Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

UBOJICE OSTAJU NEKAŽNJENE       ( 06.12.2023.)

U Francuskoj će ubojice hrvatskih domoljuba ostati nekažnjene

Vjerojatno se malo Francuza sjeća, ali prije četrdeset i pet godina, 16. listopada 1978., hrvatski novinar Ante Bruno Bušić (39) ubijen je dok se vraćao svojoj kući, oko 23.15 sati, na broju 57 u Rue de Bellevilleu, u 19. arondismanu Pariza.

“Svaki čovjek ima pravo na poštenu borbu” (Charles Péguy)

Antikomunistički politički emigrant, Bruno je inače boravio u Wandsworthu, predgrađu Londona, no od 10. ili 11. rujna iznimno je boravio u glavnom gradu Francuske kako bi se pripremio za važan sastanak na koji je trebao doći nekoliko dana kasnije u Amsterdamu. Dobro obaviješten, atentator ga je čekao u podnožju zgrade i ispalio mu pet hitaca, smrtno pogodivši ga u prsa i glavu. Prema policijskim saznanjima, korišteno je španjolski pištolj Astra kalibra 7,65, a projektili su bili austrijski hirtenberger (HP). Podrijetlo zločina bilo je jasno: opet je riječ o operaciji jugoslavenske tajne službe SDS, koju većina protivnika češće naziva UDBa.

Prava pretorijanska garda titoističkog režima,

ovaj SDS je zapravo bio navikao eliminirati protivnike, posebice problematične emigrante koje je pratio po cijelom svijetu.

Učinkovito represivno sredstvo Osnovana 1946.(1) i najprije nazvana UDBa (Uprava državne sigurnosti), SDS (Služba državne sigurnosti) činila je aparat špijunaže i prilično zastrašujućeg terora, a na čijoj je organizaciji nije beskorisno zadržati se na trenutak. Stavljen pod nadzor Ministarstva unutarnjih poslova, na čelu sa saveznim vodstvom (SSUP) sa sjedištem u Beogradu, i podijeljen u osam nacionalnih struktura (koje odgovaraju šest republika i dvije autonomne oblasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije), SDS s se temeljio na sedam ili osam velikih odjela ili uprava (uprava) od kojih su četiri najvažnija nedvojbeno bila br. 1 (unutarnji neprijatelji), br. 2 (neprijateljska emigracija), br. 3 (kontrašpijunaža) i br. 4 (operativni). Tehnike).

 

 

Osoblje svake od osam nacionalnih struktura bilo je podijeljeno u određeni broj “centara” unutar kojih smo našli te iste odjele.

U Hrvatskoj je, primjerice, SDS imao nacionalno vodstvo (RSUP – Zagreb), deset regionalnih centara (Zagreb, Bjelovar, Gospić, Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Sisak, Split, Varaždin) i pet izaslanstava (Dubrovnik, Šibenik i Zadar koji je ovisio o Splitu, te Vinkovci i Slavonski Brod koji su ovisili o Osijeku). Ugrubo govoreći, SDS je imao tri vrste suradnika: temeljne doušnike ili doušnike, često povremene, suradnike i agente ili suradnike (ponekad i suradnike), te na kraju djelatnike ili operativce. Samo su ovi potonji stvarno bili dio službe, ostali su samo izvori, vrlo često vođeni strahom, kukavičlukom, pohlepom, neprijateljstvom, osvetom ili nekom drugom zloćom.

Dugo kadrovirani prilično sirovim i bazičnim kadrom – “praktički nepismenim” piše Bože Vukušić(2) – jugoslavenska služba sigurnosti nikada se nije posebno istaknula ni na vojnom ni na gospodarskom planu. S druge strane, brzo se nametnula kao vrlo učinkovita politička policija. Često uspoređivan s hobotnicom ili čak Lernejskom hidrom, SDS je proširio svoje mreže diljem Zapadne Europe pa čak i Australije, Argentine i Sjeverne Amerike. Spremno pribjegavajući nasilju, pa čak i mučenju, prijetnjama i ucjenama, vrbovao je svoje doušnike iz svih slojeva društva, uključujući i svećenstvo, i brzo stekao zasluženu reputaciju sveprisutnosti i sveznanja. Pozvani od službe, prigodom odmora u zemlji, mnogi radnici emigranti imali su iznenađenje (i neugodnost) suočiti se s ovakvim ili onakvim primjedbama koje su dali jednog dana, nakon napuštanja mise u Parizu, Lyonu, Zürichu, Kölni ili Frankfurtu.(3)

SDS je također postao poznat kao nemilosrdna sekularna ruka komunističkog režima.

Odgovorna za obezglavljivanje svake opozicije, služba je zapravo ušutkala više od stotinu hrvatskih emigranata i disidenata,(4) što daleko premašuje brojku samog KGB-a.(5) Za izvršenje ovog zlokobnog zadatka, SDS je uglavnom angažirao profesionalne ubojice, iz podzemlja i motivirani mamcem zarade ili obećanjem sudske amnestije. U slučaju uhićenja ubojice bilo je vrlo teško dokazati bilo kakvu umiješanost jugoslavenske uprave. Zatim je govorila o “razračunavanju između emigranata”, teoriji koja je utoliko vjerojatnija, jer je ubojica većinu vremena pripadao istoj etničkoj zajednici kao i njegova žrtva.

Sumnjiva sljepoća

Mora se primijetiti da su činjenice i nedjela SDS-a dugo koristila tvrdoglavom zaslijepljenošću zapadnih vlada. Gotovo da bismo mogli govoriti o popustljivosti… Dakle, policija se u Njemačkoj kao i u Francuskoj, uz rijetke iznimke,(6) pokazala nespretnom i vrlo nedoličnom svom ugledu. Suočeni s prilično rustikalnim gangsterima koji su imali vrlo malo veze s Jamesom Bondom, neobično su se pokazali nesposobnima pratiti njihove dolaske i odlaske, presretati njihove komunikacije, ispravno tumačiti njihove smicalice i spriječiti njihove zločine. Nadalje, vrlo su rijetko uhićivali krivce. Devet od deset puta činilo se da su korak iza ubojica, što je bilo intrigantno… Istini za volju – a to se manje-više kasnije potvrdilo – sve je to prešutno dogovoreno.

NATO zemlje nisu željele destabilizaciju i komadanje Jugoslavije, odlično su izašle na kraj s titoističkim režimom i savršeno tolerirale da im SDS dođe čistiti kuću. Glavno je bilo da su te operacije ostale strogo u okvirima “jugoslavenske” dijaspore i da nije bilo kolateralne štete. Ovo okultno popuštanje nije jednostavna pretpostavka, već su ga mnogi kvalificirani promatrači osudili mnogo puta. Godine 2002., Thomas Ash, bivši britanski obavještajni časnik, primijetio je: “Tijekom Titove ere, policija i sigurnosne snage nekih zemalja NATO-a bile su odvraćane od pretjeranog djelovanja protiv UDB-e, zloglasne jugoslavenske tajne službe. Rečeno mi je da spustim nogu; trebalo ih je ostaviti na miru i ne štetiti Titovom dobrom imidžu.“(7)

Amerikanac John R. Schindler je 2010. sa svoje strane primijetio: “Tito je bio koristan Zapadu i zločini UDBe su stoga uglavnom ignorirani”. U Njemačkoj su ljudi poput Klausa von Dohnanyija (SPD) i Gerharta Bauma (FDP) priznali da su oni na vlasti još sedamdesetih godina prošlog stoljeća znali da Jugoslavija likvidira ljude u SRN,(8) ali vlade Willyja Brandta i Helmuta Schmidta nikada nisu izričito osudile ta djela. Jedino je Bavarac Franz Josef Strauss službeno prosvjedovao, pismom od 26. ožujka 1982., protiv ubojstava koja je počinio SDS. Autor, za Deutsche Welle i Bayerischer Rundfunk, dokumentarca o SDS-u, redatelj Philipp Grüll sa svoje strane izjavljuje: “Sigurno je da je bilo apsurdnih šema i da je nekoliko dvostrukih agenata radilo i za Jugoslaviju i za Saveznu Njemačku. A postoje čvrsti dokazi da su njemačke vlasti štitile te ljude, što je ponekad značilo blokiranje istraga.“(9)

Bilješke

(1) Naslijedio je OZNU (Odeljenje zaštite naroda) ili Ured za zaštitu naroda.

(2) Vidi. Bože Vukušić, Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva, Klub hrvatskih povratnika iseljeništva, Zagreb, 2002., str. 167.

(3) Time je 21. studenoga 1969. napisao: “Zapadni stručnjaci procjenjuju da oko 1.000 UDB-inih doušnika nadzire jugoslavenske radnike, a da je stotinjak drugih agenata u Saveznoj Njemačkoj koji obavljaju delikatnije zadatke.”

(4) Brojka kojoj treba dodati još nekoliko desetaka žrtava, srpskih i kosovskih.

(5) Prema dr. Johnu R. Schindleru (intervju u Projektu Velebit od 26. rujna 2019.): „U vrijeme Hladnog rata UDBa je ubila mnogo više ljudi na Zapadu nego sovjetski blok, ali u to vrijeme i do sada nije pobudio veći interes.“

(6) Navedimo posebno uhićenje (1981.) i osudu od strane Nijemaca trojice jugoslavenskih ubojica (Dragan Barac, Georg Huber, Adam Lapčević), zatim ono (1982.) Ratomira Stanišića koji je dobio 14 godina zatvora, pa opet agenta Josipa Majerskog (1983.) i Brunhilde Koblenz (1984.); britansko uhićenje (1988.) ubojice Vinka Sindičića, osuđenog na 15 godina zatvora, zatim njemačko uhićenje agenta Krunoslava Pratesa (srpanj 2005.), ili čak belgijska osuda (2016.) agenta Božidar Spasić optužen da je 1990. godine sudjelovao u ubojstvu Envera Hadrija.

(7) citirao Bob Woffinden, u “Sjeni sumnje”, The Guardian od 6. srpnja 2002.

(8) Godine 1971. Constantin Melnik, savjetnik za sigurnost francuske vlade između 1959. i 1962., već je izjavio: “[…] UDBa je ubila, posljednjih godina, najmanje deset svojih državljana u zapadnoj Europi” – vidi. Special Historia broj 23 (1971), str. 113. U Der Spiegelu od 9. prosinca 2010. Andreas Wassermann govori o dvadeset i dvoje Hrvata ubijenih u SRN-u između 1970. i 1989., dok Bayerischer Rundfunk 3. kolovoza 2016. procjenjuje broj žrtava na dvadeset i devet između 1967. i 1989. godine.

(9) Vidi. intervju za Welt am Sonntag pretisnut na web stranici Balkanista, 5. siječnja 2015.

Christophe Dolbeau

autor je nekoliko knjiga među kojima je Francuska-Hrvatska, lijepo prijateljstvo (Éditions de l’Atelier Fol’Fer, 136 stranica, 18 eura).

Da biste saznali više o ovoj knjizi, kliknite ovdje. https://eurolibertes.com/histoire/crimes-yougoslaves-oubli-connivence-impunite-premiere-partie/

www.hrvatski-fokus.hr

www.hkz-kkv.ch /dg

191 - 2023

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: