Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

U POVODU STOTE OBLJETNICE ROĐENJA KARDINALA FRANJE KUHARIĆA (1919.-2002.)        (30.04.2019.)

Čovjek vjere, nade i ljubavi


„Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima.“ - kardinal Franjo Kuharić, bio je zagrebački nadbiskup od 1970. do 1997.

Povodom stote obljetnice rođenja sluge Božjega Franje Kuharića od 13. do 15. travnja na Hrvatskom katoličkom radiju emitirane su tri emisije urednice i voditeljice Snježane Kirinić Grubić. Prva je bila posvećena razgovoru o obitelji i vjeri, temeljima duhovnoga zvanja kardinala Kuharića, druga emisija tematizirala je kardinalovu ljubav prema hrvatskom narodu, a treća govorila o posljednjim danima ovozemnoga života i nadi u susret s vječnom ljubavi. Kardinal Franjo Kuharić (Pribić, 15. travnja 1919–Zagreb, 11. ožujka 2002) bio je čovjek molitve, vjere, pouzdanja i ljubavi, zagrebački nadbiskup od 1970. do 1997, kada ga je naslijedio tadašnji krčki biskup Josip Bozanić. S kardinalom Kuharićem Crkva u Hrvata proživjela je burno razdoblje svoje novije povijesti, uključujući Domovinski rat. O životnom putu kardinala Kuharića u emisijama HKR-a kronološki su svjedočili relevantni sugovornici, članovi obitelji, svećenici, ali i medijski djelatnici. Donosimo sažetak iz triju emisija, a integralnu verziju moguće je poslušati na www.hkm.hr.

Obitelj – mala kućna Crkva


Franjo Kuharić bio je trinaesto, najmlađe dijete Ivana i Ane rođene Blažić. Roditelji, ratari, davali su im sve što im je bilo potrebno, učeći ih skromnosti. Odgajali su ih u radosti zajedništva u dubokoj kršćanskoj vjeri. U ozračju obitelji u kojoj se molilo i radilo rodilo se i njegovo duhovno zvanje. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je Franjo Kuharić na Šalati u Zagrebu, a studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za svećenika zaređen je 15. srpnja 1945. po rukama nadbiskupa Alojzija Stepinca. Prvo je bio kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sv. Martin pod Okićem i Sv. Marija Okićka.

Obitelj, ta mala kućna Crkva, čitavog je života ostala duboko u srcu Franje Kuharića. Obitelj je posjećivao, obitelji se vraćao, za obitelj je uvijek pronalazio vremena, o čemu svjedoči kardinalov nećak Josip Kuharić. „Moj prvi kontakt sa stricem bio je dok je on bio župnik u Rakovu Potoku i Svetom Martinu pod Okićem. Ja sam tada bio osam dana kod njega dok je on tamo bio župnik. Stanovao je kod obitelji Razum u Konjščici, odmah tu kod Svetog Martina. Ja sam mu tada ministrirao na misama koje je imao u crkvi i u jednoj kapeli. Tada je imao bicikl, mislim da je bio talijanski bicikl ­Bianchi, koji je dobio kad je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Vatikanom pa mu je jedan tajnik ambasade u Beogradu darovao taj bicikl kad je odlazio. S tim biciklom on je obilazio te dvije župe i još jednu filijalu. Mene je vozio na tom biciklu na štangi i na kraju me naučio voziti bicikl.“

Kardinalova nećakinja Ljerka Obrovac također je posvjedočila što je sve Franji Kuhariću značila obitelj: „Značila je sve. Koliko puta je rekao da je obitelj mala Crkva. I ako u obitelji sve funkcionira, onda i društvo funkcionira. Ako obitelj zataji, onda zataji i cijeli poredak. Kad je znao doći k nama, on se s našom djecom igrao. Nije puno govorio o Bogu, ali svojom je prisutnošću uprisutnjivao Isusa. Volio je da djeca budu vesela i da odrastaju u obitelji u kojoj sve štima.“

Odluku za svećenički poziv Franjo Kuharić donio je želeći se povjeriti Isusu Kristu i služiti Crkvi za spasenje duša. Bila su to teška vremena. Nakon što je ubijen župnik župe svetog Martina pod Okićem te napadnut župnik okićke župe Sveta Marija, Franji Kuhariću povjerene su na upravu obje te župe. Samo je Božjom zaštitom izbjegao organiziranim atentatima u Rakovu Potoku 1947. i Jakovlju 1948. Čitav mu je život bio vrlo težak i mukotrpan, navela je kardinalova nećakinja.

Kad je 1983. imenovan kardinalom, rekao je: „Sveti Otac ljubi Hrvate i želi da imaju kardinala.“ Čovjek predan Crkvi i dosljedan u ljubavi prema bližnjemu, ali i prema neprijatelju. Mnogo puta citirana je njegova rečenica iz Marije Bistrice za vrijeme rata: „Ako tvoj neprijatelj sruši tvoju kuću, ti njegovu nemoj. Ako ubije tvog oca ili majku, ti njegovu poštedi.“

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, župnik Franjo Kuharić noću je spavao u privatnim kućama. Konačno se nastanio kod obitelji Razum, gdje je ostao do 1955. Svjedok tog vremena je Mijo Razum, u kući čijih je roditelja u Konjščici Franjo Kuharić živio. „On je kod nas živio osam godina. Moj je tata bio jako strog, odgajao nas je strogo i pobožno. Ujutro, prije negoli smo išli u štalu, ja, koji sam još bio mali, kao i moja starija braća, pomolili smo se i ponovili vjeronauk, deset Božjih i pet crkvenih zapovijedi. Kad smo to izmolili, onda smo išli u štalu raditi. Roditelji su imali veliko razumijevanje prema svećeniku koji je stalno imao glavu u torbi.“

Došlo je vrijeme u kojem je trebalo biti jasan i bez straha, a kad čovjek izgubi strah, onda se u uvjetima neslobode, kako je govorio, u sebi osjeća slobodnim. Bio je svjedok preseljenja Alojzija Stepinca iz Lepoglave u Krašić. Posvjedočio je o tome kako je uhićeni i osuđeni kardinal Stepinac bio nadahnuće svećenicima i vjernicima, koje je hrabrio vedrinom i optimizmom. U jesen 1957. iz župe svetog Martina pod Okićem Franjo Kuharić premješten je u Samobor.

U Samoboru je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa. Bilo je to vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora u Rimu, čiji je bio aktivni sudionik. Odmah je imenovan odgovornim urednikom tada katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. „Kardinal Kuharić bio je odgovorni urednik kad se dogodila prva zapljena Glasa Koncila 1970. Glas Koncila u veljači je objavio prijevod teksta koji je L’Osservatore Romano objavio uz desetu obljetnicu smrti kardinala Alojzija Stepinca. U redakciji su tada smatrali, s obzirom da su već bili uspostavljeni diplomatski odnosi između Svete Stolice i tadašnje Jugoslavije: ako nešto poluslužbeni list partnerske zemlje piše, to može proći i ovdje. Ali nije prošao tekst koji afirmira veličinu, pobožnost, vjeru, čovjekoljublje, humanitarnost i karitativnost nadbiskupa Stepinca. Nije prolazio jer je u to vrijeme slika kardinala Stepinca u javnosti morala biti isključivo negativna“, prisjetio se glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić te i još nekoliko kardinalovih intervencija u kojima je branio GK.

Dobri pastir svoga naroda


Franjo Kuharić bio je nadbiskup jedne od najvećih nadbiskupija u svijetu. Osnovao je čak šezdeset novih župa. U svojoj nadbiskupskoj službi prepuštao se Božjoj providnosti i utjecao zagovoru Blažene Djevice Marije, o čemu je govorio karmelićanin o. Mato Miloš: „Nadbiskup Kuharić je, kad god bi mogao, pješice išao s Kaptola preko Mirogoja putovima blaženog Alojzija Stepinca do Remeta. Tiho bi došao u našu crkvu, obavio pobožnosti i molitve, a onda bi zatražio ispovijed kod našeg oca Ante Stantića. I opet se pješice vratio na Kaptol. On nije tu došao da bi se najavio: Čujte, ja ću doći! Ne, on je tiho došao.“

Dugogodišnji župnik u svetištu Majke Božje Bistričke Lovro Cindori također se prisjetio susreta s današnjim slugom Božjim. „Kardinal Kuharić je za nas svećenike, redovnike i redovnice molio, za nas je postio, umjesto nas je pokoru činio i mnogo nam je opraštao. Kao dobri otac dobra srca svojoj djeci koja su lutala mnogo nam je opraštao”, kazao je mons. Cindori.

Nadbiskup Franjo Kuharić, dobri pastir svojeg naroda, revnovao je za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo. Predvodeći jubilarne crkvene proslave poučavao je istinu o hrvatskom narodu, koji iza sebe ima trinaeststoljetnu kršćansku povijest predvođenu velikanima: Višeslavom, Trpimirom, Tomislavom, Petrom Krešimirom, Zvonimirom, mučenicima Krbave, Like i Sigeta, Zrinskim i Frankopanima, junacima i žrtvama minulih vjekova, križnih putova prošloga stoljeća, sve do kardinala Stepinca. Ta se istina u školskom obrazovnom sustavu nije mogla doznati. Narod mu je povjerovao i zavolio ga. Bio je duša višegodišnje crkvene proslave Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koja je kulminirala Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u Mariji Bistrici. Propovijedati istinu o povijesnoj laži o kardinalu Stepincu, koja se nigdje drugdje nije čula, u vrijeme komunističkog režima bila je velika hrabrost, a kardinal Kuharić bio je neustrašiv. Jednom je prigodom rekao da je uvijek u dijalog s ljudima koji su bili protivni Crkvi išao iskreno, ispovijedajući ono što je vjerovao. Njegove su misli objavljene u knjizi Poruke sa Stepinčeva groba.

Kada je Sveta Stolica 1993. osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju, kardinal Franjo Kuharić bio je njezin prvi predsjednik i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu. Bio je počasni doktor Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Kao osoba zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti, bio je počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Veliku je ljubav kardinal Franjo Kuharić njegovao prema hrvatskim iseljenicima. Posebnost njegove pastirske službe bili su brojni pastirski posjeti Hrvatima izvan domovine po svim državama i kontinentima. Tih posjeta prisjeća se biskup u miru Juraj Jezerinac. „U moje vrijeme kardinal je dolazio dva puta u Kanadu. Njegov dolazak bio je radost za sve nas, kako za svećenike tako i za vjernički narod. Znali smo da nam kardinal Kuharić dolazi poput dobra oca, da nas okupi, ujedini, i potakne na sve što je lijepo, dobro i plemenito. Obraćajući se vjernicima uvijek je isticao, gotovo u svakoj propovijedi, međusobnu povezanost i povezanost s domovinom, uspoređujući je s majkom“, kazao je biskup u miru Jezerinac.

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju Franjo Kuharić doživio je ostvarenje višestoljetnoga sna hrvatskoga naroda – uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske. Na nezaboravni prvi Dan državnosti, 30. svibnja 1990, kardinal je slavio svetu misu za domovinu u katedrali. Radost nije dugo trajala.

U ratom pogođenoj domovini koja je krvarila kardinal Franjo Kuharić bio je promicatelj pomirenja i opraštanja. Godine 1994. kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugostio je papu Ivana Pavla II. na hrvatskom tlu prigodom njegova prvog dolaska u Hrvatsku.

Franjo Kuharić volio je svoj hrvatski narod, a narod je tu ljubav osjetio i uzvratio mu. Kako je susretao ljude, prisjetila se novinarka i publicistkinja Vesna Jurić Rukavina: „Njegove su oči bile iskrene. I svaki čovjek to osjeti. Koliko god je bilo situacija koje su bile teške, čovjek ipak svojim pogledom sve kaže. I u najtežim situacijama u kojima sam bila pored njega, posebice kad je posjećivao ranjene, vidjelo se da je našem uzoritom jako teško.“

Kardinal Franjo Kuharić uvidio je važnost medija u evangelizaciji. Tako je 1993. pokrenuo Informativnu katoličku agenciju, a 1997. Hrvatski katolički radio. Otvorio je samostan sestara karmelićanki u Ivaniću Kloštru i brinuo o gradnji samostana u Mariji Bistrici. Utemeljio je nove biskupije u Varaždinu i Požegi. Umirovljen je u srpnju 1997, a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku monsinjoru Josipu Bozaniću predao 4. listopada.

Kao umirovljeni nadbiskup Franjo Kuharić sudjelovao je u Mariji Bistrici na proglašenju blaženim Alojzija Stepinca, o čijem je svetom životu kao pastir crkve zagrebačke neumorno svjedočio. Kardinal Franjo Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Deset godina nakon smrti pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Iščekujući taj dan mons. Juraj Jerneić prisjetio se susreta sa svetima. „Neke fotografije koje imam u svojoj sobi svjedoče da sam se ja rukovao i sa svecima. Došao je papa Ivan Pavao II. Ja sam bio ekonom Nadbiskupskog dvora. Na ulazu u Nadbiskupski dvor rukovali smo se svi mi, da tako kažem služinčad. A onda ovo – ako mi se još to ostvari. Sad imam razloga moliti i živjeti.“

Priredio Tomislav Šovagović, Vijenac 656

www.hkz-kkv.ch

171 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU