Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

TOLJAGA ZA NEPOĆUDNE LUBANJE

Tko sve skupa sa mnom gazi po ovomu mraku, moj bližnji koji životom svojim pridonosi neka se vrši služba i pokora riječi i neka bude volja Navjestitelja Ljubavi, i koga sve od nas satire mrak, iz kojega je spasenje i čvrsta stijena za počinak odmah tu negdje ispred, samo da se rastvore utvrde u vlastitome biću, samo da se savladaju zidovi opkoljene kuće?

 

S koliko tko odvažnosti i vjere u nebesku domovinu kroči kroz ovu ljigavu tminu koja se luciferno spustila po nama i zalijepila se na mnogima kao smrtna košulja, i je li se ljudski postalo onoliko poniznima i bodrima i dobrima i slobodnima koliko je nuždno da bi duše obuhvatio stvoriteljev dah i bezdan bića otvorio se za spasiteljev glas, za novu snagu duha i uma? Po svim svojim plemenitim djelima i po zajedničkoj čežnji za mirom što nam iskri u očima, prepoznajemo li se mi kao ljudi i narod postao iz ljubavi Božje, niknuo iz riječi, uzveličan raz-govorom u jeziku materinskom hrvatskom, a koji, još zarobljen tmicom, ne čuje čovjeka s njegovom vikom i tužaljkom, s nijemim bogotužjem ispred pokretnoga zida kojim upravlja vladatelj-zavoditelj pokušavajući jedinu nam i jedinstvenu domovinu orisati kao mozaik-krhotinu, upravo po mjeri proždrljivosti crne zvijeri o kojoj su ponešto progovorili neki suvremeni proroci?

I je li Hrvatska, stojna kuća našega jezika, blizu obećane slobode, i dana kada će sa sebe stresti sve one godine tame, patnje i izolacije i stoljetnoga martirija Croatiae? Zar je to još moguće da (ne)poznat netko i toliki poznati i prepoznati u službi onoga "drugoga vladara" i dalje po Hrvatskoj pogibeljno vitlaju antikroatskom "kijačom kojom se razbijaju nepoćudne lubanje" (R.Katičić) i razvaljuju obiteljska gnijezda i duhovna središta kao ognjišta života naroda i narodnoga preporoda?

Zagledani u duhovno zrcalo izvora riječi i apostolat Radosti "svetice iz Kalkute", naše Bl. Majke Terezije, od 19. srpnja 1990. počasne građanke grada Zagreba (Skopje, 26.VIII.1919.-Calcutta, 5.IX.1997.), nalazimo nadahnuće za razgovor o dramatičnosti "tranzicijskoga" stanja naroda koji je, također, "iskusio nešto od užasne stvarnosti života bez Boga", stvarnosti robovanja pod velevlašću totalnoga antikristijanizma, u pismu Majke Terezije koje je ona, nakon više od petnaest godina tame, i "izolacije tako potpune da ju je mogla usporediti s paklom", uputila svom duhovnom otcu Neumeru: "Što se tiče mene - što bih Vam rekla? Nemam ništa - budući da nemam Njega - kojega moje srce i duša čeznu posjedovati. Osamljenost je golema. - Ni iznutra ni izvana ne nalazim nikoga kome bih se obratila. - Oduzeo mi je ne samo duhovnu - već čak i ljudsku pomoć. Ne mogu ni s kim razgovarati, a čak i ako razgovaram - ništa mi ne dotiče dušu.(...) Ako postoji pakao - to je zacijelo ovo. Kako je strašno biti bez Boga - nema molitve - nema vjere - nema ljubavi. - Jedino što još preostaje jest uvjerenje da je djelo Njegovo - da su braća i sestre Njegovi." (Majka Tereziija: Dođi, budi moje svjetlo, str.296., Verbum, Split, 2008.)

U bistrini ovih riječi koje su vapajem same ljubavi za ljubavlju, riječi ljudske za ljubavlju i milošću Kristovom, dade se razabrati strava stranputice na koju se, po njegovu povijestnom izlasku iz pustinje jugoboljševizma i ispod ropstva srpskoga, vješto izgurava narod, kojemu kao da ponestaje snage, pred nasrtljivim napasnicima i opasnim zavoditeljima, i kojemu sve teže postaje učinkovito obraniti i očuvati svu svoju Republiku i republikanstvo, zbiljnost državotvorne ideje i cjelovitost političkoga koncepta Predsjednika Utemeljitelja, kojemu je bilo dano prepoznati i izreći ono što narod hoće i narodnu volju ugraditi u Božićnu ustavnu povelju g.1990. i znakovito uz svoj narod stati, devet godina kasnije, hodočašćem u Vječni Grad i povijestnim hrvatskim govorom u Vatikanu 28.X. 1999. Riječju ovjerovljeni, a supstancijalno potreseni nad ovim zanijemjelim svenarodnim krikom za srećom i blagostanjem i slobodnim, ucjenama i nedopuštenim trgovanjima neopterećenim, za suverenim pristupom u društvo narodâ, smijemo li se, promišljajući ovaj naš divni svijet i mjesto hrvatskoga roda i doma i svakoga hrvatskoga državljanina u njemu, barem zapitati kojim li se to idolima klanja, primjerice, onaj našijenac slavna imena Krsto, masmedijski stručnjak i strateg iz V.Britanije usmjeren na katolički tisak i Hrvate, kada akademika dr. Franju Tuđmana, Predsjednika Utemeljitelja, suvremenoga hrvatskoga Mojsija, difamatorski razapinje kao "očuha Domovine" (!) i, s takvim žigom poruge, , legitimnom predsjedniku slobodne Hrvatske u razdoblju 1990.-1999. g. pripravlja mjesto, i njemu i Hrvatskoj, u nekim "zajedničkim udžbenicima" hrvatsko-srpske povijesti, najavljenim u nedavnomu predsjedničkom srpsko-hrvatskom suglasju?

Uspostavi li se nad Hrvatskom velevlast s otiskom pandže one crne zvijeri, narod niti ne naslućuje što ga tek tada, u tomu bezpuću pravde za robove globalizma čeka, a oni koji znadu i koji na novi pohod zloga upozoravaju, svi su bačeni u kazamate izolacije, u svojevrsno kućno zatočeništvo. O crvenoj zvijeri dosad se, pak, podosta saznalo, o njezinoj prijekoj yugo-pravdi i okrutnoj mržnji spram mislećih i molećih, spram slobodnih i hrvatskom jeziku privrženih. Je li strah od te zvijeri razlogom javnoga neprotivljenja projektu recikliranih "zajedničkih jezgra" iz doba račan-šuvarizma, i strah da svaki neposlušnik ne bude smjesta "likvidiran", na priliku mladoga svećenika i uzoritoga duhovnika don Miroslava Bulešića, kojega su fanatici jednoumlja i komunizma zaklali 24.VIII.1947. u župnoj kući u Lanišću, u biti zato što je mislio i govorio slobodno i djelovao bogoštovno, a neposredno stoga što, braneći ugrožena ljudska prava i slobodu vjere, "svoj potpis nije želio staviti" na tzv. rezoluciju podrške "Petogodišnjemu planu" (S.Trogrlić, Croatica Christiana br.61.)?

Nutarnjemu se razlogu izabranoga puta ipak optimističan nadaje odgovor: "Gdje je na djelu prava ljubav, ona je često čudotvorna". Tako nam, naime, govori posvećena riječ fra Bonaventure Dude.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo, kolumna EUROGLEDI, Zagreb, 3. rujna 2010.

10.09.2010.

011-2010

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: