Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

POZVANI SMO DATI SVJEDOČANSTVO ZA ISTINU    (21.11.2006.)

Homilija kardinala Josipa Bozanića prigodom 15. obljetnice sjećanja na žrtve Vukovara, 18. studenoga 2006.

 

Predraga rodbino i prijatelji u ratu poginulih i nestalih,
dragi preživjeli branitelji grada Vukovara,
cijenjeni hodočasnici, draga braćo i sestre!

 

1. Hodočastimo danas ovom memorijalnom groblju u Vukovaru, da prignemo koljena na ovoj Golgoti suvremene Hrvatske i da ovdje molimo za poginule i nestale, za sve žrtve Domovinskoga rata.
Okupljeni smo na euharistijskome slavlju, spomen-činu Kristove muke i uskrsnuća, u vjeri da naši pokojni, koji su po sakramentima bili povezani s Kristom, žive sada s Bogom u vječnosti. Susreli smo se kao vjernici, kako bismo čuli Božju riječ, a ona je prepuna izazova.


Današnje Evanđelje naviješta:"Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak, ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega" (Mt 10,29). Kako li samo te riječi dobivaju odjek na ovome mjestu, u Vukovaru, gdje su u studenome 1991. godine, nakon što je u agresoru zašutjela ljudskost, zašutjele i ptice! Prognan je njihov let i pjev; ostala su tek ogoljela gnijezda, u iščekivanju hoće li se nad njima nadviti zatorna ruka krvnika ili blagi pogled povratnika. Puno je života tada palo na zemlju i ostavilo ove znakove spomena, među kojima nama najsnažnije progovaraju križevi.


Evanđelje, služeći se dojmljivom slikom o vrapcima pred nas stavlja nježnost Boga, koji pokazuje brigu i sućut za, naizgled, bezvrijedna stvorenja i koji je pozoran na našu najmanju životnu sitnicu, ma kako bila nestalna i lomljiva. Želi nam reći da smo poput vrabaca koji imaju svoje gnijezdo u Božjim rukama. Iako je tako, nismo sasvim oslobođeni straha, jer se i dalje ljudski životi obaraju na zemlju ili se olako prodaju za manje od nekoliko novčića.

2. Isus triput ponavlja: Ne bojte se! (usp. Mt 10, 26-31). Nitko ne pada na zemlju bez nebeskoga Oca. Pa je li onda Bog taj koji prekida njihov životni let? Želi li Bog smrt? Nipošto. Govori nam da se ništa ne događa, a da Bog nije prisutan; da ne postoji trenutak bez Boga. Ni u najgroznijim prilikama Bog nije daleko, ali se puno toga - iako je prisutan i uključen u ljudsku kob - događa protiv njegove volje. Čovjek, nažalost, često izabire život protiv Boga. Tako životna drama nije samo naša, nego je i Božja. O tome progovara njegov križ, a zatim i svi križevi koji svjedoče o kršćanima, kako živima, tako i mrtvima.


Bog je prisutan, utjelovljen i u moj život, sudjeluje u mojoj osobnoj i zajedničkoj povijesti, prigiba se k meni, isprepliće svoj dah s mojim, svoju riječ s mojom. Vjernik zna da su došle i da će doći noći i mreže lovaca, pa i sama smrt, ali nas"ništa ne će moći rastaviti od ljubavi Kristove"(Rim 8,39). Vjernik zna da i sićušna stvorenja trebaju proći putem smrti, ali ništa neće biti izgubljeno. Isus poučava da će nam biti vraćen i najmanji dio tijela koje je trpjelo i svjedočilo da život pripada samo Bogu.

3. Današnje biblijske riječi snažan su poziv da stavimo svoje pouzdanje u Boga, u njegovu blizinu i zaštitu u odnosu prema onima koji u ovome svijetu smišljaju zlo i koji ga provode u djelo. Mi, kršćani, na tome putu imamo bezbroj uzora. Od svojih početaka do današnjih dana kršćanstvo živi od svjedoka vjere, mučenika koji su pokazali da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo, već onih koji u nama gase ljubav prema Bogu i bližnjima. Treba se čuvati onih koji razaraju radost, nadu, milost, dobrotu i toliko drugih vrijednosti i osjećaja u našemu osobnom i društvenom životu. Oni su djeca tame i grijeha, a mi se ne smijemo dati zbuniti, niti posustati na putu dobra.


Budući da smo u Kristu postali djecom svjetla i milosti, Kristovim svjetlom promatramo što se događa oko nas i kako odgovoriti na takve izazove. Svakoga se dana suočavamo sa zloćom, međuljudski odnosi zatrovani su mržnjom, srdžbom, željom za uništavanjem. Stav zreloga kršćanina jest stavljanje svoga postojanja, svoje duhovne borbe u Božje ruke. Na taj će način naši neprijatelji i protivnici postati neprijateljima samima sebi, jer ćemo biti sposobni logikom ljubavi, opraštanja, poštovanja i nenasilja suprotstaviti se njihovoj logici rata, razaranja, gaženja ljudskoga dostojanstva.

4. Ipak, poznajemo ljudsku narav. Takav stav kod mnogih budi odbojnost, sve do mjere osvete, jer nitko ne želi biti osporavan. Gospodin nas, stoga, potiče da budemo čvrsti i postojani u dobru, da pobjeđujemo strah, čak i strah od smrti. Za to su nam potrebna dva stava: pouzdanje u Boga i strah pred Bogom, strah pred Ljubavlju.


Isus ne jamči tjelesnu sigurnost. On jamči da je najdublji dio mene otet iz vlasti drugih i da pripada samo Božjim rukama. Nitko me ne može raniti u dubini, nego samo na površini. Ne bojati se onih koji ubijaju tijelo može samo onaj tko se ni na koji način ne želi odvojiti od Boga. To znači biblijski pojam 'strah Božji', strah pred Bogom. Taj strah liječi strah pred ljudima. Izaija prorok piše:"Jedino se njega bojte, strah od njega nek vas prožme"(Iz 8, 13). Bojati se Gospodina znači prepoznati u njemu izvorište svakoga dobra i čuvati se da se od njega ne odijelimo.


Važno je pred ljudima biti na strani Boga. Izbor je to koji je dio našega poslanja. Dana nam je zadaća koju treba ispuniti, istina kojoj treba biti vjeran, držanje od kojega se ne smije odstupiti. Kršćanin u svome srcu osjeća poziv sv. Pavla da živimo u skladu s istinom u ljubavi (usp. Ef 4,15).


Ovdje u Vukovaru opravdano se pitamo: Koga se bojim: Boga ili ljudi? Ovisi li moje ponašanje o prosudbi i mišljenju drugih ili o onome što mi Bog zapovijeda? Jesam li spreman svjedočiti vjeru i služiti Kristu i po cijenu da to traži žrtvu, ili pak mislim poglavito na to da se sklonim u neposrednu sigurnost koja i žrtvu gura u bescjenje?
Istina. To je riječ koja struji ovim grobljem, našim sjećanjima, našim životom. Ljubav prema istini je poziv vlastit kršćaninu. Pozvani smo dati svjedočanstvo za istinu.

5. Petnaest godina nakon ratnoga razaranja Vukovara nastalo je mnoštvo tumačenja o tome što se ovdje događalo. Čini se da su najglasnija ona tumačenja koja ne govore o glavnome uzroku, tj. o zlu, niti traže uporište u istini. Navode se političke opcije, vojne strategije, ali sve je rođeno u srcu ljudi koji su odlučili iz svoga života prognati Boga. U onome trenutku kada je bezbožnička ideologija u rukama komunističkih vlastodržaca i srpskih osvajača u svome djelovanju posvema izbrisala strah pred Bogom, započeo je živjeti koloplet smrti, na čijemu je kraju zlo htjelo pomiješati napadača i žrtvu.


Znam da među vama ovdje, znam da diljem lijepe naše Hrvatske, danas postoje ljudi koji su svoje osjećaje pronašli u riječima proroka Jeremije:"Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća! Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Gospodina dolazi"(usp. Jer 23,16). Često sam i sam kao biskup suočen s tolikim sudbinama i ogorčenjima, izraslima iz zatrovanoga tla rata.


Vukovar nam govori što je rat. Rat je zlo u kojem se u neproporcionalnim razmjerima, gotovo zarazom, širi mržnja, razaranje, ubijanje. Iako se ne može negirati da u ratu nastaju nove prilike za ljudsku velikodušnost, solidarnost, hrabrost, heroizam i patriotizam, ipak rat je uvijek gubitak za čovječanstvo. Stoga odgovorni za ratove su ne samo oni koji ih izravno pokreću, nego i oni koji, posjedujući političku, ekonomsku i vojnu moć, ne čine sve da ih na vrijeme spriječe.

6. Predragi! Svjestan sam da će mnogi odvagivati moje ovdje izgovorene riječi. Znam da će ih htjeti rabiti u svoje svrhe, daleko od one u kojoj ih vama iznosim. Svima poručujem da ih ja odvagujem vagom Evanđelja i da nisu ni za kakvu dnevnopolitičku uporabu. Govorim vam iz srca kao pastir, kao netko komu je veoma stalo do življenja Evanđelja, do mira i radosti puka koji nam je povjeren u odgovornosti crkvenoga služenja, a na poseban način mi je stalo do moga hrvatskoga naroda koji je nasićen poniženjima i obiluje patnjama. Govorim kao pastir, ponosan što u ovome danu spomena možemo nabrojiti svjedočanstva kršćanske dobrote koju su, snagom svoje vjere, u ovom Gradu i diljem Hrvatske očitovali hrvatski građani braneći se od napada onih koji su svoj život položili u ruke Zloga.


Ovo groblje i tolika groblja šapću istinu koju danas nemamo pravo prečuti. U obrani ovoga i tolikih hrvatskih gradova, sela i domova ljudi su pokazali da ljubav dokida strah. Onaj tko istinski ljubi, jedino čega se boji jest da ne izgubi ljubav. Evanđelje nas također uči da istina oslobađa. I ako se, braćo i sestre, od nečega ne smijemo umoriti, onda je to traženje i promicanje istine. Ona o Vukovaru i o ratu na koji su ovdje ljudi bili primorani nije dovoljno glasna. Možda neke boli, ali ostaje istinom! Vukovarska bolnica svjedoči o zločinu protiv čovječanstva koji se ovdje dogodio.


Mnogi mi postavljaju pitanje: Što je to ostalo od patnje i žrtve; ponosa i jedinstva hrvatskoga naroda? Zar je moguće da se toliko bogatstvo dobra istopilo? Zar je spomen moguće prekriti zaboravom tako lako da se više ne naziru temelji istinitosti, a da se odjeća povijesti kroji prema hiru pojedinaca ili narudžbi određenih interesnih lobija?


Dragi hrvatski branitelji, ako me vi pitate što je ostalo nakon Domovinskoga rata, odmah odgovaram: ostali ste vi. Dio vas, prijateljstava, poznanstava i godine zajedništva. Ostali su ovi križevi kao znakovi žrtava onih koji žive preobraženi u Bogu. Ne dopustite da isto sjeme zla koje vas je natjeralo da ljubavlju branite živote drugih ljudi, sada prevlada, da vas gurne u očaj ili potiče na oduzimanje života. Kada osjetite nepravdu, gorčinu i ljutnju, ne zaboravite da Bog ostaje vjeran. Ne zaboravite da vaša životna bitka nije završena i da ste pozvani podizati ranjene; izvlačiti ih iz neprijateljskoga okruženja u kojemu nije dovoljno jak glas nade. I tada su govorili da smo preslabi, da nemamo nikakvih mogućnosti obrane. Pa ipak, jer je evanđeoska ljubav život, ovi su grobovi glas živih u Bogu koji obvezuju na življenje Evanđelja. Danas u Vukovaru zahvaljujemo Bogu za hrvatsku slobodu i samostalnost, za državu Hrvatsku koja je našla svoje mjesto na karti Europe i koja želi postati valjani subjekt zajedničkog europskoga doma.

7. Nakon petnaest godina, kao kršćani koji poznaju vrijednost spomena, svjedoci smo da zlo u Hrvatskoj pokušava ponovno unijeti razdor, nesigurnost, podjele. Govori se o svemu samo ne o zlu koje je stvorilo stotine tisuće prognanika, što ih je ljubav udomila; desetke tisuća mrtvih i ranjenih koje ljubav molitvom otima zaboravu i iscjeljuje; više od tisuću još uvijek u popisu nestalih za koje odgovorni i nakon petnaest godina kažu da ne mogu doći do istine o njihovoj sudbini; tisuće beznadnih, poniženih, osiromašenih, kojima ljubav otvara srce.Odvraća nam se pogled od uzroka. Zaboravlja se tko je istinski krivac tolikim patnjama.


Što je ostalo, braćo i sestre, od slavnih dana koji - iako življeni u Vukovaru prekrivenom blatom i barutom - sjaji kao najsjajniji biser u kruni ljudskosti? Zar je teško prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i obescijeniti ponos? Zar se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama ne čuje podmukli smijeh tvoraca hrvatskih društvenih lutanja? Stoga bi bilo dobro da se svaka društvena odluka, važna za naš narod i građane Hrvatske donosi s pogledom na ovaj hrvatski rasadnik ljubavi i s dubokim pouzdanjem u Boga da nas ništa ne može rastaviti od Kristove ljubavi.


Mi se ne ponosimo ničim doli križem Kristovim. Zato kao Crkva koja nikada ne napušta svoje vjernike i hrvatski narod, ne smijemo dopustiti da časna obrana Domovine izgubi odliku ponosa. Kada u društvu progovaramo kao vjernici, možda i napadani i ismijavani, znamo da nam se može ubijati tijelo, ali jednako tako da je pouzdanje u Boga i naša vjera jedina sposobna slomiti đavolski krug zla, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt.

8. Na ovome groblju življeno nas evanđelje propituje o oproštenju i o pomirenju. Braćo i sestre, oproštenje je ponajprije Božji dar. Ono je osobni susret u kojemu Bog u svojoj dobroti preobražava zlo u dobro, daje smisao križu i ispunja radošću.
Oni koji su za sobom ostavili krvavi i suzni trag zločina nad nedužnima trebaju obraćenje. Mi molimo i za njih da dođu do priznanja krivnje i traženja oproštenja. Za takvo pomirenje molimo, moleći dar Božjega Duha, njega koji je "oproštenje grijeha"(usp. Dj 10,43), da dade svima koji su duboko ranjeni mržnjom da prime od Boga radost i slobodu srca. To je oslobođenje istinom.

To je duboki smisao našega slavlja ove obljetnice. Ako se spominjemo drama palih žrtava, to činimo ne kako bismo otvorili bolne rane, niti, Bože sačuvaj, da bismo izazvali osjećaje mržnje ili osvete, nego da odamo dužno poštovanje onima koji su dali živote za našu slobodu i za naš mir i kako bismo osvijetlili povijesnu istinu, a osobito da bismo spominjući se tih tamnih ratnih događanja jačali odgovornost sviju u izgradnji mira, zajedništva i suživota svih građana naše zemlje.

Draga braćo i sestre, s ovog mjesta u gradu Vukovaru upućujemo poziv na hrvatsko zajedništvo.
Prorok, nakon kušnje nemira, završava: "Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Gospodnje!"(usp. Tuž 3,26). Amen.

006-2006

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU