Istinite price iz Domovinskog rata

U gradu vlada cudna atmosfera napetosti i iscekivanja. Osjeca se bunt, ogorcenje i odlucnost da se brani tek stecena sloboda, ugrožena od pobunjenika, jugoslavenske vojske, policije i tajnih službi, ali prisutan je i strah, nesigurnost. Vrijeme je djelovanja. Iz glavnog grada države koju konacno možemo nazvati svojom, o kom su opkoljene vojarne pune neprijateljskih vojnika, odlazimo na bojište i svrstat cemo se uz branitelje koji se odupiru napadacu.

...Strani vojnici nalaze se na hrvatskoj zemlji, mi nismo prekoracili nicije granice. Ne tražimo tude, nama prijete uništenjem i zatvorom.

...Stigli smo do raskršca, na desno se cesta odvaja za Petrinju i Glinu, lijevom cemo nastaviti za Sisak.....
U jednom trenutku, s povecom pratnjom, ulazi mladi Bobetko, znam ga po "torbi iz Sabora", predsjednik je Kriznog stožera, zapravo zapovjednik svih hrvatskih snaga na podrucju Banovine. Odgovorna je osoba u tom najkriticnijem trenutku kad bi se sve moglo slomiti. Pala su pounjska mjesta, pala je Kostajnica, Glina, Petrinja, Srbi ce sad skupiti sve svoje snage i prionuti na osvajanje posljednjih mjesta što ih branimo preko Kupe i Save. Sva sila JNA i pobunjenika srucit ce se na Sunju i Sisak. Umjesto zabrinutosti na Bobetkovom je licu neko samopouzdanje, neki bezobrazluk, drskost, iz njega izbija odlucnost i snaga.

... Moj prvi ratni dan, utorak 17. rujna (1991.).
Zapamtio sam tog omanjeg, tihog, povucenog covjeka po njegovu nadimku (Puškar). Dobio ga je po poslu što ga je obavljao u ratu, popravljao je kvarove na oružju, uglavnom puške, ponekad i neko drugo, teže oružje.... Puškar je u Sunju došao kao dragovoljac iz Siska. Do rata je radio u Sisackoj željezari kao alatnicar, njegovo znanje i spretnost postali su tada na bojištu dragocjeni. Svaka ispravna puška znacila je mnogo, nije ih bilo dovoljno za sve branitelje. U ranu jesen još se pri preuzimanju položaja oružje predavalo iz rukr u ruku.

To što neki više nisu priznavali razloge zbog kojih smo brat i ja i tisuce drugih otišli u rat, vjerojatno je posljedica njihova manjka rodoljublja, možda zloce i pakosti, sebicnosti, interesa i, prije svega, politike. Pocele su ponovno podjele na dobre i zle, humaniste i zlocince, lijeve i desne, partizane i ustaše. Odlaskom u rat, "pristajanjem uz nasilje i krv>, svrstali su me u onu zlu, optuženu vrstu Hrvata.
Što su ti, koji su optuživali i sudili, svrstavali lijevo i desno, znali o našim ratnim iskustvima, o nevidljivim ožiljcima i naknadnim posljedicama? Jesu li se brinuli za teške invalide kao što je to cinila glumica Hrvatskog narodnog kazališta, raspitivali se za duševno stanje prognanika ili odlazili vojnicima koji su štitili primirje na bojišnici? Jesu li na samom mjestu otkrili pravu prirodu rata u Bosni i Hercegovini i tko je srušio Stari most, zabrinuli za posljedice dugogodišnje iseljenosti protjeranog hrvatskog stanovništva? Digli glas zbog ubojstva šest stotina Hrvata u zonama zašticenim snagama Ujedinjenih nacija? Culi rane glasove nezadovoljstva branitelja ili se zabrinuli nad prvim braniteljima samoubojicama? Ocito nisu ili nisu dovoljno, jer su bili zabavljeni drugim: osvajanjem vlasti koja ce im omoguciti mijenjanje temelja novostvorene hrvatske države. Ti, kojih je bilo sve više i glasnije su se javljali kako bi obezvrijedili branitelje, bili su isti ono koji su pobjegli ili su se bojali sudjelovati u ratu, zastupnici neke neoliberalne, nenacionalne i nadnacionalne države, koja ne bi isticala svoj hrvatski znacaj. Bili su to protivnici nove države koja je nastala usprkos volji svjetskih mocnika. Uz rashrvacivanje bili su usredotoceni na cuvanje dosegnutih društvenih i materijalnih položaja, snalaženjem u nekom drugom poretku stvari, stjecajem, privatiziranjem i zgrtanjem.

Nije me smetalo jacanje demokracije, sve veci broj razlicitih politickih stranaka i njihovi programi, razlicita mišljenja u javnim medijima: bili su to znakovi slobode, ali sam se opirao negiranju Hrvatske, njenih branitelja i vojske, hrvatske samosvojnosti, identiteta i teško izborene neovisnosti. Sam nisam nikad bio clan ni jedne politicke organizacije, moja stranka je bila i ostala Hrvatska, nju sam branio i priželjkivao.

... "Bljesak" i "Oluja" privremeno su doveli vrijednosti rodoljublja, prava na obranu i žrtvovanje za svoju zajednicu, na vrh moralne ljestvice. Oduševljeni docek ratnika u gradovima zorno je to pokazivao. Nakon mirnog povratka Vukovara u sijecnju 1998. pod hrvatski suverenitet, vratila se mirnodobska borba za Hrvatsku. Sve više je jacala politicka borba kroz koju je opozicija dovodila u pitanje mnoge vrijednosti na kojima je do tada gradena država. Mediji su postali glasila civilnih udruga i opozicije, svi su zastupali otvoreno društvo. Dovodili su u pitanje nacionalni identitet i legitimnost obrambenih djelovanja, isticali zlocine pocinjene u ratu i obrani Bosne i Hercegovine. I medunarodna zajednica je nakon sporazuma u Daytonu i završetka rata promijenila odnos podrške vlasti u Hrvatskoj i preko suda u Haagu pocela vršiti pritisak. Sve je to dovodilo u pitanje same temelje novostvorene hrvatske države. Branitelji su postajali kriminalci, profiteri i povlaštena klasa, a njihovi motivi za sudjelovanje u ratu sebicni i nepošteni interesi. Malo zatim su ih poceli osudivati za ratne zlocine. Isprva pojedince za pojedinacni zlocin, kasnije vojne zapovjednike i politicare za takozvanu objektivnu odgovornost. Preko branitelja optužena je na koncu i sama hrvatska država.

.... Nakon više godina rada u ministarstvu obrane i vanjskih poslova otišao sam kao diplomat u inozemstvo, ali sam ubrzo nakon izbora dvijetisucite, s još tridesetpetero diplomata, opozvan i vracen u ministarstvo. To je bio klasican primjer politickog revanšizma: po dolasku sam ponižen.....

U trenutku dok ovo pišem još je 1300 nestalih civila i branitelja, uz tisuce poginulih i nekoliko puta više ranjenih hrvatskih gradana. Tko ce ispricati njihove zauvijek neispricane price u kojima je tko zna ljudske ljepote? Dok sam uoblicavao bratova i moja sjecanja mislio sam i na njih, žrtve za obranu Hrvatske.

Bilješka o piscu
Roden 4. sijecnja 1942 u Zagrebu. Na Filozovskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik, a završio je i Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Stožerni je brigadir Hrvatske vojske. Režirao je kazališne predstave. Snimio je nekoliko televizijskih drama i adaptacija kazališnih predstava, na desetke radijskih drama i adaptacija.
U rujnu 1991. odlazi kao dragovoljac u Sunju, gdje se bori šest mjeseci. Nakon toga obavljao je razne dužnosti u Uredu predsjednika Republike, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova RH. Godine 1999. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Švicarskoj Konfederaciji, na kojoj dužnosti ostaje do jeseni slijedece godine, kada je zajedno s još 35 hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula iz politickih razloga razriješen dužnosti.

(Priredio: Andrija Haramina)