S velikim zadovoljstvom
redovito čitam Društvene obavijesti, glasilo
Hrvatske kulturne zajednice Švicarske. Čestitam na
velikom jubileju - 100. broju. Naziv glasila je
skroman - Društvene obavijesti, jer sugerira da se
radi o nekom načinu obavještavanja članova kulturne
zajednice. Suprotno tome svatko tko vidi i pročita
bilo koji broj Društvenih obavijesti, može se
uvjeriti da se radi o modernom časopisu, vrhunske
kvalitete, ne samo po sadržaju nego i po izgledu,
izvrsnim fotografijama, prijelomu, papiru, odnosno,
da časopis Društvene obavijesti ni po čemu ne
zaostaje za suvremenim, modernim časopisima koje
rade profesionalci i stručnjaci. Zato je uspjeh
Hrvatske kulturne zajednice i ljudi koji iz ljubavi
rade časopis, još veći. Čast mi je što sam više puta
surađivao na različite načine u Društvenim
obavijestima prilikom mojih gostovanja u Švicarskoj,
u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice. Velika
je uloga Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj i
njenog časopisa u promicanju i čuvanju kulturnog i
nacionalnog identiteta Hrvata i u modernom
raspravljanju problema kulturnog i društvenog života
Hrvata u Švicarskoj. Kamo sreće da slične časopise
imaju Hrvati i u drugim državama u kojima žive, i u
znatno većem broju nego u Švicarskoj. Čestitam
predsjedniku Hrvatske kulturne zajednice Ivanu
Matariću i dopredsjednicima Dunji Gaupp i Tomislavu
Kukalju i svim drugim članovima vodstva i svim
članovima Hrvatske kulturne zajednice. Posebno
čestitam uredniku Osvinu Gauppu i svim njegovim
suradnicima. Na kraju želim reći da je Hrvatska
kulturna zajednica odigrala veliku ulogu za vrijeme
Domovinskog rata, u organiziranju i pružanju pomoći
Domovini kroz brojne humanitarne akcije.
Srdačni pozdrav, vaš
prof. dr. Zdravko Tomac
RIJETKO TKO DOŽIVI 100 GODINA
Poštovana Upravo Hrvatske
kulturne zajednice, poštovano Uredništvo i suradnici
časopisa ''Društvene obavijesti'' Možda će
širokoj publici izgledati pretjerana usporedba
stogodišnjice jedne osobe ili ustanove, i stotoga
broja časopisa jedne udruge koja djeluje daleko od
Domovine i koja se uzdržava na osnovi osobne
požrtvovnosti. Samo oni koji se bave kulturom,
novinarstvom i politikom mogu to u potpunosti
procjeniti, a posebice kad uzmu u obzir visoku
kvalitetu sadržaja časopisa ''Društvene obavijesti''.
Vaša dvojezična izdanja značajan su doprinos
međusobnom razumijevanju Hrvata i Švicaraca,
stvaranju prijateljstva i informiranosti,
upoznavanju svega onoga najvažnijega što nas
povezuje, čime se ponosimo, što nas brine i s čime
doprinosimo - jedni i drugi – izgradnji civilizacije.
Poznato nam je koliko bi ''neki'', dobro
poznati nostalgičari crvenih vremena i jugovina,
htjeli izbrisati ''Društvene obavijesti'' i Hrvatsku
kulturnu zajednicu s popisa živih glasila i ustanova.
Ali evo, Božja snaga koja preko vas djeluje te se
sljeva u velik fundus hrvatskog iseljeničkog blaga -
učinila je i to da sam nedavno mogao pročitati s
velikim zanimanjem i radošću stoti broj ''Društvenih
obavijesti''. Profesoru Ivanu Matariću, gg.
Dunji i Osvinu Gaupp, gđi. Franjici Kos i svima
zaslužnima, moje srdačne čestitke i moje najbolje
želje da ostvarite nove uspjehe.
Domagoj Ante Petrić
Predsjednik Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Društva,
bivši zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika,
bivši pomoćnik ministra Povratka i useljeništva
Poštovani čitatelji Drušvenih obavijesti.
Htjela bih se osvrnuti na
100-ti broj DO i na dosadašnji rad HKZ. Kad netko
doživi 100-tu kažu samim tim je uspio nešto, uspio
je preživjeti, pa mogla bih reći da su HKZ i
Društvene obavijesti unatoč svemu, a možda i baš
zato uspjeli preživjeti i doživjeti 100-tu. Kao što
se moglo lijepo vidjeti iz članka gđe. Dunje Gaupp,
DO su prvi puta izašle davne 1973, sa vrlo malo
teksta da bi danas prerasle u jedan kvalitetan tisak,
u kojemu možemo o svemu pročitati ponešto.
HKZ je osnovana od Hrvata koji
su među prvima došli živjeti i raditi u CH, a koji
su probijali led i za nas koji smo ih poslije
slijedili. Kad pogledamo unazad ponosni smo na sve
one koji su požrtvovno, odričući se svoga slobodnog
vremena i svojih novaca, doprinijeli opstanku HKZ i
koji to i danas čine. Bez njih ne bismo ni mi danas
bili nastavak jedne tradicije, tradicije koja nam
daje vrijednost, koja nam ublažava bol za
izgubljenim korjenima koji su ostali u domovini,
koji nas ispunjava ponosom da smo mi dio jednog
naroda koji već dugo živi i kreira
švicarsko–hrvatsku stvarnost koju ćemo ostaviti u
naslijeđe našim potomcima.
HKZ je osnovana da bi svima
nama koji živimo u tuđini bilo lakše, da pomažemo
potrebite, da se čuje i naš glas, međutim nije
uvijek bilo sve tako idilično kako je zamišljeno, a
nije ni danas, kad se uzme u obzir da se mi Hrvati
jako teško ujedinimo i mislimo ako neko misli
drugačije da je protiv nas i da se treba boriti
protiv njega, a ne naći zajedničko rješenje. Što je
najgore, najčešće tu svoju osobinu izživimo na
svojim sunarodnjacima što uzrokuje jako puno razdora
među nama Hrvatima, gdje bespotrebno trošimo svoju
energiju koju bi bilo pametnije usmjeriti za
dobrobit cijele zajednice i svakog pojedinca. Ali to
je vjerojatno još uvijek nedostižna utopija za nas,
koju nismo mogli pronaći ni u komunizmu, a ni sada u
kapitalizmu za koji smo se borili i mislili da je
sloboda. Ah ta sloboda, mislimo da je se
možemo domoći borbom, a prava sloboda počinje tek u
našm srcima kad se oslobodimo zavisti, mržnje,
ljubomore i svih destruktivnih osjećaja koje nas
drže zarobljenima u svojoj moći.
Dragi naši Hrvati, mnogi su nas
pokušali uništiti, prisvojiti, iskoristiti, ali
nismo se dali jer imamo gene kamene, a sada nam
prijeti opasnost da se međusobno počnemo uništavati
i mrziti jer nam sada ne prijeti nitko sa strane, a
to je ono najopasnije i najteže s čime se nismo
naučili nositi, jer je nestalo ono što nas je do
sada ujedinjavalo, a to je strani neprijatelj.
Moramo se naučiti da svaka nepravda prema drugima,
bila ona opravdana i plemenitim razlozima, je
nepravda prema samima sebi, jer vrijeđa našu
senzibilnu dušu koja se hrani i živi od svega onoga
što je plemenito i dobro za sve ljude, a ne samo za
pojedinca, jer duša je dio jedne cjeline u koju se
svi uklapamo na ovaj ili onaj način.
Zato su se svi oni koji su
utkali dio svoga života u očuvanje HKZ i Društvenih
obavijesti, za dobrobit svih nas koji ovdje živimo
hvale vrijedni i pored toga što je bilo trenutaka
kad su se dosta njih pitalo „Pa zar se to isplati,
toliko truda, a za što“, jer su često bili napadani
za ovo ili ono što možda nije vrijedilo ni vremena
niti riječi, ali HKZ se ipak održala i obavezuje i
nas dolazeće generacije da održimo tu tradiciju ne
osvrćući se na to tko ima kakav karakter ili kako i
na koji način živi i razmišlja. Čuvajmo jedni
drugima leđa, a ne podmećimo drugom štap da padne.
Apeliram na sve vas Hrvate u dijaspori, držite se
zajedno, nije bitno jeste li u ovom ili onom društvu,
zajednici, misiji, to je sporedno, svi smo mi Hrvati,
bili iz Splita, Like, Zagreba ili Bosne, važno je da
je to za dobrobit svih nas.
Marija Vučković
