UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA O KAPI PARTIZANKI (1)

Među događajima ovogodišnjeg ljeta, koji su izazvali popriličnu reakciju i burne rasprave u domaćoj javnosti, svakako je i srpanjska proslava tzv. "ustanka naroda Like i BiH u Srbu", i otkrivanja obnovljenog spomenika (s dopremljenim kamenom iz Srbije?!), za što je Hrvatska vlada, usprkos općem "rezanju" radnih mjesta, plaća, božićnica, regresa, prijevoza, toplih obroka, najvjerojatnije i školarina, mirovina i sl., izdvojila 3,3 milijuna kuna.

Iako sam događaj i poruke hrvatskoga Predsjednika, predstavnika Hrvatske vlade, političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj i SUBNOR-a, te pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora, nameću doista mnoštvo dvojba, pitanja i kontroverza, čini se da je samo jedno neupitno: na djelu je rehabilitacija četništva u Hrvatskoj! Tomu su pridonijele sve političke elite, i sadašnja vladajuća politička garnitura kao i oporbeni političari, sudionici proslave "ustanka" prijašnjih godina.

Hrvatski političari u teatru apsurda

Taj udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskoga naroda, njegove povijesti, državotvornosti i, posebice, nevinih žrtava, koji se dogodio u Srbu, završni je čin tročinke "teatra apsurda" u Hrvatskoj.

Prvi je čin odigran nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je američki predsjednik Harry S. Truman posmrtno u tajnosti dodijelio "odličje za zasluge" Draži Mihailoviću, zapovjedniku četničkih odreda jugoslavenske vojske. Puno godina kasnije, kada više nije bilo političkih razloga da se ta odluka skriva, 9. svibnja 2005. u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu primila je Gordana Mihailović, kći "Čiče", kako je to četnički vođa od milja nazivan, u ime oca spomenuto odličje Američke vlade.

Glavni akteri drugoga čina bili su srpski narodni zastupnici, mjesto odigravanja je Narodna skupština Srbije u Beogradu a vrijeme 21. prosinca 2004. Tada su izglasane izmjene Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji kojima su, pučki rečeno, četnici izjednačeni s partizanima. Tako se u čl. 1. izričito spominje da "prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici Jugoslavenske vojske u otadžbini (prvotni naziv za četničke postrojbe, op. T. V.) i ravnogorskog pokreta, počevši od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945").

Blijedi pokušaji Eugénea Ionesca

Kao što je već spomenuto, treći se čin dogodio ove godine u Srbu, u kojemu su glavni protagonisti najviši hrvatski državni čelnici: hrvatski Predsjednik, predstavnici Vlade i Sabora, te vladajućih i oporbenih političkih stranaka. Time je s motrišta hrvatskih nacionalnih interesa zaokružen krajnje apsurdan proces povijesne revizije, jer teško je naći primjer u svijetu u kojemu (hrvatsko) državno čelništvo rehabilitira zločince, tj. slavi i odaje priznanje onima koji, svojevrsni dramaturški rasplet, bio bi zahtjev, po uzoru na beogradsku skupštinu, da se četnici uz partizane izjednače u pravima s hrvatskim braniteljima! Tako bi se u stilu "svi su podjednako zaslužni" na istoj razni našli hrvatski branitelji, koji su podnijeli najveće žrtve i stvorili sadašnju hrvatsku državu, s članovima SUBNOR-a, koji su se većinom do posljednjeg trenutka borili protiv svake pomisli o stvaranju samostalne Hrvatske uživajući najveće društvene privilegije i boreći se tijekom cijele svoje zločinačke povijesti za Jugoslaviju, Tita JNA i Komunističku partiju. (Usputno, bilo bi dobro da svi zagovaratelji subnorovskih zasluga u stvaranju sadašnje Hrvatske predoče hrvatskoj javnosti barem jedan dokument od 1945. do 1990. o njihovu zalaganju za hrvatsku državnu samostalnost.)

Čini se da bi suvremeni povijesni "botaničari", koji žele u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim obiteljima, stavili, izgleda, u istu razinu i pripadnike četničkih postrojba koji su klali, mučili, palili, silovali, rušili, etnički "čistili" hrvatske prostore u stvaranju Velike Srbije, plana koji su odmah već u rujnu 1941. dostavili izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u London. U tom kontekstu svjetski glasoviti književnik i dramatičar Eugene Ionesco, tvorac teatra apsurda, i sva njegova djela, od "Ćelave pjevačice" i "Stolica" do "Neplaćenog ubojice", "Zračnog pješaka", "Nosoroga" i dr., izgledaju tek kao početnički i blijedi pokušaji u usporedbi sa sadašnjim teatrom apsurda u Hrvatskoj i njegovim mehaničkim, gotovo lutkarskim likovima (što je također jedno od bitnih obilježja Ionescovih djela) na hrvatskoj političkoj pozornici.

Naime, vrednovanje povijesnih zbivanja zanemarivanjem logičkog dijaloga, ne samo s drugim znanstvenim ocjenama i pogledima nego i s neupitnim povijesnim činjenicama, doista je samo i jedino - apsurd!

Povijesni agnosticizam hrvatskoga Predsjednika

Da apsurd u Srbu bude još veći, pobrinuo se i hrvatski Predsjednik, koji je u sada već pomalo prepoznatljivome agnostičkom stilu (tj. ne zamjeriti se nikome a dodvoriti se svakome, od Apsoluta do birača, na što je nedavno upozorio jedan od vodećih hrvatskih teologa dr. Tonči Matulić), nakon što je dva mjeseca ranije, točnije 20. lipnja, odao počast žrtvama Bleiburga i križnih putova, generalizirajući, bez ikakvih nijansa, uz gromoglasno skandiranje okupljenih "Tito, Tito!", izjavio: "Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira... slobodu i demokraciju su nosili partizani" (Jutarnji list).

Tako se bivšem predsjedniku, koji je svojedobno započeo reboljševizaciju hrvatske prošlosti i sadašnjosti, pridružio i sadašnji Predsjednik nastavljajući primjenjivati dvostruka mjerila prema totalitarnim ideologijama, njihovim ideolozima, sljedbenicima i provoditeljima, te ikonografiji. O njihovim razlozima doista je teško govoriti i bilo bi preuzetno tvrditi je li riječ o istinskom uvjerenju u komunističko mesijanstvo, možda, o najobičnijem pranju savjesti njihovih očeva ili nečemu trećem. No, da se povijesno gledajući kape partizanke s crvenom zvijezdom petokrakom i, što je najvažnije, svime onime što one predstavljaju, ne mogu tako olako i generalizirajuće vrednovati, pokazuju povijesne činjenice. One su neprijeporne, "ubojite" i ne može ih iskriviti ni jedan autoritet bilo koje državne funkcije, pa ni predsjedničke.

Zato glasovita sintagma "suočavanje s prošlošću" nije "ezervirana" samo za hrvatske generale, branitelje i hrvatsku sirotinju u Domovinskome ratu, kako se to uvriježilo u današnjoj hrvatskoj javnosti, posebice medijima, politici, nevladinim udrugama i pojedinim profesorima suvremene hrvatske povijesti, nego itekako vrijedi i za sve subnorovce, titoiste, "antifašiste", bivše ili prikrivene komuniste, kao i one visoke državne dužnosnike koji se javno hvale članstvom u Savezu komunista, skupa s dvojicom hrvatskih predsjednika, bivšim istrošenim i pomalo primitivnim u svojim izjavama o povijesnim događanjima, kao i sadašnjim, uglađenim i kulturnim profesorom i maestrom.

Piše Tomislav Vuković

GLASA KONCILA, 29. kolovoza 2010.

Nastavlja se u idućem broju GLASA KONCILA

25.08.2010.