Od svibnja 1945. godine nad hrvatskim ratnim
zarobljenicima i civilima vršene su masovne likvidacije,
"više stotina tisuća Hrvata"[1][1], prema detaljno
razrađenom planu od strane vojnog i partijskog vrha na
čelu s Titom. To je bio najveći pokolj civila i
zarobljenika u Europi poslije završetka rata[2][2], ali
partizanske likvidacije civilnog stanovništva obilježile
su cijeli rat, a represija je nastavljena i u kasnijem
razdoblju[3][3]. Još u Moskvi sredinom tridesetih godina
prošlog stoljeća Tito je kao konfident Kominterne
denuncirao svoje partijske drugove i svoje dvije
supruge, P.B. (majku njihovog sina Žarka) i L.B. Nakon
Titovih prijava gotovo svi su pogubljeni osim P.B. koja
je osuđena na dugogodišnju robiju[4][4]. Sve to, pa i
mnogo više od toga, dobro je poznato.
Zašto ne odlikovati i Rankovića,
Koču i Peku, Simu Dubajića.?
Kakovu se moralnu poruku slavljenjem
zločinca šalje mladima, narodu, svijetu? Štoviše, je
li slavljenje Tita možda sugestija da se odlikuju i
njegovi brojni suradnici u zločinu na pr. Ranković,
Koča i Peko[5][5], pa čelnici hrvatske vlasti u
vrijeme najgorih pokolja ili ubojice iz Kočevskog
Roga, Teznog, Zagreba, Krašića (potonji su se
pohvalili masovnim ubojstvom zarobljenika[6][6]), a
možda i junaci koji su nabili svećenika na kolac? Nota
bene, sada se sličnima dižu spomenici. Lista takovih
zaslužnika bila bi podugačka.
Utemeljene inicijative i akcije
Hrvatskog žrtvoslovnog društva, brojni pojedinačni i
skupni zahtjevi za uklanjanje Titova imena[7][7]
obrazloženi znanstvenim saznanjima nailazili su na
glatku odbijenicu ili prešućivanje od Skupštine Grada
Zagreba i njenih tijela, a ni od strane državnih
vlasti nije dolazila inicijativa ni potpora za
uklanjanje tog imena.
Odakle ta sloga svih vodećih političkih skupina u prešućivanju
komunističkih zločina? Zar je moguće da čelnici hrvatske države, od kojih smo za
mnoge glasovali, da ti isti promoviraju ubojicu? Je li moguće da oni koji su u
Saboru jednoglasno osudili komunističke zločine, ti isti ne znaju niti ih zanima
tko je mitraljezima desetkovao hrvatsku mladost, zarobljenike, žene i djecu. Je
li ga zbog toga slavi naša politička elita? Zašto se ta preposlušna[8][8] vlast
odjednom suprotstavlja EU kršenjem Rezolucije Vijeća Europe? Što navodi hrvatsku
političku elitu da slavi zločinca, vrijeđa vlastiti narod i kompromitira sebe i
zemlju pred cijelim civiliziranim i demokratskim svijetom?
Hrvatske političke elite podupiru kult slavljenja
Tita
Niti jedna od relevantnih političkih stranaka nije zatražila
promjenu imena Trga. Koliko je javnosti poznato nitko iz političke elite nije
jasno osudio Titove zločine niti zločine boljševičko-komunističkog sustava, uz
čast iznimkama kao dr. A. Hebrang, koji je Tita javno na TV nazvao krvolokom.
Zahvaljujući toj istoj eliti ti zločini se ne obrađuju adekvatno ni u medijima
ni u školskim uđbenicima. Je li, prema tome, naše državno vodstvo titoističko,
projugoslavensko, providno kamuflirano 'jugosferom', 'integrativnim pomacima',
'regionom' itd. i protuhrvatsko? Po onoj latinskoj, tko šuti taj se slaže,
proizlazi da ukupni hrvatski politički establishment održava i podržava kult
slavljenja teškog zločinca.
Tom šutnjom i nedjelovanjem taj establishment postaje svojevrsni
sukrivac jer uprkos saznanja da je zločin počinjen gotovo ništa ne poduzima da
se krivce razotkrije, osudi i kazni. Za pokolj koji se spominje u rasponu od
200.000 do višestruko više žrtava, nitko, apsolutno nitko nije okrivljen, osuđen
i kažnjen, ali to, izgleda, nikoga ne zabrinjava. Nakon opće konsternacije koju
je izazvalo otkriće Hude Jame, nakon posjeta visokih dužnosnika tom stratištu,
je li se što poduzelo u godinu i pol dana? Očito ne mnogo ili mediji o tome
ljubomorno šute. Nakon novih 'isplivavanja' kostiju digli su svoj glas i čelnici
HHO-a, i opet ništa.
U slučajevima kada se baci par
kamenova na neku srpsku kuću tamo dojure predsjednik i
premijer s desecima policijskih kola, a za etnocid nad
Hrvatima od 1991. do 1995. "Međunarodni sud za ratne
zločine u Haagu kaznio je nekoliko nižerangiranih
srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred
hrvatskim sudovima i to je uglavnom sve[9][9]".
Ubijanje Hrvata bez kazne postalo je tako uobičajeno,
da je "stvorena visoka i stalna kultura nekažnjavanja
zločina nad Hrvatima[10][10]". Najstrašnije je u tome,
što veliki dio populacije niti ne primjećuje taj
smišljeni kontinuitet terora nad Hrvatima, koji se
nekad zvao Huda jama, Škabrnja, Ovčara itd., a danas
je to Haaški sud, Savudrijska vala, rasprodaja
nacionalnih bogatstava itd.
Tim pomalo zabrinjavajućim
konstatacijama i pozivom na raspravu ovaj bi uradak
zapravo mogao završiti, što bi bio lagodan eskapizam.
No, pokušajmo to malo rasčlaniti bez ambicije za
davanje relevantnog odgovora.
Zašto vodstva svih važnijih političkih
stranaka žele zadržati Tita kao personu grata?
Pokušajmo dotaknuti samo tri moguća razloga.
Tito kao gromobran
Prvo, vjerojatno je moćni dio te
političke elite bio i sam više ili manje uključen u
bivši sustav, ponijevši tu tešku i šarenu prtljagu u
novu državu i na svoje nove dužnosti. Čuvajući Tita
kao gromobran oni štite sebe od nečijeg prisjećanja na
svoje bivše grijehe, jer 'neće valjda netko kriviti
nas male za grijehe komunizma, kad se ne okrivljuje
glavnokomandujućeg [11][11]? Iza te obranaške logike
leži i opasnost da se time prešućuje i počinjeni
holokaust nad Hrvatima. Štetna apologetika prema Titu
prenosi se nažalost na narod i mlade naraštaje od
kojih neki, nedovoljno upućeni i medijski
indoktrinirani, postaju nesvjesno oruđe zla. Znakovito
je zaklinjanje mladih esdepeovaca pjesmom 'Druže Tito
mi ti se kunemo.', pa SDP-u treba čestitati što ima
tako naprednu omladinu koja obogaćuje svoj kongres tim
ideološkim biserima. Je li poticaj došao iz političke
klime te stranke ili kao posljedica konsenzusa
vladajućih oko Tita i 'njegovog' trga?
Poruga žrtvama
Drugo, tisuće i tisuće Titovih žrtava
po kratkom je postupku bačeno u dosad poznatih 1500
skupnih grobišta, a preživjelima je gubitak muževa,
očeva, braće itd. otvorena rana koja ne zacijeljuje.
Štoviše, dokazano je da se bol i patnja zbog nanesenog
zla kod žrtve s vremenom pojačavaju i postaju
nesnošljivima, posebno kada je krivac ostao nekažnjen
ili, kao u Titovom slučaju, još ga se i slavi[12][12].
To mračno ime na pročeljima i beskrajno ponavljanje u
tramvajima izaziva kod žrtava osjećaj da mu se vlast,
ta njegova hrvatska demokratska vlast koju je toliko
želio, svaki puta iznova naruga u lice. Dakle,
isticanje Titovog imena posebno je okrutno prema
žrtvama, živima i mrtvima, jer ima karakter poruge u
smislu 'ubili smo vam očeve i braću, a sad ćete se još
diviti njihovom ubojici.' Bilo bi dobro ugledati se u
neke druge narode na primjer Židove koji na bezbroj
načina stalno intenziviraju sjećanje na svoje žrtve i,
osim suosjećanja, već desetljećima dobivaju masivne
financijske odštete za potomke žrtava. A mi?
Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak
slavljenje počinitelja kriminalnog djela dovodi narod
do dezorijentiranosti i samonegacije, što je možda
najniži stupanj na koji jedna vlast može dovesti svoj
narod. Ako se slavljenjem zločina ruši pojam prava i
pravde, ljudskog i moralnog zakona, ako se ubojica
slavi, a žrtvi se izruguje, je li to država ljudskih
prava i moderna europska demokracija kojoj težimo?
Zastrašivanje
Nažalost, ta poruga žrtvama ima još
jednu sastavnicu: Ona je snažno oruđe za zatiranje
narodne samosvijesti u smislu: 'Ne nadajte se ničemu,
morate ostati šutljivi, ustrašeni i pokorni.' Naizgled
morbidno, ali u toj morbidnosti ima sistema. Prije par
stoljeća francuski Kralj sunca Luj XIV., i ne samo on,
visoko je cijenio savjet: Veličanstvo, trebate raditi
uvijek suprotno od onoga što se od Vas očekuje. Tako
ćete podanike naučiti na svoju apsolutnu vlast.' Tim
načinom je i boljševički sustav od prvih dana
navikavao narod da su odluke vlasti nedodirljive.
Lenjin je diktaturu uvodio putem ubilačkih odreda
Čeke, Staljin doradio Gulazima i montiranim procesima,
a Tito usavršio masovnim strijeljanjima nad jamama, za
što ga je pohvalio sam Staljin jer da 'Tito rješava
probleme jednostavno.'
Titovo pravilo vladanja stvarno je
jednostavno: proizvesti potencijalnog, pa čak i
nepostojećeg, neprijatelja (na pr. 'hrvatski
nacionalizam'), zatim ga medijski sotonizirati i
okrutno se s njim obračunati da bi se druge ustrašilo
i držalo u pokornosti.
Iako je ovaj narod dočekao 1990.
godinu izmoren i politički hiberniran, on je odlučno
iskazao odanost svojoj naciji, domovini i vlastitoj
državi. Po računici mnogih starih i novih moćnika to
se nije smjelo dozvoliti, pa se vrlo brzo, još u jeku
agresije i obrambenog rata, javljaju prepoznatljivi
glasovi. Počinje s poluistinama, neistinama i žutilom,
proizvode se i financiraju razni Feral Tribun & Comp.,
mediji se otvaraju hrvatomrscima, neki navodno
konvertirani komunisti poprimaju stare boje, javno se
traži Tuđmanova ostavka, prozivaju se povratnici,
Hercegovci i ognjištari, domovinski rat se
kriminalizira, a branitelje se nemilosrdno osuđuje.
Tito na Trgu mnogima je zaštita i inspiracija. Snažan
novinarski i obavještajni lobby bivšeg sustava,
suprotstavljen Tuđmanovoj nezavisnoj i suverenoj
Hrvatskoj i uz poznatu stranu potporu, postaje
odjednom prokapitalistički (?!) i proeuropejski,
postaje 'zdrava snaga' i tako se provjereno medijsko
kolo ponovno zaigralo protiv istog vječnog
neprijatelja, hrvatskog nacionalizma. Konačan im je
cilj uliti narodu sumnju u hrvatsku državu i njeno
vodstvo na čelu s Tuđmanom, narod držati u strahu i
pokornosti, a naročito izbiti mu iz glave neku
državotvornu nacionalnu samosvijest i ponos, što se
dosljedno provodi demonizacijom. "Moramo prepoznati da
je u svijetu, ali nažalost i u zemlji, provedena
demonizacija i Hrvata i katoličke vjere.U Hrvatskoj je
provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri
traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se
nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine
nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad
domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim
neistomišljenicima, svećenicima, ženama.
djecom[13][13]". Praksom dvostrukih mjerila i otporom
prema svakoj nacionalnoj hrvatskoj državi posebno je
na udaru Nezavisna Država Hrvatska čija se
demonizacija "kretala u mraku srbokomunističke
dijabolizirane promidžbe, u kojoj se apriori
kriminalizirala pojava NDH., sve se tumačilo pod vidom
insinuiranih inkriminacija i klevetničkih ocrnjivanja
i pod hipnozom .agitpropovske, srbočetničke,
protuhrvatske propagande koja je dirigirano
proizlazila iz provale mržnje i bijesa. Tako se kalio
čelik kroatofobske konstrukcije koja se kao sablast
nadvijala nad hrvatskim narodom[14][14]". Uporno se
izbjegavala objektivna povijesna prosudba kao što je
slučaj i s Domovinskim obrambenim ratom koji je suočen
s kvalifikacijom "udruženog zločinačkog pothvata".
Rezultat je te demonizacije da se
Hrvati moraju stalno osjećati krivima i šutjeti. U
tome je Titovo ime na Trgu vrijedno oružje. Štoviše,
Titovo ime kao metafora nasilne vladavine, udbe i
sudbe, još mnogima ledi kosti, a poslušan i ušutkan
narod je poželjan narod, pa zašto onda odreći se Tita
koji je simbol tog sjajnog sustava vlasti? Dok ta
ideologija, donesena s prtljagom iz bivšeg sustava,
vlada javnošću i medijima, hrvatski čovjek, a posebno
žrtve, ne mogu očekivati drugo nego porugu s pročelja
hrvatskih nacionalnih kulturnih ustanova.
U drugim zemljama bivši komunistički
idoli srušeni, sljedbenici razvlašćeni
Treće, netko će s pravom upitati,
zašto samo hrvatska politička elita slavi zločinca?
Zašto nema trga Ceausescua, Valtera Ulbrichta, Gomulke
itd. koji su, u usporedbi s Brozovim nedjelima, bili
pučkoškolci? Svi oni su maknuti, a ' Tito Grozni' još
uvijek stoluje.
Kao prvo, ni u jednoj od tih država
nije došla na vlast politička grupacija koja bi
željela sačuvati svog diktatora. Tamo je provedena
kakova-takova lustracija pa su bivši komunistički
idoli uglavnom srušeni, a njihovi glavni sljedbenici
razvlašćeni i uklonjeni iz javnosti. Ponegdje bivši
visoki dužnosnici voze tramvaje, što je za njih sjajan
ishod u odnosu na ono što su oni priuštili svojim
podanicima.
Hrvatska unutarnja
ideološko-nacionalna podjela
Još je važnija pri tome hrvatska
unutarnja nacionalno-ideološka podjela kakova ne
postoji ni u jednoj od bivših komunističkih država.
Mađarski, poljski, slovenski, srpski itd komunisti
ostaju ništa manje nacionalno svjesni i samouvjereni
Mađari, Poljaci, Slovenci, Srbi itd. Za isticanje svog
nacionalnog bića oni nisu ubijani ni batinani. Oni
nemaju svoje jugofile ni orjunaše. Štoviše, kod braće
Srba, nacionalistički, šovinistički pa čak i
zločinački postupci (dijelovi JNA, četnici,
arkanovci.) rijetko doživljavaju osude, naprotiv često
su shvaćeni kao borba za spas 'ugroženog srpstva'.
Primjera je nažalost i previše.
Kod Hrvata je upravo suprotno. Od
1918. ukupno hrvatstvo je na udaru moćnih razbijačkih
snaga, od Anđelinovićevih mitraljeza 05. prosinca
1918. na Jelačićevom trgu i slobodnog žandarskog
ubijanja Hrvata, preko ubojstva Stjepana Radića i
drugova u beogradskoj Skupštini do užasa Bleiburga i
skupnih grobnica. Uz već spomenutu kulturu slobodnog
ubijanja Hrvata tu je još nasiljem, pritiscima i
podmićivanjem stvorena razorna klima odnarođivanja,
Orjune i podilaženja Beogradu, danas opet na djelu.
Pripadnost jugoslavenstvu, čak srpstvu, donosilo je
položaje, vlast, novac, pa i fizičku sigurnost, a
pripadnost hrvatstvu samo nedaće. Neki su pokleknuli
sve do preimenovanja svoje nacionalnosti, među njima i
neki od velikih hrvatskih književnika. Slabost u
zaštiti hrvatstva dolazila je od vrha tadašnje vlasti,
podjednako od karađorđevićanske kao i komunističke. Je
li zakazala i ova naša današnja?
Endemska hrvatska šutnja
Tito je prepoznao šansu. Znao je da
svaka Jugoslavija pa i komunistička, mora biti
velikosrpska, a da će hrvatstvo biti laka žrtva. Tako
je krenuo protiv Hrvata prvo genocidom, a zatim
nasiljem. Otvoreno je rekao Ivanu Meštroviću da se
moralo pobiti Hrvate kako bi se zadovoljilo Srbe, što
je dosljedno provodio od Bleiburga preko udbaških
ubojstava, Golih otoka i punih zatvora 'narodnih
neprijatelja', do drugog masakra hrvatske nacionalne
elite rušenjem hrvatskog proljeća[15][15]. Tito je bio
i ostao provjereni zatiratelj hrvatstva pa možda i
zato mnogima odgovara.
Zahvaljujući raznim Titovim trgovima
opet smo jednom dobili endemsku hrvatsku šutnju i
ustrašenost. U toj piramidi tužnog lika nalazi se
popriličan broj intelektualaca, navodne savjesti i
kreme društva, a ustvari oportunista s diplomom. Ovako
ih, ili bolje rečeno nas, ocrtava akademik Davorin
Rudolf: "Uz ovu jadnu vlast i ove njunjave i ustrašene
intelektualce od Hrvatske neće ostati ni mrlja na
zemljopisnoj karti[16][16]". Teško je ne složiti se.
Titov trg to potvrđuje.
Vjera u vlastitu snagu
Ipak, Hrvati nisu bez šanse, ali to
ovisi o nama samima. Treba vjerovati da većina u
hrvatskoj vlasti ne podržava slavljenjeTita, ne
podržava ponovno upokoravanje hrvatskog naroda i ne
ponosi se tom slabošću i beskičmenjaštvom vlasti.
Mnogi su svjesni da je ta anomalija plod naslijeđenog
nasilja bivše strukture, koja u održavanju starih
ideoloških dogmi vidi svoju vlastitu sigurnost i
opstanak.
Već poodavno napredni dijelovi
europske ljevice ne žele imati ništa zajedničko s
boljševičko-komunističkim nasljeđem. Odriču se
totalitarizma, diktature proletarijata i
jednostranačja, a mnogi najzagriženiji komunistički
apologeti su se otrijeznili nakon otkrića užasa
komunističke strahovlade[17][17]. Treba vjerovati da
će dobar dio šutljive hrvatske ljevice tražiti otklon
od svake diktature i totalitarizma, pa i Titovog, kako
bi se na velika vrata uključili u europsku demokratsku
obitelj. Anakronizmi kao Tito pripadaju prošlosti, a
pred hrvatskom političkom elitom stoje nove bitke, kao
na pr. obrana čovjeka/radnika od grabežljivosti raznih
moćnika, obrana čovjeka/moralnog bića od sveopće
relativizacije, zaštita hrvatskih nacionalnih dobara,
zaštita hrvatskog suvereniteta itd. To su neki od
prioriteta sadašnjeg trenutka. Podijeliti narod i
iscrpljivati mu energiju sramnim imenom Trga, mračan
je plan onih koji nikada nisu željeli Hrvatsku, a sada
su ponovno u ofanzivi.
Treba vjerovati da će se i hrvatska
vlast osloboditi starih hipoteka, da će ostvarenje
svojih interesa vidjeti u snazi radišnog i složnog,
ponosnog i samosvijesnog naroda. Zločincu Titu,
diktatoru, denuncijantu i masovnom ubojici tu nema
mjesta. Našu mladež treba osloboditi svih mračnih
ostataka titoizma i svakog totalitarizma. Za taj smo
sramotni reziduum krivi mi, a ne naša mladež. Zločinca
Tita treba ukloniti s naših trgova i ulica zbog
nevinih žrtava, zbog prava i pravde, zbog naše čiste
savjesti, ali prvenstveno zbog mladih naraštaja, jer
oni i samo oni, pretstavljaju budućnost hrvatskog
naroda.
Prof. Nikola Debelić, dr.dr.h.c.,
dirigent, sveuč. profesor i diplomat
Dirigent Sarajevske i Zagrebačke opere, direktor i
dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra, profesor i
dekan Filozofskog fakulteta u Puli. Gostovao u većini
europskih zemalja, SAD i Kanadi. Ostvario dosad
najopsežnija gostovanja jednog hrvatskog simfonijskog
tijela u inozemstvu (s dubrovačkim orkestrom, SAD,
preko 100 koncerata).
Prvi veleposlanik RH u Bukureštu
Generalni konzul RH u Zap. Australiji
Dvostruki
počasni doktor
[1][1]
Nedjeljko Mihanović: Tuđmanova baština, Detecta
Zagreb, 2010.
[2][2] J.B.Tito u govoru u Ljubljani
svibnja 1945: "likvidirali smo dvjesto tisuća bandita
(ist. N.D.), a još toliko smo ih zarobili".
Komunistički zločini nisu antifašizam, HIC, prosinca
2008.
[3][3] A. Ranković: "od oslobođenja
1945. pa do 1951. smaknuto je 568.000 osoba".
'Politika' 1.02.1951.
[4][4] Pero Simić: Svetac i magle,
Beograd , 2005.
[5][5] Koča Popović i Peko Dapčević,
komandanti armija koje su prve počinile pokolje u
osvojenom Zagrebu.
[6][6] Hrv. domobran podnio Kaznenu
prijavu DORH-u dana 08. svibnja 1998. Zaključeno da se
procesuira, ali do otvaranja procesa nije došlo.
Prijavljeni R. Bulat, M. Belinić, L. Ahmetović i M.
Kufrin su 'narodni heroji.'
[7][7] Sjajno organizirani prosvjedi u
organizaciji građanskih udruga na čelu s 'Krugom za
trg'.
[8][8] I. Sanader: Nema toga što neću
učiniti za ulaz u EU
[9][9] Hrvoje Hitrec, Portal HKV
[10][10] ibid.
[11][11] Podjednako je indoktriniran i
mladi naraštaj Titovih vjernika od kojih se nije čula
osuda komunističkih zločina.
[12][12] Maja Runje: Izlaganje na 5.
Žrtvoslovnom kongresu
[13][13] dr. Slobodan Lang: Komu je
stalo do demonizacije Hrvatske? Hrvatski list, Zadar ,
26.03.2009.
[14][14] Nedjeljko Mihanović:
Tuđmanova baština
[15][15] Milovan Đilas: 'Hrvati su
morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela'. Nekoliko
godina kasnije opet Đilas: 'Pogriješili smo što smo ih
sve pobili, to su bili obični seljaci.'
[16][16] 'Hrvatski nacionalni interesi
i EU': UHIP, FHS i HKV, predstavljanje 30.siječnja
2007., Zagreb
[17][17] Stephan Courtois: Le Livre
noir de communisme, Paris, 1997.
|
