Nisu ovo apostolska vremena, a sveopće je stanje stvari u našemu narodu, ali i u brojnim inim narodima zapadnoga svijeta, tako zabrinjavajuće da se u zdravoj narodnoj jezgri budi svijest o potrebi za novim apostolima, širiteljima Dobre Vijesti i reevangelizatorima, gotovo kao za kruhom svagdanjim.

Podosta je već ljevičarsko-liberalističkih postkomunističkih ideologa i njihovih sljedbenika koji, na svoj ideologizirani način svjesni krize, zagovaraju revoluciju i "direktnu demokraciju" iliti događanja naroda (hrvatski primjer: organizirana studentska pobuna na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i pusićkarski osmišljeni građanski prosvjedi u Varšavskoj ulici te "zahtjevi sindikata" za ukidanjem Ustavnoga suda, koji bi, primjerice, mogao odlučiti, u skladu s Ustavom, i o odgovornosti Predsjednika Republike!), dok je naša sveukupna nelijeva i neljevičarska društveno-politička javna pozornica na taj način slabo zamjetljivom i neprepoznatljivom, da se motriteljima događanja u nas nameće sam od sebe zaključak kako u ovoj zemlji niti ne postoji narodnjačka, tzv. desna ili konzervativna politička opcija, pa tako ni kršćansko-socijalistička, kao zrela, i preporoditeljska, snaga.

Sva ta snaga počiva u narodu, međutim, povezane snage paravladateljstva (koje su dobile i svoga glavnoga koordinatora), oslonjene na silnu logistiku iz doba srpskih jugodiktatura i na inozemna središta moći, još nisu iz svojih ruku ispustile lance i mehanizme moći za sputavanje naroda na njegovu putu samospoznaje i samorealizacije u punini slobode i ostvarenja temeljnih prava čovjeka.

Čim stega lanaca malo popusti i narod se u svojoj nutarnjoj slobodi nesputano pokrene, odmah se po narodu nemilosrdno udari nekom toljagom, pa bilo to batinom laži i potvore, poput one kojom je na ovu zemlju i njezin jezik slobode i mira dojavnički udario, u listopadu 2004., lokalni, u jugoovisničkim krugovima razvikani, "srpsko-američki intelektualac, nastanjen u Hrvatskoj", predstavljen kao umirovljenik i "naturalizirani Bračanin", koji je, u dvostraničnom intervjuu u nekim našim dnevnim novinama, na najsramotniju smrt osudio demokratsku Hrvatsku: "Nema mjesta u Europi gdje je nostalgija za kolaboracionistima koji su klali svoje sugrađane toliko razvijena i legitimna kao u Hrvatskoj".

Šutnja u javnosti o tom izmišljaču zala, o klevetničkom antikroatizmu hedonističkoga uživatelja u miru i ljepotama Croatiae, inače ponosna na svoju ulogu praxisovskoga promicatelja interesa "nebeskoga naroda" a na štetu istine i dobra hrvatske domovine, otvorila je u srcu ranu od pitanja o nama samima: što smo to mi, i kakovi smo postali nakon našega pada pod stoljetnu istragu da, makar sami ne činili zla, eto, povlađujemo onima koji i nama zlo nanose?

Zar je moguće da smo, u nekom času vlastite nam nesvijesti i bogozaborava, djelomice postali poput onih pogana, nad kojima se očitovao gnjev Božji? Opisao ih je sv. Pavao apostol, u poslanici Rimljanima: "I kako nisu smatrali vrijednim držati se prave spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine".

Prašinu zaborava s komfašističke političke presude Hrvatima kao "nostalgičarima za kolaboracionistima", izrečene na temelju komfašističke i potvore i optužbe, otpuhnula je glasna napomena nekoga bezimenoga kavanskoga komentatora, proteklih dana, na mostarskoj zapadnoj obali Neretve, u svezi s viješću o najavljenom gostovanju hrvatskoga književnoga klasika Ivana Aralice na "Šimićevim susretima" u Grudama i Drinovcima: "U Afganistanu i po cijelom svijetu talibane progone i ubijaju, a u zapadnoj Hercegovini talibane kao što su Aralica, Vuletić i Pešorda slave i pozivaju ih u goste. Pitanje je političkoga trenutka kada će oni tamo početi rehabilitirati, uz ove hrvatske, i one srpske talibane iz Peđuškine poslanice: Dobricu Ćosića, Matiju Bećkovića, Momu Kapora, Rajka Nogu i Gojka Đogu!". U salvi nevesela smijeha kojom je kavansko sijelo "sa zapadne strane" popratilo besjedu pronositelja poruka iz JUL-medija, izašao sam, bezimeno kako sam i ušao, iz kavane, prisjetivši se onih vremena udbopartijskoga slamanja preporodnoga Hrvatskoga proljeća i sličnih kavanskih komentara o "klerofašističkoj" kulturnoj manifestaciji "Šimićevi susreti" i prokazivanja, kao""klerofašista", nekolicine nas hrvatskih književnika u BiH koji smo se primili danoga nam poslanja ne samo biti idejnim začetnicima jedne kulturne manifestacije prvi put održane ima 40 godina, u svibnju 1970., nego i otvoreno stati, u našoj "Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku" od 28. siječnja 1971., u obranu i njezina prava na opstanak i samostojan život.

Od orkestriranih kavanskih povika, i drugovskih došaptavanja o "rehabilitaciji talibana/ustaša", do poziva na akciju mnoštvenoga uništavanja "negativnih elemenata" (J.B.T.), ovdje sve do jučer ne bijaše dalek put. Kako će odsada biti, ovisiti može i o tome hoće li se, i unutar EU, moći aktivirati "Mjesne ćelije K.P.J.", poput one koja je, u Hercegovini 22.I.1946., zapisnički ustvrdila kako je "palo u zadatak drugu Martinu R. (puno prezime toga zaslužnoga yu-zločinitelja, koji je bio među progoniteljima i moga plemenitoga otca Vinka, nalazi se u "Zapisniku"!) da pronađe i likvidira" i nekoga škripara u Tihaljini. Sve one mračne dubljine i neopisane zločine, ne prestaje se čovjek nadati, osloboditeljski će osvijetliti sunce, sveudilj zatirane, istine i novi apostoli Riječi u njezinoj životvornoj službi.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo, 5. studenoga 2010.

12.11.2010.