Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

BAKICA (1)     (02.12.2012.)

U crnoj odjeći, s bijelom kapicom na sijedim vlasima, sjedjela je u sobi bolesne unučadi i uz svijetlo male svjetiljčice plela čarapicu. Snaha, nakon nekoliko noći provedenih nad dječjim krevetcima, spava u najdaljoj sobi; u susjednoj sobi sin marljivo radi za pisaćim stolom.

Vani, na samotnoj ulici, grobna je tišina; kasno je već veče. Bolesna djeca spavaju, a bakica zaronila u misli.

Brzo, brzo miče igle žućkastim prstima na koje pada svijetlo svjetiljke; lice, zaslonjeno sjenom kao velom, sagnula k poslu i zaranja se u misli.


Što se je zgodilo sitnoj dječici da su se tako naglo razboljela? Kad ih je pregledavao lijećnik, domaći prijatelj, lice mu se rastužilo. O, Bože! Djeca su krhko staklo, lako lišće jesenje; časom ih štogod smrvi i odpuhne! O, Bože! Žalost je na svijetu. Svako je dobro neizvjesno, svako je blago netrajno; danas jest, sutra može već ne biti; rijedak je dan bez nujnih uspomena, ili tjeskobnih slutnja. Govore ljudi, da su uspomene dragocjenost, nagomilane za teške trenutke. Možda drugi tako osjećaju, ona ne osjeća. Njoj su uspomene mili likovi, optočeni suzama zato što ih suha oka ne može gledati.

No što im se dogodilo, što im je, tim milim mazama? Vandečka je liječnik nešto veselije gledao, no Tadžo ga je očito uznemirio. Jer taj fakinčić nikako ni nije obično dijete, a neobična djeca... o, Bože...!

U kući i izvan kuće duboka je tišina i samo se jedan glasak čuje; u susjednoj sobi škripi pero po papiru, jednolično, neprestance. Gdjekada i bolesno dijete zašuška u posteljici i tiho zastenje; onda bakica diže glavu, saginje se nad krevetcima, prisluškuje, očekuje i takva je, kao da će potrčati, poletjeti, da zaslanja i brani čim samo prstom mahne ona sablast, što se zove nesrećom...

No djeca svejednako spavaju. Možda je to umjetan san, izazvan onom miksturom što u bočici stoji na stoliću i kruti joj recept strši u svijetlu. Bočica s receptom u svijetlu zaslonjene svjetiljke ima u sebi nešto turobnoga. Turobnost izvire iz grobne tišine što ispunjuje kuću, iz dugih sjena što od pokućstva padaju na zidove, iz nejednakoga daha bolesne djece, iz jednoličnoga neprestanoga škripanja perom po papiru u susjednoj sobi.


Kako on radi, taj visoki, plećati čovjek, još o ponoći sagnut nad pisaćim stolom! Bakica vidi kroz odškrinuta vrata zgrbljena njegova leđa, glavu s prosijedom kosom, oštri profil, gorčinu na usnama, čelo izmreškano borama. Stasom je i crtama sin taj sličan ocu, no nije sličan značajem. Jaš je bio veseljak, srdačan, srčan, uvijek darežljiv prema svijetu, a prema njoj - iako su obadvoje već sijedjeli - zaljubljena srca.

Zigmuš je mučljiv, oprezan i opor - čak i prema majci. Ona ga ne krivi za to, o, ne krivi! I kako bi ga mogla kriviti! Zna dobro da je surova ruka života ovako prignjela dušu njezina sina, zamorila je i ogorčala. I Jaš je mnogo trpio, no drugačije. Razumije bakica patnje: toliko ih je vidjela! Nesreća je Zigmuševa što živi u vremenu teškom za život. Skrivene mu boli kao kamenje pokrivaju duši dno; i još se navalio zamoran rad s premršavom naplatom.

Bakica ne krivi sina, jer sijeda njezina glava pod bijelom kapicom misli više i razumije dublje nego što se to čini onima oko nje. Ipak mora sama sebi priznati da se nešto plaši Zigmuša. Ne zato što joj je možda nekada učinio na žao, ili ju jako uvrijedio; nipiošto, nikada se on ne ogrješuje o ceramoniju sinovskoga poštivanja. No zna ona dobro da je ta ceramonija forma iz koje je nestalo ljubavi. Bilo, pa nije! Vidi to ona!

Meka, osjetljiva priroda njezina plaši se i trga pred oštrim glasom, oporim kretnjama, mrkim pogledom. Starost ju je obezjunačila i sve joj šapće u uho: "Ne dodijavaj, ne iskakuj pred oči, ne budi nikome na teret, ni na smetnju!" Tako krpa svoju odječu i zavlači se u najdublji kutić u domaćem životu. A ipak još osjeća da smeta. Snaha, čestita žena, ali suhoparna i uvijek stužena, voljela bi da ima u kući svoju sestru, nego li svekrvu; a i uklanja je od djece, valjda ljubomorna za njihova srca. I pravo čini! Ona im je najbliža, djeca su njezina.

Čak i sobica pod krovom veoma bi zgodna bila za najstariju unučicu koja već doraštava. Riječima joj nitko ništa ne spočitava, no događaju se pogledi, kretnje, isto onako izrazite kao i riječi, a njojzi ni to ne treba da razumije kako je ovdje ona peti kotač u kolima, kako je ona u ovoj knjizi požutio list s poblijedjelim slovima koja nitko više ne želi čitati. Pa ne iziskuje to ona nikada. Što god osjeća i misli, nikomu ne povjerava; svi i sude da su godine utrnule u njoj do korijena svaki oganj i svako svijetlo.

Sinova joj milost daje što joj treba: topao kut, hranu, odjeću; da izađe s drugim ženama, bila bi baš i smiješna. Pa i ne izlazi; no gdjekada osjeća još veoma jasno u sebi ljudsku dušu, žensku dušu, koju ne može juha zasititi, niti topla pež zagrijati, koja se previja i rastužuje od gladi i zime, neznane tijelu. Tijelo je sito, duša gladna; ali bakica je razborita, te sakriva pred svijetom osjećaj duboke samoće, kao da je to zloća. Samo često znade oboriti glavu, uhvatiti rukama čarapicu što joj spada na koljena, pa govori dugu krunicu dragih imena što su zauvijek zamukla; a onda joj se sve to što joj ispunjuje dušu zapečaćenu sa sedam žigova, izlijeva iz očiju suzama punima slika. Na tim se slikama blistaju, smješkaju, imenom je zovu mila lica, ugasla navijek, a među njima je ponajčešće, najžarče, najganutljivije zove jedno lice - najmilije ...


No, u taj joj se trenutak pričinja pustom i griješnom utvarom sve ono što joj je toliko godina bilo srdačnom samoćom, čežnjom, tugovanjem. Gorko spočitava sama sebi što se mogla ražalostiti ili čega se zaželjeti onda, dok su djeca bila zdrava. Kako je sebična i tašta bila! Zaželjeti se čega, patnju osjećati, dok su te milea maze zdrave i vesele - zloba je i glupost! Sada istom gleda oko u oko istinitoj nesreći. Jednako drhće nad životom jednoga i drugoga djeteta, no mora priznati pred Bogom i pred samom sobom, da ... no, što će! Griješna je, no među unucima, među svim živim bićima najjače ljubi - Tadža: on jo je među mazama najmilija maza. Čudnovato je sličan pokojnom Jašu: ono isto bijelo, mudro čelo, one iste oči, modre kao nebesa. I on jedini od sve obitelji svim srcem prijanja uz nju; čim je smotri, leti i širi ruke kao ptičica krila; s njom i često provađa zimsko sumračno vrijeme...

 

II.


U zimske večeri bakica obično sjedi u svojoj sobici i broji krunicu dragih imena što su zamukla u smrti, ili u daljini; sjeća ih se, a dotle sumrak postaje sve tamniji i tamniji, dok se sobica na gornjem katu, s jednim prozorom, ne prekrije crnom pomrčinom. Onda staje oko nje bivati nešto čudnovata. U crnoj pomrčini staju iznicati bjelkaste ili crne prikaze, isprvice jedna, onda nekoliko, desetak, sve više i više. Ali bakica se ni ne plaši, ni ne čudi, jer zna odavna da su to duhovi pokojnika, razasuti po svijetu, koji u tamnoj tišini dolaze k njoj, pa ih sve više i toliki broj nastaje, kao da ih je tko ovdje posijao punom šakom.

Oko naslonjača na kojem sjedi, usred sobe i u svim kutovima bjeluckaju se u sumraku pokojničke prikaze, više, niže, a među njima crni križevi raširenim krilima prodiru iz pomrčine. A među tim bjelkastim i crnim spodobama lijeće prošlost tihim krilima i ... šapće - šapće tepava imena, srdačne riječi, povjerljive razgovore: sve što je srce imalo, izgubilo, a spomen odigao, da do smrti čuva. Sumrak, pun bjelkastih i crnih pokojničkih prikaza i križeva, puni se još i šaptom; bakica ga pozorno sluša, a iz očiju joj se roni na crnu odjeću toliko vrelih suza, koliko riječi oko njezine bijele kapice šapuće prošlost.


U to zaškripe vrata; polagano se otvaraju i djetinji glasić zapitkuje:


- Spavaš li, bakice?
- Ne spavam, slatka mazo, ne spavam! A što je?
- Ništa, ja samo tako ... došao sam tebi, bakice...


I već joj je na koljenima. Zapalila bi svijetlo, no tako ju je krepko ogrlio rukama, te se ona ne može maknuti. Čemu svjetiljka? I u mraku možeš ljubiti bakicu čas u jedan obraz, čas u drugi, gladiti joj kosu iznad čela i tankim je glasom moliti:


- Bakice, pjesme!


To je strast mangupčića: da iz bakičinih usta uči sve, štogod ona zna napamet. Tako započinje duet:


- Znadeš li, mladi rode, tvoje zemlje, tvoje vode?
- Znadeš li, mladi lode, tvoje zemlje, tvoje vode?


Za njezinim blagim glasom, srebren glasić djetinji ponavlj stihove, kitice. Pokojničke prikaze i križevi nestaju; od dvaju zbliženih lica suklja u crnom mračku plamenit ushit...

 

Nastavak slijedi 2. Adventa


 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU