Obzirom na važnost ove povijesne presude za hrvatsku
državu posvetili smo joj odgovarajući dio prostora u
ovom broju Društvenih Obavijesti. Pri izboru članaka i
komentara stavili smo težište na one, koje se nisu mogle
pročitati u hrvatskim tiskovinama ili čuti na hrvatskoj
televiziji.
Posebnu pažnju skrećem na slijedeće članke:
- Karl-Peter Schwarz: Vrijeme za reviziju (Zeit für
die Revision) objavljen u Frankfurter Allgemeine
Zeitung (Njemačka). Članak u kojem se sa malo riječi
govori puno istine, između ostalog da su se u mnogim
europskim metropolama trudili izjednačiti agresiju sa
obranom.
- Danica Drašković: Ostavili smo krvave i
zločinačke tragove. Kad se članak ovog naslova, a
sadržaj odgovara naslovu, objavi u Srbiji i bude
napisan od žene Vuka Draškovića, onda budi pažnju.
(Tekst smo ostavili u izvornom obliku.)
- Aleksandar Sekulić: Šta je bila "Oluja"? Ovaj
članak je briljantna analiza događaja u Domovinskom
ratu, ali i odnosa Hrvata i Srba općenito. Objavljen
kao i prethodni članak u Srbiji od srpskog autora,
pokazuje da i tamo ima ljudi koji su spremni vidjeti i
napisati istinu, ali bojim se da se radi o
slučajevima koji su u skladu sa njemačkom
poslovicom: Ausnahmen bestätigen die Regel (iznimke
potvrđuju pravilo).
- Tihomir Dujmović: Nisu svi plakali od sreće!. Ovu
kolumnu je uredništvo Večernjeg lista odbilo objaviti,
a autor je dobio otkaz. Pitanje je pri tome radi li se
o samocenzuri kao u jugoslavenska vremena, ili je
netko iz politike učinio pritisak. Prethodne činjenice
su dovoljan razlog za pažljivo čitanje tog članka, a
ako to nekome vrijedi mogu dodati da ta kolumna
izvrsno odražava moja vlastita razmišljanja.
Oni koji pročitaju kolumnu T.
Dujmovića odmah će shvatiti zašto smatram da bi
Josipović i Milanović, ali i mnogi drugi, trebali
štivo Aleksandra Sekulića imati pod jastukom i čitati
ga svaku večer prije sna, kako bi konačno shvatili
slijedeće istine:
- Svi narodi
u Europi koji su pretrpjeli njemačku agresiju,
protjerali su iz svojih zemalja domicilno njemačko
stanovništvo. To su učinili i jugoslavenski
takozvani antifašisti, koje obojica predsjednika
toliko cijene.
- Hrvati nisu protjerali Srbe, iako su Srbi izvršili agresiju na Hrvatsku, već
su ovi sami izbjegli, jer nisu htjeli živjeti zajedno sa Hrvatima.
- Nema naroda koji se nije osvećivao pobijeđenom agresoru, posebice ako je taj
učinio toliko zlodjela kao Srbi nama.
- U svakom ratu ima civilnih žrtava i pljačke, sjetimo se samo nedavnog rata u
Iraku, stradalih civila i opljačkanih muzeja pradavne babilonske civilizacije.
- Broj civilnih žrtava u Oluji je tako malen (116 prema Human Right Watch, a
Haški sud je u procesu protiv Gotovine ustanovio da su dokazana samo 44 ubojstva
civila), da i u tom pogledu Hrvati mogu služiti svima kao pozitivan primjer.
Te istine bi trebale biti poznate svakom nacionalno svijesnom Hrvatu. Zašto
su nam onda oba predsjednika na dan slavlja zagorčili to slavlje primjedbom da
se u Oluji počinjeni zločini moraju još procesuirati. Prvo, to je bila u svakom
slučaju za taj slavljenički dan neumjesna primjedba, čak da je i istinita.
Drugo, nije istina da iza Oluje nije bilo optužbi i sudskih procesa zbog
ubijanja civila, paleža i pljački. Ukupno je bilo 3'978 kaznenih prijava, od
toga su do 2002. g. 1'492 slučaja rezultirala osuđujućom presudom. Za ubojstva
je bilo prijava protiv 27 osoba, od toga je ih 26 osuđeno na kazne od jedne do
20 godina zatvora (Fokus, 03.10.2002). Neka nam Josipović i Milanović kažu
koliko je bilo procesa protiv američkih vojnika nakon iračkog rata. I neka nam
kažu koliko je u Hrvatskoj osuđenih hrvatskih Srba za počinjenje zločine u
Hrvatskoj.
Promatrajući globalnu situaciju u
svijetu svako malo mi pada na um poznati aforizam
Alberta Einsteina: Zwei Dinge sind unendlich, das
Universum und die menschliche Dummheit, aber bei dem
Universum bin ich mir noch nicht ganz sicher
(Dvije stvari su beskonačno velike, svemir i ljudska
glupost, ali glede svemira nisam još sasvim siguran).
Ali, kako mi je Hrvatska u srcu i u
mislima, prsti sami od sebe lete po tastaturi i tipkaju umjesto originala:
Dvije stvari su beskonačno velike, svemir i arogancija sadašnje hrvatske
vlasti, ali glede svemira nisam još sasvim siguran.
Piše: Osvin Gaupp
|