Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NOVA KNJIGA O ISKUSTVIMA HRVATA U SRPSKIM LOGORIMA -   260 DANA    (02.02.2012.)

Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji.

"Marijane, sine, brzo, ne boj se!" bile su riječi moga oca koji je uznemiren prekinuo moj san, uplašen jednako kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija... puno manjih eksplozija... lomovi stakla, crijepa... dim, plač majke, ružni jecaj sestara prekida moj san i pretvara javu u moru. U uskom dugačkom hodniku obiteljske kuće, uplašena šesteročlana obitelj Gubina, pod okriljem vatre srbočetničkih vojnika, ne znajući što se događa zapomažu moleći Boga.

 

Prestala je pucnjava. I taman kad su se otkucaji srca počeli stabilizirati, začuli su se mnogobrojni muški glasovi. Nimalo ugodni. Nakon loma ulaznih vrata, ukazala su se ružna, davno obrijana lica. Napola vojnu, napola civilnu odjeću skrivali su mnogobrojni ubojiti predmeti. Cijevi njihovih pušaka ledile su krv u mojim žilama. Još uvijek osjetim tu hladnoću. Još uvijek plačem.

"Di si, govno ustaško?!" bila je rečenica jednog vojnika zvanog Ljubo Kalo, koja je nakratko prekinula mnogobrojne udarce.

"Rekao sam ti da će doći i mojih 5 minuta!" reče isti mome ocu te nastave tući i njega i majku.

Ležeći u vodoravnom položaju, otac je prestao zapomagati. Gledao sam u njegove tužne oči. U njegovu pogledu moglo se iščitati veliko poniženje te strah od onoga što će se dogoditi nama.

Mama je i dalje uplakana zapomagala. Prštali su udarci, sestre su histerično vrištale, a ja... gotovo da nisam mogao izustit jedan glas, paraliziran. Jedino su suze lile kao kiša.

Dali su mu nekakvu injekciju. Mislim da je to bilo nepotrebno jer jedino što se na njegovom tijelu micalo bio je njegov pogled. Pogled koji je tražio ostatak obitelji.

Prestali su ih tući. Umorili su se. Nakon kratke pauze izveli su nas van te su nas uz pratnju oružja, uvreda i pokojeg udarca potjerali prema susjedovoj kući preko pruge. Iz mase naoružanih vojnika i civila istupi jedan mlađi vojnik i primi u naručje moju šesterogodišnju sestru Helenu te
reče mami:

"Ne bojte se! Prenijet ću je preko pruge da se ne ozlijedi." ...

***

 

PREDGOVOR

Autobiografija 260 dana djelo je malog čovjeka koji je svakodnevnim radom na samome sebi uspio probiti sve barijere, otvoriti oči i realno bez predrasuda i mržnje sagledati stvari iz svih kuteva. Ključan element bio je odvojiti srce od mozga, osjećaje od razuma - što je posebno teško,
pogotovo s tragedijom na svojim leđima.

Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji.

Krivo mjesto je okupirano područje istočne Slavonije u tadašnjoj Jugoslaviji, a krivo vrijeme je vrijeme kada je globalna politika, tj. kada su globalni igrači rekli da je vrijeme da se Jugoslavija rascijepi.

Kao koleteralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje i naposlijetku nakon 6240 sati ponovo vidi svjetlo dana.

Bez obzira na veliku patnju, strašne trenutke koji su ga pratili 260 dana i trenutke koji će ga pratiti do kraja života, odvažio se prenijeti svoje doživljaje na ostatak čovječanstva, s namjerom da prikaže, u prvom redu zdravo, pozitivno razmišljanje te da pošalje nekoliko poruka čovjeku. Osim navedenoga, čitatelj će prepoznati nekoliko bitnih elemenata među kojima je i snaga pojedinca, kako da preživi tako i da nastavi živjeti.

Osnovna poruka koju autor šalje jest sljedeća:

Ja, desetogodišnji dječak, proživio sam pakao i živim s posljedicama istog, zbog toga što sam povijesno pripadao narodu koji se zove HRVATI.

Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga.

Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim...   NEMOJTE NI VI!


Više o knjizi na web adresi

260 dana

 

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU