Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NAGRAĐENI LITERARNI RADOVI STAROSNE SKUPINE 5. - 8. RAZRED     (20.04.2015.)

Uzmite si vremena i pročitajte radove naših maštovitih mladih natjecatelja. Sigurni smo da puno toga mnogi niti ne znaju, a na kraju ima tu i nekoliko zanimljivih kulinarskih recepata. Mi ih još nismo isprobali, ali sigurno ćemo to napraviti u dogledno vrijeme.

5. - 8. Razred - Poezija

1. mjesto

 

- Todorov Chiara, 6.r., OŠ Zvonimira Franka, Kutina (prof. Melita Lenička)

Moslavina nekad


Dok se budi sunce kroz Moslavačku goru,
Mlado trsje čeka zoru novu.
Dok rosa zelenoj travi umiva lice,
Čuje se tihi pjev malene ptice.

I sto se čari tog jutra dogodi,
Kao da čarolija moju Moslavinu pogodi,
Vrijedne ruke marljivo rade,
Vrijedno kopaju,vrijedno sade.

Čuje se i pjevac kako glasno kukuriče,
I domaćica kako na djecu viče.
Drveni čardak na brijegu miruje,
Možda ga ovo sunčano jutro smiruje...

Možda sanja stare dane,
Pune ljubavi, srećom okupane.
Pored peći još stoji škrinja puna lanena ruha,
U zraku se još osjeti miris topla, crna kruha...

Odjekuje cvilež starog kotača,
To se iz vinograda gazda na kolima vraća.
U vinogradu se osjeti miris slatkog vina,
To je moja Moslavina!


- Jagečić Nika, 6.r. OŠ Oroslavlje, Oroslavlje (Vesnica Kantoci)

LICITAR

 


V nedelju sam vidla pri poldanjoj meši
Kak Štefek me gledi i furt mi se smieši.
Štela sam dima pobeči prie seh,
Kad tam na vrata dočakal me peh.


Štefek vre čakal je za vrati,
Počel za čošek me zvati:
"Neke ti moram dati", na vuhe mi je šepnul,
Dok je to rekel, nije ni trepnul.


Licitar liepi z žepa je snimal,
Z šarami njegvami jake se štimal.
V srcu čeljenam svietil se špigelj,
A Štefek je licitar k licu mi zdigel.


Sriedi buš vidla sliku svoju,
Tu pucu hoću za dragu moju.
Licitarske srce tebe bum dal,
A srčeke tvoje sebe bum fkral.

 

2. mjesto

 

- Bezak Lovro, 5.r.,

OŠ Oroslavlje, Oroslavje (Vesnica Kantoci)

Dešč curi

Otec mi je v dučan rekel iti:
"Sinek, ali naj duge biti!"
Vane pak dešč feist curi,
a mene se jake žuri.

Pazim ja na mlaku vsaku,
jedva sem prešel jenu tam v jarku.
Zde me i alto pošprical!
Kak nem na njuga kričal?

Je ov dešč huncut pravi,
zake tulike blate napravi?
Preskakal sem mlake i čistam pozabil
po kej sem, praf za praf -
v dučan nakanil.

- Volarić Karin, 6.r.

OŠ Čavle, Čavle (prof. Dolores Maršanić)

Kruh


Na kraju stazice,
va mojmu selu,
bila j pekara.
Sako jutro bi celo selo dišalo.
Dišalo bi po teplon kruhu,
kisti bi jila do doma,
po putu.
Kruh je bil dobro pečen,
tepal, mehak, dišljiv,
žut kod sunce,
od zlate hrmente storen.
Topil se va ustih,
do večere slatko pojiden.
Pekare više ni,
samo j žeja va mislih ostala.

- Žeželić Franko, 6.r.

OŠ Čavle, Čavle (prof. Dolores Maršanić)

ČA

Ča, vele, da j beseda mića,
mojga kraja i ditinjega srca vela srića.

Navadila me ju j moja mama,
govori ju i moj tata,
za me vredi ko vrića suhoga zlata.

Zadovojan san kad ju čujen,
i šapjen ju kamo god van Gromnišćinu putujen.

Velin,
ni lipje besede od mojga ča.
Š njun moje telo i srce diše, kanta.
Dico draga, govorite ča,
Ne pozabite ga ,
Volite ga i čuvajte za vrimena sa.



3. mjesto

 

Černeka Borna, 6.r.,

OŠ Vežica, Rijeka (Ester Acinger)

Dragi Djede Božićnjaku!

Pišem Ti pismo ovo
jer u meni se dogodilo nešto novo.

Sjećaš li se, dragi Djede,
onoga Borne iz petoga be?
Onoga Borne koji je poželio
listu stvari,
a ništa od toga nije
da baš za nešto posebno mari.

 

Moj dragi Djede,
moje su želje sada blijede.
Ne želim da mi nosiš lopte,
mobitele, iPade i mopede...

Želim da se tata ponosi mnome,
želim da me mama milo gleda,
želim imati prijatelje prave
čije prijateljstvo je veliko do neba.

I dok druga djeca skupe igračke žele,
ja želim nešto ljepše, nešto veće:
osmijeh na licu i komadić sreće.


 

5. - 8. Razred - Proza

1. mjesto

 

- Broznić Paula, 7.r.,

OŠ Vežica, Rijeka (Mihovila Čeperić-Biljan)

Priča o morčiću, izvornom hrvatskom nakitu, simbolu Rijeke i riječkog karnevala

Nekoć nakit naših prabaka i baka, simbolizirao je pripadnost primorskom kraju, a danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, službeno od 1991. godine.

Kada se spominje "morčić", obično se misli na naušnice kao najčešći nakit antropomorfnog oblika - crna glava s bijelim turbanom, ali i na sam lik - poprsje crnog čovjeka s turbanom - ukomponiran i u druge vrste nakita (broševi, ukrasne igle, prstenje). Na stvaranje morčića velik je utjecaj imala Venecija koja je u 17. i 18. stoljeću bila opsjednuta Orijentom. To je potaknulo mnoge venecijanske zlatare da počnu izrađivati ukrasne igle u obliku crnca s turbanom, zlatnog poprsja, bogato ukrašenog dragim kamenjem, prozvanog "moretto". U isto vrijeme u Rijeci nastaje morčić, kao skromnija verzija "venecijanskog moretta", ali zbog specifičnog izgleda, majstorske izrade, te prihvatljive cijene, morčić postaje dio tradicionalnog ženskog pučkog nakita, ponajprije Riječanki.


Morčićii su se ljubomorno čuvali, prenosili s koljena na koljeno, a tako je i danas. U zlatarnicama možete kupiti morčiće, ali više nema starih majstora koji ih izrađuju. Na Brajdi u Rijeci je još jedan filigran koji uglavnom po narudžbi radi morčiće, kao nekad, a dao mu je i jeftiniju varijantu od srebra.


Nije neobično ni danas vidjeti muškarce, mlađe i starije, s naušnicom morčićem u desnom uhu. Nosili su ih tako naši muški pretci. Ribari kao zaštitu, a pomorci također, a ujedno je to bila vrijednost i zalog u slučaju nesreće naših pomoraca jer se nekad plovilo godinu, dvije ili tri. Nosili su ih i sinovi jedinci. Nekada društveni status i moć, pripadnost primorskom kraju, a danas osim nakita i prepoznatljivi simbol grada - suvenir. Osim u Rijeci i riječkom kraju, omiljen je nakit u prošlosti bio i u Vinodolu, Kvarnerskim otocima, kao i Gorskom kotaru, a trgovinskim vezama proširio se preko Senja u Liku, Bosnu kao i Dalmaciju. Danas je prepoznatljiv i u drugim hrvatskim krajevima, ali i izvan granica.

O nastanku ovog neobičnog nakita u našem kraju s likom crnca u bijelom turbanu postoje dvije legende.


Prva seže u 16. stoljeće i ovako objašnjava postanak morčića:
"Turci su na Grobničkom polju. U gradu strah, jer od Turčina ništa dobroga - samo pljačka i palež. Već dugo se čuju vijesti o njihovim upadima u našoj blizini, o krvavim borbama oko Senja, u Perušiću... Svi muški su na kuli. Srčano odoljevaju napadima, sve je manje snage, a pomoći niotkud. Žene i djeca zatvorili se u kuće i mole za spas. za Božju pomoć. `Kamenje neka s neba zatrpa zlo, živi da ostanemo`! Opsada traje... dani prolaze i onda Božjom rukom vođena strijela odapeta iz ruke plemenitog Zrinskog pogađa sljepoočnicu turskog paše. Vidjevši da im je vođa mrtav, Turci se razbježaše poljem. Uto i nebo usliši molitve Riječanki, te se otvori i zatrpa Turke kamenjem. Na polju su ostali samo razbacani bijeli turčinovi turbani. Kao uspomenu na tu pobjedu, riječki su muževi svojim ženama dali izraditi naušnice - morčiće."


Druga legenda s Pelješca kazuje:
"Jedna talijanska kontesa imala je crnu sluškinju koju je jako voljela. Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s njenim likom."
Kako god bilo, u drugoj polovici 19. stoljeća Rijeka sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za izradu takva nakita, pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće) dobivaju, kao izraz autuhtonosti, pridjev "riječki".


Danas se smatra, kao i kravata, izvornim proizvodom, a ima ga jedna zagrebačka zlatarska kuća. Kolika je vrijednost i posebnost ovoga nakita najbolje možete vidjeti na Trsatu, u Svetištu Majke Božje Trsatske. Osim Kapele zavjetnih darova svoje darove zavjete - morčiće u znak zahvalnosti ili uslišane molitve ili potrebe darivali su mnogi vjernici i danas se nalaze , brižno čuvani, u Samostanskoj riznici s ostalim dragocjenostima.


Kolike bi priče i sudbine oni mogli ispričati? Svaki komad nakita morčića jest jedna priča za sebe, priča jedne obitelji ili porodice, priča o identitetu i pripadnosti jednom kraju i narodu. I moj morčić, nasljeđen prsten, imao je mnogo ruku prije moje koje su ga nosile, a i poslije mene neke druge ruke nastavit će priču o morčiću...

 

- Živković Magdalena, 6.r.,

OŠ Tina Ujevića, Zagreb (prof. Nevenka Tropina)

Je li Bosna ostala na nebu?

Jedna od najčudesnijih riječi je riječ zavičaj. Može se usporediti s bajkom, snijegom, i kristalima. Ona u ljudima može probuditi i lelujajući nemir. Pogotovo u onima koji su otišli, ili su odvedeni, daleko, daleko od njega. Za neke je zavičaj samo slika. Možda brdovit kraj po kojem gaze nezaštićena dječja stopala. Ušima koje su zbunjene nad riječju, moramo poručiti: Zavičaj nije samo krajolik, samo tlo. Zavičaj je u svakom trenutku skriven u našim očima i u našim pričama.


Kad su mi bile četiri godine, prelazila sam granični prijelaz kod Orašja. Vraćala sam se iz Bosne u Hrvatsku. Nakon što je carinik mojoj mami i meni pregledao putovnice, upitala sam mamu: Je li Bosna ostala na nebu? Ako je tata na nebu, zašto ne bi bila i Bosna? Možda sam na to mislila. Mama je tu rečenicu ponovila bezbroj puta. Sigurno joj se jako svidjela. Iz očeve kuće tada smo ponijele mnoge njegove stvari. Postavile smo ih na važna mjesta u našem zagrebačkom stanu. Tri sam odabrala za svoju sobu: očev radio, bakin pokrivač i bakinu narodnu nošnju.

U mojoj radnoj sobi, na polici s knjigama, živi tatin radio. Kupio ga je, pričala mi je mama, moj djed. Učinio je to nekoliko dana prije nego što mu se rodio sin jedinac. Moj otac. Radio mi svaku večer priča svoju priču. Kazuje mi kako su zimi moj tata, njegovi roditelji i brojni rođaci sjedili uz njega i slušali vijesti i glazbu. I radovali se. Žene su plele i heklale, muškarci komentirali politiku, a djeca se gušila u palačinkama i suhim šljivama. Radio umije i oponašati glasove mojih predaka koje nisam uspjela upoznati. Opisuje miris zavičaja u kojem nisam odrasla, ali znam da je i moj. Kada si poželimo laku noć, legnem u krevet i pokrijem se bakinim pokrivačem. Tkala ga je njezina majka. Moja prabaka Marta. Šaren je, topao i nježan. Osjećam ruke svih starih žena koje su milovale kosu moga oca. I na čelo mu polagale križ naslikan na dlanovima.


A ujutro, čim otvorim ormar, ugledam bakinu narodnu nošnju. Ona je složena na prvoj polici. Svečana reklja od crvene lionske svile, izvezena pregača, nacigana suknja i podsuknja. Baka Manda je sigurno bila prelijepa u toj odjeći. U njoj je odlazila na rane nedjeljne mise u obližnju Tolisu. Dok tražim svoje trapke, bakina mi reklja šapuće: Odijevanje nije stvar mode. Ono otkriva što smo, odakle smo i kakvi smo ljudi.

Zavičaj u kojem odrastam, obogaćen je zavičajem kojeg sam donijela u predmetima iz očeva rodnog kraja. Ja sam dijete njihovih očiju. One se i osam godina poslije pitaju: Je li Bosna ostala na nebu? I nečujno savjetuju: Svoj zavičaj i svoje pretke čuvaj u priči i sjećanjima.

 

 

2. mjesto

 

- Šetka Nikolina, 8.r.,

OŠ Ivan Goran Kovačićm, Cista Velika (prof. Martina Vlašić)

BADNJICA U CISTI VELIKOJ

U Cisti Velikoj, prostranom selu Dalmatinske zagore, još uvijek žive prastari običaji što su ih nekoć davno na tom prostoru posijali naši pradjedovi. Cista je selo koje polako izumire, a krijes je oduvijek bio simbol života. Zato se na Badnju večer, u cijeloj Cisti Velikoj, pale vatre. Cilj je toga paljenja da se u svaki kutak Ciste, u kojem se nekoć orila domaća ganga i plesalo kolo, posije dašak života i probudi uspomena na one stare, slavne dane kada je ljudska noga gazila svakim djelićem toga prostora.


Sada je od tih dana ostao samo stari običaj koji se uspio provući kroz prošlost i zadržati se u narodu sve do danas. I živi stari običaj, zaživi svake godine nakon što se začuje zvono svetoga Jakova. Posebna je ta zvonjava za Cišćane pa zato ostave sve poslove i svi do jednoga, od staraca pa sve do djece, izađu na ulice i gledaju kako mlade ciske ruke bakljama pale vatrene kugle kako bi očuvali taj drevni, ciski običaj.

Smatra se da je običaj paljenja kugli u Cisti Velikoj započeo prije stotinjak godina. Pripreme za taj važan događaj obavljaju se cijeli dan. Muškarci iz sela miješaju pepeo i lož ulje te tako prave kugle koje se postave uz glavnu cestu i na okolna brda. Kada zazvoni Zdravomarija, u predvečerje , bakljama se istovremeno zapale kugle u svim zaseocima.  Tada sav ciski svijet, dok promatra ljepotu i žar plamena, isto misli, isto diše isto moli. Sve ciske junačke duše i hrabra srca kucaju ujednačeno. Čini im se da iz toga plamena progovaraju duše njihovih predaka i da ih podsjećaju koliko je njima, za života, taj plamen značio. Duše predaka šapuću im da svjetlo plamena mora otjerati prijetnju od izumiranja koja se nadvila nad njihov zavičaj.


Nažalost, kada božićni dani prođu, u Cisti ostanu samo turobne, stare, kamene kuće koje odišu sjetom na stare dane, na njihovu bol i sreću. I kada opet prođu vjekovi, Cistom će još uvijek oriti zvono svetoga Jakova i pozivati Cišćane da i dalje njeguju stari običaj i da njime izriču zahvalnost svome zavičaju kao što su to činili i njihovi preci.



- Picig Lucija, 7.3.,

OŠ Ljudevita Modeca, Križevci (Danijela Zagorec)

ĐURĐEVO POD LIPOM


Gornjim gradom plovi miris proljeća. Travanj je. Dvadeset treći u mjesecu. Slavimo svetog Jurja, ovdje ljudi kažu: "Došel je došel, Juraj zeleni."

Pozornica smještena ispod stare lipe spremno čeka izvođače koji kreću u tradicionalnu svečanu povorku od Vatrogasnog doma do Gornjeg grada. Već kod gornjogradske lipe, starog stabla i svjedoka mnogih kulturnih događanja, može se čuti zvuk Gradskog puhačkog orkestra. To je znak da je povorka krenula. Križevačke mažoretkinje ponosno stupaju predvodeći povorku. Za njima korača Križevačka djevojačka straža koja je danas jedina ženska povijesna postrojba na svijetu, a bez njihova sudjelovanja nezamisliva je bilo koja kulturna, zabavna ili turistička manifestacija u Križevcima. Gornjim gradom, uz prigodne zvukove puhačkih glazbala, svečanu povorku prate i članovi Kulturno umjetničkog društva Križevci te izviđači.

Građani i posjetitelji uzbuđeno čekaju ispred pozornice, a glave znatiželjnih stanovnika Gornjeg grada proviruju kroz prozore. Kada svi sudionici stanu u četiri okomite kolone ispred pozornice, program može početi. Obično prve nastupaju Križevačke mažoretkinje pokazujući izvrsno rukovanje štapom i dojmljivo uvježbane plesne pokrete. Nakon pljeska koji odzvanja susjedstvom, na pozornicu stupa križevački gradonačelnik te pozdravlja brojnu publiku.

Za to vrijeme članovi KUD-a Križevci spremaju se na pozornicu. Njihov program uključuje sviranje tamburaša i ples folkloraša uz neizostavne prigorske note. Žene su odjevene u tradicionalnu prigorsku nošnju koja se sastoji od oplečka, lajbeca, sponjače, rubače, fortuna, pokrivala za glavu, obuće i manjih dodataka. Opleček je gornji dio ženske narodne nošnje koji je gotovo uvijek bijele boje. Lajbec je također dio gornjeg dijela nošnje, većinom crvene ili crne boje s mnogo našivenih detalja. Sponjača je podsuknja čiji je donji rub izrađen štikanjem. To je tehnika izrade bijelog bušenog veza na platnu. Podsuknja se oblači ispod bijele rubače tako da je rub vidljiv, a podsjeća na čipku. Fortun je šaren, ukrašavaju su ga brojni sašiveni detalji. To je zapravo pregača koja prekriva nošnju. Pokrivala za glavu su šareni rupci dok obuću čine crne visoke čizme s povišenom petom.

Prigorci na sebi ponosno nose mušku tradicionalnu nošnju koja je nešto jednostavnija od ženske narodne nošnje. Sašivena je od grubog bijelog platna, a ljetne gaće (hlače) su dosta široke. Njihov lajbec sašiven je od grubog crnog platna i nema ušivenih detalja. Na nogama nose visoke, crne, kožne čizme, a na glavi crni škrljak (šešir). Lijepo je vidjeti da se Prigorci ponose svojom prošlošću i tradicijom pa koriste svaku priliku za okupljanje i ples u narodnim nošnjama. Tako su se i nekada, kada još nije bilo ovako velike manifestacije povodom Đurđeva, stanovnici Gornjeg grada okupljali pod starom lipom pa onda plesali i pjevali na zvuk tambure do kasnih večernjih sati. Uskoro će se opet zazelenjeti stabla u našem Gornjem gradu, a stara lipa opet će spremno dočekati goste. I ponosno zapjevati: "Došel je došel, Juraj zeleni."

 

- Laslo Petra, 8.r.,

OŠ Draganići, Draganići (Matilda Marković)

Godina velikih obljetnica

Bolje da umre selo, nego običaji!


Povijesna razglednica draganićkog plemenitaša

Ako slučajnog prolaznika put navede prema Draganiću, neće ni slutiti kako je zakoračio na tlo s bogatim povijesnim naslijeđem. Brojni izvori potvrđuju bogatu povijest samog naselja. Na pola puta od Zagreba prema Karlovcu, na staroj državnoj cesti, ispružilo se selo plemenita roda, selo u kojem nikada nije bilo kmetstva, selo u koje danas ne možete zakoračiti, a da vas pri tom ne uvuče u svoje mreže iz kojih je kasnije teško pobjeći. Tko jednom tu dođe, uvijek se vraća.


Lepeza narodnog ruha i stoljetnih običaja

Smješteno u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, nedaleko od Karlovca, svega 30-ak km udaljeno od Zagreba, Draganić, plemićko bratstvo, nastanjeno je od srednjeg vijeka u nekadašnjoj istoimenoj plemićkoj općini. Zanimljivo je to da stanovništvo Draganića nikad nisu činili kmetovi, već vlasnici svoje zemlje, tzv. plemići. Povijesna građa o prošlosti Draganića je velika i bogata. U očuvanim dokumentima, mnogim tekstovima, časopisima i stručnim člancima autori pišu o Draganiću kao povijesno bogatoj općini kojom su se ponosili svi načelnici zajedno sa sadašnjim, gospodinom Stjepanom Bencetićem. Mnogi običaji prožimaju ovo mjesto i daju mu posebnu čar koja ne ostavlja ravnodušnim ni jednog zalutalog ni namjernog gosta. Od tribljačije, običaja čehanja perja, slaganja vuzmenke do nošenja puranca na blagoslov.


Tribljačija

Tribljačija je nekadašnji običaj draganićkog kraja na kojem su se okupljali stari i mladi u dugim zimskim noćima te su čehali perje, odvajali kruti dio pera od mekog. Bio je to posao namijenjen isključivo ženama i djevojkama, ali i s važnom ulogom muškaraca i mladića kao zabavljača koji su tom prilikom prezentirali i osmišljavali cijeli niz šala, doskočica, poskočica, dosjetki, poslovica, zagonetki, pjesama i drugih elemenata pučke usmene tradicijske kulture. Pod prozorom bi mladići čekali i promatrali djevojke kako bi ih na zajedničkom druženju poslije tribljačije mogli zamoliti za ples te zajedno zaplesati kolo ili tradicionalni draganićki drmeš.


Draganićki puranac - nematerijalno kulturno dobro

Puranac je snop raznog bilja koji se vezao vrbom i nosio na blagoslov na Cvjetnicu, koji je simbolizirao zaštitu i plodnost, a samim izgledom podsjeća na rašireni puranov rep. Umijeće izrade puranca na području Draganića vezano je uz pučke običaje posljednje korizmene nedjelje Cvjetnice, draganićki nazvana cvitna ili cvetna nedjelja. Puranac su u crkvu nosili isljučivo muškarci na ramenu, a po dolasku s blagoslova dio puranca stavljao se u peć da bi se kuća zaštitila od vatre i obranila od groma. Ostatak šiba raznosio se po cijelom imanju kako bi se ono uz Božju pomoć zaštitilo. Običaj izrade puranca i danas se njeguje i pokušava održati u KUD-u Sv. Juraj u suradnji s učenicima OŠ Draganići. Da se običaj ne bi zaboravio dobio je svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske koje je izdalo i potvrdilo Ministarstvo kulture 2010.godine.


Nobiles de Draganich

Davne 1394. godine prvi put zabilježeno je samo ime mjesta u povijesnim dokumentima. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. dodijelio je povelju kojom su stanovnici Draganića bili vlasnici svoje zemlje odnosno nikada nisu bili kmetovi. Zbog plemića i veleposjednika i mjesto dobilo je takav naziv Nobiles de Draganich što u prijevodu znači slobodna plemićka općina. Zapravo plemićka općina Draganići uživala je svoja prava i slobode na temelju povelje kojom se i danas svaki Draganićak diči i plemenitost svog kraja ponosno ističe.


Obilježavanje 750-te obljetnice plemenite općine

Ove godine naša općina proslavila je 750 godina od izdanja gore spomenute povelje. Ova razglednica ne bi bila potpuna da se ne spomene značaj kulturne baštine ove slobodne plemićke općine. Sačinjavaju je očuvani sakralni objekti i nekada vrlo bogata tradicijska arhitektura, etnološko bogatstvo, starinske kuće u kojima njihovi vlasnici čuvaju i ponosno ističu svu ljepotu naslijeđa, još i dan danas sačuvane lijepe i bogate muške i ženske narodne nošnje, narodno ruho, narodni običaji, ples i tradicionalne pjesme ovog kraja koje neprekidno oživljuju i uprizoruju naši folkloraši. Prepuna dvorana na tradicionalnom godišnjem koncertu KUD-a Sv. Juraj koji se održava upravo uz sam blagdan Svetog Jurja, na kojem je tražena karta više, samo je jedan od pokazatelja neizmjernog interesa za očuvanje ovog bogatog naslijeđa. S naglaskom upravo na tim povijesnim činjenicama svečano je obilježen 750. rođendan našeg mjesta.


Obrazovanje - jedan od važnijih čimbenika u razvoju općine

Davnih godina naši preci polazili su osnovnu školu koja se vjerovali ili ne odvijala u Draganiću. Prva školska zgrada u Draganiću izgrađena je 1787. godine te uskoro obilježavamo i tu veliku obljetnicu. Škola je mijenjala svoje adrese zbog različitih razloga i uzroka, no jedan od većih bio je požar godine 1903. koji se naglo proširio i uništio školsku zgradu. Zbog velikog broja djece i polaznika škole nastava se održavala na nekoliko lokacija istovremeno. Povijesni dokumenti govore nam o Osnovnoj školi u Mrzljakima i u samom Draganiću. Stanovnici nekadašnje plemenite općine bili su odnosu na okolno stanovništvo napredniji čemu je pridonijela kako gospodarska stabilnost tako i višestoljetna tradicija školstva. Školska zgrada u kojoj se i danas odvija nastava izgrađena je i počela s radom 1955. godine. Ponosni smo što će naša škola napuniti 60. rođendan, a sigurna sam da ćemo joj uspjeti pripremiti savršenu proslavu.


Sveti Juraj proslavio 680. rođendan

Uz brojne već spomenute rođendane ne možemo zaobići još jedan, jako poseban. To je rođendan naše župe, našeg ponosa i dike. Župna crkva sv. Jurja spominje se u popisu arhiđakona Ivana davne 1334. godine. Od najstarije strukture crkve danas je očuvan vrlo vrijedan zvonik kasnorenesansnih karakteristika s uklesanim detaljima. Uz crkvu sv. Antuna, sv. Barbare tu je i kapela sv. Trojstva u Goljaku s vrlo zanimljivim oltarom iz 1692. godine te još pet malih kapelica čiji sveci čuvaju stanovnike pojedinih mjesta.


Još jedna obljetnica u nizu

Kulturno umjetničko društvo Sv. Juraj nositelj je kulturnog rada u općini Draganić. Društvo od zaborava čuva izvorne običaje, ples i pjesmu draganićkih sela. Društvo je poznato u cijeloj Lijepoj Našoj po bogatoj kulturi i prekrasnom ruhu. Osvajanjem brojnih uglednih nagrada zauzelo je zavidno mjesto na ljestvici hrvatskih kulturno umjetničkih društava te si tako omogućilo brojna gostovanja i nastupe kako u domovini tako i izvan nje. Danas kulturno društvo čini 156 aktivnih članova koji svojim trudom pokušavaju održavati običaje našeg mjesta. Redovito nastupa na svim prigodnim manifestacijama u Draganiću i okolici, te na svim smotrama od županijske, državne do međunarodne razine. Društvo ima niz značajnih nastupa u programima HRT-a i na lokalnim radio postajama. Ostvarilo je i niz gostovanja van granica naše domovine. Tu su brojna gostovanja u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Sloveniji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Turskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Rad društva organiziran je kroz folklornu, pjevačku, tamburašku, dječju folklornu, dramsku i izdavačku sekciju. Društvo istinski brine i čuva od zaborava običaje draganićkog seljaka i veliko bogatstvo narodnog ruha, a moram istaknuti da sam i ja ponosni član te velike i brojne obitelji.


Ovom povijesnom razglednicom i ja, kao ponosna članica velike obitelji, pokušavam zaštititi od zaborava neke vrijednosti koje su meni usadili moji roditelji, ljubav prema Draganiću i draganićkoj tradiciji, želju i volju da nastavim tamo gdje su oni stali. Stoga, pozivam svakog slučajnog prolaznika kao svog dragog gosta neka dođe i upozna djedovinu draganićkog plemenitaša.

 

- Šamal Ema Agata, 8.r.,

OŠ Stubičke Toplice, Strmec Stubički (Daria Mrkus)

Pričala mi prabaka.

Davno, jako davno, još dok je moja prabaka bila djevojčica, svijet je bio drukčiji. - Je, denes je ljudem jake liepe živeti. Friški kruh im se pred vrata dopelja. Dok sem ja bila mala, bile je jake teške; kruh se pekel doma f krušne peči. Moja mamica me znala hjutre h pet vur zbuditi ke sam joj pomogla šenicu f žermlju zamljeti. Te su zapraf bili dva kameni teri su se vrtelji, a med njimi se mljiela šenica i tak sme napravili melju. Tek unda sme mogle zamiesiti i speči kruh.


Koliko posla! Ja ne poznajem nekoga tko bi ustao u pet da kupi kruh u pekari, a kamoli da bi obavio sav taj posao. Moja prabaka danas ima 83 godine. Život joj je bio jako težak. Jedva napravi par koraka, jer onako pognutih i izmorenih leđa i ne može daleko. Pamćenje je i ne služi najbolje, ali se nekako ipak uspijeva prisjetiti i najmanjih detalja iz davne prošlosti. Tako mi je jednom pričala:
- Bil je sedmi mesec i tatek i mama su se spriemali za žetvu. Tatek je oštril srpe i kosu, a mama je dielala čučeka na paprikaš. Babica je spekla koruznu zlievku, a dedek je bil jake betežen, pa je same siediel na malem stolčeku pred hižu. Mi deca sme morali biti poljek če bi trebale kej pomoči. Došli su susedi i rodbina pomoči požeti šenicu, jer gda su bili takvi vekši puosli, unda su ljudi jeni drugem pomagali. Ženske su napred pobirale žite z srpi, a muži za njimi z kosami kosili slamu. Jeni su vezali snope šenice, a mi deca sme ih nosili na kuola. Unda sme žite mlatili, a gda sem bila male vekša, došel je dreš, pa sme išli z kuoli na dreš. Te je bila veljika mašina tera je odvajala šenicu od slame. Mi deca sme se tak radi valjali po slame, ali su nas stari špotali, jer sme se razmetali širem.

Ponekad pomislim kako je djeci tada možda bilo i ljepše nego nama danas. Istina, živjeli su u neimaštini, bili su zaista teški uvjeti. Tako mi je prabaka ispričala kako je išla u školu: - Nie bile knjig i bilježnic. Imeli sme pločicu, spužvu i kredu. Gda je bila matematika sme na pločicu pisali brojke, a unda sme vučili hrvacki, pa sme morali broje zbrisati i pisati slove.


Zamislite samo, skoro pa nema zadaće, jer kako ćete na jednu pločicu pisati zadaću iz četiri, pet predmeta. Barem nisu morali za sobom vući te preteške, školske torbe. Mnogo puta tako kaže moja prabaka. - Denes su dieca preveč opterečeni. Gda sem ja išla f škuolu, niesme tuljike toga vučili, a sejedne sam nafčila čitati i računati. I unda je bile doktorof, sudcof, župnikof i spametnih ljudie. Ja bi bila rada još išla f škuolu, jer sem bila dober đak, ali je tatek odlučil da je bolše da ostanem doma i pomažem pri puoslu.
I tako pripovijeda ona dalje, i dalje, a ja sam često znala utonuti u svoje misli uspoređujući svoj život s njezinim. Djeca tada nisu marila hoće li poderati nove traperice kupljene u nekom mrak dućanu, nisu bila opterećena smišljanjem plana kako nagovoriti roditelje da im kupe novi iPhone. Njima je bilo veselje valjati se po slami, a danas hrpu slame ne možete ni naći. Ja se bar ne sjećam da sam je ikad vidjela. To je očito postao pravi raritet.


Sjećam se jednom, bilo je to prije koju godinu, na blagdan Velike Gospe. Bilo je jako vruće, pa je prabaka ležala u svom krevetu i, naravno, pričala.
- Zmislim se proščenja na Gospu, gda sem ja bila mala. Pripreme su počele par dana prie. Babica i mama su na potoku prale svietečnu nošnju. Unda su štirkale rubače i fertuhe, babica je mahala s pieglu ke se žeravka ražarila, a mama je pripravljala štirku. Pekla se orehova gibanica, babica je f krušne peči spekla bučnicu. Mama je f rolu pekla mladu čuču, a tatek je išel na dilja po šunku i kobase. Mama i babica su to se spakierale f košare i hjutre sme išli z kuoli na Mariju Bistricu. Te je bile takve veselje. Mi deca sme se največ veselili kak bume pili medicu. Te je bil med rastopljeni h vode. Posikud su dišale friške oprane rubače, pečene čuče i štandi z medenjaki. Dečki su pucam kupuvali licitarska srca, a deca su skakala okoli ringišpilja i prosili stare naj im platiju da se bar jenput okreneju. Tatek mi je obavezne saki put kupil klaruš od medenjakof i svetu sličicu teru sme dali pri meše blagosloviti.

I danas rado posjetim prabaku kad uzmognem. Ona me uvijek rado vidi i svaki put ima nešto za mene. Divim se njenoj volji za životom nakon toliko godina. Preživjela je dva rata, zemljane podove, bosa je gazila po snijegu i još se drži. Često zna reći - E, da su mi tvoja lieta i moja pamet! Gde bi mi bil kraj?!


Kad sam imala šest godina, dobila sam za Božić novu barbiku, prelijepe duge kose, s tri odjevne kombinacije u kompletu i dva para cipela. Bila sam oduševljena i pohitala sam je odmah pokazati prabaki. Ona je uzela lutku u svoje izborane ruke i divila se njezinoj ljepoti. Ispričala mi je kakve su bile njezine lutke koje je radila sa svojom bakom. Uzele su starih krpica koje su izgužvale u lopticu i napravile glavu. Uz pomoć igle i konca učvrstile su tkaninu i na isti način su napravile tijelo. Tada dječaci nisu jurili kroz selo na novim biciklima, već su bili sretni ako su u štaglju pronašli stari drveni kotač od kola, te su uz pomoć štapa kotrljali kotač dvorištem i pobijedio bi onaj čiji se kotač najduže kotrljao. Djevojčice su za to vrijeme u hladu pod starom trešnjom pekle kolače od blata koje su ukrašavale svježe ubranim poljskim cvijećem.


Za vrućih ljetnih poslijepodneva pridružili su im se i stariji koji su zabavljali manju djecu tako da bi u zemlju zaboli štap oko kojeg je dijete, obično djevojčice, veselo trčkaralo dok bi im djedovi i bake pjevali Plešem kolo, plešem kolo, kolo naokolo. U tom kolu, u tom kolu, mala (ime djeteta) igra, mala (ime djeteta) igra.

Danas prabaka slavi 84. rođendan. Mnogo je to svjećica za ugasiti. Ustat ću prije svih kako bih joj ubrala stručak proljetnog cvijeća i, uz mnogo čiste ljubavi, poželjela joj sretan, najsretniji rođendan.

 

 

3. mjesto

 

- Franki Nina, 5.r.,

OŠ Vežica, Rijeka (Mihovila Čeperić-Biljan)

ZVONČARI

Jedna od prepoznatljivosti riječkog kraja jesu zvončari. Zvončara ima i u drugim hrvatskim krajevima, kao i u Europi( Bugarskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, ...). Svakako su najpoznatiji Halubajski zvončari, koji su zbog svoje brojnosti, strogih pravila te pokazivanja snage i izdržljivosti te duge tradicije, 2009. uvršteni na UNESCOVU listu svjetske nematerijalne baštine.


Kada se uvečer na dan Sv.Antona 17. siječnja oglasi Antonjski rog, počinju pokladne igre i svečanosti koje traju do Pepelnice spaljivanjem pusta i tradicionalnom večerom zvončara i njihovih žena. To jednostavno morate vidjeti i doživjeti! Svojom zvonjavom tjeraju zimu zazivajući proljeće, čuvaju stoku od uroka i zazivaju plodnost te obilaze sela kastavskog kraja posebnim ophodom prema starim tradicijama. Nekada je ovaj kraj obilovao pašnjacima i ovcama, a prema starim pričama pastiri su idući za ovcama u šume podno Platka vješali oko struka zvona odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Vjerovali su da zvona donose sreću.


U nošnji i opremi zvončari su sačuvali zastrašujuće maske s rogovima nalik na životinjske glave i velika zvona na leđima. Na nogama imaju teške crne kožne cipele. Odjeveni su u mornarske plavo - bijele majice i bijele hlače. Ogrnuti su ovčjim krznom, a oko vrata im je crveni rubac. Oko pojasa privezani užetom nose zvono teško oko 9 ili 10 kilograma, a na glavi su životinjske ogromne maske. Na čelu ide vođa, komandant koji je odjeven u odoru sličnu časničkoj. Njihovom zvonjavom i grupiranjem završava Međunarodni riječki karneval koji su prije tridesetak godina zvončari i obnovili.


Danas Halubajski zvončari imaju oko 270 odraslih članova zvončara, a "zvončarići", podmladak, koji će jednog dana naslijediti svoje djedove i očeve, više od stotinu.
Na ovom području djeluju još neke skupine zvončara( Bregi, Brgud, Mune, Zvoneće, Zamet, ...), a razlikuju se po nekim pojedinostima u izgledu, npr. na glavi im je klobuk s raznobojnim papirnatim cvijećem i zelenilom.

Osim njih poznati su i Grobnički dondolaši. Oni su, pak, odjeveni u crvene karirane košulje, ogrnuti životinjskim krznom, imaju crne hlače i visoke crne cipele. Njihove ogromne maske od životinjskih lubanja( bika) istodobno vas i plaše i izazivaju divljenje. Idu u paru po dvojca, jer i u životu morate uz sebe imati prijatelja na kojeg se možete osloniti, poskakujući specifičnim korakom pa njihova manja zvonca oko pasa specifično zvone. Na početku ide zastava koju nosi jedan od najstarijih članova te meštar s pomoćnicima.
Legenda kaže da su 1242. upravo seljaci ovim zastrašujućim maskama otjerali Tatare s Grobničkog polja i porazili Mongole i tako im onemogućili daljnje prodiranje u Europu( Bitka na Grobničkom polju).

Možete zamisliti kakva zvonjava nastaje svake godine na Korzu u završnici Međunarodnog riječkog karnevala kada se svojom zaglušujućom i pomalo zastrašujućom zvonjavom udruže zvončari s riječkog područja. Svaki kraj ima nešto svoje, posebno što nastoji održati i prenijeti na mlađe generacije, kao što se Rijeka prepoznaje po morčiću ili ponosi izumom torpeda, a svakako u vrijeme karnevala su to ZVONČARI: " ...i naši pranonići vavik su zvonili i otac i nono su Dondolaši bili...", čuvajući tako stoljetne tradicije svoga kraja, ali i naroda.

 

- Ćosić Klara, 8.r.,

OŠ Josipa Kozarca, Lipovljani (Ana Doležal)

Kulturna baütina mog kkraja

Moje mjesto nalazi se u zapadnoj Slavoniji. Neki za nas kažu da smo Slavonci, neki da smo Moslavci, a neki Posavci, a ja kažem da smo graničari. Živim u Lipovljanimma, malom mjestu kojeg štiti sveti Josip, mjestu s puno lipa,, ali i nacionalnih manjina. Svi su oni u moj kraj donijeli nešto svoje i ugradili dio sebe. Najviše su se ujedinili u gradnji posavskih drvenih kuća. Želim naglasiti da je hrast u ovom kkraju Lijepe naše sadio i njegovao Josip Kozarac po kojem moja škola već pedesetak godina nosi ime. Upravo on pomogao je da hrast postane div šume, upravo je Kozarac nastojao da se u posavskim selima izgrade drvene kućice na kat. Donji dio bio je predviđen za svinje, a gornji za stanovanje ljudi. S prednje strane bila su po dva prozora plave boje,, a kućća se dužinom protezala u dubinu dovrišta. Gledajući s ceste, kućće su kao vojnici poredane. Ispod krova strše vijenci roga paprika ili žuti klipovi kukuruza. Gdjegdje pod strehom caruje vjenčić čeđnjaka.

Danas su kuće nakrivljene od zuba vremena,, ali još plijene pažnju prolaznika koji iz znatiželje posežu u ove krajeve da bi kupili koju posavsku kuću i pretvorili je u vikendicu. Na gotovo svakoj kući roda je savila gnijezdo, a u dvorištu ponosno uzdiže glavu hladnokrvni posavski konj.

U malom selu Plesmo jedan Zagrepčanin, zaljubljenik prirode, podigao je niz drvenih kućica - vikend naselje EKO ETNO SELO. Tu možete provesti nezaboravan vikend jašući na teškom posavskom konju Teninom stazom, uživati u tradicionalnim jelima i diviti se stogodišnjim hrastovima. Tu možete spavati uz klepet roda, uz petrolejku, iskrenje vatre, jesti kruh iz krušne peći, biti opijen šaranom s rašlji i uživati uz cilikk tamburice.

Akol prošetate selom, pogled vam se zaustavlja na drvenom raspelu. Njega svako malo ljudi zaštite od propadanja. Idući dalje cestom, mostići vas privlače svojom tradicionalnom drvenom ogradom, baš kao i žene u bijelo-crvenoj narodnoj nošnji.

Ja ne živim u drvenoj kući, ali imam ukrasnu malu kućicu s trijemom u svojoj sobi. Takve kućice izrađuje još samo jedan stariji mještanin Stare Subocke. Kroz njen prozor gleda me Kozarac i sanjari o vremenima kad je drvo služilo kao osnovni građevni materijal

 

- Čapek Ana, 8.r.,

OŠ Ljudevita Modeca, Križevci (Danijela Zagorec)

RACICE NA PAŠU

Racice (patkice) na pašu bila je najdraža igra moga djetinjstva. Sjećam se kako sam ju neprestano igrala s bratićima kod moje prabake u malom selu Brežani. To pitomo selo nalazi se u Općini Sveti Petar Orehovec nedaleko Križevaca. Tamo sam provodila najveselije trenutke svog djetinjstva. Selo nije veliko, sastoji se od svega jedanaest kuća. Okruženo je malom šumom u kojoj smo igrali skrivača i urezivali svoja imena po stablima. U samom srcu sela nalazi se stari mlin koji još i danas radi. Blizu mlina teče mali potok u kojem smo za vrućih ljetnih dana brčkali noge. Često smo lovili punoglavce i žabe koje bismo poslije vratili u potok. Na tom su se potoku dogodile razne dogodovštine. Znali smo skakati po kamenju pa smočiti cipele, poskliznuti se i pasti ili smo jednostavno proučavali biljke i kukce u blizini.

No moje najdraže mjesto za igru je bilo prabakino dvorište. Iako okruženo s dvije štale i skučeno, tamo smo redovito trčali i lovili kokoši. Na dvorište se nastavljala velika livada na kojoj je raslo stablo kruške. Svake jeseni redovito bismo brali plodove, a prabaka bi od njih slagala odličan pekmez. Naša se prabaka zvala Leontina, a mi smo ju zvali Lenkica. Bila je niska rasta, imala je sijedu kosu i velike, smeđe, tople oči. Uvijek je hodala uz pomoć štapa kojim bi nas plašila kada bismo bili zločesti. Živjela je sama u povećoj kući sa šest prostorija. Uvijek je bila draga i brižna prema nama. Sjećam se njenih finih kolačića koje bismo jele kad bismo se igrale čajanke. Skuhala bi nam čaj od šipka, a onda smo ga pile u porculanskim šalicama koje je moj pradjed donio iz Češke. Često bismo se pravile da čitamo češke knjige jer ih je pradjed stalno čitao. Prabaka mi je pričala kako je obožavao češku literaturu, a volio je pjevati i češke pjesme jer je došao iz te zemlje.

Moja nas je prabaka naučila igru Racice na pašu. Ponekad se i ona igrala s nama, ali bi se brzo umorila zbog starih kostiju, kako je govorila. Za tu je igru potrebno troje ili više djece, a mi bismo uvijek išli i po djecu iz susjedstva. Igra se tako da se najprije odluči tko će biti mama racica, tko vuk, a tko male racice. Ja bih obično bila mama racica te bih stajala ispod velika hrasta i čekala da moje racice dotrče do mene prije nego ih ulovi vuk. To je igra uvijek bila uzbudljiva i napeta jer su se racice jako trudile da ih vuk ne ulovi, a vuk je davao sve od sebe da ulovi koju racicu.

Ponekad se nismo igrali, nego smo slušali prabakine priče, a kada bismo joj dosadili, otišli bismo nas na livadu iza kuće koja nam je pružala nebrojene mogućnosti za igru. Livada je rijetko bila košena pa smo se često igrali rata u toj visokoj travi. Obične grane bi nam poslužile kao puške, znali smo se podijeliti na timove. Kućama bismo se često vraćali zaprljani od glave do pete. Zimi bismo dolazili zabundani u zimska odijela u kojima bismo se igrali u snijegu i sanjkali. A navečer kada bi se spustila noć, vrijeme smo provodili u kući slušajući radio. Sjedili bismo oko stola, razgovarali, sve je bilo mirno, a mi smo osjećali zadovoljstvo i sigurnost. Kada je bilo vrijeme spavanja, uvukli bismo se u veliki krevet i čitali priče. Vrlo rado smo i crtali te bismo svakog mjeseca imali izložbe.

To je bilo uistinu vrijeme igre. Nitko od nas nije imao mobitel. Sada više ne dolazim tamo često. Prabaka je umrla prije sedam godina, a ja sam odrasla. Više se ne igram kao prije. Moji dani su ispunjeni školski obavezama i učenjem. Nedostaju mi ti dani. U igri sam se osjećala slobodno. Mogla sam učiniti sve što sam poželjela, a sada mi je to ograničeno. Ponekad i odem u to malo selo. Pojedem koju krušku, sjednem ispod velikog hrasta, uzmem knjigu i učim češki. Sjetim se prabake i naših zajedničkih trenutaka. Ti trenutci moje su djetinjstvo ispunili srećom i veseljem.

 

- Mihaljević Ana, 6.r.,

OŠ Vežica, Rijeka (Ester Acinger)

MALO SVJETLO NA EKRANU

Uletjela sam u kuću i bijesno bacila školsku torbu na pod. U tom trenutku nisam željela nikoga u svojoj blizini. Odjurila sam na kat i zatvorila se u svoju sobu. Osjećala sam se bespomoćno dok su suze nezaustavljivo navirale. kao da se cijeli svijet urotio protiv mene.Toga sam se dana posvadila sa svojom prijateljicom i to me jako boljelo. Shvatila sam da mi je netko, u koga sam imala povjerenja, okrenuo leđa. Kakav grozan osjećaj!


Odjednom me, iz tog tjeskobnog raspoloženja, prenulo svjetlo na mom računalu. Na ekranu se pojavila poruka moje starije sestre Ive: "Onaj tko te ogovara i ne čuva tvoje tajne, nije zaslužio zvati se tvojim prijateljem. Nitko nije vrijedan tvojih suza. Ne zaboravi, imaš tri prijateljice-sestrice koje te obožavaju i onda kad nisi u pravu. " To malo svjetlo na ekranu i ta vatrena poruka moje seke kao da je razbila mrak i hladnoću u mojoj sobi i u mom srcu. Kako je samo znala što mi se događa?! Kako me samo dobro poznaje!


Još uvijek nisam imala volje spustiti se na ručak, ali u mojoj obitelji zajednički se ručak ne propušta, ma što se dogodilo. Sjela sam za stol i pogledala svoje ukućane. Tata se smijao i, kao uvijek, zbijao šale, mama je, kao i uvijek, posluživala najbolje jelo koje sam ikada jela, Iva mi je namignula shvativši o čemu razmišljam, Josipa je svoj ručak dijelila na tanjuru pojesti i ne pojesti, a najmlađa Marina brzo je praznila svoj tanjur da dobije još jednu porciju.
I to smo bili mi, cijela obitelj na okupu. Odjednom sam se osjećala najvoljenijom osobom na svijetu.

 

- Bermanec Lana, 7.r.,

OŠ Kopriivnički Ivanec (dipl. uč. Renata Glavica)

NA BAKINOM TAVANU


Popela sam se po ljestvama i našla u mračnoj prostoriji. Povukla sam špagicu koja je visjela sa stropa i upalilo se svjetlo. U prostoriji se nalazio stari, drveni ormar i hrpa prašnjavih kutija. Bila sam na bakinom tavanu.


Otvorila sam ormar i u njemu pronašla staru nošnju. Bila je izlizana, vidjelo se da je moja baka bila vrijedna žena. Na dnu bijelog šosa još uvijek su se vidjeli ukorijenjeni tragovi zemlje, ali crveni prsluk za posebne prilike sjajio se kao nov. Zatvorila sam ormar i pošla do kutija. Otvorila sam kutiju na vrhu hrpe i u njoj vidjela stari album. Crno-bijele fotografije krasile su njegovu unutrašnjost. Na jednoj od slika vidjela sam baku i djeda zajedno. Baka je imala prekrasnu kožu lica koju je svako jutro njegovala čajem od kamilice. Sjala je od ponosa na svoju novu nošnju i vrijednoga muža. Djed je izgledao kao pravi muškarac. Po snažnim rukama punim starih ožiljaka i novih rana vidjelo se da radi teške poslove. Pogledala sam ostatak slika i album vratila u kutiju. Kutiju sam stavila na pod i oko mene se digao oblak prašine.


U kutiji ispod nalazila se škrinjica. U škrinjici je bilo nekoliko hrđavih igala i jedno klupko crvenog konca. Igle i konac bili su skriveni kao najveće blago. Sjećam se kako me baka pokušavala učiti ivanečki vez. Nikad nisam uspjela, ali svejedno mi je dala svoju najbolju iglu. U škrinjici je bilo i nekoliko pažljivo posloženih platna. Sva su bila izvezena drugačijim uzorkom.


Nakon što sam sve vratila na svoje mjesto, prvo što sam mislila je zašto više tako ne živimo? Zašto našu nošnju i ivanečki vez viđam tako rijetko? No, ipak sam sretna što se naša kultura čuva. Ivanečki vez se može učiti i u školi, a imamo i folklorno društvo u kojem se mogu vidjeti naše prekrasne nošnje. Možda i živimo suvremeno, ali nismo zaboravili našu prošlost i zauvijek ćemo je čuvati i cijeniti.

 

- Maršanić Arian, 6.r.,

OŠ Čavle, Rijeka, (prof, Dolores Maršanić)

Kako storit zvonac


Moj tata dela zvonci za mići dondolaši. Najprvo mora nabavit pleh debel milimetar i pol ili dva, ovisno o letimi i veličini dondolaša, aš ima mićih dondolaši pa se do onih ki imaju šesnaest let.


Tata odmiri dondolaša, a onda počinje delat zvonac. Najprvo odriže pleh na dve iste ploče pa ih gre savijat. Polovice se moraju dobro stuć da bi zvono imelo čin boji zvuk. Kad ih natuče i svije kako rabi, onda ih zavari, jednu za drugu polovicu. Kad to fini, od debele žice napravi ručku za špag i kjepet na koga stavi železnu ili mesinganu boću da zvonac ima lipši zvuk. Kad se zavari na svoje mesto, onda zvonac poluštra da lipo svitli. Na kraju oko ručke oplete špag i miće zvono j parićano za zvonit.

 

 

4. mjesto

 

- Rom Barbara, 8.r.,

OŠ Budaševo-Topolovac-Gušće, Topolovac Sisak (Paula Vukčević Lazar)

 

SPLET MOLITAVA POSAVSKOGA KRAJA - GORNJA POSAVINA

Prva:

Hvala Bogu prođe danak i dolazi slatki sanak,
ali prije nek' ću prizvati,
da mi budeš u pomoći, nastajuće ove noći,
da me svaka bijeda mine i sunce mi opet sine.

Druga:

Anđelak moj, čuvarek moj,
koji si me čuval sav danak,
svu noćcu budi ti meni u pomoćcu.
S križem stanem,križ me čuva,
od večeri do sveta,a Bogek i Marija do vijeka.Amen.

Treća:

Život kratak, a smrt stalna,

ja joj ne znam dan ni čas.
Ako vrijeme gubim sada,
može propast i moj spas.
Imam samo jednu dušu,
nju mi dade vječni Bog,
propade li ona ludo,
što će biti od zla tog.
Bog me vidi, Bog će sudit.
Il u pako il u raj.
Il u paklu strašan oganj
il u raju divan sjaj.

 

 

Sve se jednom svršit mora,
samo vječnost ostaje.
Vječna slava spašenima,
vječna muka za sve zle.
Spasitelju moj raspeti,
duši mojoj sada daj pokajanje,oproštenje,
poslije smrti vječni raj.

Četvrta:

Evo moj predobri i preslatki Isuse,
pred licem tvojim bacam se na koljena
i s najvećim žarom molim te i zaklinjem:
daj mi u srce utisni živa čustva vjere,ufanja i ljubavi.
To molim promatrajući u sebi,
gledajući u očima tvojih pet rana
i ono što je prorok David rekao o tebi dobri Isuse,
probodoše ruke moje,probodoše noge moje
i zbrojiše mi sve kosti.

Peta:

Idem spat, Boga zvat i Mariju milovat.
Marija je naša mati ka će stati i pomoći.
Stani, stani, dragi sinko,
pomognem ti križca nesti,
pokamenke, pozdravlenke gdje je klekla Magdalena,
Božje ruke ispirala,Božje duše napajala.
To vam budi Božje duše što ste Bogu zaslužile.
Amen. Pet Bogu vramen.


 

- Mužina Ana, 7.r.,

OŠ Visoko, Visoko (Tibor Martan)

Kruh u narodnim običajima visočkog kraja

Kruh je svakodnevna ljudska hrana. On je simbol blagostanja i simbol Božje prisutnosti među ljudima. Nekad se na selu najčešće mijesio zmesni kruh od iješanog brašna (kukuruzno se brašno miješalo s raženim). Pšenični kruh se pekao samo za blagdane. Kruh se mijesio u drvenom koritu najmanje pola sata, a zatim se tijesto pustilo dizati. Kvasac za kruh pripremao se od sasušenog tijesta. Nakon što se tijesto diglo, domaćica ga je premijestila u hljebove koje se oblikovalo okruglo drvenom zdjelom u lijep zaokružen oblik. Nakon što su još malo odstajali, hljebovi su se stavljali na lopar (drvena lopata) i gurali u krušnu peć, Kruh se pekao 2-3 sata. Uz kruh redovito su se pripremale i beskvasne pogače od pšeničnog brašna.

Na površinu se kruha urezao znak križa za sreću i blagostanje obitelji.. Ponekad je površina kruha ukrašavana ubodima noža, vilice, ključa ili je ukkras oblikovan od manje količine tijesta u obliku srca, ptice, lista, grane ili cvijeta.

Sve važnije prigode u životu čovjeka pratili su odgovarajući običaji, ali i kruh. Rođenje i krštenje djeteta proslavljlo se u krugu najbližih srodnika i kumova. Tom prilikom krsna kuma je donosila u košari na glavii dar u hrani. Glavni dio dara bio je okrugli kruh ili kolač koji se nazivao pogača.

Prije ulaska u mladenčevu kuću, mladenku je na pragu kuće svekrve darivala kruhom, a svekar vinom. Prihvaćene darove mladenka je unosila u kuću te ih stavljala na stol uz riječi: "Evo kruha, vina i Božjeg mira!"

Ujutro na blagdan Sv. Lucije peklo se kukuruznu pogaču s vrhnjem - cicmaru. Pogača bi se podijelila ukućanima i svim domaćim žvotinjama. Toga dana žee nisu smjele presti, tkati i izrađivati odjeću. Tijekom božićnih blagdana na stolu je uz vrč vina i blagoslovljenu svijeću stajao i kruh koji se nakon blagdana Nevine dječice podijelio obitleji i domaćim životinjama. Rano ujutro na Božić darivalo se kruhom ili jabukom vodu u zdencu.

Brašno žitarica koristilo se i za izradu slatkih tijesta. Najpoznatiji kolač gibanica pripreman je od kvasnog slatkog tijesta s nadjevom od oraha, maka ili sira,, a pekao se u keramičkoj okrugloj zdjeli. Osim gibanica peklo se zlievke, cicmare, perice i prkuse, sitne kolače nalik keksima. Moja prabaka Terezinka uvijek je govorila da u prave visočke prkuse spadaju slijedeće slastice:: listanci, fanjki, kiflini na vodi i kuhanci. Prabaka mi je za njih ustupilla i recepte koje je ona baštinila od svoje mame.

LISTANCI: 37 dkg brašna, 4 žumanjka, malo soli, nekoliko žlica mlijeka. Za nadjev: 19 dkg brašna, 56 dkg putra. Tijesto se zamijesi i razvalja te se na njega nanese dio nadjeva. Tijesto se zatim preklopi i ponovno se na njega nanosi nadjev. Postupak se ponavlja najmanje ččetiri puta. Tijesto se potom reže na kvadratiće i peče dok ne porumeni, a zatim se uvalja u kristal šećer.

FANJKI; 3 žumanjka, 5-6 žlica vrhnja, 1 žlica šećera, 1 žlica ruma, soli na vrh noža, 20 dkg pomiješanog oštrog i glatkog brašna. Izradi se tijesto koje se razvalja na tanko i reže na rezance ili kvadratiće nožem na kotačić. Tijesto šeći na vrućem ulju.

KIFLIN NA VODI; 1 kg brašna, 30 dkg masti, malo soli, vrhnja prema potrebi, 1 kvasac (za bolji okus može se umiješati malo oraha). Izradi se tijesto koje se ostavlja dizati u hladnoj vodi jedan sat (tijesto se umoči oko 2 cm u vodu). Dignuto tijesto se razvalja, reže i oblikuje u kifle. Kifli se peku tako da ostanu bijeli, a zatim ih se uvalja u kristal sećer.

KUHANCI: 1 kg. brašna, 40 dkg masti, 1 šalica vrhnja, 1 kvasac. kvasac se s malo mlijeka i šećera razmuti i ostavi da se digne. Zatim se izradi tijesto i razvalja na debljinu od 0,5 cm. Tijesto se reže modlicama (oblik zvijezde s rupom u sredini). Zvijezde se zatim peku, ali tako da ostanu bijele. Pečene se nanižu na konac i prpkuhaju u vreloj vodi, a zatim uvaljaju u kristal sećer.

Slastice su na stolu! Dobar tek svima!

 

- Koroman Ana, 6.r.,

OŠ August Cesarec, Ivankovo (Jasenka Tisucki)

Kuhinja moje bake


Puno je razloga u životu zbog kojih volim svoju baku i na čemu joj mogu biti zahvalna. Ona je sestri i meni posvetila puno pažnje i ljubavi. Jedna od njenih ljubavi je i ona prema kuhanju. Imam svojih top pet jela koje rado kuha baš za mene. To su knedle, granatir, tačci, krofne i palačinke. Moja baka je prava umjetnica u kuhinji.
Milina ju je gledati dok priprema knedle.. Mijesi tijesto od jaja, krumpira i brašna. Ja ga razvaljam, a baka izreže kvadrate. U svaki stavimo polovicu šljive i oblikujemo fine kuglice, knedle. One se moraju kuhati u kipućoj vodi i začiniti prezlama. Odlične su i ako niste, morate ih probati.


Drugo moje omiljeno jelo je granatir. To se jelo sastoji od tijesta i krumpira. Baka zamijesi fino tijesto od brašna i jaja pa ga izreže na rezance. Njih skuha u slanoj vodi, a u drugoj posudi kuha krumpir koji ja ogulim. Na kraju to procijedimo, sjedinimo i začinimo mljevenom paprikom. U granatiru svi uživamo.


U zimsko doba u mom selu mirišu svinjokolje. To je radost i za nas djecu jer je vrijeme krofni. Što volim gledati kada baka mijesi krofne. Za ovu poslasticu treba biti pravi majstor. Ja priredim brašno, jaja, kavasac, mlijeko, sol i malo rakije. Pod bakinim rukama nastaje mekano tijesto koje treba dugo mijesiti i ostaviti da naraste kad se pojave mjehurići. Okrugle loptice prže se u dubokoj masnoći i za tren su gotove. Baka kaže da su prave ako imaju pojas ili svijetli obrub na sredini.Sestra i ja na svaku stavljamo pekmez i posipamo ih sitnim šećerom.


Brašno i jaja trebaju nam i ako želimo jesti tačke. Baka i ja oblikujemo jastučiće od tijesta punjene pekmezom od šljiva. Svaki pritisnemo vilicom da pekmez ne iscuri. Kad su skuhani posipaju se šećerom i cimetom, a tko voli dodaje i vrhnje. To je nešto što ne mogu prestati jesti.


Za kraj sam ostavila palačinke. Fino tijesto napravi se od brašna, jaja, mlijeka, malo soli i zamiješa se da ne bude ni rijetko ni pregusto. Palačinke se peku u tavici, a baka me naučila kako ih okrenuti. Mogu se puniti raznim nadjevima i slatkim i slanim. Još nisam upoznala nekog tko ne voli palačinke.


Moja baka je najsretnija kad vidi da nisam zaboravila ono što me podučila i kada pojedemo sve što s ljubavlju priredi za nas. Njezinim kulinarskim receptima nemoguće je odoljeti. Posebno ju veseli što starinska jela ne padaju u zaborav. Jako volim svoju baku i nadam se da će još dugo biti zdrava da mi pomogne da jednom postanem majstorica u kuhinji kao i ona. Do tada ću rado uživati u svemu što izlazi iz kuhinje moje bake.

 

- Ivić Laura, 8.r.,

Hrvatska nastava u Švicarskoj, Neuhausen (Božica Matak)

OBITELJSKI STOL

U našoj kući najviše kuha moja mama, a ja više pečem kolače.

Mama često kuha jednu juhu s povrćem. Zna odlično kuhati, ali ja znam pripremiti špagete bolje nego ona. Kuha kad ima slobodan dan ili navečer kada dođe s posla.
Vrlo rado pripremam kolače, a najbolje znam raditi "muffins" s čokoladom i palačinke. Kad ja pripremam svoje specijalitete, svi se u mojoj obitelji vesele i dođu jesti čim sam gotova. Da mama i ja nismo nekoliko dana kod kuće, moja sestra, brat i tata bi bili gladni, jer ne znaju kuhati ili im se ne da.

Naša je kuhinja posebno puna pred neki blagdan. Tako je prije Uskrsa puna pisanica, kolača, šunke, čokoladnih zečeva i još puno toga. Kod bojanja jaja mama stavlja na jaje travu, zamota u čarapu i stavi ih u vruću vodu. Tako na jajetu ostane oblik trave. Od kolača priprema čupavce, breskvice, čokoladnu tortu, šape i kolač u obliku kokoši.
Ja na Uskrs rano ustajem i stavljam na stol jaja, luk, rajčicu, kruh, kiflice, sol, šunku, sir i kolače. Kada svi ostali u obitelji ustanu, svi zajedno jedemo i tucamo se jajima.
Nakon doručka mama nam kaže da izađemo van, a ona sakrije čokoladnog zeca. Poslijepodne idemo na misu. Nakon mise mama pripremi veliku platu na kojoj su pljeskavice, ćevapi, pomfri i ajvar. Na stolu je vaza s tulipanima, uskrsni stolnjak i svijeće. Uz sve što je na pladnju, jedemo i lepinje.


Za Božić je opet kuhinja prepuna. Cijela kuća miriše po kolačima. Tu su opet breskvice, šape, čupavci, ali i baklava i čokoladna srca. Nakon božićne mise dolazimo kući, otvaramo poklone, jedemo francusku salatu i opet mesnu platu. Za desert su kolači, fritule, neka krema ili čak čips. Uz to gledamo film "Sam u kući".

 

- Rašin Dora, 8.r.,

Hrvatska škola Boston, Arlington, USA

Slavimo Božić! Badnjak je. Na stolu su pečene ribe, ukusna školjke, fina salata od hobotnice i rižoto od liganja. Za stolom su mama, tata, ja i sestra. Na bor (jelku) smo stavili kuglice, pahuljice i licitarska srca. Nakon večere gledamo film "It's a Wonderful Life". Svi jedva čekamo da nam sutra dođe Djed mraz s poklonima, stric, strina i rođakinje. (Piše Marko Rašin 9 godina). Nastavlja pisati njegova sestra Dora:

A za Božićni ručak uz domaću pečenu patku s mlincima usvojili smo ovaj američki recept od bundeve i kestena, koji tradicionalno jedemo za američki Dan zahvalnosti i Božić, Nadao se da će se i vama svidjeti.

PEČENA BUNDEVA S KRUSIM MRVICAMA I KESTENOM

0,5 kg bundeve,, 1 očišćen i na kockice narezan žuti luk, 200 g krušnih mrvica, 70 g kestena skuhanih i narezanih na kockice, 15 g kadulje nasjeckane, 180 g maslaca (podijeljno na 3 dijela), 30 g smeđeg šećera, 15 g cimeta, sol i papar.

Skuhajte bundevu dok se ne omekkša. Zgnječite zajedno sa sećerom, cimetom i 60 g maslaca. Dodajte sol i papar po želji. Zagrijte pečnicu na 180 stupnjeva. Rastopite 60 g maslaca na srednje visokoj temperaturi u velikoj tavi. Dodajte luk i pirjajte 15-18 minuta dok ne postane zlatno-smeđe boje. Posolite i popraprite. Umiješajte luk u smjesu bundeve. U posebnoj zdjeli pomiješajte krušne mrvice, kesten, kadulju, rastopljeni zadnji dio maslaca (60 g) i malo soli i papra. Stavite smjesu u lim ili vatrostalnu zdelu. Gore pospite smjesom krušnih mrvica i kestena. Pecite dok ne postane zlatno-žuto, oko 15-20 minuta.

Dobar tek! Želi Dora, 14 godina.

 

- Puhin Nikola, 8.r.
I. OŠ Vrbovec, Vrbovec (Jozefina Barić, prof.)


Tradicija moga kraja

Ovdje, u mom kraju, gdje se još uvijek ponosno uzdiže stara kula naših slavnih hrvatskih junaka Zrinskih, gdje žeteoci pod sunčanim nebom žanju žito, gdje se ori svježina listopadnih šuma i gdje guste sive magle kriju zrele bobe i već promukle glasove berača - ovdje je tradicija svima važna. Stare bake i djedovi sjetno sjede uz mala prozorska okna i prisjećaju se onih davnih dana, pa ih srce zaboli i ljuto ih nešto u ustima zapeče ako vide da njihovi sinovi, kćeri i unuci ne drže do starih običaja i potiskuju ih u zaborav. A kako i ne bi nakon 70 - 80 godina marljivog rada na rosnoj travi, u vrelu žitu, na blatnoj, njima dragoj zemljici, kako ne bi gorko zaplakali kad vide da sve to njihovo s novim generacijama odlazi u vjetar?

Starih se običaja trebamo pridržavati i s ponosom prisjećati jer nema budućnosti onaj tko ne zna svoju prošlost, a prošlost su svi oni topli trenutci što ih štuju naši stari. Na uskršnje jutro, grijeh je i sramota ne ustati u cik zore, kad sunce otjera maglu. Kako visokim krijesom, toplinom vatre ne dočekati, ne pozdraviti uskrsnuće našeg dragog Isusa, do kojeg je svim bakama i djedovima toliko stalo? Lijepo je gledati ozarena lica, osvijetljena plamenovima što ih baca topla sjena vuzmice, izljubiti sve svoje drage bližnje i reći im: "Sretan Uskrs!", pa se zasladiti slatkim kolačima i promatrati zečeve i srne što bježe poljima pod crvenilom novog jutra.


Na Božić su pak kućama dolazili čestitari, orilo se sve od veselih božićnih pjesama, djeca su se smješkala na tvrdoj slamici osjećajući se poput malog Isusa. Koja jabučica ili bombončić u šarenu papiru izmamili bi im osmijeh na lice. Ispod bora stajala bi visoka zelena pšenica ukrašena našom trobojnicom, a bakice bi na stol ponosno iznosile pečenu šunku omotanu domaćim kruhom.


"Danas", kaže baka, "toga više skoro pa i nema." Baka još uvijek skuha šunku i obveže zelenu pšenicu, ali nema više toga žara i sjaja u očima zbog jedne zrele jabuke. Baka kaže: "Ne mijenjaju se vremena, već ljudi!" Istina je, pa tko bi se danas iskreno razveselio jednoj jabuci? Tužno je to kako se oni običaji koji bi nam trebali biti ponos i dika potiskuju u zaborav, zanemaruju, kao da ih nikad nije ni bilo. A baka će opet obvezati pšenicu i staviti ju pod bor, sa sjetom i tugom prisjećajući se onih davnih, mnogo veselijih i ljepših Božića!

 

 

Natrag na sveukupne rezultate natječaja

(106)

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU