Srpsko svojatanje dubrovačke književnosti samo je
segment veće igre. Riječ je o svojevrsnom "srpskom
narodnom običaju": o stalnom sustavnom prešućivanju i
sakaćenju hrvatske kulture. Evo, prema sjećanju,
nekoliko primjera.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća objavljen je u Beogradu udžbenik
za srednje škole "Arhitektura i skulptura srednjega veka u Primorju". U knjizi
se tvrdi da su u Dalmaciji živjeli "Sloveni", a hrvatsko ime se i ne spominje.
U talijansko-kanadskoj enciklopediji umjetnost "Sansoni",
izdanoj u to vrijeme, umjetnost u Jugoslaviji prikazana je po republikama.
Dalmacija je otkinuta od Hrvatske kao da sama za sebe čini republiku. Tekst je
potpisao neki djelatnik Narodnog muzeja u Beogradu.
Sedamdesetih godina izdana je u Parizu monografija o
hlebinskoj slikarskoj školi. Autor, Nebojša Tomašević u cijeloj knjizi nije se
sjetio hrvatskog imena, ali se snašao da ugura srpsko: raspričao se o nekom
slikaru naivcu iz Srbije kao tobože srodnom po nećem Hlebinjanima. Hlebine je
odredio ovako: "selo u Podravini uz mađarsku granicu".
U rječniku modernog slikarstva kuće Larousse, iz osamdesetih
godina, o Vlahi Bukovcu piše K. Ambrožić, u to vrijeme direktorica Muzeja
moderne umjetnosti u Beogradu. Bukovca je nazvala "jugoslavenskim slikarom", a u
Jugoslaviji nikada nije ni živio.
Tih godina objavljena je u Parizu
knjiga tekstova o dubrovačko-dalmatinskoj književnosti iz pera jednog srpskog
autora. U literaturi spomenuto je ime J. Dere ili Dare, ili tako nekako. Rudolf
Maixner, u prikazu te knjige u "Annales" Francuskog instituta u Zagrebu upozorio
je na tiskarsku pogrešku, kako se izrazio, u pisanju tog imena. Trebalo je
stajati Jean Dare. Nije to bila pogreška nego devijacija.
Istu "pogrešku" istog pisca našao sam i koju godinu poslije. Jean Dayre,
dugogodišnji direktor Francuskog instituta u Zagrebu, dobar poznavalac hrvatske
knjige, nazivao je, u svojim radovima u francuskim časopisima,
dubrovačko-dalmatinsku književnost "hrvatska renesansna književnost".
Da bi prikrio tu činjenicu, a da ne iznevjeri znanstveni postupak, taj srpski
pisac pisao je njegovo ime iskrivljeno.
Miroslav Pantić iskrivljuje bacanjem magle. Po stranim enciklopedijama
hrvatsku književnost rashrvaćuje na taj način što joj oduzima hrvatsko tlo.
Očeše li se neki srpski pisac o hrvatsku kulturu šteta je zajamćena. Ljutiti
se zbog svega toga i gubiti živce? Za koju korist? Već im je odavno trebalo
odgovoriti, dati im vritnjak bez pardona. Trebalo je prikupiti sve te njihove
prnje i objaviti ih monografski, poput one slavne Šuvarove "Bijele knjige", ali
s ironijom i prezirom, sarkastično. Izvrgnuti ih smijehu i ruglu bez obzira na
njihove titule.
Lopovi u banci i lopovi u kulturi ništarije su i jedni i drugi
Za ono što je dobro u njihovim
radovima, nedavno preminuli Leo Košuta našao je metodu: iskorištavao je što mu
je odgovaralo, a da ih u bilješkama nije spominjao.
Uzrok tim halopama je glad srpskih intelektualaca za urbanom kulturom koje u
Srbiji nije bilo. Srpska urbana književnost počinje tek s Dositejem Obradovićem
oko god. 1800.
U arhitekturi prva civilna zgrada zidana od trajne građe,
kamenom i ciglom, konak kneginje Milice u Beogradu, sagrađena je 1823.
Srpska skulptura počinje od samog početka godine 1920., i to zaslugom
Splićanina Tome Rosandića, učenika Ivana Meštrovića. Stambena građanska kuća u
to vrijeme u Beogradu bila je prizemnica od crrpića s podom od nabijene zemlje.
Opisao ju je Ivo Andrić u romanu 'Gospođica'.
Tada se pišu i prvi građski statuti.
U Hrvatskoj najstariji statuti potjeću iz trinaestoga stoljeća. Povijesni uvjeti
uvjetovali su kasni urbani razvitak u Srbiji, ali zar hrvatska kultura mora
plaćati te račune?
Gdje su u toj priči hrvatski pisci? Pet stotina u Društvu hrvatskih
književnika, da se o PEN-u i FAK-u i ne govori. Zar sami nisu znali proučavati
početke hrvatske književnosti, nego su to prepustili Srbima? Nije li Akademija
još u devetnaestom stoljeću pokrenula ediciju "Stari pisci hrvatski"?
Zar sam Slobodan P. Novak, povjesničar hrvatske književnosti, nije mogao
napisati i objaviti na engleskom povijest hrvatske renesansne književnosti?
Diplomacija to neće napraviti
Mnogi hrvatski pisci znaju pisati samo stihove, pet, deset, pedeset zbirki
pjesma, nikada im kraja, kao da je svjetski važna svaka pjesmica koju izmisle.
U Francuskoj pisci koji drže do sebe bave se beletristikom do određene životne
dobi. Andre Malraux već je prije pedesete izabrao teme iz povijesti umjetnosti,
H. Troyat biografije, pjesnici Bosquet i Sabatier povijest književnosti, drugi
rašćlanjivanje suvremenosti. Najkomotnije je beskonačno nizati rime.
Nehaj za kulturni korpus komu pripadaju, hrvatski pisci dobro plaćaju. Vani su
nepoznati. Gledana izvana, hrvatska književna scena je siva zona. Slavko
Mihalić, predsjednik DHK, misli malo drukčije. U razgovoru u Vjesniku, u
Panorami subotom od 3. kolovoza sa zadovoljstvom nabraja nekoliko književničkih
imena u tom i tom svesku toga i tog angloameričkog literarnog rječnika (koji
"košta nešto više od 200 dolara"). Svakom je posvećeno pet do deset riječi. I
komentira: "Ako si vrijedan pisac... otvaraju ti se vrata svijeta"! Široka jednu
rečenicu.
Pogled iz Pariza nije bolji. Dictionnaire universelle des litteratures
- opći rječnik književnosti, objavljen 1996. u tri opsežna sveska, donosi i
imena i sinteze. Nacionalne književnosti prikazane su enciklopedijski.
Iz našeg susjedstva to su albanska, bugarska, makedonska, slovenska, srpska.
Hrvatske nema. Točnije: ni u tekstu ni u kazalu nema naslova La litterature
croate. Raspačana je pod kolektivne tematske naslove: renesansa,
romantizam, Jugoslavija.
U prikazu književnosti socijalističke Jugoslavije naslov "Hrvatske
književnosti" tiskan je istim tipom slova kao naslov "Mađarska književnost u
Vojvodini".
Pjesnici, njih
tridesetak, nanizani su samim imenima, poput soldata. Dulji članak posvećen je
samo Krleži, cijeli stupac. Usput, da nadopunim Mihalića, njegove "Balade"
objavljene su i na francuskom, u prijevodu Jeanine Matillon, u nakladi Unesca.
Ne treba se zavaravati: nije tu riječ ni o kakvu protuhrvatskom stavu, nego o
lijenosti i nemaru hrvatskih književnika. Odakle urednici jednoga takvog izdanja
mogu steći sliku o hrvatskoj književnosti? Iz kojih priručnika na jezicima koji
su njima poznati? Gdje je njena povijest na engleskom ili francuskom?
Šezdesetih godina albanski intelektualci u Francuskoj objavili su povijest
albanske književnosti koja počinje tek u vrijeme Hanibala Lucića, riječima
"Oćenaša". Skromna knjiga od sto pedeset stranica na rotopapiru, ali je tu!
U isto vrijeme pisci "iseljene Hrvatske", diplomirani slavisti i kroatisti
Zagrebačkog sveučilišta, paradirali su pjesmicama na hrvatskom: Antun Bonifačić,
Vinko Nikolić, Boris Maruna. Ivšić se pak šlepao pola stoljeća za kolima Andrea
Bretona, a na izložbi "Nadrealizam" u Parizu na početku ove godine njegovu imenu
ni traga ni glasa.
Vani je samo Viktor Vida bio veliki pjesnik, samo on je zaslužio posebnost.
Vinko Grubišić, profesor slavistike negdje u Kanadi, pisao je na hrvatskom
dječje igrokaze. Prošle godine objavljena je u Zagrebu njegova knjiga o
francuskom dramatičaru Antoninu Artaudu.
Sad, što tom čovjeku znaći neki Artaud, Balzac, Hamlet ili ne znam tko, ako
svijet u kojem živi ne zna ništa o književnosti njegova naroda, a on se čak na
sveučilištu obrazovao za tu književnost, a ne za francusku?
U Parizu redovito listam francuske književne časopise. Nikada ništa ne nađem o
hrvatskim piscima. Samo je prošle godine dva puta bilo riječi o Milanu Begoviću.
Francuski pisci Valery Larbaud i Pierre Louys bili su njegovi prijatelji.
To je to: Begović je bio i Hrvat i kozmopolit, i stilom pisanja i življenjem.
Današnji su hrvatski pisci smežurani i promrzli. Daleko su Kamov i Matoš.
Vani se dva puta pokušalo afirmirati hrvatsku književnost u svijetu. Lijepo je
počelo, svijet je prihvatio, ali je zatajila provincija. Edo Pivčević pokrenuo
je u Bristolu, sedamdesetih godina, tromjesečni časopis BC Review
(British-Croatian R). Na sveučilištima časopis je bio dobro primljen, vidi se to
po engleskim suradnicima. Slabost je bila u tome što nije našao nikakvu potporu
u famoznoj "iseljenoj Hrvatskoj".
Vrlo čudno kad se pomisli na sve one imučne ljude, upravo iz zemalja engleskog
govora, koji su, kao domoljubi, već u vrijeme Domovinskog rata zauzeli istaknuta
mjesta u hrvatskoj vladi. Za pretplatu na BCR, pedeset dolara, nisu imali. Nakon
četiri godine redovita izlaženja, ponajviše na teret samog utemeljitelja i
urednika, časopis se ugasio.
U Parizu izlazio je 1998. i 1999. časopis Cahier Croates. Dva člana
uredništva, Mirko Dražen Grmek i Radovan Ivšić - izabrani zbog njihova tobožnjeg
ugleda - minirali su ga iz zlobe prema mladim autorima. O tome je obilno pisano
u Vjesniku u svibnju i lipnju 2000. I nitko od svih onih pet stotina članova DHK
nije se javio u polemici, nitko nas nije podržao.
Ali mi, koji smo časopis pokrenuli, nismo to učinili za sebe, mi ne pišemo
pjesme. Mislili smo na te pisce, da budu predstavljeni na velikoj tribini, da
imaju izlog u europskoj metropoli, u pariškim knjižarama i knjižnicama, na
pariškom proljetnom sajmu knjiga i da se osjeti nešto duha i daha Matoša, Kamova
i Begovića. Nisu ni zucnuli.
U jednom od dopisa Vjesniku predložio sam da se u Zagrebu u nekoj knjižari
izlože svesci koji su izašli, da ih ljudi uzmu u ruke i opipaju i vide što smo
napravili. Pa trudili smo se, trošili i vrijeme i novac. Sam Leo Košuta, koji je
časopisu dao ime, pridonio je za početak deset tisuća franaka (tisuću i pol
eura). I nitko ništa.
I to ti je taj DHK i PEN i FAK. Prezadovoljni ako su u nekom stranom rječniku
spomenuti golim imenom.
Govori se o nekoj novoj književnoj udruzi. Ako u svoj program kao prvu točku
ne stavi izdavanje povijesti hrvatske književnosti na engleskom i francuskom od
pet stotina stranica i u elegantnoj grafičkoj opremi neka zauvijek ostane na
godišnjem odmoru.
Anton Zakarija
VJESNIK, 27. rujna 2002.
Autor je etnolog i povjesničar, živi u Parizu i Praputnjaku.
*****
Jeste li primjetili datum objave članka -
2002. godina? U tih gotovo deset godina nismo Srbima "znali odbrusiti" - kako je
napisao g. Zakarija.
Nismo znali ili naši "uglednici" nisu htjeli?
Čak ni onda kada je srpski predsjednik
Boris Tadić, u razgovoru za beogradski magazin "Nedeljnik" 13. sječnja 2012. g.,
hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića uvrstio među srpske povijesne osobe. I
onda je još dodao kako se nada "da ga njegovi hrvatski prijatelji neće
pogrešno razumjeti, ali Ruđer Bošković je bio Srbin katolik".
Njegova bojazan je potpuno neopravdana,
jer njegovim "hrvatskim" prijateljima ne pada ni na kraj pameti suprostaviti mu
se i obraniti hrvatsku kulturu, hrvatske branitelje i svekolike druge hrvatske
interese.
|
