Sve do prije 15-tak godina Zajednica nije imala točan popis članstva za svaku godinu. Sjećaš li se kada si postao član HKZ? Ispričaj nam kada je nastao Ogranak Bern, kako je radio i zašto je zatvoren.

U HKZ sam od kada sam saznao za njenu egzistenciju. Nas 20-ak Hrvata u Bernu smo se držali zajedno i nismo dali na hrvatsko ime i Hrvate, a napada je bilo i od starne pojedinaca i od strane jugoslavenske ambasade. Znam da smo stupili u kontakt sa HKZ u Badenu i nakon natezanja sa centralistički raspoloženim članovima GO (Glavni odbor) smo inzistirali na održavanju zabave i u Bernu, što nije išlo bez poteškoća. Za održavanje zabave morali smo biti udruga. Nas 20-tak aktivista supotpisali smo zahtjev, priložili već postojeće statute i registrirali smo se 1981. kao Ogranak Bern. Naše zabave u slijedu su bile vrlo dobro posjećene, a naša djelatnost se svodila na okupljanje raspršenoga hrvatskog življa po kantonu Bern, Solothurn i romanskoj Švicarskoj. Oduševljenje je bilo veoma veliko i simpatije naših ljudi su nam bile osigurane samom činjenicom da smo bili jedini sa hrvatskim imenom, što je do tada bilo gotovo jednako sa krimenom.

U prvoj fazi smo se uglavnom sastajali u Bernu, po prilici mjesečno, što smo proslavili sa obrokom i pjesmom. Djelovali smo kao iskreni prijatelji međusobno i prijatelji Hrvatske, radili na planiranju kulturnih manifesatacija i pokušavali na uspostavi što boljih kontakata sa našim domaćinima Švicarcima.
Nakon prvog predsjednika (5 godina V.C.), koji je kasnije pismeno ustvrdio da nikad niti nije bio član (!?), po izboru je došla na red i moja malenkost. Bio sam veliki pristalica decentralizacije, pa sam uveo da se mjesečni sastanci održavaju uvijek u drugom mjestu: Thun, Biel, Neuchâtel, Murten, Solothurn, Sigriswil, itd. Tako smo u Neuchatelu na naš sastanak pozvali i gosp. Franu Vugdeliju, jer su nam u našem OO (Odbor Ogranka) sjedili svi pjevaci iz misnog kora. Njemu smo predložili da osnuje jednu grupu koja bi pod njegovim znalačkim vođenjem mogla približiti hrvatsku kulturu ljudima u ovom podneblju. Obećali smo svu podršku i moguću financijsku pomoć, ev. za instrumente ili narodne nošnje i sl. Svi su se složili, i Frane također, svi su bili i ostali članovi HKZ osim Frane koji do danas to nije. Svejedno mu čestitam, jer je uspio održati gotovo profesionalnost i zavidnu kvalitetu. Moja tadašnja želja je bila da jednoga dana oni odavde idu pjevati u Lisinski, a ne da mi uvijek moramo pozivati nekoga za skupe novce iz Lijepe naše. To se i ostvarilo, ali se nisu dublje povezali, na moju žalost, sa HKZ.
Osnovali smo i potpomagali zaživljenje ogranka Biel i Romanska Švicarska, htjeli i Solothurn u čemu nismo uspjeli. Organizirali smo zabave, Paške večeri, te posjete uglednika kulture, politike i uvijek bili dobro posjećeni. Ogranak Bern je od svake svoje zabave, priredbe i sl. uvijek slao u centralnu blagajnu višak zarade i nikada nismo niti tražili onih 2000.- osnivačkog fonda od Badena. Neka se čuje i zna!

Ogranak Bern se počeo osipavati nakon godišnjeg Sabora (02.12.2001.) u Biel-u, gdje je većina HKZ članova htjela suradnju sa Hrvatskim svjetskim kongresom i gdje je izglasan pristup toj udruzi. Bio sam na tome Saboru jedini član Odbora Ogranka Bern koji se izjasnio za pristup, a svi ostali su bili protiv. Kasnije se ispostavilo da mnogi od njih nikada nisu plaćali članarinu, a neki je godinama zaboravili platiti, i sl. Na čast im bilo!

Održao sam sa malim brojem vjernih Zajedničara još nekliko Godišnjih skupština u Neuchâtelu. Jedno vrijeme je predsjednik bio dr. Domagoj Stojan pa sam očekivao da će ogranak oživjeti. Nije se dogodilo, tako da sam na Saboru 2005. zatražio zatvaranje Ogranka.

Kako si doživjeo prelomnu 1999. godinu i taj izborni Sabor, je li se mogao izbjeći taj lom?

Burnu 1999. godinu sam proživljavao kao veliko razočarenje. Bio sam tada samo duševno i fizički najuporniji prijatelj i trudbenik HKZ, jer sam razdor smatrao nedoličnim za Hrvate, ali sa sadašnje distancije gledano, mislim da je to bilo odvajanje hrvatskih Jugoslavena od od Hrvata. Ne ulazim u polemike, mogu samo iznijeti svoje opažanje (tko se od njih osjeti pogođenim, mogu samo reći da je istina često vrlo bolna i neugodna).


U Nadzornom odboru bio si tada predsjednik. Je li NO pokušao smiriti situaciju?

Bio sam i prije, dugi niz godina, u NO. Htjeli smo i pročišćavali sve zareze i riječi statuta, pa smo pokušali i napravili i pravilnike i nacrte pravilnika OO itd. Bio sam i pred izborni Sabor u Zürich-u, a predsednik je bio iz Badena. Na moje inzistiranje smo napravili jedan izvanredni sastanak u Hotelu Grauholz kod Berna. Radilo se o ozbiljnom stanju, kada je Ogranak Baden svoje statute htio nametnuti cijeloj HKZ i to izglasao na svojoj godišnjoj skupštini. Bili smo prisutni sva petorica, a predsjednik R. Smokvina je uzeo obavezu da će predsedniku HKZ, dr. Kršnjavom, prenijeti samo jednu rečenicu, da je NO jednoglasno zaključio da odluka Ogranka Baden nije prošla statutarnu proceduru da bi ju se moglo staviti i na dnevni red Sabora. On to nije učinio iz istih razloga iz kojih je kasnije podigao sudske tužbe, koje su u dva navrata išle do švicarskog Vrhovnoga suda i naši Jugoslaveni, bivši članovi, su oba puta izgubili spor, a mi u HKZ smo sa upornošću dokazali da nam je obraz čist. U predsudskoj djelatnosti novi NO je razmišljao koji pravac zauzeti, sve solucije smo razmatrali, more prijedloga pokušavali, ali nismo s njima nikako mogli stati na kraj. Oni su očito dali obećanja Centralnom komitetu u Bagdadu (kako sam ja to tada zvao!).


Kako si doživjeo podignute tužbe protiv HKZ i predsjednika, a kako si se osjećao kada je udruga obranjena?

Tužbe su mi na početku izgledale kao slom svijeta u mom stavu 'zajedništvo Hrvata iznad svega'. Tada sam po "zdravoseljačkom duhu" bio toliko siguran da oni moraju izgubiti, da sam dolazio na sve sastanke Glavnog odbora, bio i u Glatbrug-u i u St. Gallenu i svagdje, samo da dadnem podršku ljudima koji su se borili protiv naših neprijatelja. Kada su neprijatelji konačno izgubili, bio sam opet samo Hrvat koji je ostao uspravan i mislim danas, kao i tada, da nezahvalnici nisu dovoljno osuđeni. Trebalo bi ih stavljati, makar u našim DO, češće na stup srama.


Kaži nam kako si se osjećao kada si na 30. Saboru (2002.) proglašen počasnim članom i koliko ti znači tako izkazana zahvalnost udruge?

Nikada ništa nisam radio iz interesa ili pretenzije ili očekivanja da me se treba nagraditi. Proglašenje počasnim članom na 30-om Saboru došlo je kao grom iz vedra neba. Prvo sam bio šokiran, osjetio sam neugodu, pa čak i opoziciju. Kad sam se pribrao onda sam bio zaista duboko počašćen i tako i danas osjećam. Činilo mi se, i danas to tako doživljavam, da je to priznanje za rad, trud i borbu za pravdu, poštenje i interese zajedništva što sam uvijek nosio u sebi. Uvijek sam bio spreman za društvo i priznanje je došlo kao nekava nagrada-priznanje tih ljudi istomišljenika. To je priznanje udruge za koju sam se duševno zalagao i koja je dokazala svoju vrijednost kroz sve godine svoga nesebičnog djelovanja.


Kako ti se sviđa (ili ne), to što i kako HKZ radi zadnjih 10 godina?

To što se radi zadnjih 10 godina mi se čini nastavak rada, ali sada bez neiskrenih, nego samo odanih i hrvatski orijentiranih članova. Udruga je konačno očišćena od nedobronamjernih koji nikada u našu Zajednicu nisu trebali ni ući. Mislio sam nekada da bi svi Hrvati trebali biti počašćeni članstvom u HKZ, pa sam radio na omasovljenju. Sada mislim da masa u sebi nosi i opasnosti (skupo smo to platili) i da je kvaliteta u poštenim, neupitnim, samoprijegornim ljudima kojih nikada nije malo. Bolje manje, ali da su čisti i samoprijegorni, kao što su sadašnji još uvijek brojni članovi i prijatelji koji nas podržavaju.

Bio si predsjednik FOHS-a, postoji li ta udruga još i što se s njome dogodilo?

Bio sam cijelo vrijeme rizničar, od stvaranja Zaklade za siromašne, a talentirane hrvatske studenate FOHS-a, do njegovog prebacivanja u Zagreb. Zaklada FOHS pod istim imenom i po istim načelima i statutarnim principima je sada ozakonjena pri Matici hrvatskoj.
Bilo je veoma teško nositi se sa birokratskom upornošću u Hrvatskoj, tako da se procedura otegla 3-4 godine. Sada je to javna Zaklada pod kontrolom države Hrvatske. Odavde smo prebacili ukupno 120.000 CHF. Jedna smo od jačih Zaklada u Hrvatskoj. Radi na istom principu kao u Švicarskoj. Ako netko hoće znati više, može otvoriti FOHS.hr stranicu i pratiti rad Zaklade. Računovodstvo i godišnji izvještaji ministarstvima unutrašnjih poslova i financija Matica Hrvatska obavlja bez naknade.

Što misliš o Hrvatima u Švicarskoj, imaš li neku preporuku/savjet za njih?

O Hrvatima u Švicarskoj ne mislim ništa, osim onih koji su angažirani u HKZ. Sve ostalo su kruhoborci koji su uvijek živjeli samo za sebe. Ni za njih ni za svjesne, poštene Hrvate u Švicarskoj nemam drugoga savjeta do "Budi svoj, budi pošten i radin pa ćeš prije ili kasnije doći na svoj račun”.

Kako gledaš na situaciju u Hrvatskoj od smrti predsjednika Tuđmana do danas?

Situacija u Hrvatskoj od osamostaljenja je na moju žalost još loša! Razlozi su i tamo, kao što je bilo i nama 1999., da su ljudi okrenuti samo svojim interesima. Čini mi se da je ostao realsocijalistički duh u većini politički aktivnih Hrvata, koji ni malo ne žele prosperitet Hrvatske, vuku natrag, jer ne vjeruju da je njihov ideal definitivno propao. Previše je ljudi koji su rođeni, žive i uživaju u Hrvatskoj, a žele da je vrag odnese. Po Tesli, Hrvati pravoslavne vjere su ponovo veći Srbi od Srba u Srbiji. Jedan od saborskih zastupnika kaže da je ponosan što je bio u Vladi srpske krajine, a da ga nitko ni u Saboru, ni u Vladi ne ukori. Oni su po Tuđmanu amnestirani, a hrvatske se ljude i u Domovini i u Hagu sudi. Pravne države još nema. Javni mediji su u rukama onih koji plaču za Jugoslavijom. Drugi predjednik je proveo detuđmanizaciju. Bio je na proslavama ustanka Srba u Hrvatskoj, a nije bio u 10 godina mandata ni jednom u Škabrnji ili Blajburgu. Ide u Vatikan Papi da mu izloži kao komunista da je protiv križa? Eto, mislio sam da ću u mirovini uživat u mom voljenom Zagrebu, pa evo me još uvijek i nakon 4 godine tu i sve rijeđe u Zagrebu. Tužan sam da je to tako.

Od kada si se povukao u zasluženu “HKZ-mirovinu", čime se baviš, što te zaokuplja?

Uživam u bezbrižnosti da mogu ujutro ostati u krevetu i da cijeli dan ne moram išta raditi ili što mi se svidi. Puno čitam. Pogledam na internetu što se događa u Hrvatskoj, Francuskoj i ovdje. Otkako sam prestao raditi, preuredivao sam svoju praksu za stanovanje i pokušavam prodati kuću.

I na kraju, bi li nam otkrio nešto više o sebi? Primjerice, kada i gdje si rođen, koje si škole pohađao, itd.

Ne krijem ja to. Rođen sam 26. svibnja 1936. u Grudama (tada i danas najhrvatskije selo u BiH i Hrvatskoj) u tadašnjoj Primorsko-neretvanskoj banovini. Pučka škola u Grudama, niža gimnazija u Ljubuškom, te dio u Mostaru, završni i velika matura u Zagrebu. Medicinski fakultet u Zagrebu 1962. Stažirao godinu dana u Zagrebu, Zelini i Božjakovini opću medicinu, a 1967. otvorio ambulantu sa laboratorijem i zubnom ordinacijom. 1967. dolazim u Bern. U Interlakenu sam radio 9 godina, 6 godina u Nyonu, a od 1983. u svojoj praski sve do prije 4 godine. Napisao sam 4 znanstvena rada i 1982. doktorsku tezu u Bernu. Doktorat sam imao iz Zagreba, ali sam ga morao napraviti i ovdje za priznavanje specijalističkog zvanja iz orthopedije.

Dragi Vlado, svima nam nedostaješ, ali nas raduje što uživaš mirovinsku slobodu. Hvala na razgovoru, i budi nam živ i zdrav! Dunja Gaupp

Predsjednik prof. Ivan Matarić i dr. Vlado Šimunovic