Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

S OVE STRANE REŠETAKA    (01.02.2012.)

Jeste li čuli miroljubivi poj bratskog naroda?

Neke Hrvate su oko Novog Sada sačekali kao braću Dalton, ali to je bilo zato jer se braća nisu dugo vidjela pa je to u tom oduševljenju došlo do nekog kaosa gdje su Hrvati po običaju izvukli kraći kraj. To obostrano oduševljenje prekinula je vojska- istinska nasljednica JNA koja sad trenutno nema posla na Kosovu, u BIH i Hrvatskoj pa da bi održala formu ureduje na rukometnim utakmicama. Eto na što je spala nekad treća armija u Europi.

Vratio sam se u petak s malo duljeg puta iz jedne lijepe, ali tvrdo komunističke zemlje. I vratio sam se baš na vrijeme da vidim što je naš dobri jugokomunizam ostavio u naslijeđe bratskim narodima Srbima i Hrvatima koji sada žive u demokratskim sustavima. Naime, taj nesretni petak igrala se još jedna od "povijesnih" utakmica između dva bratska i prijateljska naroda. Pokazalo se, Hrvati su uvijek isti. Rukometni meč sa Srbima uredno su izgubili, francuski suci su kao i inače jako navijali za Srbe, ali mi smo po sistemu "kaj je, je" srdačno čestitali Srbima na pobjedi, a usput suce ne usudivši se ni spomenuti da nas ne bi demokratska javnost u Srbiji, a što je još gore i u Hrvatskoj napadala da se eto vadimo "na sudije".

Kao posljedica poraza, u Hrvatskoj se dogodio niz odvratnih nacionalističkih ispada. Tako su razbijena stakla na pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku, a u Splitu su napaljene ustaše napali jedno "svešteno lice". Napredni i liberalni hrvatski tisak s pravom se drugi dan obračunao s probuđenom genocidnošću svojih građana. Odvratno, s kim mi to idemo u Europu, što će EU činovnici reći na to da Hrvati kidišu na "svešteno lice" i sl. Po nekim natpisima Srbi su nas dočekali kao braću.

Neke Hrvate su oko Novog Sada i sačekali kao braću Dalton, ali to je bilo zato jer se braća nisu dugo vidjela pa je to u tom oduševljenju došlo do nekog kaosa gdje su Hrvati po običaju izvukli kraći kraj. To obostrano oduševljenje prekinula je vojska- istinska nasljednica JNA koja sad trenutno nema posla na Kosovu, u BIH i Hrvatskoj pa da bi održala formu ureduje na rukometnim utakmicama. Eto na što je spala nekad treća armija u Europi.


Glave u zapišanom pijesku


No, da ne bi ispalo sve crveno-crno, moramo se osvrnuti na jednu toplu ljudsku priču iz rukometne dvorane u Beogradu, a koju hrvatski novinari koji su izvještavali iz Beograda kao i oni koji su gledali rukometnu utakmicu na TV-u nažalost nisu uočili. Čudno, priča je toliko lirski dirljiva i tragično osjećajna i nije jasno kako kao primjerak antičke tragedije nije ušla u srce i dušu intelektualnih proletera, odnosno hrvatskih novinara. Moguće je da sam sinopsis za ljubavnu priču gledajući TV prijenos gledao samo ja. A ovakvom ciniku i zlobniku kakav je moja malenkost i ne treba previše vjerovati. No kako bi rekli na TV Nova - evo priče.

Negdje sredinom prvog poluvremena u jednom je trenutku objektivna beogradska publika s ljubavlju u očima, zanosu u srcu i osmijehom u kosi počela pjevati dirljivu odu o bratstvu i jedinstvu dvaju prijateljskih naroda: 'Oj Slobodane šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!' Naravno, ja sam to kao i hrvatski novinari shvatio kao pojedinačni ispad. I tako osamnaest tisuća puta pojedinačno. Budući da je bilo 18000 gledaoca, bilo je i 18000 pojedinačnih ispada.

Naravno, hrvatski novinari nisu ništa čuli jer je bila velika galama, a galamilo je njih 250-300 hrvatskih navijača tako da hrvatski novinari nisu mogli čuti kako 18000 ostalih u dvorani lepo, zborno i od srca peva. Naravno, tom prilikom je nastao pravi akustični fenomen. Dvjestotinjak zapjenjenih hrvatskih nacionalista se dere, pa pošteni hrvatski novinar ne može čuti miroljubivi poj bratskog nam naroda. A bratski nam je narod pjevao istu onu pjesmu koju su meksikanci generala Santa Ane pjevali Amerima u opkoljenom Alamu. A Ameri u Alamu nisu ništa bolje prošli nego Bošnjaci u Srebrenici. Dobro, kakve to veze ima s rukometom? I sam vidim da je to nepotrebno politiziranje.

Ako pak mislite da ja Srbima nešto zamjeram na njihovom pjevačkom talentu, varate se. Igraju se delije i tuku Hrvate u rukometu, vaterpolu, tenisu, košarci, odbojci i zato imaju pravo na odabir repertoara koji ih čini tako sretnim. Zamjeram hrvatskim novinarima koji svoju čuvenu autocenzuru donose od kuće u redakciju kao komunistički recidiv i kukavički glume da ništa ne vide i ne čuju, ne vadeći svoje nojevske glave iz zapišanog pijeska. I dobro je Trocki rekao da su novinari 'intelektualni proletarijat'.

I zato predlažem da Hrvatska vlada kao jednu od hitnih mjera donese uredbu po kojoj svaki Hrvat mora imati psa. Zašto? Zato da bi svaki pas o svom gazdi mogao misliti isto što engleski psi misle o svom gazdi u jednoj zgodnoj engleskoj poslovici koja glasi " Lord, help me be the person my dog thinks I am'.


Zvonimir Vjeran Drago Pilsel


'Prisjećanjem na Vukovar potvrđujemo da smo fašisti'. Tu bljuvotinu izvalio je Drago Pilsel, alias Vjeran Grković, alias Zvonimir Carlos. Naš Drago i dalje potvrđuje Einstenovu teoriju da su jedino svemir i glupost bezgranični, s time da naš Albert za svemir nije još potpuno siguran. Čovjek koji voli mijenjati imena napisao je: 'Hitler je stigao podmornicom u Patagoniju u ljeto 1945. godine te se tamo intenzivno družio s Pavelićem i ustašama. Kao mladić sam čuo od tate o suradnji Hitlera s ustašama u Argentini. 'I sad zamislite, lik koji je izvalio sve ove idiotarije, umjesto da završi na nekom tretmanu, uspio se ubaciti u vodstvo HHO-a, zatim je nakratko postao savjetnik predsjednika republike Ive Josipovića (zanima me samo na čiju preporuku). I na kraju kruna njegove karijere, 'Hrvatska moralna vertikala' don Ivan Grubišić angažirao je ovakvog tipa za šefa svog izbornog stožera. Kakva vertikala takav i šef izbornog stožera.

Ako mislite da je to sve po čemu je Zvonimir Vjeran Drago postao poznat, varate se. Kao član užeg vodstva HHO-a isti je glumeći normalnog novinara (s naglaskom na normalnog) napravio intervju sam sa sobom i objavio ga kao da je neki novinar obavio razgovor s njim. Prijevara u novinarskom smislu koja čak nadmašuje famozni razgovor Davora Butkovića s Ivom Sanaderom, a u kojem Sanader nikada nije sudjelovao. Nadalje je naš čovjek sa stotinu imena u nekom hotelu prebio jednog dječaka koji je bio malo preglasan, što je našu moralnu veličinu toliko iznerviralo pa je klinac dobio batina. Nisam primijetio da se oko tog slučaja uzbudila pravobraniteljica za mladež ili pučki pravobranitelj Jurica Malčić.

Dobro, nije naš Carlos imao ovako crne faze. Imao je on i lucidne intervale naročito dok je živio u Argentini. Istakao se tako jednom kao muha u čaši mlijeka bacivši "molotovljev kokotel" na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu. S obzirom da se radilo o izraelskoj ambasadi, malo me je začudilo da ga predsjednik Josipović nije predložio Jadranki Kosor za hrvatskog ambasadora u Izraelu. Ona, kako je inače dobro informirana, to bi sa zadovoljstvom podržala. Razlog što nije realiziran ovaj efektni plan vjerojatno je taj što je naš Carlos, čim je došao na Pantovčak, odmah nešto zabrljao pa je odmah dobio "pakrački dekret".

Zato naš predsjednik nije uspio prepoznati grandiozni potencijal čovjeka sa sto imena, ali samo s jednim nekarakterom koji je prošao sve političke faze, od ustaša u Argentini do boljševika u Hrvatskoj pa do "moralne vertikale" koja se i dan danas križa kad mu neko spomene crkvu i kanonsko pravo.

I sad gledajte, recimo da se u Izraelu nađe lik kao naš Dragec koji bi se usudio reći ili napisati da je židovsko sjećanje na holokaust dokaz židovskog fašizma, isti bi se odmah mogao pripremiti na kaznu zatvora od najmanje pet godina. Naravno, ozbiljno sumnjam da bi Dragec prošao sa zakonskim minimumom za to kazneno djelo i u Hrvatskoj.

On je naravno na slobodi i udara po hrvatskim vrijednostima kao "Maksim po diviziji". Gdje je sada hrvatska lijeva novinarska falanga na čelu s Jelenom Lovrić, Butkovićem, Jergovićem, Tomićem, Juricom Pavičićem, Slavicom Lukić i sličnima? Zamislite da je s malom notifikacijom izrekao pjevač Marko Thompson, da je recimo rekao da je srpsko spominjanje Vukovara dokaz njihovog fašizma. Svi gore nabrojani uhvatili bi se za svoje long play glave, nastala bi histerija, dreka, eto pjevač ustaških pjesama kvari nam odnose u regionu, stop nacionalizmu, treba mu zabraniti pjevanje u čitavoj Hrvatskoj, trebalo bi mu zabraniti odlazak na Walter Cooper ili WC. Ali našeg Drageca se novinari boje. Misle, kad je on dogurao do savjetnika predsjednika države, onda bi on sa svojim izuzetno intelektualnim kapacitetom mogao postati i ministar policije. Zato je bolje praviti se lud kao i novinari koji su izvještavali s rukometne utakmice u Beogradu. E tu su Hrvati raritetan narod. Oni su 1918. izabrali Jugu, zatim su 2012. izabrali EU, dva puta za redom birali su Stipu Mesića za predsjednika države, zatim s obzirom da je 85% Hrvata katolika, oni na izborima biraju Josipovića, Milanovića i Mesića koji su ateisti, ali zato hrvatski ateisti na izborima glasaju za Bandića i Keruma. Dobro, ovo shvatite kao šalu. Uzmite to kao neku moju pjesničku figuru.

Veliki Napoleon Bonapatre je rekao: 'Budala ima veliku prednost pred pametnim čovjekom, uvijek je zadovoljan sa samim sobom'. Ovaj aforizam ne odnosi se na pojedince nego na jedan narod, a čitaoci nek' pogode na koji.


Rezanje loze i rezanje glava


Referendum o ulasku u EU uspio je više nego što je to čak i Vesna Pusić vjerovala. Od 30% birača 66% je reklo da, a one dvije trećine s neizlaskom poslužile su se starom francuskom poslovicom koja glasi 'Da, da da ne bi'. Prošlu kolumnu predao sam redakciji 7 dana prije 22. siječnja zbog odlaska na Kubu. U njoj sam napisao da će referendum sigurno uspjeti i Hrvatska će 1. srpnja 2013. godine ući u veliku europsku zajednicu neravnopravnih naroda. Jedan moj prijatelj, inače euroskeptik, promrsio je kroz zube da kao obično pretjerujem, jer da je lopta okrugla i da na referendumu može biti svašta. Odgovorio sam mu da je tu u pitanju dijalektički materijalizam na hrvatski način. Da je EU nešto što je stvarno dobro za Hrvatsku, da će nam osigurati investicije, smanjiti nezaposlenost, povećati zaposlenost, osigurati veći standard, oživjeti proizvodnju na selu i označiti prestanak traženja praznih boca u kontejnerima, Hrvati bi na takvom referendumu većinom glasali s NE. Ne bute nas j.....! Pošto nas čeka upravo obratno, Hrvati su naravno uvijek ZA. Jedna od šansi da Hrvatska ipak uspije je skori raspad Unije, ali će Hrvati brzo pronaći nove gospodare. No dobro, pobornici EU ili kako se ljupko kaže EU idioti, dobili su i više glasova nego što im je trebalo, a to me ujedno podsjeća na jedan predratni vic o Muji. Mujo na velikom kvizu u Bosni dođe do zadnjeg pitanja i kaže voditelju da ide na sve ili ništa. Voditelj kviza otvara kovertu i veliki televizijski auditorij zanijemi kad je pročitao pitanje. Pitanje je bilo izuzetno teško, a glasilo je koliko je 7 i 7? Mujo se znoji i razmišlja, gledalište drhti i strepi i par sekundi prije kraja odgovori 7 i 7 su 15. Žiri se povlači na vijećanje i nakon pola sata predsjednik žirija izlazi pred kamere i kaže: 'Žiri je priznao odgovor kao točan jer je kandidat rekao i više nego što je trebalo'. S obzirom na hrvatski ustavni zakon o referendumu, koliko god Hrvata izašlo na referendum, izašlo ih je više nego što ih je trebalo. Da su izašla trojica, bilo bi dovoljno da su dvojica rekla da, a Šeks je još jedanput dokazao da su Švicarci sa svojim zakonom pravne nule prema njemu. I tako zalazimo u EU zajedno sa Slavkom Linićem. Čovjek je najavio veliko rezanje. Za početak će početi rezati vinovu lozu, a kasnije će metaforički rezati glave onima koji su ostali u javnoj upravi i bili su tako neoprezni da se nisu učlanili u SDP.

Stara engleska poslovica kaže. "WC nije daleko ako kreneš na vrijeme''.

Bojim se da su Hrvati nisu krenuli na vrijeme.

Autor: Zvonimir Hodak|
dnevno.hr

 

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU