucija Gračanin, Vukovar, Hrvatska
Učenica sam IV
razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Živim u
prekrasnom gradu, Vukovaru. Moj je grad poznat po
Domovinskom ratu.
Vukovar je prije rata bio pun zelenila i cvijeća.
Ljudi su šetali i uživali u zrakama sunca. Svaki
slobodan trenutak provodili su s obitelji i
prijateljima na poznatim izletištima, Vučedolu i
Adici, te u šumi Đergaj. U toj šumi učenici 7. i 8.
razreda sa školom su išli na logorovanje. Svi su se
međusobno družili. Bilo im je lijepo.
Jednoga dana začuli su se prvi pucnjevi. Počeo je
Domovinski rat. Rat se vodio u Vukovaru i okolnim
mjestima. Ljudi su bježali iz svojih kuća tražeći
sklonište. Svaki dan bilo je sve više žrtava, a svakim
satom sve više i više razrušenih kuća i ustanova.
Vukovarski branitelji imali su manje oružja, ali su
ipak branili svoj grad. Bili su to vrlo hrabri ljudi.
U Vukovaru se branila cijela Hrvatska. Vodio se
obrambeni rat. Sve to vrijeme Siniša Glavašević je s
Radio Vukovara izvještavao narod o događajima u gradu,
te gdje se vode najveće i najžešće borbe. Bio je
podrška braniteljima, ali i ljudima koji su bili u
skloništima po cijelome gradu.
18. studenog 1991. Vukovar je pao. Žene i djeca su
protjerani iz grada, branitelji zatočeni. Neki
branitelji su odvedeni u logore, a neki, među njima je
bio i Siniša Glavašević, odvedeni su na Ovčaru gdje su
bili mučeni i ubijeni. Žene s djecom su bile smještene
u odmaralištima diljem cijele Republike Hrvatske.
Sve to je trajalo dok nisu potpisani neki sporazumi.
Nakon toga ljudi su se ponovno vratili u Vukovar koji
je bio siv i ružan. Puno su radili na tome da ga
obnove i opet pretvore u lijep grad.
Danas Vukovar ima puno zelenila, a gradom opet šeću
ljudi. Mnogo kuća je obnovljeno. Zidovi kuća su
šareni, a ograde još šarenije. Dvorac grofa Eltza je
sada prekrasan. Našem gradu vratio se život. U
Vukovaru živim i ne želim iz njega otići. Sretna sam i
ponosna što baš moja škola nosi ime Siniše
Glavaševića, ali i što živim u gradu heroju.
014 - 4. a - Matea Batarelo, Vukovar, Hrvatska, 1.
mjesto
Vukovar, moj
rodni grad, ali i rodni grad mojih roditelja. Prostire
se kraj dvije prekrasne rijeke, Dunava i Vuke. Vukovar
je prije bio lijep, miran, pun šarenila, djece i
mladih. Bio je vrlo bogat industrijom i kulturnim
znamenitostima. Poznat je po tvornici kožne obuće
Borovo. Vukovar se razvijao i postao je jedan od
bogatijih gradova.
Ljudi i djeca su uživali u ljepotama mirnog
Vukovara, sve dok se jednog dana nisu čuli prvi
pucnjevi. Od lijepog se i mirnog grada pretvorio u
ruševine. Ptice su prestale cvrkutati, djeca su se
prestala smijati i igrati, a mladi više nisu šetali
trgom zagrljeni. Crni prah je sve više prekrivao
ulice, blistavo sunce se više nije vidjelo. Vodile su
se velike bitke za svaki dio grada. Hrvati se nisu
htjeli predati, nisu htjeli izgubiti svoj grad.
Postajali su sve slabiji. Pomoć im nije uspjela doći
jer je grad bio opkoljen. Prijatelji Vukovara preko
televizije su gledali kako hrvatski vojnici ne mogu
dalje. Dio po dio Vukovara je padao u ruke ljudi koji
su željeli da taj grad bude njihov.
18. studenog 1991. Vukovar je pao. Puno ljudi je
mučeno i ubijeno. Neki su odvedeni u logore. Mnogi
ljudi bili su protjerani sa svojih ognjišta. Mala
djeca plakala su za svojim kućama, ulicama i
prijateljima. Vukovarci su bili raseljeni po cijeloj
Republici Hrvatskoj, pa i šire. Godinama su živjeli u
progonstvu. Nakon mnogo godina došlo je vrijeme za
povratak u svoj grad. U tom istom gradu budilo se isto
sunce. Ljudi su svojim vještim rukama ponovno gradili
i podizali grad iz pepela.
Obnovljene su mnoge zgrade, škole, vrtići, ceste...
Gradi se i bazen otvorenog i zatvorenog tipa. Sve je
više događanja u gradu.
Iako moji prijatelji i ja nismo bili rođeni u to
vrijeme, zahvaljujući našim roditeljima, iz prve ruke
smo saznali sve o Vukovaru, jer oni su sve to kao
djeca proživjeli.
Sada mogu reći da je Vukovar opet lijep grad. Još
uvijek su vidljive posljedice rata, ali ja, bez obzira
na to, jako volim svoj grad.
015 - 4. a
- Sarah Grahić, Vukovar, Hrvatska
Učenica sam 4.
a razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Živim u
Vukovaru. Roditelji su mi pričali kako je Vukovar
nekada bio bogat grad. U njemu je živjelo mnogo ljudi
i svi su bili sretni.
Došli su crni dani. U Vukovaru se branila cijela
Hrvatska. Svakodnevno su padale velike količine
granata. 18. studenog 1991. godine Vukovar je pao.
Puno je ljudi protjerano iz grada. Neki su odvedeni u
logore, a neki su odvedeni na Ovčaru gdje su mučeni i
ubijeni. Među njima je bio i Siniša Glavašević, ratni
izvjestitelj.
Ljudi su se u Vukovar počeli vraćati 1998. godine.
On je sada miran grad. Obnova je još u tijeku. Moj je
grad na dobrom putu da bude kao nekada, lijep, miran i
ponosan.
016 - 4. a
- Eleonora Glavan, Opatija, Hrvatska
Pred dvadesetu
obljetnicu moja obitelji i ja iz Opatije putovali smo
u Vukovar. Tada sam prvi put vidjela taj veliki
slavonski grad. O njemu sam čula u školi i gledala
slike na televiziji.
Prolazimo most preko rijeke Vuke. Na samom prilazu
prema gradu vidim još označena minska polja. Kuće su
obnovljene. Uz cestu je tvornica aluminija koja je u
ratu bila potpuno uništena kao i stara željeznička
stanica. Prolazimo pokraj Vukovarske bolnice koja je
skroz obnovljena. S lijeve strane vidim dvorac Eltz. U
samom centru grada uz obalu rijeke Dunav još uvije ima
puno kuća na kojima se vide tragovi rata.
Na putu prema Ovčari je vodotoranj, mjesto stradanja
mnogih hrvatskih branitelja i građana Vukovara.
Prolazimo pored Vupika i velikih plantaža vinove loze.
Mjesto stradanja zatočenih, mučenih i ubijanih
hrvatskih branitelja, djece, žena i staraca Ovčara,
simbol je hrabrosti, odanosti, velike vjere i žrtve
koju su podnijeli svi zajedno.
U Opatiju smo se vratili kasno u noć. Dok me mama
nježno budi da izađem iz auta u meni se javlja
znatiželja o domovinskom ratu i hrabrim ljudima.
017 - 4. a
- Inge Juričić, Opatija, Hrvatska
Vukovar je grad
na istoku Hrvatske. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav.
U vrijeme domovinskog rata doživio je strašna
razaranja. Mnogi ljudi su ubijeni, nestali, prognani,
a među njima i djeca.
Kad kažem Vukovar mislim na pobjedu, na vodotoranj,
na golubicu.
Ovčara je mjesto stradanja nevinih dana.
Vučedolska golubica je nađena u iskopinama Vučedola,
a danas je simbol ubijenih i stradalih Vukovaraca.
Ako putuješ na istok Hrvatske svakako posjeti
Vukovar i odaj počast žrtvama.
Rat je najveće zlo čovječanstva i ne želim da se
ponovi nigdje i nikada.
022 - 4.c - Luka
Zobec, Koprivnica, Hrvatska
Ima jedan grad kojem samo želim reći da
zna da je on, niti jedan drugi Hrvatski grad već on, moj heroj. Cijela moja
generacija, generacija prije mene i one koje tek dolaze zahvaljujući tom gradu
sada imaju miran san i veselo djetinjstvo.
On je ujedno simbol Republike Hrvatske i moj najdraži i za mene najveći grad u
cijelom svijetu.
Taj je grad pretrpio mnoge muke bez hrane i vode, pod kišom granata, u mračnim
podrumima samo za nas, jako mi je žao što je naposljetku pao, ali opet se diže i
oporavlja i opet će zasjati u ponom sjaju, punom sjaju heroja Vukovara.
023 - 4. c - Bruna Vrban Herceg, Koprivnica, Hrvatska
Dragi Vukovar,
Znam koliko si
se namučio 1991. godine u Domovinskom ratu. Puno
stanovnika protjerano je, a neki su i ubijeni. Teško
je mnogim ženama koje su ostale bez muževa, a majkama
bez djece. Mnogi od njih odvedeni su u logore i
ubijeni. Zaista ne bih htjela da se to ponovi. Svake
godine te se prisjećam sa svojim razredom. Molimo se
za tebe i tvoje ubijene, poginule i protjerane
stanovnike. Ti si jako lijep grad i želim da se brzo
obnoviš.
Voljet ću te u srcu zauvijek, jer si ti grad heroj.
024 - 4. c
- Katja Homar, Koprivnica, Hrvatska
Dragi Vukovar,
Moje ime je ..... ...... Jako sam tužna što je puno
nevinih ljudi koji su živjeli u Vukovaru poginulo.
Isto sam tužna što je jako puno vojnika poginulo u
borbi za Vukovar, no oni nisu poginuli uzalud. Oni su
poginuli borivši se da spase svoj grad, svoju
domovinu! Zauvijek će ostati u srcima svojih
najmilijih. Svake godine će svi ljudi kojima je stalo
do Vukovara ići zapaliti lampaše u spomen Vukovara i
ljudi koji su se borili za njega. Želim da se svi
ljudi koji nisu poginuli u ratu sjete svoje kuće i
obitelji i neka uživaju u sretnim mislima. Jako sam
sretna što je Vukovar slobodan grad i što u njemu žive
sretni ljudi.
025 - 4. c
- Marko Gregurec, Koprivnica, Hrvatska
Moje pismo Vukovaru
Naš grad
Vukovar je hrabar i ponosan i ovo je pismo namijenjeno
njemu.
Sjećam se davnih priča o poginulim braniteljima
Vukovara koji su časno branili ovaj grad i život svoj
dali za našu sretniju budućnost. Kroz tebe protiče
Dunav koji ti pomaže zaliječiti sve rane. Nikakve
vojske nisu te mogle pokoriti jer u tebi žive ljudi
koji vole svoj grad i svoju zemlju.
Vukovare živjet ćeš vječno u miru i slobodi.
026 - 4. c - Dajana Bojanić, Koprivnica, Hrvatska, 1.
mjesto
Pismo Vukovaru
Najljepši grade na Dunavu, tebi pišem ovo
pismo. Jednog jutra dok sam još spavala najednom sam začula sirenu. Bila je to
sirena koja je označavala uzbunu i to je značilo d se moram ustati iz toplog
kreveta i uzeti samo najbitnije stvari iz kuće i krenuti u sklonište.
Na ormaru moje sobe bio je veliki plišani medo kojeg
sam htjela uzeti, ali roditelji su mi rekli da on ne može sa nama u sklonište,
jer je prevelik. Suznih očiju sam ga pogledala i pomislila možda ga više neću
vidjeti, ako granata padne na moju kuću. Trčala sam vrlo brzo, da što prije
dođem do skloništa. Najednom su se začuli avioni, a potom se čula snažna
eksplozija. Iz minute u minutu čulo se sve više eksplozija. Shvatila sam, iako
mala, da ćeš ti lijepi moj grade biti srušen i uništen. Opasnost je trajala oko
dvadesetak minuta i začula se sirena za prestanak uzbune. Nakon toga krenula sam
s roditeljima kući. Vidjela sam susjedovnu kuću kako gori. Iz nje je izlazio
crni i gusti dim. Gorjela je i trgovina u kojoj smo svaki dan kupovali kruh i
ostale namirnice. Dragi moj grade, pa ti si bio sav u plamenu?! Došla sam s
roditeljima do naše kuće, koja je na sreću ostala u ovom napadu čitava, ali tko
zna dokad?
Dragi moj Vukovaru, znam da si patio i krvario, ali
patila sam i ja, iako tada mala, kada sam vidjela da je mnogo kuća mojih dragih
prijatelja i susjeda srušeno. Ako ću se ikada odseliti iz Vukovara, znaj, da ću
te uvijek nositi u svom srcu, jer ti si za mene najljepši grad na najljepšoj
rijeci DUNAV!
027 - 4. c
- Hana Tolić, Koprivnica, Hrvatska
Pismo gradu Vukovaru
Dragi grade Vukovar. Čula sam da si se
borio protiv Srba i da si pao nakon 87 dana borbe. To je bilo prije 20 godina na
dan 18.11.1991.
Čula sam također da si preživio velike muke osobito
tvoji stanovnici i stanovnici Škabrnje.
Isto sam čula i da su te Srbi jako oštetili i da se
ta šteta obnavlja i dan danas.
Moja škola i ja smo jučer na dan pada Vukovara išli
zapaliti lampaše.
Jako mi je žao što ti se to dogodilo, ali nisam ja
kriva nego Srbi.
Ja sam ...., djevojčica koja vam je poslala ovo
lijepo pismo.
Nadam se da će vam se vidjeti.
028 - 4. c
- Ana Vukušić, Koprivnica, Hrvatska
Vukovar je bio
lijepi grad pun mira, slobode i dobrote. Sve dok ga
nisu raztorili. Tada je bio grad mržnje, rata i
nasilja. Više nije bio lijep. Bio je ružan i razoren,
a sve zbog rata i nasilja. Puno se je krvi prolilo,
puno je ljudi otišlo ili su ih izbacili. Nije više
bilo mira. Sirene su trubile, alarmi zvonili, a puške
i oružje je pucalo. Ljudi su se skrivali, bojeći se za
svoj život, kuću, a najviše za grad.
Sada je sve dobro. Vukovar se obnavlja, popravlja i
preuređuje, ali nije to baš nešto što se lako zaboravi
jer svi ti ljudu u srcu nose taj herojski grad
Vukovar.
029 - 4. c
- Domagoj Tušek, Koprivnica, Hrvatska
Dragi Vukovare!
Moje ime je
....... i živim u Koprivnici koja je od tebe udaljena
približno 250 km.
Ovih dana često gledam na televiziji o tebi i tvojim
stradanjima od prije 20 godina. Tata mi je često
pričao o žrtvama koje si podnio u to ratno vrijeme. Da
nije bilo tebe i tvojih hrabrih branitelja ja sada ne
bih pisao ovaj sastavak u miru. Hrvatska bi puno jače
stradala i pitanje je da li bi danas bila samostalna.
Nadam se da ću ti uskoro doći u posjet. Roditelji mi
to već dugo obećavaju. Htio bih posjetiti tvoj
vodotoranj koji je jako oštećen u ratu i tužno mjesto
Ovčaru na kojoj je stradalo tako mnogo hrvatskih
branitelja i ranjenika. Također bih htio vidjeti
trpinjsku cestu koju su zbog velikog broja uništenih
tenkova prozvali grobljem tenkova i veliku rijeku
Dunav kraj koje si se ti smjestio.
Nadam se da više niti jedan grad u Hrvatskoj i
cijelom svijetu ne će morati proći kroz muke kroz koje
si ti prošao prije 20 godina.
Hvala ti Vukovare za sve što si učinio za Hrvatsku!
Do skorog viđenja!
030 - 4.
razred - Tena Horvatović, Našice, Hrvatska
Naš - Vaš - Moj Vukovar
Vukovar je grad
heroj! Mnogi branitelji su se borili za našu prelijepu
Hrvatsku, za Vukovar - vrata Hrvatske. Vukovar je
simbol da se Hrvati nisu nikada predali. Njemu
zahvalimo za smijeh i što ponosno govorimo da smo
Hrvati, kojeg su mnogi branitelji, pa i moj tata
branili. Ponosna sam na sve branitelje i svoga tatu,
jer smo sada slobodna država, slobodni ljudi, slobodno
šećemo ulicama, slobodni bez straha...
Tata mi je puno pričao o Vukovaru - rekao je da je u
ratu najmlađe dijete umrlo s 6 mjeseci, a najstarija
baka sa 97 godina. Roditelji su mi obećali da će me
voditi u Vukovar. Tata mi pokazivao mnoge tenkove iz
rata i slike, a i često smo prolazili kroz mjesta gdje
je bio. Najviše mi je u sjećanju ostao spomenik u selu
Kašić kraj Zadra gdje je puno njegovih prijatelja iz
brigade poginulo. Moj tata je ponosna slavonska Kuna
3. Brigade. Puno se priča o Vukovaru, a ja svakog dana
željno iščekujem da ga vidim. U ratu je mnogo
branitelja poginulo. Mislim da se svi barem nekad,
trebaju pomoliti i zahvaliti našim herojima, našim
braniteljima. Žao mi je što se Vukovar spominje samo
na dan njegova pada. Neka se Vukovar i Škabrnja i
Domovinski rat nikad ne zaborave - ja ga ovako mala i
mlada ne ću zaboraviti! Ne ću zaboraviti sve one dobre
ljude koji su živote dali da bih ja danas mogla o
ovome vama pričati i uživati u životu. HVALA VAM!
035 - 4. a - Filip Kasapović, Našice, Hrvatska
Priča o Vukovaru
O Vukovaru nisam znao puno. Slušao sam
priče o ratu pa tako i o Vukovaru. U Vukovaru živi mamina teta pa nekad idem s
mamom teti u goste. Kad dođemo u Vukovar, prolazimo pokraj jednog tenka kojeg
sam odmah uočio. Mama mi je ispričala priču o njemu i rekla mi je da se ta cesta
zove Trpinska cesta. Za vrijeme rata na toj cesti bilo je puno tenkova. Naši
vojnici su uništili puno neprijatlejskih tenkova i neke su uspjeli oteti
neprijatelju. Da se taj događaj ne bi zaboravio, uz cestu stoji tenk i podsjeća
prolaznike na ratne dane Vukovara.
Vukovar je danas lijep grad ali se u njemu još
uvijek teško živi. Mnogi su se Vukovarci vratili svojim kućama i obnovili su ih,
ali neki još uvijek žive po cijeloj Republici Hrvatskoj i u svijetu i ne će se
možda ni vratiti.
U Vukovaru se još uvijek vide srušene kuće i na
nekim zgradama rupe od granata.
Poručio bih djeci Vukovara: "Volite svoju obitejli i
svoj grad!!
Imam poruku i za političare naše domovine: "Obnovite
Vukovar kakav je bio, izgradite tvornice da ljudi imaju gdje raditi i da se mogu
vratiti svojim kućama. Omogućite djeci ljepši život jer grad živi samo onda kada
u njemu žive sretni ljudi!"
Pogledajte radove
starije skupine:
|
