Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NAGRAĐENI LITERARNI RADOVI STAROSNE SKUPINE 5. - 8. RAZRED     (06.05.2016..)

Evo i vrlo zanimljivih radova starije skupine školaraca.

 

5. - 8. Razred

1. mjesto

 


 

Ana Mihaljević, 7.r., OŠ Vežica, Rijeka
Voditeljica: Ester Acinger


Volim te, mama


Zazvonilo je zvono i u učionicu je ušla profesorica hrvatskoga jezika. Velikim je slovima na ploči napisala temu Kad narastem, bit ću... Ni trunke nisam razmišljala, odmah sam znala što želim biti. Prije mene svoj je rad čitao Ante. "Kad narastem, želim biti astronaut jer mogu ići na Mjesec, ostaviti svoje tragove na Veneri i upoznati bića s Marsa..."

Napokon je došao red na mene. Počela sam čitati:

Kad narastem...        29. siječnja 2016.

Ja želim u svemu biti kao moja mama. Želim biti zauvijek lijepa i mlada kao ona. Želim biti oslonac kakav ona meni pruža. Želim biti majka kojoj se njeno dijete ne boji ispričati o svađi s prijateljicom, otkriti osjećaje prema prvim simpatijama, izjadati se, ali i podijeliti radosne trenutke...
Želim biti glas u glavi svoga djeteta kao što njen glas razuma savjetuje mene. Želim da moje dijete osjeti moju ljubav u svakom cvjetiću koji ubere, u svakoj travki koju preskoči, u svakom valu koji ga zapljusne...

Zvono se ponovno oglasilo, kraj je sata i kraj nastave za danas. Istrčala sam iz škole i uputila se prema cvjećarnici kao i svakoga tjedna. Tu me već čekao buket najsvježijih tulipana. S veseljem sam zgrabila svoje cvijeće, platila i izjurila viknuvši pri tom teti cvjećarici: "Vidimo se idućeg tjedna!"

Trčala sam da što prije mami odnesem cvijeće i ispričam joj što se dogodilo u školi. Odškrinula sam teška vrata gradskoga groblja i uputila se prema najljepšem grobu, položila na nj buketić tulipana i šapnula: "Volim te, mama".

***
6. srpnja 2002.

Draga kćeri,


još nekoliko dana i ti ćeš po prvi puta udahnuti zrak koji udišem, ugledati svjetlo koje sada gledam i otkrivati život koji je pred tobom. Iako tvoj početak, vjerojatno, znači moj kraj, želim da znaš da mene nikada neće nestati, da ću biti u svakom tvom osmijehu, u svakoj tvojoj suzi, u svakom tvom poljupcu i zagrljaju. Iako fizički neću biti uz tebe, osjetit ćeš moju ljubav i brigu.
Hodaj kroz život s vjerom i veseljem, nađi svoje mjesto pod Suncem. Bez obzira što budeš radila, slijedi svoj san i ne daj da te pokolebaju trenutne teškoće. Mene je tako savjetovala tvoja baka, a nju tvoja prabaka. Budi hrabra i zapamti - uvijek ćeš me pronaći u svome srcu.

Voli te mama.

 


Paola Broznić, 8.r., OŠ Vežica, Rijeka
Mentorica: Mihovila Čeperić-Biljan

HRVATSKA KUĆA - MATERINA PRIČA

Ulazim kroz drvena vrata okićena svečanim zelenilom nade i života. Prvi sam puta u Hrvatskoj kući Materina priča. Vrlo sam uzbuđena, vjerojatno jer sam prvonagrađena. Gledam oko sebe, okružena sam ženama: majkama, bakama, djevojkama, djevovčicama i čujem govore iz svih hrvatskih krajeva.


Okupljeni smo oko ognjišta Zavičajne ostavštine, u kojem je napisano i oslikano nasljeđe što uščuvaše žene svakog kutka Hrvatske, dok su, kao što mogu vidjeti u ovom prostoru, tkale laneno platno, vezle rubeninu, uspavljivale djecu, kuhale na ognjištu, mijesile kruh, usitnjavale u mužarima začine, molile se ispred svetačkih slika, odijevale obitelj, pripremale kćeri za udaju, pjevale uspavanke djeci zibajući kolijevku, ...


Domovi su to svakoga od nas. Prepoznajem neke uporabne predmete, koje sam vidjela i u svojoj široj obitelji. Osmjeh na lice izmamila mi je Singerica jer vidim svoju baku kako šije, a Licitarsko srce vraća me u četvrti razred na izlet u srce Hrvatskog zagorja, ...


Upoznajemo se i s osobom koja nas je ugostila pod krovom Hrvatske kuće, a zaslužna je i što je Materina priča u središtu Zagreba otvorila svoja vrata prije nekoliko godina posjetiteljima. Gospođa Mina Petra Petričec, naša vodeća etnodizajnerica, već više od dva desetljeća u Hrvatskoj i svijetu radi na promociji hrvatskog etno dizajna. Svoju ljubav prema motivima iz hrvatske baštine materijalizirala je osmišljavajući moderne odjevne predmete, promovirajući tako hrvatske krajeve i bogato kulturno nasljeđe našeg podneblja izvezeno na haljinama, ušiveno u poslovnim torbama, torbicama, šeširima,...

Program započinje u Dalmatinskoj konobi gdje uz bunar života od bijelog benkovačkog kamena dvije djevojčice u Ivaničkoj nošnji kazuju pjesmu na govoru svoga kraja. To je naša Hrvatska!


A oko ognjišta konobe okupljeni smo zahvaljujući voditeljici ovog natječaja i projekta HKZ Zurich gđi. Dunji Gaupp. Fotografija, koju upravo ponovno gledam, trajna je uspomena na svečanost trenutka primanja priznanja meni i mojoj mentorici prof. Mihovili u zagrljaju gđe Dunje. U mislima vidim ovu fotografiju u obiteljskom albumu koja će jednog dana biti dijelom obiteljskog nasljeđa kao i zlatni bakini morčići o kojima sam pisala.

Što li će samo pomisliti gledajući? Listajući album, vidjet će hrvatsku baštinu utkanu u rubeninu slavonskih vezova, izrezbarene krevete i ormare u kojima miriše i kuca srce naših mama, baka, prabaka, .. svih onih žena koje su vrijedno uščuvale obiteljske vrijednosti kraja u kojem su rođene, a gledajući nas sve zajedno pod ovim krovom moći će se uvjeriti i u istinitost stare hrvatske poslovice "Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna."

I mi smo danas ovdje okupljeni svojim literarnim i likovnim radovima doprinjeli da Hrvatska kuća oživi te odiše bojama, oblicima i riječima različitih krajeva Hrvatske povezujući baštinu u priče i pjesme postojanja koje smo započele u majčinom zagrljaju i u našim obiteljima, a oblikovali ih krajevi Lijepe naše iz kojih potječemo.
Na nama je da iskustva upijenih oko zajedničkog stola nastavimo prenositi, stoga po završetku svečanosti pohranjujem pojedinosti ovog prostora u sjećanje.

Još jednom razgledavam uporabne predmete iz svih hrvatskih krajeva, upijam mirise iz dvjesto godina starog zagrebačkog ormara, divim se čipkastim ukrasima na jastucima, stolnjacima, vezovima narodnih nošnji pa se fotografiramo u svim prostorima prošlosti hrvatskih kuća Zagorja, Slavonije, Moslavine, Dalmacije, ..., ne bismo li i tako trajno sačuvali trenutak sadašnjosti koje su u prošlosti istkale vrijedne ruke žena našeg naroda, a za njihovu neprolaznu ljepotu zaslužne su neke druge žene, koje sam danas upoznala.


U meni i svima koji su danas bili ugošćeni pod ovim krovom u glavnom gradu Hrvatske nastavlja kucati, kao što piše u velikom izloženom licitaru, TOPLO SRCE HRVATSKOGA PUKA koje me ispunilo ponosom i zahvalnošću te posvjestilo važnost i ulogu žene u kućanstvu, a potom i nadahnulo i obvezalo da nastavim vrednovati, prenositi i pokazivati kulturu življenja koja je zalog opstanka jednog naroda i poveznica svih koji obitavaju na ovim prostorima ili su u svoje domove diljem svijeta ugradili tradiciju hrvatskih krajeva iz kojih su došli.

Hrvatska kuća u ovaj svibanjski dan bila je istovremeno i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, tj. bila je prošlost u sadašnjosti za budućnost. I ja sam, kao nagrađena učenica njen dio, i jednog dana nastavit ću pričati... materinu priču...

 


Manuela Bednjanec, 7.r., . I. OŠ Vrbovec, Vrbovec
Učiteljica: Dinka Mudri

Hrvatska žena - jučer, danas, sutra

U prošlosti nijedna žena
nije bila lijena.
Žene su pod suncem žarkim radile kao težaki,
ten im je bio jarki.

Danas su neke žene lijene,
boje se čak i svoje sjene.
Ne znaju ni kuhati ni prati,
a kamoli vrt kopati.

Neke žene u budućnosti samo bi ljenčarile,
ni sa čim se one ne bi bavile.
Takva žena neće biti žena,
već ženina sjena.

 

2. mjesto

 


Ivor Meštrović, 7.r., OŠ Vežica, Rijeka
Voditeljica: Ester Acinger

Budućnost je uvijek bijela

"Mama, mama," zvala je Maja i zatim nastavila "danas smo u školi dobili zadaću, moramo napisati o ulozi našega spola tijekom povijesti. Stoga, smijem li danas poći k baki? Znam da ona zna puno, puno o našoj obiteljskoj, ali i svjetskoj povijesti, pa, naposlijetku, ona je profesorica povijesti!" "Smiješ, Majo, smiješ, ali moraš mi obećati da nećeš jesti puno slatkoga kod bake", odgovorila je mama pa nastavila, ""i da ćeš, usput, uzeti psa u šetnju."

Maja nije dugo šetala do bake, nekih 20-25 minuta. "Bako!" viknula je tako jako da je čak i njezin polugluhi djed to čuo. "Tu si, sunašce, moje. Tvoja mama mi je sve već rekla. Pođi se javiti djedu i onda brzo u moju radnu sobu.Tamo ću ti sve ispričati."

"Znaš, Majo, žene nisu imale velika prava u povijesti. Ovdje, kod nas, pravo glasanja su dobile tek 1945., no o tom nešto kasnije. Idemo od prapovijesti. Znaš i sama da se u Bibliji spominje da je ženski rod nastao nakon muškoga, a patrijarhat je trajao sve dok je Crkva imala veliki utjecaj u državama. Patrijarhat je organizacija društva u kojemu je glavna jedinica muški rod. Ne samo glavna jedinica u društvu, nego i glava obitelji, samo njihove su se odluke slijepo provodile i samo su oni, muškarci, mogli glasati na izborima."

Maja je već sada bila shrvana, shvatila je da je povijest za žene crna poput šojke, muške šojke koja se ruga onoj ženskoj, onoj obespravljenoj. Od toga trenutka nije puno slušala baku. Pa tko bi normalan slušao profesoricu povijesti koja ti priča o najcrnjem razdoblju tijekom više od dva tisućljeća?! Jadna Maja. Do nje su doprle samo neke tmurne riječi i dijelovi rečenica. Učestale smrti pri porodu,... roblje,... u antici su muškarci glumili i ženske uloge,... spaljene na lomači,... ponižavane...zlostavljane...

Maja je u mislima već mucala. Kako su to žene živjele! Katastrofa! A ja sam mislila da je meni teško i da mi je nanesena nepopravljiva nepravda kad me mama zbog nečega kazni! Oči su joj se zacrvenjele. Baka je to primijetila, odmah je zaustavila priču, upravo na 17. stoljeću. Maja je bila na rubu plača. Baka joj je prošaptala: "Majo, ne brini se. To su prošla vremena. Ružna, ali važna jer služe za primjer kako se ne smije ponašati prema nama, ženama."

Tako je baka nastavila, a Maja je sada slušala svaku njenu riječ. "Od 17. stoljeća, žene su postajale sve važnije i važnije. Naposlijetku u našem nacionalnom preporodu su sudjelovale i dvije žene Sidonija Erdody i Dragojla Jagelović. Taj period više nije bio tako crn za žene, a onda se u Novom Zelandu i Australiji dogodilo nešto gotovo nemoguće. Ženama je dano pravo glasa na izborima. Ženama je dano pravo glasa! Pravo glasa!!! Tako je krenuo taj val, val oslobođenja, sreće te su, napokon, one patrijarhatske beštije ostale u manjini!"

Majino se raspoloženje znatno popravilo. Ni priča o svjetskim ratovima nije tužna ako se promatra s gledišta statusa većine žena. One su obavljale sve poslove, pa i državničke, dok su njihovi muškarci ratovali na svjetskim bojištima. Ipak, neke nisu imale tu sreću pa je Maja ponovno zasuzila. One koje su silovane u doba HMH (Hitler-Moussolini-Hirohito), morale su nakon rata ili biti ubijene ili doživorno živjeti u izolaciji jer su nosile "neprijateljsko dijete". Njih su razlikovali po obrijanim glavama, a o trajno narušenoj psihičkoj stabilnosti da i ne govorimo.

Maja je započela, pod budnim okom svoje bake, pisati sastavak. Pisale su i pisale, a onda ih je prekinuo djed. Pozvao je baku na trenutak. Maja je nestrpljivo čekala da se baka vrati. U međuvremenu je razmišljala o svemu onome što joj je baka ispričala. Duboko se zadubila u svoje misli, a onda ju je u stvarnost vratila baka: "Majo, vrijeme je da pođeš kući, znaš, već je kasno, kod kuće ćeš napisati zaključak."

Po povratku, Maja je otišla u svoju sobu i završila sastavak.
"Žene ni danas nisu u potpunosti ravnopravne s muškarcima. To je očito na svim područjima, npr. u brojnosti dodjela Nobelovih nagrada ženama, zastupljenosti žena u nekim zanimanjima naspram muškaraca... zato nam mora biti cilj njegovanje ravnopravnosti među spolovima. Tek tada će vladati bijela boja, boja svjetla. No, to je jako spori proces. Kada će biti jednako muškaraca i žena domaćica, jednako žena šefova korporacija kao i muškaraca?"

Konačni Majin zaključak je: "Ovo je žalosna, ali istinita priča o povijesti žena, ali budućnost je uvijek bijela. Budućnost je boljitak, a boljitak je ravnopravnost."


Tena Tomiša, 7.r., OŠ Čavle, Čavle
Voditeljica: Dolores Maršanić, profesorica hrvatskoga jezika

Grobnička jesen 2014.

Razgovarali smo s Vlastom Juretić, književnicom i voditeljicom programskih djelatnosti Katedre Čakavskoga sabora za Grobnišćinu


Darovani Grobnišćini

Uvijek nam je zanimljivo poslušati one koji istinski vole svoj kraj i koji svojim radom i djelovanjem štite, čuvaju i promiču cjelokupno kulturno naslijeđe kao dio identiteta jednoga naroda


- Nalazimo se u Gradu Grobniku i za nas osnovce važan je to dan jer smo različitim radionicama uključeni u manifestacije "Grobnička jesen". Možete li nam nešto više reći o "Grobničkim jesenima", otkad se održavaju i tko ih organizira?


"Grobničku jesen" svake godine organizira Katedra Čakavskog Sabora Grobnišćine koja je i upravitelj grobničkog Kaštela od 1994. godine. Kada smo pokretali tu danas tradicionalnu tromjesečnu manifestaciju, bilo je poprilično teško bilo što pokrenuti, s obzirom na tada ratno vrijeme. Namjera nam je bila oživjeti naš Kaštel jer je tada bio prilično sam i tužan, stoga je bilo nužno nastaniti ga. To je uostalom bio i jedan od glavnih razloga za osnivanje grobničke Čakavske katedre 1992. godine - tada još u okviru nekadašnje Skupštine Općine Rijeka, koja je zahtjevala nastanjivanje grobničkoga Kaštela kulturnim sadržajima. Iako već tada zaštićeno kulturno dobro, Kaštel Grobnik je bio u jadnom stanju, bez portuna, prozora i vratiju na vjetrometini između južina i bura. Znali smo da, posebice u jesenskim mjesecima kada su uobičajeno najduža kišna razdoblja, treba što više onih koji će mu dolaziti i zajedno ga s nama "prozračivati". Ljetne programe je lakše provoditi i kolege u nekim od primorskih gradova su razne ljetne manifestacije tada provodili, ali naš je Kaštel od nas tražio više - da mu se dolazi onda kada najviše treba i tako smo pokrenuli ove danas svakogodišnje jesenske manifestacije pod nazivom "Grobnička jesen".


- Što obuhvaćaju "Grobničke jeseni" i koji je cilj njihova provođenja?


Tijekom svake tromjesečne manifestacije od rujna do prosinca provodimo oko 40 programa i drugih aktivnosti, pozivajući Grobničane, i ostale drage ljude koji Grobnišćinu vole, da posjećivanjem naših programa doprinesu očuvanju ove izuzetno vrijedne srednjevjekovne frankopanske utvrde. Provođenjem ovih manifestacija na konkretan način odgovaramo obvezama koje su propisane Zakonom o zaštiti, čuvanju i promicanju kulturnih dobara. Također, provedbama raznih programa bogatimo kulturno-povijesnu baštinu Grobnišćine, koju smo zatekli. Primjerice, tijekom Grobničkojesenskih dana u proteklih je dvadesetak godina Grobnišćina postala bogatija za preko 140 raznih knjiga i drugih tiskovina. Posebice je, za Grobnišćinu ali i Hrvatsku u cjelini, od velikog značaja stvaranje novog hrvatskog muzeja suvremene likovne umjetnosti - Muzeja suvremene likovne umjetnosti Grobnik, kroz rad raznih saziva Međunarodne likovne kolonije Grobnik tijekom pojedine "Grobničke jeseni".

- Kada se uključila OŠ Čavle?


Osnovna škola Čavle se uključila prva. Sudjeluje od 1993. godine kad je sa mnom bila i današnja ravnateljica škole Tanja Stanković zajedno s tadašnjim učenicima. Kadgod se spomene prva "Grobnička jesen", pred očima mi iskrsne njezina slika dok namještamo staru školsku ploču kao podlogu za učeničke radove, prenesenu iz Područne škole Grobnik. Istovremeno vidim i tadašnje učenike koji u Kaštel prenose stolice iz područne škole Grobnik jer tada još nismo imali ni jedne stolice u Kaštelu. Lijepa su to sjećanja.


- Znamo da se svake godine nagrađuju najbolji literarni radovi na čakavskom narječju. Hoće li natjecanje biti održano i ove godine?


Darovani, kao natječaj za najbolje likovne i literarne radove na čakavštini je jedinstven natječaj, rekla bih ne samo na ovim područjima, već i šire. To je izuzetan projekt koji danas okuplja učenike više škola. Osnovna škola Čavle je, ne samo prva, nego i stalna suradnica Katedre te danas zajednički odrađujemo niz programa i raznih aktivnosti u okviru danas već tradicionalnih projekata grobničke Čakavske katedre. Natječaj Darovani je u svojoj petnaestoj godini i danas je proširen na desetak osnovnih škola. Dokazao se kao izuzetno vrijedan projekt za očuvanje grobničkog govora koji je zaštićena nematerijalna baština Republike Hrvatske, ali i za druge čakavske govore na području Primorsko-goranske županije. Grobnički govor sam po sebi ne bi bio ovako živim kao što je danas, brže bi se stapao sa standardom i nestao bi da se ne štiti ovako snažno, čuva i promiče. Zahvaljujući kvalitetnoj skrbi o čakavštini, danas nam već značajan broj tiskanih djela daje pravo govoriti o hrvatskoj književnosti na čakavštini . Čim postoji književnost, onda je i čakavština književni govor, odnosno književni jezik u jednom od svojih drevnih oblika. Na taj način Katedra radi na očuvanju ne samo za grobničkoga govora, nego pomaže i drugim oblicima čakavskog govora da se održe živima. Sigurna sam da će se natječaj Darovani provoditi i dalje zahvaljujući vama mladima, koji se već sada trudite da tako bude.


- Koliko učenika sudjeluje? Iz kojih škola?


U 2014-oj godini je sudjelovalo devet škola, prethodne godine bilo je uključeno sedam škola, ali uglavnom tijekom svake godine se u razne programe uključuje desetak škola. Neke su škole prisutne svake godine: OŠ Čavle, OŠ Jelenje-Dražice, OŠ Kostrena, OŠ Hreljin, OŠ Kraljevica, OŠ Viškovo. Od 2014. godine su s nama OŠ Bribir i OŠ Novi Vinodolski. Dakle, suradnja Katedre s osnovnim školama se širi pa je tako, primjerice, dvije godine zaredom sudjelovala i Osnovna škola iz Koljnofa u Mađarskoj kao do sada jedina škola izvan Hrvatske.


- Jesu li osnovci još na koji način uključeni u "Grobničke jeseni"?


Jesu, pored Darovanih organiziramo terensku nastavu za sve osnovce. Danas je to još jedan dobar projekt, nazvan Grobničkojesenski dani, koji svoje začetke ima u provedbama grobničkojesenskih programa još prije dvadesetak godina. Svaki učenik sudjelovanjem ovu baštinu oćuti svojom i njenu stvarnu vrijednost. Sve više mladih osjeća vrijednost kulturnog naslijeđa i zna da se naslijeđena baština treba štititi, čuvati i promicati te da baštinu koju smo naslijedili, upravo mi imamo priliku obnoviti. Danas vi, mladi, znate da ju svatko od vas svojim osobnim trudom može učiniti još bogatijom. Nadalje, nas Katedri izuzetno raduje da su mladi na ovom području prepoznali mogućnosti koje im pružamo organizirajući Kviz znanja "Gdje sam - tko sam", na kojem se upoznaju s mnogim i značajnim povijesnim podatcima o važnim zbivanjima tijekom proteklih tisućljeća na ovim područjima. Tu je suradnja s osnovnim školama izuzetno vrijedna jer učenicima, tijekom priprema za Kviz, učitelji zdušno pomažu, na čemu smo im mi u Katedri vrlo zahvalni.


- Koliko je učenika uključeno u radionice?


U sve zajedničke programe je uključeno doista mnogo učenika. A samo u radionice prošle godine je bilo uključeno oko 400 učenika.


- Koliko je važno održavati takve manifestacije?


Navedene manifestacije same se po sebi ne bi provodile. Također, ne bi bile toliko korisne bez suradnje s osnovnim školama i vas učenika. A svi zajedno bismo bez novih kulturnih "proizvoda" bili uskraćeni za duhovno bogatstvo koje stječemo provodeći ih, kako mi stariji, tako i vi mladi. Jer, sudjelovanjem u programima koje zajednički odrađujemo, svi vi mladi u život krećete snažniji. Ili, jednostavnije rečeno, više znate od onih koji ne sudjeluju u takvim programima, odgovorniji ste a time i snažniji za suočavanje sa svime što kasnije život donosi.


- Kako sačuvati grobničku čakavicu?


Vrlo jednostavno, bez puno muke. Samo treba ljubav i volja. Uz ljubav koju svatko ima u sebi, volju vaših roditelja, djedova, baki te volju vaših učitelja. Sve je na vama. Profesorica Iva Lukežić jednom je rekla da će sa čakavštinom biti onako kako se čakavci budu odnosili naspram nje, da će čakavci očuvati čakavštinu tako da kod kuće govore domaći i da pišu na čakavštini. Ponekad mi se učini da neki od čakavaca nisu svjesni činjenice da mi danas službeno upotrebljavamo standardni jezik jednako kao što su se naši stari nekada davno služili čakavštinom, odnosno da je naša čakavština u temeljima hrvatskoga jezika i da je čakavski govor samo jedan od drevnih oblika današnjeg hrvatskoga jezika. Ako mi budemo cijenili našu čakavicu kao pradavni oblik službenog hrvatskog jezika, i čuvali ga, bit ćemo svjesni i vrijednosti grobničkoga govora, kojeg još uvijek imamo zahvaljujući i svim aktivnostima za njegovo očuvanje i zaštitu.


- Kako možemo, mi mladi, doprinijeti očuvanju našega jezičnog blaga?


Uspjeli smo postići da grobnički govor bude proglašen zaštićenom nematerijalnom baštinom sustavno radeći niz godina na tome i nadležnim institucijama konstantno podastirući rezultate tog rada kao argumente. To priznanje nas svih dodatno obvezuje. Možemo govoriti kako god želimo ali za javno objavljivanje pisanog teksta jednaka je obveza svih nas - da poštujemo pravopis i gramatiku koje grobnički govor kao zaštićeno kulturno dobro, za razliku od drugih čakavskih govora, ima. Jednostavno, pišite što više na našoj čakavici, a tiskajte uz prethodno lektoriranje.


- Koje ste pjesme napisali?


Budući da sam do sada napisala nekoliko tisuća pjesama, među njima je i onih u javnosti već poznatih, posebice se to odnosi na one koje su uglazbljene. Među njima svakako ima poneka koja se baš ne bi mogla svrstati u pjesništvo, ali ima i dobrih uradaka. Osobno držim najvrjednijom među mojim knjigama - knjigu klasične poezije "Pleteri-soneti i sestine lirike", u kojoj je osim stotinjak soneta i 10 sestina lirika - pjesama u izuzetno zahtjevnoj književnoj formi.


- Možete li nam reći o čemu se radi u većini pjesama?


Pišem o svemu onome što izazove osjećaje, kojih je najčešći pokretač ljubav - bilo da se radi o međuljudskim odnosima, zavičaju u užem ili širem smislu, ili tek nekom detalju. Svaka je pjesma, odnosno svaki stih, autorov doživljaj trenutka u kojem piše. A da umjesto pjesme ne ispadne "pjesmotvorina", bez dodavanja "šminke", "kićenja" i "namještanja" za određene namjene. Pišeš ono istinsko što osjećaš i iznoseći to u javnost dijeliš s drugima, kao uostalom svaki umjetnik, bilo da se radi o likovnosti, glazbi ili pjesništvu.


- Imate li uvijek sa sobom olovku i papir?


Ne uvijek, jer to danas nije potrebno. Imamo laptope i kompjutore. Prije sam uvijek imala olovku, ali, ako mi baš zatreba a nemam, posuđujem od nekoga u blizini.


- Gdje pišete pjesme?


Nema mjesta na svijetu gdje neki stih ne može pasti na pamet.


- Na kojim manifestacijama ste sudjelovali? Koja Vam je bila najdraža?


Lako bih nabrojala na kojima nisam bila jer je preko mojih dvjesto pjesama uglazbljeno. Izvođene su i izvode se na mnogim festivalima u zemlji: Zagrebaškom, Splitskom, Šibenskom, Omiškom te, naravno, našima - MIK-u i SKALI. Surađujem s mnogim poznatim skladateljima, među kojima najviše s prijateljem Vinkom Škaronom


- Hvala Vam što ste odvojili vrijeme za nas.


Kako ne bih za moje dugogodišnje prijatelje?!




Ana Mužina, 8.r., OŠ Visoko, Visoko
Mentor: Tibor Martan

Čučeki


Vjutre na Badnjak čim se zbudim navijek čutim duhu friško pečenih kolačov prek do svoje postelje. Znam da se moram stati i hižu v red deti i cmroka nakinđati. Baba več spravlja fanjke, listance, štruklje i pericu za večerju. Čučeki budu sigurne prije polnočke k nam došli. Od sih navadi svojega mesta najrojši imam čučeke.


Čim se na Badnjak skmiči ide se v čučeke. Stane se staro i mlado i z pesmu ide od hiže do hiže. Pri sake hiže nas na vrati dočaka starešina iliti glava hiže, gazda. On nas pozdravi i pusti nutre. Vezda si njega čakamo da prejde v štalu po slamu. Z slamu zajde v hižu pak nas pozdravi: "Na tom mladom ljetu, si zdravi, veseli, tusti, debeli, kak v šume jeleni! Dej nam Bog: čučekov, racekov, purekov, gusekov, telekov, ždrebekov.Pune lagve vina, pune škrinje žitka, dušnoga uzveličenja i grijehov oproščenja!"

Na to mu mi si pobožno odzdravio: "Dej nam Bog i Majčica Božja!" Onda starešina siplje slamu z vreče. Saki sebi tef čas zgrabi šaku slame, dene pod rit i sedne na pod. Gazdarica hiže sakomu prinese kolačov i vina i saki mora bar malo od toga koštati. Gda se si založe gazda zeme korpu z kukurezu i počne zvati čučeke. Kukurezu sipa po nami i doziva: "Ču-ču-ču-ču!" Mi se vezda moramo brže bolje stati jer on šte se zadnji stane bu nazvani čuča ili čuček. Cele lete bu moral tu titulu nositi z sobom kam god prešel.


I ja sem pune put bila čuča. V lani sam se skoro pri sake hiže zadnja stala z slame, a onda me je sused Jožek pri zadnje hiže spasil. Pri susedu Tenčini zadnji se zdigel pa su si rekli da je on pravi, pravcati čuček z dugemi nogami. Jaj, kak sem ja bila srečna! Čuča više nijesem bila!

Poklje dok smo z pesmu krenuli prema cjerkve na polnočku Jožek mi je ovo na vuho šepnul: "Gda se dečku djekla jake dopada onda je on spasi od te nevolje da bu čučom prozvana!" Kak sem tek onda bila srečna! Jožek mene ima rad pa je to napravil! Jadni Jožek, ve bu cele lete čuček, ali dobre, bum ja njega druge lete od te titule čučeka spasila! I ja njega ima rad!


I znate još koj? Tak je baš i moja babica Terezinka v čučeki mojega dedeka Jendraša spoznala! Oni su i denes još srečni i čute se fest mlado baš kak onda gda su kak dekla i fant v čučeke prešli i tam jeno drugom svoja srčeka dali.


 

3. mjesto

 


Matea Aščić, 8.r., OŠ Vežica, Rijeka
Mihovila Čeperić - Biljan, prof.

Hrvatska žena - jučer, danas, sutra


Nedavno smo za lektiru čitali Kolarovu Brezu te gledali istoimeni film. I djelo i film predočili su nam težak život naših žena, u ne tako davnoj prošlosti, posebno na selu gdje su žene radile sve poslove u kući, na polju, čuvale stoku, odgajale mnogobrojnu djecu, ... Glavni lik Janica, "visoka i vitka kao breza", slika je hrvatskog društva, u siromašnom zagorskom selu, koje zbog neobrazovanosti, neznanja, praznovjerja, ..., ustaljenih obrazaca odnosa u obitelji (svekrva - snaha, muž - žena) čini još težim njihov život, ali one ustrajavaju.


Djelo nas je potaknulo na različite teme rasprave o npr. ravnopravnosti spolova, ali i o položaju žena u svijetu, prava na obrazovanje, istražili smo podatke o zastupljenosti žena u javnom životu, koliko su plaćene i sl. Zanimalo nas je kojim ženama u hrvatskom društvu dugujemo današnji bolji položaj? U literaturi se ističu samo dvije žene: Ivana Brlić Mažuranić i Marija Jurić Zagorka, kao prva žena članica JAZU, odnosno prva profesionalna novinarka, a obje povezuje pisanje i Josip Juraj Strosmayer čijom potporom i jedna i druga postižu navedeno.


Ivana potječe iz intelektualne obitelji Mažuranića, obrazovana je u skladu s građanskim odgojem onog vremena, a prema tadašnjim pravilima udala s 18 godina za osobu koju su joj izabrali roditelji, koju nije poznavala, odgojila je sedmero djece kojima je pričala svoje priče te svojim bajkama stekla naziv hrvatski Andersen. Postala je prva žena članica JAZU.


Marija Jurić Zagorka, odrasla je, kao i Ivana u imućnoj obitelji, ali se nije mirila s ulogom koja joj je prema tadašnjim pravilima bila namjenjena. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Zagorka radi kao novinarka, ali piše pod pseudonimom jer ženama nije bilo moguće pisati za novine. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije, germanizacije i, dakako, za ravnopravnost spolova.


Razmišljam i o nekim drugim našim priznatim umjetnicama Dori Pejačević ili Slavi Raškaj, odnosno našim opernim divama svjetskog glasa kao što su bile Milka Trnina ili Ruža Pospiš Baldani...


Svoje mjesto imaju ovdje i naše blaženice Ozana Kotorska ili Marija Pejačević kojima će se uskoro pridružiti i jedna moja sugrađanka Marija Klucifiksa Kozulić osnivateljica karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljica autohtone hrvatske redovničke zajednice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.


Kako da ne spomenem svoje učiteljice i profesorice kojima dugujem svoje dosadašnje obrazovanje!?!


Svakako bih istaknula i brojne žene koje su za vrijeme Domovinskog rata stajale s našim braniteljima na svim bojištima i kojima dugujem svoju slobodu! Mislim i na djevojčice kojima je rat oduzeo djetinjstvo, ali i njihove najmilije, a danas su to žene koje odgajaju svoju djecu, kao i njih njihove majke, bake, ...


Ali ovdje treba spomenuti sve one obične žene čija imena znaju samo njihovi najbliži, jer sve su one zaslužne za očuvanje hrvatskih posebnosti, od raznolikosti vezova u narodnim nošnjama, ljepoti lepoglavske ili paške čipke , očuvanju plesova, pjesama, običaja, okusa jela u kojima mirišu svi krajevi Hrvatske, zvuče hrvatski govori, i ČA, i KAJ i ŠTO, ... Zar bismo imali ovako bogatu kulturnu baštinu da nije bilo svih tih žena u prošlosti našeg naroda? One su uščuvale svu raznolikost hrvatskih običaja u svojim obiteljima i to moramo cijeniti i prenositi naraštajima, kao što su to činile moja baka, kao što čini moja majka, a jednog ću dana i ja biti u njihovoj ulozi.


Sadašnjost me, pak, navodi da spomenem jednu drugu Janicu koja je na svojim skijama pronosila ime Hrvatske u sportu osvojivši brojne medalje.


I na kraju valja istaknuti još jednu ženu koja ispisuje hrvatsku sadašnjost, našu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Iznikla iz mog kraja, već je ušla u povijest kao prva žena na visokom položaju u NATO savezu kao pomoćnica glavnog tajnika. Sada naša država ide u red onih malobrojnih koje na čelu imaju predsjednicu.
Sviđa mi se njena jednostavnost i pristupačnost te što je sve postigla svojim trudom i zalaganjem. Istodobno je i tradicionalana, obična obiteljska žena. Možemo ju vidjeti gdje susretljivo razgovara s običnim ljudima ili među navijačima gdje bodri naše sportaše, kao i na susretima sa svjetskim državnicima. Ona utjelovljuje sve prije spomenute znane i neznane hrvatske žene iz puka, baštinice obiteljskih vrijednosti iznikle u kršćanskoj vjeri našeg naroda.

S njom, kao prvom ženom predsjednicom Republike Hrvatske, ispisuju se stranice hrvatske sadašnjosti za budućnost našeg naroda koja baštini sve one vrijednosti što su u prošlosti stvarale, njegovale, prenosile naraštajima naše obične žene, a ona, kao predsjednica, i u domovini i u svijetu, već samim izborom za predsjednicu, uzdignula je položaj žene te ima priliku pokazati upravo ono najvrijednije što baštini Hrvatska.



Nika Jagečić, 7.r., OŠ Oroslavje, Oroslavje
Voditeljica: Vesnica Kantoci

MOJA BABICA


Babica moja kak suza čista
Snaga njejnja med zvezdami blista.
V drhtava ruka krunicu drži,
Za se nas furt Boga moli.
Oči su njejnje
z brazdami ograjene.
Čele naborane
kak njive zorane.
Česta suza niz lice se cedi,
Mirne čaka da se z Bogam smiri.



Lorena Cacija, 7.r., Hrvatska nastava u Švicarskoj Konfederaciji, nastavno mjesto -Chur
Mentorica: Lea Kranjčić

HRVATSKA ŽENA- JUČER, DANAS, SUTRA

Teško mi je vjerovati kada slušam bakine priče o tome kako je živjela njezina mama, moja prabaka. Najprije me šokiralo to što nije bilo struje, nije bilo ni televizije, a kamo li računala, mobitel da ni ne spominjem, stvari bez kojih je danas nemoguće zamisliti svakodnevicu.


Moja prabaka je završila samo četiri razreda osnovne škole, naučila je čitati i pisati što u ondaašnje vrijeme mnogo žena nije znalo. Prabaka nije imala posao, nije dobivala plaću, već je cijeli dan radila poslove u kući i polju. Ručno je prala rublje i suđe, kuhala je, čistila i kopala vrt. Brinula je o djeci, kupala ih je u koritu jer nije bilo kupaone kao danas.


Za razliku od prabake, u bakino doba je bilo struje, baka je radila i primala plaću. Uz to je i kuhala, čistila, kopala vrt, brinula o djeci. Danas baka ima perilicu rublja i ne mora više prati rukama. Također ima i televiziju, računalo i mobitel, pa se tako možemo čuti, što je prije bilo nemoguće.


Mojoj majci je današnje vrijeme puno lakše obavljati kućanske poslove zbog tehnologije. Ona je zaposlena, prima plaću te se još brine za obitelj, kuha, čisti. Također, moja mama ima puno više vremena za obitelj i kave s prijateljicama.


A ja? Ja želim završiti dobru školu da mogu puno više vremena posvetiti svojoj obitelji i svojoj djeci te da mogu puno putovati. Nadam se da će se u mojoj budućnosti još lakše živjeti jer se život žena stalno mijenja.



Ena Jerković, 6.r., OŠ "Đuro Pilar" PŠ Kolonija, Sl. Brod
Mentorica: Maja Šimić, prof. hrvatskog jezika i književnosti

Hrvatska žena-danas, jučer, sutra

Hrvatske žene nekada su bile izostavljene kao aktivne sudionice u kreiranju moderne civilizacije. Javna domena bila je za muškarce, a privatnost doma bila je domena za žene. Muškarci se u literaturama spominju kao obrtnici, umjetnici. A žene? Hrvatske žene? Stoje s njima? Činjenica da su hrvatske žene bile vrlo aktivne, zanemarena je. Hrvatske žene radile su od jutra do mraka, a da ih nitko nije pitao kako su ili mogu li one to. Hrvatske žene u svemu su bile izostavljene. Čak i dok su devet mjeseci nosile svoju bebu u trbuhu, morale su mukotrpno raditi. Oduvijek su žene bile sredstva za rađanje, a ujedno i manje vrijedne.

Ali danas? Danas se sve to promijenilo. Nije više kao prije. Danas žene imaju svoja prava. Bez obzira na sva ta prava, hrvatske žene i danas su zlostavljane i to sve od strane muškaraca. Danas su hrvatske žene, u većini stvari, bolje od muškaraca. Sretne su majke i imaju svoju uljudnu i normalnu obitelj. Imaju svoje obrte i time pridonose svojoj obitelji, našoj državi, pa čak i cijelome svijetu. Danas Republika Hrvatska nema predsjednika već predsjednicu. To je dokaz da su žene sve češće uspješnije od muškaraca.

A žene sutra? Kako ih ja zamišljam? Hrvatske žene sutra zamišljam u svemu bolje od muškaraca. Zamišljam da će se prestati njihovo zlostavljanje. Zamišljam, zamišljam... Zamišljam da hrvatske žene vladaju cijelim svijetom. Pitaš se da li baš hrvatske žene. Je li tako? Pa, naravno daje odgovor potvrdan. Baš hrvatske žene. Ipak, prema mom zamišljanju, hrvatske žene će biti bolje i jače od muškaraca, koa što je i do sada bilo, samo što su to rijetki vidjeli.



Matea Martinčić, 8.r., OŠ Ljudevita Modeca Križevci, Križevci
Učiteljica: Danijela Zagorec (voditeljica literarne družine)

Budućnost

Odzvonilo je podne s crkvenog tornja. Zvuk zvona vratio me u stvarni svijet i prekinuo dugotrajno razmišljanje. Kroz prozor ulaze sretni zvuci cvrkuta ptica koje kao da prkose već pomalo umornom jesenskom suncu i dašku vjetra sa sjevera. Ne čujem druge zvukove. Bakinu je kuću ispunila tišina. Tu smo samo nas dvije - moja baka i ja. U posljednje je vrijeme sve više umorna. Ne čudi me jer ju život nije mazio. .

Penjem se stepenicama na tavan. Škripe daske pod mojim nogama, a svaka me od njih podsjeća na vrijeme koje sam provodila sa svojom bakom. Posežem za zasunom i lagano otvaram vrata. Oprezno ulazim u tajanstveni tavanski prostor. Po drvenom podu naslagano je dosta stvari. Istog mi trena u oči upada stara drvena škrinja na čijem se poklopcu nalazi metalni ključ, a po prašini vidim da ovdje dugo nikoga nije bilo.

Bez oklijevanja otvaram škrinju. Uskoro mi do nosnica dopre miris mješavine bilja iz male platnene vrećice koja služi štiti odjeću u škrinji od moljaca. Prvo što sam između svih bakinih uspomena ugledala, bila je njena lanena oprava svečano izvezena crvenkastim koncem. Nju je baka sama izradila vlastitim rukama sve do posljednjeg i najsitnijeg detalja. Koliko strpljenja i ustrajnosti! Pričala mi je o tome. Od sjemenki lana što ga je posijala, pratila kako raste, kasnije brala i slagala u snopiće, odvajala drvenasti dio od niti, da bi konačno dobila samo tanke bijele niti koje su služile za izradu platna. Upravo su se od tog platna šivale nošnje i ukrašavale vezom i motivima specifičnim za kraj. Pričala mi je da su u takvoj odjeći nedjeljom odlazili na misu.

Ispod nošnje nalazim manje raskošnu, nekoliko puta pokrpanu odjeću, također od lanenog platna. To je bila radna odjeća. Prije su žene mukotrpno radile od rane zore do mraka, u vrtu i na polju. Svako jutro kosile bi travu i njome hranile stoku. Nakon toga pripravljale bi ručak ili prale rublje u obližnjim potocima. Veliki je posao bio pranje posteljine. Sve se radilo ručno i zahtijevalo je puno strpljenja i snage. Navečer su se brinule da opet nahrane ukućane. Najčešće nisu bile zaposlene jer su morale brinuti o djeci, kući i životinjama. Sve su podredile obitelji. Bile su uzor u pravom smislu riječi.

Nastavljam tražiti dalje. Začudila me lijepa mala kutija ukrašena cvjetnim motivima. U njoj je baka dobila svoj vjenčani prsten, kako mi je kasnije rekla. Prsten je i dalje baki na ruci i podsjeća ju na neka druga vremena. Djed je umro dok je moj otac imao oko deset godina, tako da ga se i ne sjeća previše. Mnoge su žene patile jer su im rat ili bolest, kao u bakinom slučaju, oduzeli očeve njihove djece. Bile su osuđene na samoću i neprestano bdijenje noću kako bi podigle djecu.

Sljedeće što sam pronašla bile su izblijedjele crno-bijele fotografije, no dvije su me najviše privukle. Prva je bila sa skromnog bakinog i djedovog vjenčanja, a na drugoj je on sa svojim prijateljem, još potpuno mlad, dok je služio vojsku.

Kad sam već izgubila pojam o vremenu i prostoru, zazvonio je telefon. Potrčala sam niz stepenice s tavana, ali mama me preduhitrila. Nisam čula automobil kad je došla. Dugo je razgovarala. Sigurno je bilo nešto u vezi s poslom. Ona se također žrtvuje za moga brata, mene i cijelu našu obitelj. Radi pripreme na računalu do kasno u noć, a uz to još stigne održavati kuću urednom i ispunjenom mirisima sreće i zadovoljstva. Ništa joj nije teško.

Odzvonilo je s crkvenog tornja osam sati navečer. Tamni zvjezdani zastor već se odavno nadvio nad krovove kuća u našem mjestu. Tko bi rekao da sat tako brzo pomiče svoju kazaljke. Još su jučer žene bile u potpuno drugačijem položaju nego danas, ali se zasigurno ne razlikuju mnogo po ljubavi kojom su ispunile naša srca. I upravo se zbog toga ne bojim za budućnost.


 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU