Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ZAŠTO SMO DRŽAVA SMRTI?

(s najvećim anonimnim grobljem u Europi)

Hrvatska politička klasa, zajedno sa glavnim medijima, uporno izbjegava sagledati uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji. Uz rame ih prati, premda u drukčijem jezičnom izdanju, veliki broj hrvatskih nacionalista, opsjednutih izrazima poput "četnici","velikosrpska agresija", "velika Srbija," i koji racionaliziraju svoje hrvatstvo stvarnim i navodnim apetitima Srbije. Takva teza, koliko god ona bila rasprostranjena, toliko je i bizarna, jer svima odgovara; i oporbi i vlasti. Ona predstavlja međusobnu sliku i preslik hrvatskih nacionalista i liberalnih pristaša eurobalkanskih saveza. I jedni i drugi vide, dakle, uzroke rata isključivo u velikosrpskoj agresiji. Jer ako teza stoji da je Milošević bio jedini začetnik rata, tada se može zaključiti da Hrvatska nije u stanju bivstvovati na zemljopisnoj karti bez naprasne Srbije i agresivnog Miloševića.

Pravi uzroci rata - komunizam i titoizam - uopće se ne spominju. Eh, jadan je narod koji gradi nacionalni identitet samo na reaktivan antisrpski način, a ne na proaktivan prohrvatski način!

Postati Hrvat, zahvaljujući srpskog agresiji, ujedno potvrđuje tezu koja je mila za lijevo-liberalne uši i za "međunarodnu zajednicu", tj. da se na području Jugoslavije zbio građanski rat. Bi li Hrvatske bilo da nije bilo Miloševića? Po tom morbidnom, ali realnom pitanju, da nije bilo pada Vukovara, Hrvatska ne bi ni postala. Po istoj uzročno-posljedičnoj logici, da nije bilo Karađorđevića, ne bi bilo niti NDH.

ABECEDA hrvatske smrti: Od Dakse do komunističke prakse

Koliki je broj Hrvata, prije 1990. godine stvarno vjerovao u moguću samostalnu Hrvatsku, ili bolje rečeno, koliko se visokih hrvatskih intelektualca u emigraciji i u komunističkoj Jugoslaviji, u JAZU, u Matici, itd., uistinu zauzimao za stvaranje države Hrvatske? Moglo bi ih se nabrojati na prste - jedne noge. Većina ih je spavala u mišjim rupama - a kasnije u krtičnjacima. Da je Milošević bio nešto lukaviji, mogao je prihvatiti Tuđmanov prvi prijedlog za konfederalizacijom Jugoslavije. Srbi bi i dalje zadržali prevlast u Hrvatskoj, a Hrvatska svoj privid državne neovisnosti. Ionako je tisućljetna praksa Hrvata da vječito jamraju. A ako ne jamraju, onda gunđaju. Jer ionako je većina Tuđmanove svite bila sastavljena od bivših titoističkih aparatčika, slučajnih Hrvata, kauzalnih "berufskroata", udbofila, srbofila, jugofila, ustašofila, eurofila (i paušalnih pedofila?) - ili svega zajedno, pomalo i po potrebi. Čistom povijesnom inercijom i iznenadnim geopolitičkim vakuumom,koji je postojao od 1991. do 1994., moda bijaše postati znamenitim Hrvatom.

Malo su krivi za nedavne zločine Milošević, Karadžić i Mladić. Oni su tek bili priučeni pioniri Tita i titoizma iz komunističke Jugoslavije. Oni su rabili iste metode koji su i njihovi partizanski učitelji rabili u gigantskom izdanju u kasnu jesen 1944. u Vukovaru i u Dubrovniku. Od Dakse do komunističke prakse. Nešto kasnije, 1945.g., toponimija komunističke smrti pojavljuje se u Kninu, Karlovcu, Kutjevu, Koprivnici, Kravarskom, i tako dalje i tako bliže abecednim redom.I kada su se komunisti konačno riješili svojih monstruma, "ustaških terorista", "klerofašista" , "neprijatelja naroda", "buržujskog taloga", niti 45 godina njihovog samoupravnog kreveljenja, niti polustoljetnog promiskuitetnog srpsko-hrvatskog bratstva i jedinstva, nije uspjelo riješiti nacionalno pitanje njihove voljene Jugoslaviji. Hrvatski i srpski komunisti shvatili su 1990. da se međusobno mrze.

Antifa

Veliki dio medijsko-političke klase želi danas lukavo pošto poto nabiti Hrvatskoj antifašistički identitet. Domovinski rat želi se prikazati kao nastavak na Jajce, Topusko i na zavnohovsku Hrvatsku. Ova postskojevska teza samo se nadovezuje na uvriježenu partizansko-antičetničku retoriku, čiji je cilj izbjegavanje opisa Domovinskog rata kao antikomunističke borbe protiv komunističke Jugoslavije. (Zašto se taji činjenica da su hrvatski, odnosno jugoslavenski komunisti nakon 1945.g. likvidirali puno više Hrvata neko četnici do 1945.g.?). Najlakše je sve hrvatske probleme prebaciti na poslovične Srbe - u čemu se hrvatska desnica i hrvatska ljevica, bilo na vlasti bilo u kvazi- oporbi slažu - na ogromno zadovoljstvo lijevo-liberalnog establishmenta. Dakle, ako je tvrdnja hrvatskih zavnohovaca, njihovih afežejki, neotitoista točna, tj. da je Domovinski rat nastavak baštine antifašizma, tada su agresija JNA na Hrvatsku i pad Vukovara 1991., potpuno opravdani. Nemojmo zaboraviti da se JNA borila u Hrvatskoj od 1991. do 1995. protiv "ustaških bandi". JNA je nosila u Vukovaru zvijezdu petokraku - hrvatski vojnici nisu. A konačno, 1991. godine komunistička Jugoslavija još je bila punopravno priznata tvorevina diljem svijeta.

Umjesto da danas u Haagu sjede bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije koji su etnički čistili Slavoniju od folksdojčera i koji su bacali tisuće Hrvate u fojbe diljem Kvarnera - a čija progenitura mudro danas šuti o njihovim serijskim zločinima - na optuženičkim klupama Haaga sjede stvoritelji nove Hrvatske. Sva hrvatska naricanja o padu suvereniteta Hrvatske nemaju nikakvu pravnu osnovu na Zapadu. U moru političke simbolike nije nimalo slučajno što se nitko od eurodiplomata nikada dosad nije pojavio na godišnjicama proslave Oluje, niti na komemoraciji pada Vukovara. Slučajno?

Slučajni ili 'o tom- potom' Hrvati

A gdje leži pravi razlog? Hrvatska politička klasa, od 1991. do 1995., ali i kasnije, niti je znala, niti je mogla, niti je htjela, ili sve zajedno od toga, izboriti najvažniju stvar u izgradnji međunarodnog statusu Hrvatske: UN rezoluciju kojom se jasno osuđuje agresija na Hrvatsku i prikazuje Hrvatsku kao žrtvu jugokomunističke agresije. Svi naredni događaji u izgradnji države potpuno su sporedni. Eh, da je postojala rezolucija o Hrvatskoj kao žrtvi agresije, danas ne bi bilo haških optuženika, a srpsko-hrvatski odnosi počivali bi na drukčijim osnovama. No kako je to uopće bilo moguće, imajući u vidu pedigre hrvatskih elita 1991. Isti ljudi koji su do jučer pravili karijere u zagovaranju jugoslavenstva i titoizma, ili radili kao jugoslavenski "dopisnici iz inozemstva" (udbaški denuncijanti, o.a.) i bivši jugodiplomati, odjednom su se suočili sa potrebom da brane u novim inozemnim sinekurama secesiju novonastale hrvatske države - države koja je im je godinu dana ranije bila simbol apsolutnog ustaškog zla. Bijaše najveća intelektualna razina novih diplomata kako spiskati novac hrvatske dijaspora u barovima Sedme avenije New Yorka ili u kockarnicama Las Vegasa, ili svojim ćosavim izgledom i račvanim jezikom poznatim nam cro-kreatura izgovarati na "broken Englishu" : Ajme from krrojša. Zis is maj big krojšan dik.! Tamo gdje je u sudbonosnim trenucima trebalo savršeno poznavati razlike između anglosaksonskog common law i rimskog prava, razlike između justum bellum i jus ad bellum, odnosno između građanskog rata i agresivnog rat i braniti bez balkanskog guturalnog akcenta interese hrvatskih vojnika, glavna zebnja nove-stare hrvatske klase bijaše kako poslati svoju djecu u stranu školu ili kupiti skupi perzijaner u Chez Milady u Parizu.

To opet samo govori kakva je elita zastupala hrvatske nacionalne interese u sudbonosnim godinama. Petnaest godina kasnije nije se mnogo izmijenilo. Dakako, u modi više nisu riječi "bratstvo i jedinstvo"; u modi je primatsko busanje u prsa s liberalnim sinonimom: "suživot". Niti je riješeno forenzično i sudsko-medicinsko pitanje srpskih hagiografija i žrtvoslovlja Jasenovca; niti je dan danas riješen serijski broj katastra cijele Hrvatske - zemlje koja predstavlja državu smrti sa najvećim anonimnim grobljem u Europi. I srpska i hrvatska politička klasa i dalje žive u oprečnim mitovima i različitim iluzijama. Beskrajni oprosti i komemoracije ne vode k međunacionalnom razumijevanju; one često potiču zavist i mržnju do te mjere da svaka strana nekrofilno gleda kako da uveća broj svojih mrtvih, a ne broj svojih živih. Hrvatska i srpska politička klasa nisu u stanju uči u bit problema. Zašto? Upravo stoga jer su i oni djeca titoizma i komunističkih polja smrti.

Piše: Tomislav Sunić

HRVATSKI LIST, 2. prosinca 2010.

Dr. T. Sunić (www.tomsunic.info) autor je nove knjige La Croatie; un pays par défaut ? (Paris: ed. Avatar, 2010).Ovaj članak djelomično je sažetak nekih tema Sunićeve knjige na njegovu izlaganju na okruglom stolu u Matici hrvatskoj, Zagreb, 24.11. 2010. ("Elite u postkomunističkoj tranziciji") i intervjua na OTV - "TV Bujica", istoga dana.

03.12.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU