Da bismo došli do živoga kamena istine o stravi
hrvatskoga narodnog stradanja u dvadesetom stoljeću i o
slavi osloboditeljske žrtve za slobodu domovine i
dostojanstvo čovjeka, još nam je pobijediti, s pomoću
svjetlosti istine i zdrava djelovanja ustavne države,
paklenski jedan sustav laži, njegovih mreža glasina,
poluistina i agenturnog djelovanja, koji su nam u
"nasljedstvo" ostavili idejni tvorci fašističkoga
slogana "do istrage vaše, ili naše" iz 1902. i njegovi
boljševistički izvođači, koji su taj srbobranski poklič
ludosti saželi u poznatoj tvrdnji Titova doglavnika
Đilasa da Hrvati moraju umrijeti kako bi njihova
"Jugoslavija" živjela. Moglo bi se čak reći, s nešto
pretjerivanja, da nam je uvezeni i nametnuti sustav laži
i mitomanije nanio zla nešto malo manje nego
egzekutorski kroatocidni stroj komfašizma, inače
zaustavljen tek u onaj čas kada se je nad kraljevskim
Kninom zavihorio znamen slobode.
Sveudilj strukturalno prilagođena stoljetnom sustavu
laži i programirane šutnje s gledom na hrvatsku
kulturno-političku suvremenost i povijestnu
svevremenost, (a)nacionalna nam je dalekovidnica
protekle nedjelje vješto podmetnula balkan-teferič
između Aleksandra (Stankovića) i Emira Nemanje
(Kusturice), s ubačenom zlotvornom natuknicom o
Hrvatima kao onima koji su Hrvatsku "etnički očistili"
od 250.OOO hrvatskih državljana spremnih ne za
demokraciju nego za velikosrpsku "Republiku Srpsku
Krajinu".
Kada je središnji stožer Laži odlučio
do besmisla ponavljati inačicu jugodržavne
izmišljotine o "hrvatskoj genocidnosti", sastavljenu s
ciljem sramoćenja Hrvata i nanošenja političke štete
Hrvatskoj, možda će nam to jednoga dana otkriti naši
povjesničari, ali činjenica jest da je
nacionalno-osloboditeljsku Oluju, u kontekst grozote
"etničkoga čišćenja", stavljao čak i zastupnik u
Hrvatskom saboru M. Pupovac.
Pri tome je
ne samo zanemarivao povijesnu istinu, nego također
zaboravio kako je, u glasovitom srbijanskom magazinu
"Duga", godine 1992., o ratu i "sudbini Srba u
Hrvatskoj", govorio sljedeće: "Najveći dio njih će se
morati iseliti, stradaće, ili će se izgubiti u
hrvatskoj populaciji. Ostaće, eventualno, nešto čuvara
grobalja." (OSTAĆE SAMO ČUVARI GROBALJA, "Duga"
br.470., str. 13., Beograd, 1.-14.III.1992.)
I dok su ove Pupovčeve zloguke proročanske riječi bile
zaboravljene, ostala je živjeti laž, koju je Pupovac
pustio u široku javnost u istom broju beogradskoga
glasila, da je, naime, u demokratskoj Hrvatskoj
"jedanaest hiljada dece srpske nacionalnosti, na razne
načine, raznim povodima i uticajima prekršteno u
katoličku veru" ("Duga", str. 12.).
Hrvatska je domovina nerazlučivim dijelom svijeta i
svaki hrvatski dom itekako dobro osjeća kakve teške
posljedice po istinu o Hrvatima i mir u ljudima i među
narodima ostavljaju ružne izmišljotine, i
neprijateljske, poput one Malparteove o "košarici
prepunoj izvađenih ljudskih očiju", ili ove
pupovčevske o "11 hiljada srpske dece prekrštene u
katoličku veru", utoliko više što one nastaju i
opstaju unutar postavljenoga sustava laži, kao
stanoviti nastavak rata i istrage, prilagođen mirnim
uvjetima.
Kako istina stradava u carstvu laži, pokazuje
sudbina svjedočenja o ulomku istine koje je, u istom
broju "Duge", na str. 56., iznio srpski političar i
glumac Bata Živojinović, u tom času zastupnik u
srbijanskome parlamentu, kao član vladajuće
Socijalističke partije Srbije, i poštovatelj njezina
predsjednika, vožda S. Miloševića.
"Ja otvoreno
kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori
da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne
predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u
trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u
Hrvatskoj? Svi oni imaju dnevnice koje su prvo
iznosile 310, a sada ima vojnika koji primaju 1350
dinara dnevno. To plaća srpski radni čovek. I kad neko
pomene nemaštinu, mora da zna da tih 300.000 ljudi
nisu otišli na ratište da bi dobijali dnevnice, već da
bi branili ugrožene Srbe. Njima se to jednostavno mora
dati." ("Predsednik nije dugme" - Velimir Bata
Živojinović o stvarnim razlozima popularnosti
Socijalističke partije Srbije, "Duga" br. 470, izdavač
BIGZ, generalni direktor BIGZ-a i glavni urednik
"Duge": Ilija Rapajić)
Javno je
svjedočenje Dvornikova ex-prijatelja i odličnoga
glumca Bate bilo odmah zazidano hudojamskim zidovima
šutnje, a istina o 300.000 četnika na (č)etničkom
okupatorskom radu u Hrvatskoj, s plaćama i svim inim
potporama srbijanskim i svesrpskim, nije bila vrijedna
pozornosti politokracije i medijokracije niti u
Hrvatskoj, a osobito ne tuzemne nam "intelektualne
dojavničke strukture", one koja ustrajno "brani i
zastupa velikosrpska četnička stajališta" (Z. Tomac).
Kakva je pak uzročno-posljedična sveza između
glasine M. Pupovca o "11.000 dece srpske nacionalnosti
prekrštene u katoličku veru" i četničke agresije
godine 1992.
"300.000 vojnika" iz Srbije na Hrvatsku, plaćenih na
račun "srpskoga radnog čoveka", te aktualnoga
hateveovskog balkan-teferiča o "250.000 Srba
istjeranih iz Krajine", valja vjerovati kako će to o
čemu Hrvatska šuti barem neki međunarodni znanstveni
"tribunal" rasvijetliti.
Ili netko
istinoljubivo profesionalan i hrabar poput francuske
novinarke Florence Hartmann, koju je prvo nacivožd,
kao nepodobnu dopisnicu pariškoga Le Mondea, protjerao
iz Beograda, a zatim su haaški sudci osudili, ne
vožda, već nju, parišku Cvijetu, koja je prva svijetu
otkrila, u listopadu 1992., masovnu grobnicu Ovčaru.
Oni koji su od istine, ne mogu odustati od istine,
makar se svim suradnicima neistine nudi omamljujući
pokrov od bogozaborava, od prodavača Tmine.
Piše: Mile
Pešorda
HRVATSKO SLOVO br. 762,
kolumna EUROGLEDI, 27.XI.2009.
|
