Ako je suditi prema izjavi predsjednika Republike Ive Josipovića na središnjoj svečanosti proslave Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica kod Siska, da je "došlo vrijeme da se na hrvatsku povijest gleda bez strasti i s razumom te da se prekine s "virtualnim antifašizmom' koji nije priznavao partizane i njihova znakovlja", zatim da se "u Hrvatskoj hvali antifašistička stečevma kada je riječ o Europi i međunarodnim odnosima, a da istodobno nije dopušteno obnavljanje partizanskih spomenika i ne poštuje se saborska Deklaracija o antifašizmu" mnogi, a prije svega hrvatski branitelji, koji su svojom krvlju branili i obranili hrvatsku državu, najblaže rečeno, ostali su u čudu.

Otkud sada, dvadeset godina nakon srpsko-cnmogorske agresije na Republiku Hrvatsku tolika briga o partizanima, pa i Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), koja je (zar se zaboravlja) 1991. oružje okrenula prema hrvatskom narodu (ali i narodu Bosne i Hercegovine i Slovenije) te s crvenom petokrakom na čelu ubijala, rušila i ostavljala iza sebe prah i pepeo. To je bila vojska Josipa Broza, koja je 1990. prešla na stranu Slobodana Miloševića. Već je i suvišno postavljati pitanje: tko je od najviših zapovjednika te treće ili četvrte vojne sile u Europi do sada priveden pravdi, odnosno osuđen za strašna zlodjela?

A na ovoj svečanosti čuli smo i podatak da je u Hrvatskoj unatrag dvadeset godina srušeno ili devastirano čak oko 3000 partizansko-komunističkih spomenika! Ako je to točno, a nije, kako to da predsjednik Republike nije konkretno rekao tko u Hrvatskoj nije dopustio i ne dopušta da se ti spomenici i spomen-ploče ne obnove ili izgrade nove? Pa, ne očekuje se valjda od onih iz 1991., koji su jedino i isključivo stvorili hrvatsku državu, da pokrenu akcije obnavljanja partizanskih spomenika? Zar Veselin Šljivančanin, kad je 18. studenoga 1991. pobjedonosno ulazio u razrušenu vukovarsku bolnicu nije nosio crvenu zvijezdu petokraku, baš kao i ratni zločinac Mladić koji je kriv za razaranje i ubijanje nevinih ljudi Škabrnje, Sarajeva i brojnih drugih gradova i mjesta?

Što se uradilo s Oltarom domovine i Zidom boli koji je bio jedan od najboljih i najljepših spomenika iz vremena rata, jedini takav u svijetu?

Činjenica je, a to nitko ne opovrgava, da je poglavito nakon završetka 2. svjetskog rata bilo partizanskih zločina, koji sebe danas nazivaju antifašistima. Na njihovu čelu bio je Josip Broz. Ako hrvatski generali danas odgovaraju pred Haaškim sudom (Gotovina, Markač i dr.) po tzv. zapovjednoj odgovornosti, odakle onda pravo veličanja imena i djela Josipa Broza?

Naime, istoga dana kad se obilježavala partizanska obljetnica u šumi Brezovica, pokraj jame Jazovka kod Sošica skupina hrvatskih branitelja i domoljuba, bez medijske pompe, palila je svijeće i molila za oko 480 nevinih Hrvata koje su partizani odveli iz zagrebačkih bolnica, crkava, dječjih domova i obiteijskih kuća, te mnoge još polužive, izbodene njihovim noževima, bacali u tu strašnu još uvijek neistraženu jamu. Na tom mjestu, tim nesretnim ljudima - Hrvatima, hrvatska država nije podigla ni spomen-obilježje, baš kao što to nije učinila ni u Bleiburgu, a ni na tisućama drugih mjesta diljem Hrvatske i Slovenije u kojima su nedostojno pokopane nevine partizanske žrtve - nakon 2. svjetskog rata, a koje su "osloboditelji" osudili po kratkom postupku, bez suda i suđenja" metkom u leđa ili nožem u srce!

Stoga, ako u Hrvatskoj treba spomenika, onda ih prije svega treba podići onima koji su u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata dali krv i živote za obranu Vukovara, Škabrnje, Zagreba, Vočina, Pakraca, Karlovca, Saborskog, Benkovca, Lipika, Zadra, Kijeva, Knina, Daruvara, Županje, Dalja, Tovarnika, Šibenika, Gospića, Slavonskog Broda, Novske, Okučana, Dubrovnika, Vinkovaca i brojnih drugih mjesta i gradova.

Neki od spomenika, kao primjerice u Zagrebu, nalaze se na groblju, a baš na tom spomeniku tek piše: "Glas hrvatske žrtve - Zid boli", tako da bi stranci mogli promisliti da je to spomenik poginulima u nekoj prirodnoj katastrofi. Zar ne bi bilo primjerenije i poštenije podići spomenike hrvatskim braniteljima u središtima gradova, tako da ih svatko može vidjeti, a zbog naše teške gospodarske situacije ne trebaju biti tako velebni i skupi kao što su bili gotovo svi partizansko-komunistički spomenici za koje se sada i predsjednik Republike zalaze da ih se obnovi, iako oko njih preživjeli partizani i članovi njihovih obitelji svih ovih godina nisu čistili ni travu?

U Hrvatskoj se, nažalost, ne provodi ni saborska Deklaracija o Domovinskome ratu, a poglavito ne onaj njezin dio u kojem se istiće da će "Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njeno stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb". Gdje je uostalom u Zagrebu ulica ili trg, te spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i pobjedniku u hrvatskom Domovinskome ratu dr. Franji Tuđmanu? Što se uradilo s Oltarom domovine (tek sad su ga se sjetili!), Zidom boli koji je bio jedan od najboljih i najljepših spomenika iz vremena rata, jedini takav u svijetu?

Trebamo se usredotočiti na ta i slična pitanja, a ne na "obnavljanje" komunizma, na neprestano vračanje na ono što je bilo prije 70 godina, odnosno na izjavu jednog sudionika svečanosti u Brezovici kad je u Dnevniku1 HTV-a s ponosom izjavio: Tito-Partija-Staljin-Armija!

Piše Mladen Pavković
Hrvatsko slovo

01.07.2011.