Digla se čitava relevantna hrvatska medijska javnost na noge i osudila taj čin kao barbarizam i povredu osjećaja svih žrtava fašizma. U osudu tog "oskvrnuća" maršala uključila se i oporba, što je zbog njihovih komunističkih korijena sasvim razumljivo, a uključila se i vlada, i to opet zbog bojazni da skidanjem sa pijedestala "antifašističkog borca" ne uznemirimo Europu.

A što su ustvari svi osudili. Osudili su jedan čin koji se u Titova vremena prakticirao na veliko kako na spomenicima, uglavnom hrvatskim, tako i na živim ljudima, prije svega Hrvatima. Istina, nisu se uvijek doslovno skidale glave, ali za razliku od Titovog spomenika koji od 11.04.2005 opet stoji u punom sjaju, ljudi su bili definitivno likvidirani, da upotrijebim tadašnju terminologiju kojom su se opisivala umorstva nepoželjnih.
Ima i glasova koji tvrde da je Titov spomenik umjetničko djelo i kao takvo ga treba sačuvati. Na kraju krajeva to je djelo našeg velikog kipara Antuna Augustinčića. Tu treba podsjetiti da je taj isti umjetnik napravio i spomenik Anti Paveliću.

A ono što Fumiću i drugovima koji odlaze na hodočašće u Kumrovec nikako nije jasno, ali i očito i većini zapadnih Europljana, jer nisu bili direktno pogođeni, pokazuje tabela najvećih krvnika 20-tog stoljeća.

Najkrvaviji diktatori 20-tog stoljeća

 

Diktator	Ideologija	Država	Razdoblje	Broj žrtava u milionima
Josef V. Staljin	komunist	SSSR	1929 - 53	42,67
Mao Tse Tung	komunist	Kina	1923 - 76	37,83
Adolf Hitler	fašist	Njemačka	1933 - 45	20,95
Chang Kai Shek	fašist	Kina	1921 - 48	10,21
Vladimir I. Lenjin	komunist	SSSR	1917 - 24	4,02
Tojo Hideki	fašist	Japan	1937 - 45	3,99
Pol Pot	komunist	Kambodža	1968 - 87	2,40
Yahya Khan	militarist	Pakistan	1971	1,50
Josip Broz Tito	komunist	Jugoslavija	1941 - 87	1,17

 

(Izvor: www.hawaii.edu.powerkills)

Najveći zločini u povijesti počinjeni su u ime nekakvih ideologija, jer se onda mogu opravdati sa "višim ciljevima". Makar se statistika uvijek treba promatrati sa skepsom i dobrom dozom zdravog razuma, ipak tabela nedvosmisleno pokazuje da je u 20-tom stoljeću najviše zločina počinjeno u ime komunizma. Zna se čuti argument da se ti zločini ne mogu poistovjetiti sa zločinima fašizma, jer eto oni su učinjeni u namjeri da se stvori jedan bolji svijet, dok fašistički zločini proizlaze iz rasizma. I to stajalište zastupaju upravo oni, koji nas u slučaju naših haških optuženika uvjeravaju, da je zločin zločin bez obzira iz kojih razloga je počinjen. A istina je, da su oba režima u suštini vrlo slična i po ideologiji i po metodama održavanja vlasti. I dok jedan sistem definira rasnog, drugi vidi klasnog neprijatelja, a oba sistema bezobzirno likvidiraju sve neistomišljenike. I gdje je tu razlika?
A naš Tito je sa svojim skromnim sredstvima uspio zauzeti respektabilno 9-to mjesto na toj ljestvici najkrvavijih diktatora. I dok su Staljinovi spomenici srušeni, a da se u Europi nitko nije bunio zbog oskrvnuća "antifašiste", mi drhtimo da li će kumrovečki događaj uzbuditi Europu. A ime Tita još uvijek obilježava jedan zagrebački trg u centru grada. Bez obzira na to što dijelimo europske stečevine demokracije i antitotalitarizma.
Zanemarujući metode kojima se je Tito služio u postizavanju prije svega svojih osobnih ciljeva, može se postaviti pitanje kako bi Hrvatska izgledala da ga nije bilo i da li rezultat opravdava žrtvovanje hrvatskih kćeri i sinova na tom putu. Drugim riječima, da li bi bez Tita ostvarenje samostalne Hrvatske bilo uopće moguće? Mislim da je u Hrvatskoj nemoguće naći konsens u odgovoru na to pitanje i da će ono prema tome uvijek ostati otvoreno. Ali sigurno je, da Titove misli nikad nisu išle u pravcu samostalne Hrvatske i da je on za očuvanje Jugoslavije bio spreman Hrvatsku i žrtvovati. Kao i neki današnji političari bio je široke ruke prema susjedima. Srijem i prelijepu Boku Kotorsku, stare hrvatske zemlje, izgubismo zahvaljujući Titu zauvijek. I to usprkos toga što je napisao jednu misao koja je vrlo aktualna i koju bi svaki naš političar trebao slijediti:
"Treba služiti svom narodu, a ne tuđinu" (Enciklopedija aforizama, Epoha, 1968).
Tito se vlastite izreke nije držao. Ili pri toj izreci nije mislio na hrvatski narod.

Spomenika u Hrvatskoj nije zaslužio.

 

Podnoseći ostavku na mjesto podpredsjednika u prvoj poslijeratnoj jugoslavenskoj vladi, sastavljenoj pod pritiskom Britanaca od Tita i Šubašića, Milan Grol je izjavio: "Ovo nije država nego klaonica"

 

Piše: Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 96
svibanj 2005.