Tko se danas još sjeća tisućudevetstotinadevedesetiprve i rata?
Kad se danas pokušam prisjetiti te godine, najprije mi se vrati osjećaj sličan vrtoglavici:
događaji su se izmjenjivali velikom brzinom, povijest se događala tako obilno, događaji su požurivali jedni druge, nezadrživo se obrušavali na život, pritiskali ga svom težinom i sve činili neizvjesnim. Sve je izgledalo kaotično i opasno, u isto vrijeme uzbudljivo, izazovno i časno.
U godini prije nestao je politički sustav u kojem sam odrastao, živio i stvarao, došla je dugo priželjkivana sloboda, nacionalna i osobna, ali su se odmah zatim dogodili i »balvani«, početak srpske pobune. Sve nade, želje i zamisli, sva vjera u sretniju budućnost, došli su u opasnost da nestanu pred navalom napadača i njegovom mržnjom, pred povratkom svijeta za koji sam mislio da je nepovratno nestao. Sve je postalo nesigurno, staro se činilo moćnim, a novo još nejasnim i neodlučnim.
Većina ljudi je glasovalo za promjene, jesu li bili iskreni? I jesu li svi priželjkivali iste promjene kao i ja? Koliko je ljudi bilo spremno braniti to »novo«? Koliko drugih će prepustiti svoje društvene i materijalne privilegije, društvenu moć, koliki će se samo pretvarati, prilagoditi se i u budućnosti se jednako sebično ponašati? U mnogima, pa i u meni, misao nacionalne slobode bila je opterećena desetljećima nametnutom krivnjom. U trenutcima osobne sumnje prizivao sam obiteljsko nasljeđe i njenu tragičnu podijeljenost, karakterističnu za cijeli hrvatski narod. Kao što nisam dijelio, već ideologijama udaljene, moje stričeve i ujake, kao što sam njih volio i razumijevao, tako sam znao da i velika narodna obitelj mora biti jedinstvena. Jedinstveni mogli smo sačuvati dugo priželjkivanu slobodu. S takvim mislima, sumnjama i strahovima ušao sam u godinu 1991.
Na samom početku te slavne godine otputovao sam s malom kazališnom grupom na gostovanje u Kanadu i Sjedinjene Američke Države. Veselio sam se tom putovanju. Obići ćemo američke i kanadske gradove, upoznati mnoge ljude. Radovao sam se ponovnom doživljaju novog svijeta koji sam sa suprugom upoznao na zakašnjelom bračnom putovanju 1978. Tada smo najveći dio vremena proveli u New Yorku, zadivljeni kulturnom raznolikošću tog megalopolisa. Oboje smo se bavili umjetnošću i New York je bio pravo mjesto za nas. Bili smo zasuti bogatstvom različitih događanja, hrlili smo s predstava na izložbe, iz muzeja u kinoteku, iz knjižara na koncerte. New York nas je potpuno osvojio, prihvatili smo ga za simbol i sažetak Amerike.
Onda smo nakratko otišli u posjet prijatelju iz djetinjstva koji je pobjegao iz Jugoslavije i skrasio se u Torontu. Putovali smo vlakom od New Yorka do Toronta i autobusom natrag i shvatili da New York nije Amerika. Ovaj sam put trebao upoznati tu prizemnu Ameriku, preskočiti kontinent s istoka na zapad i saznati što je Amerika zapravo.
Godine 1991. puno sam vidio i saznao o Americi, ali i o Hrvatima u njoj. Susreli smo mnoge jednostavne, drage ljude, izbjegle i iseljene Hrvate, te probudili u njima snažne osjećaje. I sad čuvam dvije bilježnice u koje su naši gledatelji upisivali svoje dojmove i osjećanja nakon predstave. »Božična bajka« Mate Matišića je govorila o iseljeništvu, osamljenosti, o politici i ideologiji koja ih je otjerala i zauvijek odredila njihove živote. Predstava je izražavala tugu za domom, ljubav i smrt, teme tako karakteristične za ljude koji su ostavili domovinu. Gledatelji su je sjajno razumjeli. Poslije predstava su s nama željeli podijeliti to uzbuđenje, koje je bilo pojačano događajima u Hrvatskoj. Njihova daleka domovina već je pola godine demokratska i slobodna i gledatelji nakon predstava žele o tome razgovarati. Uglavnom su nas pitali o izgledima za budućnost. Hoćemo li se osamostaliti, odvojiti od Jugoslavije i na kakav način? Stariji emigranti su se pribojavali da će to biti nasilno i u krvi, mi smo ih pokušali razuvjeriti. Govorili smo s mnogo optimizma o narodnom poletu, promjenama i očekivanjima što su ih donosili sloboda i demokracija.
Stanovali smo kod naših ljudi. U Vancouveru sam proveo dvije noći u kući rođaka mog studentskog kolege Hrvoja Hitreca. Hitrec je bio stari politički emigrant, 1945. je pobjegao iz vojnog zatvora u Zagrebu i nakon uzbudljivog i opasnog bijega iz zemlje skrasio se u Kanadi. Njegovo gorko iskustvo zarobljeništva i bijega iz predvorja smrti govorili su mu da razlaz sa Srbijom i Srbima ne će biti lagan. Spasio se čudom. Odlučio se na bijeg, ionako je bilo svejedno hoće li ga ubiti pri pokušaju ili nakon formalnog suđenja. Pri prelasku ograde, što je dvorište zatvora na Novoj vesi dijelila od dvorišta okolnih zgrada, spazio ga je stražar, ali se okrenuo i dopustio mu bijeg. Mogao je pucati, vikati, uzbuniti ostale, no on je okrenuo glavu i pravio se da ga ne vidi. Hitrec, prezime mu je odredilo sudbinu, brzo se prebacio preko ograde, kroz susjedna se dvorišta i vežu zgrade domogao Medveščaka, a onda i stana svog rođaka. Tu se neko vrijeme krio i onda se bijegom preko granice dokopao slobode.
Nakon predstave i dugog razgovora s gledateljima to jutro sam spavao nešto duže. Probudilo me kucanje na vratima i Hitrecov glas. Pozivao me da ustanem i poslušam vijesti.
»Govore o Hrvatskoj. Spominju Pakrac i mrtve.«
Istog trena sam se probudio. »Kakva neobična podudarnost. Sličnu vijest, vezanu uz Hrvatsku, sam čuo za prvog posjeta američkom kontinentu!?« U Torontu je suprugu i mene 1978. iznenadila smrt Brune Bušića. Na početku vijesti što smo ih slušali za vrijeme ručka, na Hrvatskom je radiju bilo objavljeno da je u atentatu, što se dogodio to jutro u Parizu, ubijen Bruno Bušić. »Zar mi se u Novom svijetu događaju samo loše vijesti? Ova bi mogla značiti početak krvavih događaja i raspad Jugoslavije.«
Brzo sam ustao i došao u dnevni boravak. Radio je izvješćivao o puškaranju, mrtvim i ranjenima, o prvom oružanom sukobu pobunjenih Srba s policijom u Pakracu. Vijest o događaju što se zbio tako daleko od nas činila se opasnom. Potvrđivala je domaćinova crna predviđanja, a mene zabrinula i požurivala na što brži povratak kući. Americi je malo značila, utopila se u mnoštvu ostalih vijesti što su govorile o zračnim napadima i pripremi skore kopnene navale savezničkih snaga na Irak. Za nas je ipak ta mala vijest iz Pakraca imala globalno značenje, veće od mogućeg izbijanja svjetskog rata o kojem se nagađalo. Brinuo sam se zbog Pakraca, ne zbog Iraka.
Zadnje predstave gostovanja su se odužile, a želja za povratkom kući svakim danom je jačala. Vratili smo se kući nekoliko dana poslije »Pustinjske oluje«. Zapadni svijet je likovao nad poraženim zlom personificiranim u Sadamu Husseinu, a mi smo se vraćali iz pobjedničke zemlje s čvrstom vjerom da će nas Amerika zaštititi pred neizbježnim opasnostima. Naivna vjera u moć i pravdoljubivost Sjedinjenih Američkih Država još tada u meni nije bila nestala. Odrastao sam vjerujući u američku snagu i pravednost. To su me učili svi uz koje sam odrastao, otac i teta, profesori u gimnaziji, prijatelji koji su vjerovali da nam oslobođenje od komunizma može donijeti samo ta zemlja slobode i pravde. Amerika!
Pomoć strica, koji je u Ameriku otišao početkom stoljeća, sažimala je sve dobro koje nam je u prvim godinama komunizma nedostajalo. Paketi hrane i odjeće što nam ih je slao u godinama nakon rata, olakšavali su nam oskudicu i neimaštinu. Američki filmovi i književnost u kasnijoj dobi ojačali su mit o moćnoj zemlji slobode i istine, pravde i bogatstva. Bit će potrebne godine, znanje i iskustvo, rat, razaranja i mnogi mrtvi, koje je Amerika, zbog nama neznanih razloga, dopustila, da bih raskrstio s tom naivnom vjerom u američku nepristranost i pravednost. Sada, početkom veljače 1991.,vraćao sam se iz Amerike opijen njenom moći i pobjedom nad silom zla. Bio sam siguran da će Hrvatska, njena istina i pravedni zahtjevi, pod zaštitom takve sile biti obranjena i primljena u krilo slobodnih naroda.
Kod kuće je sve bilo u mijeni. Stvarala se slobodna država, potpuno različita od one iz koje smo izlazili i od one koja je nesretno nastala i nestala u godinama Drugog svjetskog rata. Tražila se izgubljena sloboda, zagubljeni identitet naroda i države: u jeziku, gospodarstvu, znanosti, kulturi i umjetnosti. Ja sam se bavio umjetnošću i želio sam dodati svoj mali prilog velikom stvaranju. Tjerala me zamisao da umjetničkom intuicijom i kazališnim jezikom pokušam proniknuti u buduća događanja i pokažem vremenu njegovu sliku. To je smisao svakog živog kazališta; Shakespeare to kroz usta Hamleta naziva »zrcalom vremena«.
Dao sam se u traganje za kazališnim djelom u kojem bih mogao naznačiti moguću budućnost, te na dramskoj riječi stvoriti predstavu u kojoj ću gledatelje moći upozoriti na užas rata što se približavao. Svakim danom sam u mnogim znakovima tu budućnost osjećao kao nadolazeći košmar, apsurdnu, krvavu grotesku i surovu klaonicu. Jedini komad koji se tako poigravao poviješću i zrcalio je, parafrazirajući Shakespeareova Macbetha, bio je Jarryjev »Kralj Ubu«. Odlučio sam režirati taj komad i njime sam želio upozoriti i provocirati gledatelje koji su mislili da se zlo ne može dogoditi, da će ih mimoići. Uvijek sam pokušavao stvarati snažno kazalište, a temelje za takvo tumačenje komada mogao je u stvarnosti vidjeti svatko razuman. Kralj Ubu je Slobodan Milošević, majka Ubu njegova žena Mira, Poljska ostatak Jugoslavije koju će srpski nacionalizam pokušati pokoriti, razularena bratija oko Ubua vojvode i generali jugovojske, dok su granginjolske strahote nagovještavale buduće nezamislive zločine što će ih oni činiti. Haag, zatvor u koji dospijeva kralj Ubu, tada nisam mogao naslutiti ni predvidjeti, vjerojatnija mi je bila Miloševićeva smrt od vlastite ruke.
Okupio sam ansambl, izabrao mlade glumce. Mislio sam da će me dobro razumjeti, jer jasno vide i osjećaju stvarnost. Pogriješio sam, to više nije bila buntovna generacija iz šezdesetosme s kojom sam stvarao takve žestoke kazališne događaje, to su već bili glumci, đaci izašli iz socijalističke, Šuvarove retorte. Nisu mogli ili nisu željeli razumjeti moju nakanu. Loša glumačka podjela pogreška je redatelja bez obzira na zamisao i dobru namjeru. Mladi glumci su se odupirali jasnoći i žestini, nisu željeli slijediti moju redateljsku zamisao, posebice glumac koji je igrao ključnu ulogu Kralja Ubua.
Svaku svoju predstavu sam radio kao jedinu i najvažniju, uspjehe i promašaje sam snažno doživljavao, Ubu u tome nije bio iznimka. Jedna od prvih mojih predstava, »Vietrock«, snažan antiratni i antimilitaristički komad, na festivalu u Parmi burne 1968., doživio je istovremeno snažne ovacije i protivljenja, pljesak i zvižduke. Pobjegao sam iz kazališta u noć i satima, nesretan zbog umišljenog neuspjeha, lutao okolicom. Sutradan, na razgovoru o predstavi, sam shvatio da je podijeljeni odjek snažno odražavao duh koji se uskoro uobličio u studentskoj pobuni.
Neuspjeh »Kralja Ubua«, gotovo dvadeset godina kasnije, jednako sam snažno doživio. Bez obzira na činjenicu što su se glumci opirali, a gledatelji odbijali prihvatiti takvu viziju budućnosti, predstava ipak nije prešla rampu, prodrmala i uzbunila gledalište kako sam smjerao. Kazalište je u proljeće 91. postalo preslabo pred snagom povijesti koja je svakodnevno jačala. Pojačavali su se sukobi, pale su prve žrtve, počelo je odvajanje dijelova države naseljene srpskim stanovništvom. Osnivaju se srpska autonomna područja, sve više jača sumnjičavost u odnosima hrvatske većine i srpske manjine. Strah i nesigurnost šire se polako i nezadrživo. Istovremeno jača mlada hrvatska država i sve su snažniji zahtjevi za njenom potpunom samostalnošću.
Nakon neuspjeha predstave počeo sam se pitati što bih drugo trebao učiniti? Istupiti iz privida stvarnosti što ga čini kazalište i uključiti se u život, u stvaranje povijesti. Osnivanje Zbora narodne garde potaklo me da počnem razmišljati o drugačijem djelovanju. Na Stadion Zagreb ušli su momci i djevojke, u hrvatskim odorama, pod hrvatskim znakovljem. Njihova odlučnost, oružje kojim su bili oboružani, barjaci, koračnice, zakletva, to je bilo jedino jamstvo sigurnosti u teškim vremenima. Kazalište je bilo preslaba zaštita od opasnosti što dolazi. Zbacio sam koprenu kazališne iluzije što me je branila od zbilje života. Snovi i privid kazališta kojim sam zamjenjivao život i bježao od strahota povijesti bili su slab štit. Tko nije spreman oduprijeti se zlu, uništit će ga zlo. Odlučio sam se oduprijeti.
Podjele i sukobi su se pojačavali, početkom ljeta bilo je sve više i više zločina nad hrvatskim građanima, sve su se jasnije ocrtavali obrisi budućeg rata. Na dan početka kratkotrajnog rata u Sloveniji posjeo sam u auto majku i malodobnog sina i odvezao ih bratu u Beč, drugo jutro sam se vratio. Supruga i ja smo odlučili ostati. Nisam želio da me pozovu u Teritorijalnu obranu, iz ranijih vojnih vježbi u većinu pripadnika pričuvnog sastava iz mog naselja nisam imao povjerenja. Ne odlazi se u rat s ljudima kojima ne vjeruješ. Otišao sam do vojnog odsjeka i raspitao se kako se mogu uključiti u obranu. Savjetovali su mi da se prijavim u pričuvni sastav policije, kad bude potrebno, pozvat će me. Čekao sam.
U ljeto se situacija pogoršala, otišli smo na odmor i vratili se, a stanje je bilo još gore. Počelo me je opsjedati pitanje: »Što učiniti? Kako pridonijeti zaustavljanju zla? Kako zaštititi svoju obitelj, grad u kojem sam rođen, znance, narod, domovinu?« Onda me je nazvao Hemingway i telefonski razgovor s njim me odveo u rat.
Putovanje u Sunju
Autobus poduzeća«Sisak promet«, u koji smo ušli Tićo i ja, bio je pun. Slijedili smo upute što smo ih dobili od Bobiše: »Kupite karte do Siska, potražite Krizni stožer i pozovite se na mene. Oni će se pobrinuti za siguran prijevoz dalje do Sunje.«
Bobiša je već dva tjedna na bojištu i zove nas da ga posjetimo. Jesmo li ga dobro razumjeli? Zove li nas na jednodnevni izlet u rat ili prikriveno poziva da mu se priključimo? Nismo još svjesni kamo odlazimo, barem ja nisam. Možda sam još pospan, rano je. Ni sada u autobusu, niti kasnije u Sisku, na skeli i konačno prvi dan u Sunji, nisam znao što ću učiniti, još nisam bio odlučio. Misao o povratku davala mi je sigurnost, odstupnicu, bio je to siguran izlaz za nuždu. Njom sam pokušavao umiriti snažno uzbuđenje koje me počelo obuzimati čim smo ušli na zagrebački autobusni kolodvor, kupili karte i ušli u autobus. Idemo tamo gdje se ratuje! Još nisam spreman sudjelovati, ali me rat golica i privlači. Toliko ga ima na televiziji i u novinama, a sad je i netko poznat, naš prijatelj u njemu.
Sjedimo u autobusu i čekamo polazak. Čudan je taj naš odlazak u rat. Nema fanfara i bubnjeva, cvijeća i djevojačkih poljubaca na odlasku, oduševljeno mnoštvo nas ne pozdravlja i ne zahvaljuje što ćemo ih braniti i za njih se žrtvovati. Stanica je puna putnika, ljudi putuju, okupljaju se, svi očito žele u nevolji biti zajedno. U teškim vremenima obitelji se zbijaju, jedino nas dvojica odlazimo i ostavljamo naše. ....
Ovu knjigu posvećujem svojoj majci koja je strepila, patila i molila se za svoja dva sina, jednog koji se borio i bio zarobljen u Vukovaru i za čiju sudbinu nije dugo znala i za mene koji sam bio u Sunji. Ona je jedna od tisuća i tisuća hrvatskih majki, jedna od milijuna i milijuna majki svijeta, koje su isplakale svoje suze za sinovima-ratnicima u ratovima dvadesetog stoljeća.
Mama, hvali ti na tvojoj šutnji, Ijubavi i snazi s kojom si nas ispraćala i čekala da se iz rata vratimo.
Miroslav Međimorec
|
P.S. Htjedoh staviti poveznice na knjižare u kojima se knjiga može kupiti, ali više je nema u prodaji, nisam je našla čak ni u antikvarijatima. Šteta!
Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj, svojevremeno je ugostila autora i prodavala knjigu. Sve su prodane!
Na ovim poveznicama možete vidjeti boravak obitelji Međimorec u Švicarskoj, u posjeti Hrvatskoj kulturnoj zajednici:
https://www.hkz-kkv.ch/razgovor_miroslav_medjimorec.php
https://www.hkz-kkv.ch/miroslav_medjimorec_predstavio_svoje_knjige.php
https://www.hkz-kkv.ch/miroslav_medjimorec_presvjetli_i_rabin.php
Dunja Gaupp, dopredsjednica
Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj
|
