Maratonska sjednica Hrvatskoga sabora na kojoj se raspravljalo o (ne)povjerenju predsjednici Hrvatske vlade bjelodano je potvrdila bijedu političke kulture, jad parlamentarnih političkih stranka i nezavidnu situaciju Republike Hrvatske dok je vode takvi političari, pa te činjenice zahtijevaju trijezno i pošteno, nepristrano promišljanje sa stajališta općega dobra suvremene hrvatske nacije.

Upravo u kontekstu tih činjenica, iskazanih na toj saborskoj sjednici, iznimno snažno potvrđena je važnost sadržaja lovranske poruke hrvatskih biskupa koja je važan poziv i poticaj na slogu, zajedništvo, stvaranje ozračja nade i djelovanje za boljitak Hrvatske usprkos zbivanjima i okolnostima u kojima se stvara ozračje nesigurnosti, dezorijentiranosti, nepovjerenja, razjedinjenosti, u kojima se širi strah, gube kriteriji, zanemaruju prave vrijednosti, a partikularni (osobni i stranački) interesi stavljaju ispred zajedničkoga dobra. Više je nego znakovita činjenica da političari ni na kojoj razini nisu uopće javno progovorili o toj lovranskoj poruci, niti se itko složio s njom ili s njezinim dijelom, niti je osporio poruku ili koji njezin dio. Dogodilo se ignoriranje - ponašanje kao da hrvatski biskupi uopće ništa nisu rekli.

Sasvim je sigurno da se političari ne bi tako ponašali da se o kojem problemu neke manje društvene skupine oglasila koja od "kvalificiranih" nevladinih udruga s manje od desetak dlanova. Političari, sudeći po toj ignoranciji, dobronamjernu poruku vodstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj uzimaju de facto kao povod da još jednom svojim prešućivanjem neizravno iskažu svoju superiornost, svoju bahatost, svoju neupitnost. Slično su se ponijeli inspiratori i komesari glavne struje javnoga mnijenja u hrvatskom društvu pa su mediji minimalno dali prostora toj poruci, a vodeći dnevnici nisu u svojim tiskanim izdanjima dali ni retka. Jedan od tih dnevnika, usprkos činjenici što njegovi čitatelji nisu prije bili upoznati sa sadržajem biskupske poruke, objavio je povodom te poruke komentar: hrabru lekciju Crkvi o pristojnom ponašanju, i to tražeći da Crkva postupa, a da bi joj se - što god učinila - moglo iznova prigovarati.

Mnogo toga izrečenoga u saborskoj raspravi o (ne)povjerenju predsjednici Hrvatske vlade ne zaslužuje uopće da ude u zapisnik saborske sjednice, a kamoli da bude zapamćeno ili komentirano - pa se nameće pitanje zašto je uopće ta rasprava bila stavljena na dnevni red. Premda ne treba ni na koji način osporavati demokratsko pravo opozicije da provjerava kakvu potporu u parlamentu ima vlada, ipak treba upitati zašto su se u ovom povijesnom času parlamentarne političke stranke trebale baviti same sobom, djelovati za očuvanje ili ispunjenje svojih ambicija i interesa, zanemarujući pritom stvarno zajedničko dobro svih hrvatskih građana i Hrvatske.

Naime, nije moguće ne prepoznati snažan dojam da je u tome bilo politikantske namjere da se povodom povratka u saborske klupe bivšega predsjednika Hrvatske vlade pruži prilika za sabornička "preslagivanja" i "razvrstavanja" koja bi eventualno rezultirala rušenjem vlade i izvanrednim parlamentarnim izborima. Premda je parlamentarno rušenje vlade također normalna demokratska praksa, u kontekstu političkih, ukupno društvenih i gospodarskih prilika u Hrvatskoj, rušenje vlade i izvanredni izbori u ovome času ne pružaju nikakvo jamstvo da bi to pridonijelo stvarnom boljitku hrvatske nacije i države. Posebno nema toga jamstva ako bi na tim izvanrednim izborima pobijedili rušitelji sadašnje vlade koje već dugo navijački ustoličuje glavna struja javnoga mnijenja, a nema toga jamstva ni u slučaju da bi na izvanrednim izborima ponovno pobijedila sadašnja vladajuća koalicija.

Naime, veliki je i, može se reći, ključni hrvatski problem što većina sada etabliranih političara, bez obzira na stranku kojoj pripadaju, nije voljna niti sposobna ni definirati, a kamoli primjereno se boriti i ostvarivati stvarne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Nitko politički uravnotežen od hrvatskih vladalačkih struktura i nositelja vlasti ne očekuje nikakvo sukobljavanje, bilo sa susjednim zemljama bilo s Europskom Unijom ili drugim važnim faktorima međunarodne politike, ali očekuje da Hrvatska, osovljena na vlastite noge, bude respektirana kao partner, a ne da srlja, ponižava se i miri s neistinom o daljnjoj i novijoj prošlosti.

Ključno je osovljavanje na vlastite noge koje nisu ostvarile sve dosadašnje političke garniture nakon završetka procesa mirne reintegracije okupiranih hrvatskih područja. Pripadnici tih političkih garnitura, bez obzira na stranačku pripadnost, i čak bez obzira na svoju veću ili manju inficiranost komunističkim totalitarizmom, toliko su potrošeni i umiješani u sva najveća suvremena hrvatska zla da zaista nisu sposobni dovršiti nužnu demokratsku tranziciju ukupnoga hrvatskog društva, osloboditi ga prosječnom čovjeku nevidljivih ali vrlo snažnih okova onih interesa koji su smrtni neprijatelji prosperiteta hrvatskoga naroda i hrvatske države. Tako velika apstinencija osoba s pravom glasa već je više puta neizravno očitovala da nemaju kome dati svoje povjerenje i svoj glas, a broj tako razočaranih politikom i političarima u sadašnjim okolnostima samo može rasti.

Očito su nastupile okolnosti u kojima se na političkoj sceni trebaju pojaviti, predstaviti i etablirati nove političke snage koje će demokraciju ostvarivati, a ne samo proklamirati, koje će zakone, donesene po kriteriju općega dobra čitave zajednice ne samo donositi nego i provoditi, koje će hrvatski društveni poredak izgrađivati na vrijednostima za koje su pale tolike žrtve, a ne na osluškivanju ičijih tajnih diktata. Da bi se takve snage mogle stvarno pojaviti na hrvatskoj političkoj sceni, traži se da se mnogi pojedinci odreknu svojih ambicija i interesa te dadu prostor onima koji žele stvarno služiti.

Ivan Miklenić, Glas Koncila

10.11.2010.