Imao je za političara presudnu sposobnost čekanja prije donošenja odluke, ali i brzog reagiranja kada bi oklijevanje bilo pogubno. Nije se dao pokolebati u ostvarenju svojih ciljeva. Protivnika je znao iznenaditi, zbuniti i zastrašiti, jer nije oklijevao ući u sukob kojeg nije mogao izbjeći.
Iz takvih je pothvata uvijek izlazio kao pobjednik, čime je narodu vratio samopouzdanje i pobjednički mentalitet, a hrvatskom vojniku staru, dugo prešućivanju slavu jednog od najboljih ratnika u Europi. Ne čudi što je razdoblje u kojem je on stajao na čelu države, nazvano "Tuđmanovom erom", jer bio je ličnost kojoj još dugo u budućnosti nitko neće biti ravan.
"Povijest je proučavao, o povijesti je pisao, u povijest je ušao, veliki sin malog hrvatskog naroda", upisala sam u knjigu žalosti u Veleposlanstvu RH Bern, Dunja Gaupp
Na 11. obljetnicu Tuđmanove smrti, prof. dr. Branimir Lukšić je napisao:
U hrvatskom narodu postoje volja i hrabrost da se očuva hrvatska država. No da bi se ovo ostvarilo potrebno je da se uklone s odgovornih mjesta beskičmenjaci, nesposobni, potkupljeni karijeristi, i ostali karakterni kastrati lišeni domoljublja, ali zato puni sebeljublja i srebroljublja. No oni, čiji su očevi ubijali ljude i bacali ih u Jazovku i stotine drugih jama, nemaju danas moralno pravo postavljati se kao arbitri poštenja i demokracije. Oni i njihovi očevi su već jednom uništili hrvatsku državu.
Tek tada, kada se razračuna s ovim nakotom zloduha, smije se hrvatski narod nadati, da će se uz pomoć Božju uspješno suprotstaviti opasnostima kojima je danas Hrvatska izložena, i da će očuvati svoju slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu, za koju je živio i umro dr. Franjo Tuđman.
Netko reče, da Hrvati kroz cijelu svoju povijest ne silaze s križnoga puta. Ne znam je li to za sve Hrvate točno, ali je zacijelo točno za prvoga hrvatskog predsjednika. On je svoj križ svjesno i voljno nosio uspinjući se na Golgotu. Da je Tuđman nosio svoj križ s osobno izgrađenom religioznošću neka posvjedoči i ovaj događaj s kojim završavam ovaj prikaz.
Prilikom posjete pape Ivana Pavla II. Splitu 1998. godine imao sam privilegij biti cijelo poslije podne s predsjednikom Tuđmanom u vili "Dalmacija", jer je protokol zahtijevao da se predsjednik države, gradonačelnik i župan oproste od sv. Oca tek navečer u kaštelanskoj zračnoj luci. To sam poslijepodne razgovarao s predsjednikom, među ostalim, i o Bogu, vjeri i bibliji. Sjećam se, da je Tuđman s dubokim poštovanjem govorio o Kristovoj osobi i poruci, i da je rekao, da je Katolička crkva u Hrvata najbolji jamac, da će Hrvati sačuvati na ovoj zemljopisnoj vjetrometini svoj nacionalni i vjerski identitet. To je bio moj zadnji susret s predsjednikom.
Doista, onaj tko se s Kristom penje na Golgotu, zajedno s Kristom i uskrsne. Duboko sam uvjeren, bez obzira na ponašanje onih koji sramote Hrvatsku, i koji su nedostojni da nju predstavljaju, da je uskrsnuće s Kristom sudbina cijeloga ponižavanog hrvatskog naroda, i da je to sudbina čovjeka kojemu je Hrvatska zahvalna za svoju nezavisnost i slobodu, dra. Franje Tuđmana. On će ostati zapamćen kao čovjek, koji je u možda najtežim trenutcima povijesti napaćenoga hrvatskog naroda bio njegov lučonoša, čuvar njegovih ideala, svjedok njegova ponosa, i - ono najvažnije - tvorac njegove samostalne države.
Prof. dr. Branimir Lukšić
|
|