Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

LITERARNI NATJEČAJ "ŠTO ZNAM O VUKOVARU"; RAZRED 1. - 4.   (29.03.2012.)

Pošaljite svoju ocjenu za najbolja 3 uradka

Iz dosadašnjeg iskustva znamo da se najviše djece odazove na likovni natječaj, a puno manje za literarni. Tako je bilo i za ovogodišnji natječaj, ali s jednom iznimkom. Literarnih radova je stiglo više nego ikada do sada, a odazvali su se i najmlađi, iz prve starosne skupine: razred 1. - 4.

Objavljujemo prvo njihove radove i molimo Vas da nam pošaljete vaše ocjene, kao što ste to napravili za likovne radove.

Radovi su označeni rednim brojem i razredom koji mali pisac pohađa. 

 

ŠTO ZNAM O VUKOVARU

011 - 3. razred - Adrian Lisac, Karlovac, Hrvatska, 3. mjesto

Protivnici su rekli da će samo oko Zagreba biti Hrvatska.
Vukovar je bio lijep grad sve dok nije počeo rat. Neprijatelji su zapalili mnogo kuća i zgrada. Neprijatelji su ispaljivali granate po njemu. Jadni ljudi su se skrivali u podrumima zbog velike, velike opasnosti. Ljudi su bili uplašeni i osjećaliu su se jako loše. Protivnici su prvo pucali granatama, a kada su ušli u Vukovar počeli su pucati puškama i tenkovima i raznoraznim oružjem po ulicama grada. Tada je Vukovar pao. Tada je vukovar bio ruševina, a ne grad. Nije ostao niti jedan dom.
Protivnici nisu imali dobre namjere prema ljudima koje su pronašli. Ljude su ubijali i istjerali iz njihovih vlastitih domova. To je bila velika žalost i tuga... Tada su ljude mučili, ubijali ih, bacali u jarak. Mnoštvo ljudi je poginulo. Ljudi su se pretvorili u izbjeglice i sa sobom su ponijeli samo malo hrane ili jednu vrećicu. Išli su lagano obučeni i bilo im je hladno jer je bila jesen. Morali su ostaviti domove, a za to su se mučili cijeli život. Jako puno ljudi je plakalo od tuge...
Iako su Hrvati osjećali tugu i bol u srcu, bili su i ponosni na to što su se držali hrabro i borili do smrti da obrane svoju domovinu. Nisu je htjeli nikome dati niti izgubiti. Dok su se borili u Vukovaru, hrvatski vojnici su usporili neprijatelje. Danas su u Vukovaru spomenici na koje se ljudi dolaze moliti, gdje mole i vješaju krunice. Tamo je zapaljeno i puno svijećica. U Vukovaru su i danas rupe na vodotornju koje podsjećaju na ružni rat. Nadam se da će Vukovar postati još i ljepši od ostalih gradova u Hrvatskoj.
Ja sam rođen poslije rata, ali čuo sam o Vukovaru. Slično je bilo i u mom rodnom kraju gdje su ljudi bili otjerani. Da se tako nešto dogodilo baš meni, sigurno bih patio.
Vukovar je u srcima Hrvata i uvijek ćemo ga se sjećati.

012 - 4. a - Barbara Topolovec, Vukovar, Hrvatska, 2. mjesto

Učenica sam IV a razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Moja je škola dobila ime po novinaru Radio Vukovara. Prije nego je postao novinar, Siniša je radio u našoj školi. U vrijeme Domovinskog rata radio je kao ratni izvjestitelj Radio Vukovara.
Budući da ja u to vrijeme još nisam bila rođena, roditelji su mi pričali puno toga o Siniši, njegovim djelima te o svemu što se događalo s Vukovarom, točno prije dvadeset godina. Pričali su mi tragičnu, ali istinitu priču.
Vukovar je bio prekrasan, mali grad. Sve je bilo lijepo. Ljudi su živjeli sretno i zadovoljno. Zajedno su radili, razvijali prijateljstva, međusobno se družili, izlazili i pjevali. Bolje nije moglo biti. No, jednoga dana sve se promijenilo. Dojučerašnji prijatelji, odjednom su postali neprijatelji. Vukovarom se više nije čuo smijeh, nego plač. Počeo je Domovinski rat. U Vukovaru se branila cijela Hrvatska. Vukovarski su se branitelji dugo borili kako bi sačuvali svoj grad, svoju domovinu.
Poginulo je mnogo ljudi. Kuće su rušene bez reda i rasporeda. Postupno se pretvarao u ruševina. 18. studenog Vukovar je pao. Ljudi su prognani iz svojih kuća i voljenoga grada. Oni koji su bili ranjeni i liječili se u bolnici, odvedeni su na Ovčaru. Tamo su mučeni, a zatim ubijeni. Mnogo branitelja je dalo svoj život za voljeni Vukovar. Ljudi koji su prognani, nakon mnogo godina vratili su se u svoj grad.
Vukovar je danas opet lijep. Škole se obnavljaju. Ponovno se čuje smijeh. Ljudi žive sretno. Iako se život vratio u Vukovar, nikada ne smijemo zaboraviti što se dogodilo za vrijeme rata, te svakako jednom godišnje 18. studenog poginulima za Vukovar trebamo odati počast u Koloni sjećanja.
Ponosna sam na svoj grad i ljude koji su nekada branili Vukovar, ali i na ljude koji su nekoga izgubili u ratu, a opet se vratili živjeti ovdje. Volim VUKOVAR.

013 - 4. a - Lucija Gračanin, Vukovar, Hrvatska

Učenica sam IV razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Živim u prekrasnom gradu, Vukovaru. Moj je grad poznat po Domovinskom ratu.
Vukovar je prije rata bio pun zelenila i cvijeća. Ljudi su šetali i uživali u zrakama sunca. Svaki slobodan trenutak provodili su s obitelji i prijateljima na poznatim izletištima, Vučedolu i Adici, te u šumi Đergaj. U toj šumi učenici 7. i 8. razreda sa školom su išli na logorovanje. Svi su se međusobno družili. Bilo im je lijepo.
Jednoga dana začuli su se prvi pucnjevi. Počeo je Domovinski rat. Rat se vodio u Vukovaru i okolnim mjestima. Ljudi su bježali iz svojih kuća tražeći sklonište. Svaki dan bilo je sve više žrtava, a svakim satom sve više i više razrušenih kuća i ustanova. Vukovarski branitelji imali su manje oružja, ali su ipak branili svoj grad. Bili su to vrlo hrabri ljudi. U Vukovaru se branila cijela Hrvatska. Vodio se obrambeni rat. Sve to vrijeme Siniša Glavašević je s Radio Vukovara izvještavao narod o događajima u gradu, te gdje se vode najveće i najžešće borbe. Bio je podrška braniteljima, ali i ljudima koji su bili u skloništima po cijelome gradu.
18. studenog 1991. Vukovar je pao. Žene i djeca su protjerani iz grada, branitelji zatočeni. Neki branitelji su odvedeni u logore, a neki, među njima je bio i Siniša Glavašević, odvedeni su na Ovčaru gdje su bili mučeni i ubijeni. Žene s djecom su bile smještene u odmaralištima diljem cijele Republike Hrvatske.
Sve to je trajalo dok nisu potpisani neki sporazumi. Nakon toga ljudi su se ponovno vratili u Vukovar koji je bio siv i ružan. Puno su radili na tome da ga obnove i opet pretvore u lijep grad.
Danas Vukovar ima puno zelenila, a gradom opet šeću ljudi. Mnogo kuća je obnovljeno. Zidovi kuća su šareni, a ograde još šarenije. Dvorac grofa Eltza je sada prekrasan. Našem gradu vratio se život. U Vukovaru živim i ne želim iz njega otići. Sretna sam i ponosna što baš moja škola nosi ime Siniše Glavaševića, ali i što živim u gradu heroju.

014 - 4. a - Matea Batarelo, Vukovar, Hrvatska, 1. mjesto

Vukovar, moj rodni grad, ali i rodni grad mojih roditelja. Prostire se kraj dvije prekrasne rijeke, Dunava i Vuke. Vukovar je prije bio lijep, miran, pun šarenila, djece i mladih. Bio je vrlo bogat industrijom i kulturnim znamenitostima. Poznat je po tvornici kožne obuće Borovo. Vukovar se razvijao i postao je jedan od bogatijih gradova.
Ljudi i djeca su uživali u ljepotama mirnog Vukovara, sve dok se jednog dana nisu čuli prvi pucnjevi. Od lijepog se i mirnog grada pretvorio u ruševine. Ptice su prestale cvrkutati, djeca su se prestala smijati i igrati, a mladi više nisu šetali trgom zagrljeni. Crni prah je sve više prekrivao ulice, blistavo sunce se više nije vidjelo. Vodile su se velike bitke za svaki dio grada. Hrvati se nisu htjeli predati, nisu htjeli izgubiti svoj grad. Postajali su sve slabiji. Pomoć im nije uspjela doći jer je grad bio opkoljen. Prijatelji Vukovara preko televizije su gledali kako hrvatski vojnici ne mogu dalje. Dio po dio Vukovara je padao u ruke ljudi koji su željeli da taj grad bude njihov.
18. studenog 1991. Vukovar je pao. Puno ljudi je mučeno i ubijeno. Neki su odvedeni u logore. Mnogi ljudi bili su protjerani sa svojih ognjišta. Mala djeca plakala su za svojim kućama, ulicama i prijateljima. Vukovarci su bili raseljeni po cijeloj Republici Hrvatskoj, pa i šire. Godinama su živjeli u progonstvu. Nakon mnogo godina došlo je vrijeme za povratak u svoj grad. U tom istom gradu budilo se isto sunce. Ljudi su svojim vještim rukama ponovno gradili i podizali grad iz pepela.
Obnovljene su mnoge zgrade, škole, vrtići, ceste... Gradi se i bazen otvorenog i zatvorenog tipa. Sve je više događanja u gradu.
Iako moji prijatelji i ja nismo bili rođeni u to vrijeme, zahvaljujući našim roditeljima, iz prve ruke smo saznali sve o Vukovaru, jer oni su sve to kao djeca proživjeli.
Sada mogu reći da je Vukovar opet lijep grad. Još uvijek su vidljive posljedice rata, ali ja, bez obzira na to, jako volim svoj grad.

015 - 4. a - Sarah Grahić, Vukovar, Hrvatska

Učenica sam 4. a razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Živim u Vukovaru. Roditelji su mi pričali kako je Vukovar nekada bio bogat grad. U njemu je živjelo mnogo ljudi i svi su bili sretni.
Došli su crni dani. U Vukovaru se branila cijela Hrvatska. Svakodnevno su padale velike količine granata. 18. studenog 1991. godine Vukovar je pao. Puno je ljudi protjerano iz grada. Neki su odvedeni u logore, a neki su odvedeni na Ovčaru gdje su mučeni i ubijeni. Među njima je bio i Siniša Glavašević, ratni izvjestitelj.
Ljudi su se u Vukovar počeli vraćati 1998. godine. On je sada miran grad. Obnova je još u tijeku. Moj je grad na dobrom putu da bude kao nekada, lijep, miran i ponosan.

016 - 4. a - Eleonora Glavan, Opatija, Hrvatska

Pred dvadesetu obljetnicu moja obitelji i ja iz Opatije putovali smo u Vukovar. Tada sam prvi put vidjela taj veliki slavonski grad. O njemu sam čula u školi i gledala slike na televiziji.
Prolazimo most preko rijeke Vuke. Na samom prilazu prema gradu vidim još označena minska polja. Kuće su obnovljene. Uz cestu je tvornica aluminija koja je u ratu bila potpuno uništena kao i stara željeznička stanica. Prolazimo pokraj Vukovarske bolnice koja je skroz obnovljena. S lijeve strane vidim dvorac Eltz. U samom centru grada uz obalu rijeke Dunav još uvije ima puno kuća na kojima se vide tragovi rata.
Na putu prema Ovčari je vodotoranj, mjesto stradanja mnogih hrvatskih branitelja i građana Vukovara. Prolazimo pored Vupika i velikih plantaža vinove loze.
Mjesto stradanja zatočenih, mučenih i ubijanih hrvatskih branitelja, djece, žena i staraca Ovčara, simbol je hrabrosti, odanosti, velike vjere i žrtve koju su podnijeli svi zajedno.
U Opatiju smo se vratili kasno u noć. Dok me mama nježno budi da izađem iz auta u meni se javlja znatiželja o domovinskom ratu i hrabrim ljudima.

017 - 4. a - Inge Juričić, Opatija, Hrvatska

Vukovar je grad na istoku Hrvatske. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. U vrijeme domovinskog rata doživio je strašna razaranja. Mnogi ljudi su ubijeni, nestali, prognani, a među njima i djeca.
Kad kažem Vukovar mislim na pobjedu, na vodotoranj, na golubicu.
Ovčara je mjesto stradanja nevinih dana.
Vučedolska golubica je nađena u iskopinama Vučedola, a danas je simbol ubijenih i stradalih Vukovaraca.
Ako putuješ na istok Hrvatske svakako posjeti Vukovar i odaj počast žrtvama.
Rat je najveće zlo čovječanstva i ne želim da se ponovi nigdje i nikada.

 

022 - 4.c - Luka Zobec, Koprivnica, Hrvatska

Ima jedan grad kojem samo želim reći da zna da je on, niti jedan drugi Hrvatski grad već on, moj heroj. Cijela moja generacija, generacija prije mene i one koje tek dolaze zahvaljujući tom gradu sada imaju miran san i veselo djetinjstvo.
On je ujedno simbol Republike Hrvatske i moj najdraži i za mene najveći grad u cijelom svijetu.
Taj je grad pretrpio mnoge muke bez hrane i vode, pod kišom granata, u mračnim podrumima samo za nas, jako mi je žao što je naposljetku pao, ali opet se diže i oporavlja i opet će zasjati u ponom sjaju, punom sjaju heroja Vukovara.

 

023 - 4. c - Bruna Vrban Herceg, Koprivnica, Hrvatska

Dragi Vukovar,

Znam koliko si se namučio 1991. godine u Domovinskom ratu. Puno stanovnika protjerano je, a neki su i ubijeni. Teško je mnogim ženama koje su ostale bez muževa, a majkama bez djece. Mnogi od njih odvedeni su u logore i ubijeni. Zaista ne bih htjela da se to ponovi. Svake godine te se prisjećam sa svojim razredom. Molimo se za tebe i tvoje ubijene, poginule i protjerane stanovnike. Ti si jako lijep grad i želim da se brzo obnoviš.
Voljet ću te u srcu zauvijek, jer si ti grad heroj.

024 - 4. c - Katja Homar, Koprivnica, Hrvatska

Dragi Vukovar,
Moje ime je ..... ...... Jako sam tužna što je puno nevinih ljudi koji su živjeli u Vukovaru poginulo. Isto sam tužna što je jako puno vojnika poginulo u borbi za Vukovar, no oni nisu poginuli uzalud. Oni su poginuli borivši se da spase svoj grad, svoju domovinu! Zauvijek će ostati u srcima svojih najmilijih. Svake godine će svi ljudi kojima je stalo do Vukovara ići zapaliti lampaše u spomen Vukovara i ljudi koji su se borili za njega. Želim da se svi ljudi koji nisu poginuli u ratu sjete svoje kuće i obitelji i neka uživaju u sretnim mislima. Jako sam sretna što je Vukovar slobodan grad i što u njemu žive sretni ljudi.

025 - 4. c - Marko Gregurec, Koprivnica, Hrvatska

Moje pismo Vukovaru

Naš grad Vukovar je hrabar i ponosan i ovo je pismo namijenjeno njemu.
Sjećam se davnih priča o poginulim braniteljima Vukovara koji su časno branili ovaj grad i život svoj dali za našu sretniju budućnost. Kroz tebe protiče Dunav koji ti pomaže zaliječiti sve rane. Nikakve vojske nisu te mogle pokoriti jer u tebi žive ljudi koji vole svoj grad i svoju zemlju.
Vukovare živjet ćeš vječno u miru i slobodi.

026 - 4. c - Dajana Bojanić, Koprivnica, Hrvatska, 1. mjesto

Pismo Vukovaru

Najljepši grade na Dunavu, tebi pišem ovo pismo. Jednog jutra dok sam još spavala najednom sam začula sirenu. Bila je to sirena koja je označavala uzbunu i to je značilo d se moram ustati iz toplog kreveta i uzeti samo najbitnije stvari iz kuće i krenuti u sklonište.
Na ormaru moje sobe bio je veliki plišani medo kojeg sam htjela uzeti, ali roditelji su mi rekli da on ne može sa nama u sklonište, jer je prevelik. Suznih očiju sam ga pogledala i pomislila možda ga više neću vidjeti, ako granata padne na moju kuću. Trčala sam vrlo brzo, da što prije dođem do skloništa. Najednom su se začuli avioni, a potom se čula snažna eksplozija. Iz minute u minutu čulo se sve više eksplozija. Shvatila sam, iako mala, da ćeš ti lijepi moj grade biti srušen i uništen. Opasnost je trajala oko dvadesetak minuta i začula se sirena za prestanak uzbune. Nakon toga krenula sam s roditeljima kući. Vidjela sam susjedovnu kuću kako gori. Iz nje je izlazio crni i gusti dim. Gorjela je i trgovina u kojoj smo svaki dan kupovali kruh i ostale namirnice. Dragi moj grade, pa ti si bio sav u plamenu?! Došla sam s roditeljima do naše kuće, koja je na sreću ostala u ovom napadu čitava, ali tko zna dokad?
Dragi moj Vukovaru, znam da si patio i krvario, ali patila sam i ja, iako tada mala, kada sam vidjela da je mnogo kuća mojih dragih prijatelja i susjeda srušeno. Ako ću se ikada odseliti iz Vukovara, znaj, da ću te uvijek nositi u svom srcu, jer ti si za mene najljepši grad na najljepšoj rijeci DUNAV!

027 - 4. c - Hana Tolić, Koprivnica, Hrvatska

Pismo gradu Vukovaru

Dragi grade Vukovar. Čula sam da si se borio protiv Srba i da si pao nakon 87 dana borbe. To je bilo prije 20 godina na dan 18.11.1991.
Čula sam također da si preživio velike muke osobito tvoji stanovnici i stanovnici Škabrnje.
Isto sam čula i da su te Srbi jako oštetili i da se ta šteta obnavlja i dan danas.
Moja škola i ja smo jučer na dan pada Vukovara išli zapaliti lampaše.
Jako mi je žao što ti se to dogodilo, ali nisam ja kriva nego Srbi.
Ja sam ...., djevojčica koja vam je poslala ovo lijepo pismo.
Nadam se da će vam se vidjeti.

028 - 4. c - Ana Vukušić, Koprivnica, Hrvatska

Vukovar je bio lijepi grad pun mira, slobode i dobrote. Sve dok ga nisu raztorili. Tada je bio grad mržnje, rata i nasilja. Više nije bio lijep. Bio je ružan i razoren, a sve zbog rata i nasilja. Puno se je krvi prolilo, puno je ljudi otišlo ili su ih izbacili. Nije više bilo mira. Sirene su trubile, alarmi zvonili, a puške i oružje je pucalo. Ljudi su se skrivali, bojeći se za svoj život, kuću, a najviše za grad.
Sada je sve dobro. Vukovar se obnavlja, popravlja i preuređuje, ali nije to baš nešto što se lako zaboravi jer svi ti ljudu u srcu nose taj herojski grad Vukovar.

029 - 4. c - Domagoj Tušek, Koprivnica, Hrvatska

Dragi Vukovare!

Moje ime je ....... i živim u Koprivnici koja je od tebe udaljena približno 250 km.
Ovih dana često gledam na televiziji o tebi i tvojim stradanjima od prije 20 godina. Tata mi je često pričao o žrtvama koje si podnio u to ratno vrijeme. Da nije bilo tebe i tvojih hrabrih branitelja ja sada ne bih pisao ovaj sastavak u miru. Hrvatska bi puno jače stradala i pitanje je da li bi danas bila samostalna.
Nadam se da ću ti uskoro doći u posjet. Roditelji mi to već dugo obećavaju. Htio bih posjetiti tvoj vodotoranj koji je jako oštećen u ratu i tužno mjesto Ovčaru na kojoj je stradalo tako mnogo hrvatskih branitelja i ranjenika. Također bih htio vidjeti trpinjsku cestu koju su zbog velikog broja uništenih tenkova prozvali grobljem tenkova i veliku rijeku Dunav kraj koje si se ti smjestio.
Nadam se da više niti jedan grad u Hrvatskoj i cijelom svijetu ne će morati proći kroz muke kroz koje si ti prošao prije 20 godina.
Hvala ti Vukovare za sve što si učinio za Hrvatsku! Do skorog viđenja!

030 - 4. razred - Tena Horvatović, Našice, Hrvatska

Naš - Vaš - Moj Vukovar

Vukovar je grad heroj! Mnogi branitelji su se borili za našu prelijepu Hrvatsku, za Vukovar - vrata Hrvatske. Vukovar je simbol da se Hrvati nisu nikada predali. Njemu zahvalimo za smijeh i što ponosno govorimo da smo Hrvati, kojeg su mnogi branitelji, pa i moj tata branili. Ponosna sam na sve branitelje i svoga tatu, jer smo sada slobodna država, slobodni ljudi, slobodno šećemo ulicama, slobodni bez straha...
Tata mi je puno pričao o Vukovaru - rekao je da je u ratu najmlađe dijete umrlo s 6 mjeseci, a najstarija baka sa 97 godina. Roditelji su mi obećali da će me voditi u Vukovar. Tata mi pokazivao mnoge tenkove iz rata i slike, a i često smo prolazili kroz mjesta gdje je bio. Najviše mi je u sjećanju ostao spomenik u selu Kašić kraj Zadra gdje je puno njegovih prijatelja iz brigade poginulo. Moj tata je ponosna slavonska Kuna 3. Brigade. Puno se priča o Vukovaru, a ja svakog dana željno iščekujem da ga vidim. U ratu je mnogo branitelja poginulo. Mislim da se svi barem nekad, trebaju pomoliti i zahvaliti našim herojima, našim braniteljima. Žao mi je što se Vukovar spominje samo na dan njegova pada. Neka se Vukovar i Škabrnja i Domovinski rat nikad ne zaborave - ja ga ovako mala i mlada ne ću zaboraviti! Ne ću zaboraviti sve one dobre ljude koji su živote dali da bih ja danas mogla o ovome vama pričati i uživati u životu. HVALA VAM!

 

035 - 4. a - Filip Kasapović, Našice, Hrvatska

Priča o Vukovaru

O Vukovaru nisam znao puno. Slušao sam priče o ratu pa tako i o Vukovaru. U Vukovaru živi mamina teta pa nekad idem s mamom teti u goste. Kad dođemo u Vukovar, prolazimo pokraj jednog tenka kojeg sam odmah uočio. Mama mi je ispričala priču o njemu i rekla mi je da se ta cesta zove Trpinska cesta. Za vrijeme rata na toj cesti bilo je puno tenkova. Naši vojnici su uništili puno neprijatlejskih tenkova i neke su uspjeli oteti neprijatelju. Da se taj događaj ne bi zaboravio, uz cestu stoji tenk i podsjeća prolaznike na ratne dane Vukovara.
Vukovar je danas lijep grad ali se u njemu još uvijek teško živi. Mnogi su se Vukovarci vratili svojim kućama i obnovili su ih, ali neki još uvijek žive po cijeloj Republici Hrvatskoj i u svijetu i ne će se možda ni vratiti.
U Vukovaru se još uvijek vide srušene kuće i na nekim zgradama rupe od granata.
Poručio bih djeci Vukovara: "Volite svoju obitejli i svoj grad!!
Imam poruku i za političare naše domovine: "Obnovite Vukovar kakav je bio, izgradite tvornice da ljudi imaju gdje raditi i da se mogu vratiti svojim kućama. Omogućite djeci ljepši život jer grad živi samo onda kada u njemu žive sretni ljudi!"

 

Pogledajte radove starije skupine:

LITERARNI NATJEČAJ "ŠTO ZNAM O VUKOVARU";     RAZRED 5. -8.


 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU