Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

S PREDSJEDNIKOM NA KAVI      (05.04.2011.)

Ivana Simić Bodrožić novo je ime na hrvatskoj književnoj pozornici. Mlada je Vukovarka autorica čitane i nedvosmisleno hvaljene knjige pjesama "Prvi korak u tamu", za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike (2005), da bi na Sajmu knjige održanom u prosincu 2010. u Puli osvojila nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo objavljeno u Hrvatskoj te godine, za roman "Hotel Zagorje". Knjiga je odmah postala bestseler u našim knjižarama.

Mlada je spisateljica tako zapela za oko mnogima, gostovala je na HTV-u, a i predsjednik države dr. Ivo Josipović pozvao ju je na razgovor uz kavu.

U nastavku prenosimo s portala ww.seebiz.eu/hr kako je taj razgovor tekao, iz pera same spisateljice. Mi bismo samo dodali da se, gledajući s naše strane zapravo radi o vlastitim reakcijama i riječima sjajno naslikanom autoportretu predsjednika Josipovića, a s Josipovićeve strane o autogolu, ničim izazvanim osim likom i djelom samog Josipovića. (djl)

Kako sam jedva čekala pobjeći od Josipovića


Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb, tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost; prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se, a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel. U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas koji postavlja pitanje:

- Biste li popili kavu s predsjednikom?

- Predsjednikom čega? - zbunjeno pitam.

- Pa našim predsjednikom, predsjednikom Hrvatske.

- Ja?!

- Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od svog prijatelja gradonačelnika R., koji je nazočio promociji vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno razgovarali. Onda? - doda.

- Pa. Da, mislim, naravno, apsolutno, hvala, uh, baš ste me iznenadili.

Možete vjerojatno zamisliti moje iznenađenje. Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago, iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom (oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih razloga, drži do kraja.

Kiša lije, prijatelj me vozi do Ureda predsjednika, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda me dovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako savjetnik i ja, čavrljamo kako i priliči i čekamo predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, OK, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide.

Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi trenutak da mi se obrati.

- I, recite - s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori - koji je vaš problem?

Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi Ameri) koji je moj problem???

- Pa. - ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni savjetnik i milozvučno podsjeća predsjednika.

- Znate, pa to je ona književnica iz Vukovara, sjećate se kako smo razgovarali da bi bilo dobro da se sretnete.

- Da, da, da. - klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu je riječ.

- Eto, baš lijepo da ste došli.

Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s predsjednikom.

- Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? - pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.

- Ooo, sjajno je bilo! - odgovara Josipović oduševljeno.

- A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima.

- A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka.

- Aha. Točka.

(Kasnije se ispostavilo da je riječ o rentgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz '89., '90. Valjda za slučaj, ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.)

- Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to. - kaže Josipović.

- Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo. A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.

Ovdje samo želim napomenuti da sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.

- Kako to mislite? - trgne se Josipović. - Tamo su divljački ubijeni civili!

- Znam da jesu, i žao mi je, samo. Prekine me i nastavi sad već grmjeti.

- A znate li vi kako su ih ubijali?

- Ne - gotovo postiđeno kažem.

- Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo. - objasni. Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio, nastavio je dalje.

- Ili zamislite da ste vi obitelj Zec - kaže predsjednik meni. - Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!

(Riječ je o srpskoj obitelji mučenički ubijenoj usred rata, u Zagrebu).

Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem:

- Žao mi je.

Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press-clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.

Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno - da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema - nula.

Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme.

- I recite. - samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja Haaškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da je riječ o dosadnoj muhi i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane -. imate li djece?

- Imam dvoje.

Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolca i uskliknuo: - Pa dajte da vidim slike!

Mehanički izvlačim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući:

- Joooj, kak' su slatki, pa ja obožavam djecu! Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta.

Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, doznajem da je to nemoguće s obzirom na to da je ovdje blokiran svaki signal osim njihova. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti.

Da, tako izgleda osoba koja ide s predsjednikom na kavu. I da, političari. I Srbi. I Hrvati. Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi:

Jesam li normalna?

Hrvatsko kulturno vijeće

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU