Inicijatora i jednog od suosnivaÄa Hrvatske puÄke seljaÄke stranke Stjepana Radića u danaÅ¡njoj se Hrvatskoj najÄešće sagledava kroz prizmu njegove muÄeniÄke smrti, koja je u drugi plan potisnula svijest da je zapravo rijeÄ o svestranom hrvatskom politiÄaru, jednom od najvažnijih u prvoj polovici 20. stoljeća, ali i prosvjetitelju i organizatoru hrvatskog naroda. Stjepan Radić je takoÄ‘er meÄ‘u prvima u hrvatsku politiku unio temu ljudskih prava, ali i bio meÄ‘u prvima koji su govorili o pravima žena, mirotvorstvu i republikanizmu. Smatrali su ga odliÄnim, ali i Äesto neobuzdanim govornikom. Kao Å¡kolovani politolog s pariÅ¡kom diplomom, vjerojatno prvi iz Hrvatske, napisao je brojne radove s temama iz politike, gospodarstva, povijesti i kulture. Bio je borac za prava potlaÄenih slojeva druÅ¡tva, ali i žestoki protivnik korupcije.
Stjepan Radić roÄ‘en je uza samu obalu rijeke Save, u selu Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. Bansku Hrvatsku u vrijeme Radićeva gimnazijskog Å¡kolovanja obilježila je vladavina bana Dragutina Khuen-Héderváryja, Äija se politika oÄitovala nasilnim nametanjem maÄ‘arizacije u Hrvatskoj i guÅ¡enjem javnog života i politiÄkih prava. Procesu maÄ‘arizacije Hrvatske se, uz mnoge druge, odluÄno suprotstavio i mladi Stjepan Radić, koji je 1889. zbog izvikivanja parola protiv bana Khuena bio izbaÄen iz zagrebaÄke klasiÄne gimnazije pa je morao privatno maturirati u Rakovcu (Karlovcu) 1891.
Na proslavi 300. obljetnice bitke kod Siska u lipnju 1893. protestirao je protiv nazdravljanja banu Khuen-Héderváryju rekavÅ¡i da su se nazoÄni okupili slaviti junaÅ¡tvo Tome BakaÄa (ErdÅ‘dyja), zbog Äega je osuÄ‘en na prvu viÅ¡emjeseÄnu kaznu te je bio iskljuÄen sa studija u Zagrebu. Tijekom studiranja na zagrebaÄkom sveuÄiliÅ¡tu družio se s hrvatskim kulturnim i politiÄkim prvacima: biskupom Strossmayerom, RaÄkim, SmiÄiklasom i drugima. Intenzivno je politiÄki djelovao meÄ‘u studentima ZagrebaÄkoga sveuÄiliÅ¡ta potiÄući ih u borbi protiv maÄ‘arizacije. Nastavio se Å¡kolovati na SveuÄiliÅ¡tu u Pragu, no i tamo su ga već 1894. iskljuÄili te mu zabranili studiranje u austrijskom dijelu Monarhije. Njegova buntovna narav nije time bila obuzdana pa je odluÄio studirati u ugarskom dijelu Monarhije, i to u BudimpeÅ¡ti (1895). U Zagrebu je 1895. bio meÄ‘u voÄ‘ama pri spaljivanju maÄ‘arske zastave te osuÄ‘en na Å¡est mjeseci zatvora. Kaznu je izdržavao u Bjelovaru. U meÄ‘uvremenu je bio joÅ¡ nekoliko puta uhićivan zbog politiÄkih prijestupa ili kažnjavan izgonima.
Neko vrijeme boravio je u Rusiji i Pragu, gdje je 1897. pokrenuo glasilo hrvatske napredne omladine Hrvatska misao te list Novo doba. Radić se 1897. preselio u Pariz i tamo 1899. zavrÅ¡io studij politiÄkih znanosti na znamenitoj Slobodnoj Å¡koli politiÄkih znanosti diplomiravÅ¡i s temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni. Po zavrÅ¡etku Å¡kolovanja Radić se odluÄio posvetiti politici, o Äemu je sam zapisao: „… kako se to u naÅ¡oj kući govorilo, da ću uÄiti i braniti narod. Otac je na to pristao Å¡uteći, ali majka je bila oduÅ¡evljena, premda je prorekla da ću biti mnogo po zatvorima.“
Stjepan Radić za života je postao najugledniji i najpopularniji hrvatski politiÄar / Izvor Hrvatsko-ÄeÅ¡ko druÅ¡tvo
U Hrvatsku se poÄetkom 20. stoljeća poÄinju vraćati brojni mladi ljudi koji su se Å¡kolovali u inozemstvu, a osobito su važni oni koji su u Pragu bili studenti profesora TomaÅ¡a G. Masaryka, budućega ÄehoslovaÄkog predsjednika. Oni donose nove ideje u književnosti u obliku moderne, u umjetnosti secesije, ali takoÄ‘er i u ukazivanju da treba reorganizirati hrvatski obrazovni sustav i osnivati Å¡kole za praktiÄna i tehniÄka zanimanja, drugim rijeÄima da treba stalno raditi u narodu na gospodarskom i kulturnom uzdizanju. MeÄ‘u njima je bio i Stjepan Radić, koji se 1900. preseljava u Zemun i tamo kratko djeluje. U studenom 1900. uhićen je zbog agitacije u Podravini te se preselio u KonÄanicu kraj Daruvara.
Sustavna briga za prava seljaka
Trajno se nastanio u Zagrebu 1902, gdje je meÄ‘u pokretaÄima novog Äasopisa Hrvatska misao (prestaje izlaziti 1906), u kojem je iznio zamisao o potrebi politiÄkog organiziranja seljaÅ¡tva kao najbrojnijega dijela hrvatskog naroda te to predstavio i u politiÄkoj broÅ¡uri NajjaÄa stranka u Hrvatskoj (1902). U Zagrebu je djelovao na povezivanju tadaÅ¡nje oporbe u Hrvatsku ujedinjenu opoziciju, kojoj je postao tajnik 1903. Smatra se idejnim voÄ‘om narodnog pokreta 1903, ali u njemu praktiÄno nije mogao sudjelovati jer se od travnja do kolovoza 1903. nalazio u zatvoru.
Kao odliÄni poznavatelji prilika na hrvatskom selu i problema koji su pritiskali hrvatsko seljaÅ¡tvo, braća Radić razradila su program koji ih je trebao postupno rijeÅ¡iti te time omogućiti sveukupni napredak Hrvatske. IdeoloÅ¡ki sustav seljaÄkog pokreta graÄ‘en je na trima temeljnim vrijednosnim postavkama: borbi za hrvatska nacionalna prava, demokratizaciji druÅ¡tva i socijalnoj pravdi za sve
Stjepan Radić u meÄ‘uvremenu je napisao i objavio viÅ¡e vrijednih struÄnih djela u izdanju Matice hrvatske te se kandidirao i za profesora na ZagrebaÄkom sveuÄiliÅ¡tu. Kada se pokuÅ¡ao posvetiti obrazovanju i znanosti, naiÅ¡ao je na nepremostive zapreke te je odluÄio raditi u seljaÄkom narodu Å¡titeći njegove interese. Sustavno je posjećivao sela, isprva u sjevernoj Hrvatskoj, te je kao uvjerljiv i izdržljiv puÄki govornik osvajao seljaÅ¡tvo, u kojem je nalazio sve viÅ¡e pristaÅ¡a jer je govorio o problemima koji su najviÅ¡e tiÅ¡tali seljaÅ¡tvo i nudio konkretne mjere za rjeÅ¡avanje tih problema.
S bratom Antunom zalagao se za uvoÄ‘enje općega prava glasa te za rjeÅ¡avanje agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata i Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U sklopu rjeÅ¡avanja tih problema potkraj 1904. osnovao je Hrvatsku puÄku seljaÄku stranku, kojoj je izabran za prvog predsjednika, a tu je dužnost obnaÅ¡ao do smrti. Ubrzo je prekinuo s dotadaÅ¡njim politiÄkim istomiÅ¡ljenicima te je djelatnost usmjerio prema nacionalnom osvješćivanju te gospodarskom, politiÄkom i kulturnom prosvjećivanju hrvatskog seljaÅ¡tva.
Kao odliÄni poznavatelji prilika na hrvatskom selu i problema koji su pritiskali hrvatsko seljaÅ¡tvo, braća Radić razradila su program koji ih je trebao postupno rijeÅ¡iti te time omogućiti sveukupni napredak Hrvatske. Naime poÄetkom 20. stoljeća velika većina hrvatskog stanovniÅ¡tva bavila se poljoprivredom na malim imanjima, jedva dostatnima za preživljavanje. Uz to seljaÅ¡tvo nije imalo pravo glasa, Äime su bili posve iskljuÄeni iz politiÄkog života i mogućnosti rjeÅ¡avanja svojih problema. Zbog toga su se braća Radić založila za uvoÄ‘enje općega prava glasa, koje bi i seljacima omogućilo glasanje i izbor zastupnika u Sabor. TakoÄ‘er su predlagali da se zemljiÅ¡ni posjedi u vlasniÅ¡tvu veleposjednika podijele seljacima bezemljaÅ¡ima i onima s malim posjedima, s tim da se vlasnici obeÅ¡tete viÅ¡egodiÅ¡njom otplatom. Tim potezima uvelike bi se gospodarski ojaÄali seljaci, a narastao bi i njihov politiÄki utjecaj.
SeljaÄki pokret braće Radić
Iako je nemoguće toÄno utvrditi tko je Å¡to formulirao od idejnog sustava politiÄkoga hrvatskog seljaÄkog pokreta, općenito se smatra da je Antun osmislio agrarni aspekt s kulturno-povijesnim okvirom, dok je Stjepan zaslužniji za razradu dijela koji se odnosi na demokratizaciju i afirmaciju hrvatskoga naroda. IdeoloÅ¡ki sustav seljaÄkog pokreta braće Radić graÄ‘en je na trima temeljnim vrijednosnim postavkama: borbi za hrvatska nacionalna prava; demokratizaciji druÅ¡tva; socijalnoj pravdi za sve.
Stjepan Radić na Äelu Hrvatske puÄke seljaÄke stranke promiÅ¡ljao je i Å¡iru politiku od hrvatske, Å¡to je djelomiÄno vidljivo iz knjiga: Moderna kolonizacija i Slaveni (1904), Savremena Evropa ili karakteristike evropskih država i naroda (1905), ÄŒeÅ¡ki narod na poÄetku 20. st., DanaÅ¡nja financijalna znanost (1908). Tim se knjigama potvrdio kao politiÄar koji se studiozno pripremao za rjeÅ¡avanje politiÄkih problema svoga vremena. Stjepan Radić je s bratom Antunom 1907. osnovao posebnu tiskaru Å¡to mu olakÅ¡ava objavljivanje stranaÄkog glasila Dom i drugih izdanja vezanih uz djelatnosti Hrvatske puÄke seljaÄke stranke.
Nakon proÅ¡irenja izbornog prava 1908. Stjepan Radić postao je zastupnikom u Hrvatskom saboru. U saborske klupe bio je izabran u izbornim kotarevima Ludbreg i Novigrad Podravski. Radić je kao zastupnik u Hrvatskom saboru ponudio suvremenu hrvatsku gospodarsku politiku, a zalagao se za preustroj Austro-Ugarske u Podunavsku konfederaciju država i naroda, u kojoj bi jedna od politiÄkih jedinica bila i Hrvatska. Ta je konfederacija, u neku ruku, zamiÅ¡ljena kao neka vrsta prethodnice europskih integracija pa možda s pravom možemo reći da je Stjepan Radić bio jedan od prvih zagovornika europskih integracijskih procesa koji bi na ruku iÅ¡li i malim narodima i državama te osigurali njihov napredak. Jezgra tih europskih integracijskih procesa bi po Radiću bilo Podunavlje.
S vremenom je Stjepan Radić postao sve vidljiviji u hrvatskoj javnosti tražeći voÄ‘enje politike u interesu hrvatskog seljaÅ¡tva. Kritizirao je RijeÄku rezoluciju kojom je bila stvorena Hrvatsko-srpska koalicija (1905) pa zbog toga nije bio u dobrim odnosima sa Svetozarom Pribićevićem, koji se kao voÄ‘a Hrvatsko-srpske koalicije sve viÅ¡e priklanjao Kraljevini Srbiji, koja se preko balkanskih ratova borila za dominaciju u jugoistoÄnoj Europi. U vrijeme austro-ugarske aneksije 1908. zalagao se za hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, o Äemu je objavio knjigu s razraÄ‘enom argumentacijom.
 
Srebrnjak Nakladnog zavoda MH za 100 godina Radićeva rođenja 1971.
U vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je povremeno iskljuÄen iz rada Hrvatskog sabora, ali je davao i neke inicijative poput preureÄ‘enja odnosa Hrvatske i Ugarske ili davanja općeg prava glasa muÅ¡karcima i djelomiÄnog ženama. Tijekom travnja 1918. sudjelovao je u Pragu na sastanku južnoslavenskih i ÄeÅ¡kih politiÄara u Pragu, na kojem je donesena rezolucija o samoodreÄ‘enju slavenskih naroda. Tada prekida raniju suradnju s pravaÅ¡ima-frankovcima i zastupa politiku ujedinjenja Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju narodnog jedinstva i hrvatskoga državnog prava, nadajući se da će nakon rata oni biti dio srednjoeuropske slavenske države u kojoj bi joÅ¡ bili Poljaci i ÄŒesi.
Borba za hrvatsko pitanje
Pri raspadu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Stjepan Radić bio je aktivan u osnivanju Narodnog vijeća i kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj je glavni grad bio Zagreb, no nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o budućem položaju Hrvatske. Na sjednici SrediÅ¡njeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, kojega je bio Älan, održanoj u Zagrebu u noći 24. na 25. studenoga 1918. donesena je odluka da se u Beograd odmah poÅ¡alje izaslanstvo koje bi tamo s predstavnicima Kraljevine Srbije potpisalo bezuvjetni akt o ujedinjenju južnoslavenskih naroda i stvaranju nove države, Å¡to je uskoro bilo i ostvareno. Stjepan Radić tome se odluÄno usprotivio rijeÄima koje vrijedi ponoviti: „JoÅ¡ nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zakljuÄujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, niÅ¡ta, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim neÅ¡to drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi VojvoÄ‘ani i Bosanci, i vi naÅ¡i Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naÅ¡i domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvrÅ¡ite jedno urotniÄko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i tako sudbonosna da treba sazvati Äitavo narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor.“
Stjepan Radić zalagao se za preustroj Austro-Ugarske u Podunavsku konfederaciju država i naroda, u kojoj bi jedna od politiÄkih jedinica bila i Hrvatska. Ona je, u neku ruku, zamiÅ¡ljena kao neka vrsta prethodnice europskih integracija
Unutar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Radić se protivio unitaristiÄko-centralistiÄkom i monarhistiÄkom režimu ne priznajući kraljevsku dinastiju KaraÄ‘orÄ‘evića ni Äin ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom u novu državu. Stjepan Radić stalno je isticao pravo hrvatskog naroda na samoodreÄ‘enje i potrebu stvaranja Hrvatske neutralne seljaÄke republike, a te je zahtjeve predstavio meÄ‘unarodnoj zajednici. Zbog takvih politiÄkih pogleda i izjava da je Kraljevstvo SHS nastala bez mandata hrvatskog naroda i bez odluke Hrvatskog sabora, vlasti su ga uhitile i zatvorile.
Sprovod Stjepana Radića jedan je od najvećih u povijesti
Na izborima za Ustavotvornu skupÅ¡tinu 1920. njegova je stranka osvojila pedeset mandata u skupÅ¡tini, a potkraj iste godine i u skladu s Radićevim republikanskim shvaćanjima promijenila ime u Hrvatska republikanska seljaÄka stranka (HRSS). Radić je predstavio i vlastiti prijedlog državnog ustroja pod naslovom: Ustav neutralne seljaÄke republike Hrvatske. Nezadovoljan tadaÅ¡njom državnom politikom voÄ‘enom iz Beograda, Stjepan Radić se 1924. odluÄio otići u inozemstvo i zainteresirati meÄ‘unarodnu zajednicu za hrvatsko pitanje. Boravio je u Londonu, BeÄu i Moskvi, gdje je seljaÄku stranku uÄlanio u SeljaÄku internacionalu, zbog Äega je po povratku u zemlju protiv njegove stranke primijenjen Zakon o zaÅ¡titi države, a on bio ponovo uhićen.
Bogato politiÄko nasljeÄ‘e
Iako je bio u zatvoru, Hrvatska republikanska seljaÄka stranka je na izborima 1925. osvojila 67 zastupniÄkih mjesta i uÅ¡la s radikalima predvoÄ‘enim Nikolom PaÅ¡ićem u tzv. vladu Narodnog sporazuma. Radić je bio puÅ¡ten iz zatvora te je neko vrijeme bio ministar prosvjete. Stranka je priznala ustav i monarhiju te promijenila naziv u Hrvatska seljaÄka stranka (HSS).
Kada je 1927. HSS istupio iz vlade zbog neslaganja s politikom koju su zastupali radikali, Radić je poÄeo suraÄ‘ivati sa Samostalnom demokratskom strankom, s kojom je u studenome iste godine osnovao SeljaÄko-demokratsku koaliciju koja se zauzimala za preustroj države u federaciju, reviziju ustava i decentralizaciju.
Stjepan Radić za života je postao najuglednija i najpopularnija osoba hrvatske politiÄke scene, Äemu su pomogli njegova dosljednost u borbi za maloga Äovjeka, obrana hrvatskih nacionalnih interesa te napredne i nerijetko idealistiÄke zamisli. MeÄ‘u njima i one koje su, na neki naÄin, preteÄe pacifistiÄkoj i ekoloÅ¡koj problematici. Radić je, nadovezujući se na mirotvorstvo Lava NikolajeviÄa Tolstoja, koji je uz Henryja Davida Thoreaua najviÅ¡e utjecao na Mahatmu Gandhija, prigrlio nenasilje kao metodu politiÄkog djelovanja. Uostalom naglaÅ¡avao je duboku srodnost indijskog nenasilnog i hrvatskog mirotvornog pokreta koji se razvijao pod njegovim okriljem naglaÅ¡avajući vezu s prirodom i važnost morala. Za Radića je republika „moralna zajednica misaonih bića“, a on sustavno etiÄke principe ugraÄ‘uje u praktiÄnu politiku.
Nažalost, kada je SeljaÄko-demokratska koalicija na Äelu sa Stjepanom Radićem i Svetozarom Pribićevićem ojaÄala do mjere da je mogla poÄeti mijenjati državu i druÅ¡tvo, radikalski zastupnik PuniÅ¡a Radić u beogradskoj Narodnoj skupÅ¡tini 20. lipnja 1928. poÄinio je atentat na Stjepana Radića. Radić je teÅ¡ko ranjen, dok su zastupnici HSS-a Pavle Radić i Äuro BasariÄek ubijeni. Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja, a na zagrebaÄkom groblju Mirogoju, gdje je pokopan, ispratile su ga stotine tisuća pristaÅ¡a i simpatizera, Å¡aljući time poruku vladajućim krugovima koji su nastavili politiku državnog centralizma i unitarizma.
Umjesto daljeg razvijanja mirotvorstva i moralnih principa u politici, Radićeva smrt pokolebala je vjeru u demokratske metode politiÄke borbe. Slijedila je represija državnog režima uvoÄ‘enjem krute diktature te radikalizacijom dijela oporbe. Radićevo bogato politiÄko nasljeÄ‘e usmjereno je prema daljoj modernizaciji hrvatskoga druÅ¡tva koracima te postupnom formiranju moderne i suverene Hrvatske, s time da je nacionalno pitanje ostalo usko povezano s nastojanjima oko socijalnih prava i opće demokratizacije.
PIŠE: Hrvoje Petrić, Vijenac 711
Priredila Dunja Gaupp
|
