Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NAÅ IM PRIJATELJIMA U AUSTRIJI I EUROPI        (24.05.2019.)

Kratak pregled hrvatske povijesti u posljednjih sto godina

Temeljem svoje stoljetne zajedničke povijesti s Hrvatskom, Austrijanci bi zapravo trebali biti najbolji poznavatelji hrvatske današnjice. Tome unatoč, katolička biskupija Gurk-Klagenfurt najprije je zabranila službu Božju u čast hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima koje su u svibnju 1945. pogubili jugoslavenski komunisti, da bi ju kasnije dopustili na nižoj svećeničkoj a ne biskupskoj razini. To su Hrvati osjetili kao dosad nečuvenu uvrjedu. O tome incidentu obaviještene su katoličke institucije u Europi. Sljedeći kratak pregled novije hrvatske povijesti upućen je kako našim austrijskim prijateljima tako i drugima koje zanima hrvatska prošlost kako bi bolje razumjeli zbivanja u svezi s Bleiburgom da se noviji međucrkveni događaji nikad ne bi ponovili. ( Uredništvo Hrvatskoga tjednika)

Hrvati su više od 13 stoljeća živjeli u području utjecaja srednjoeuropske i mediteranske kulture i uljudbe, u plodonosnoj razmjeni sa susjednim narodima, ali u različitim političkim oblicima u kojima su sačuvali elemente svoje državnosti. Najprije kao samostalna država, potom u uniji s Mađarima i kasnije s njima skupa s Austrijom, Hrvati su se razvili u narod s posebnim osobinama, ali i u zajedništvima sa zapadnim i južnim susjedima. Unatoč tomu, političari, ali i mnogi intelektualci, vjerovali su da će se moći lakše sporazumijevati sa Srbima nego s navodno ‘stranim" Mađarima i Austrijancima, što se pokazalo iluzijom. Beograd je imao dva rješenja u svojoj politici prema južnoslavenskome pitanju: jedno velikosrpsko i jedno općejugoslavensko. U velikosrpskome projektu bilo je predviđeno ujedinjenje svih tzv. ‘srpskih zemalja’ u koje su spadale Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, te dijelovi Hrvatske, (južna Dalmacija i Slavonija). Ostalu Dalmaciju i Istru htjela je preuzeti Italija.

Protiv takvih izgleda žestoko su se pobunili hrvatski izbjeglički političari. Na kraju Prvoga svjetskog rata ipak je pobijedilo općejugoslavensko riješenje. Nakon toga svi su zakoni u državi bili progurivani protiv volje najjače hrvatske partije, Hrvatske seljačke stranke. Hrvatska je bila gospodarski eksploatirana. Negdašnja južnoslavenska financijska metropola Zagreb izgubila je tu poziciju u korist Beograda. U vojsci i državnoj upravi Hrvati su igrali podređenu ulogu. Tek sad je postalo očito da su Hrvati pod Habsburgovcima imali veća prava nego u ‘sanjanoj’ Jugoslaviji. Jedan srpski poslanik ubio je u jugoslavenskom parlamentu vođu Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića kao i još tri zastupnika. Godine 1929. kralj Aleksandar proglasio je diktaturu. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je preimenovano u Kraljevinu Jugoslaviju. Sve su stranke bile zabranjene, uključujući njihove nacionalne simbole kao zastave i grbovi, osim srpskih simbola koji su ujedno bili simboli Srpske pravoslavne crkve.

Jugoslaija je bila pretvorena u ‘jedinstvenu državu’ pod geslom ‘Jedan narod, jedna država, jedan kralj’, (i to jedno desetljeće prije slične Hitlerove parole). Vođa hrvatskih nacionalista dr. Ante Pavelić izbjegao je u inozemstvo gdje je osnovao ‘Hrvatski revolucionarni pokret Ustaša’ koji je odobravao i uporabu sile za oslobođenje zemlje. S obzirom na ‘njemačku opasnost’ radi priključenja Austrije (Anschlussa), hrvatski i srbijanski političari sporazumjeli su se o osnivanju autonomne ‘Banovine Hrvatske’ koja je obuhvaćala hrvatske zemlje i dijelove Bosne i Hercegovine.

No, ova odluka došla je prekasno. Hitlerova Njemačka zapravo i nije htjela napasti Jugoslaviju, jer se nije nalazila na putu prema njezinu ‘prodoru na istok’. Beograd se čak priključio "Trojnom paktu". No, kratko nakon toga, srpski su oficiri uz pomoć britanskih agenata oborili tadašnju jugoslavensku vladu. Njemačka je napala Jugoslaviju i pobijedila njezinu vojsku tijekom dva tjedna. Nitko se nije htio boriti za Jugoslaviju. Tada su se Hrvatska te Bosna i Hercegovina ujedinile u autoritativnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pod vodstvom nacionalističkog (Ustaškoga pokreta) s Antom Pavelićem kao državnim poglavarom. Veliki dio Hrvata pozdravio je u početku svoju državnost, ali su uskoro bili gorko razočarani. S obzirom na mnoge talijanske poraze početkom Drugog svjetskoga rata, talijanski Duce, Mussolini, htio je izvojevati barem jednu 'pobjedu' uspješno zahtijevajući od politički nejakih Hrvata više od pola Dalmacije i gotovo sve jadranske otoke. Jugoslavenski komunisti pozvali su na ustanak tek nakon što je Hitler napao Sovjetski Savez.

U tadašnjoj Hrvatskoj razbuktao se višeslojeviti rat svih protiv sviju. U početku je partizanski pokret u Hrvatskoj bio pod snažnim utjecajem Srba, ali već 1942. sve više se Hrvata priključivalo antifašističkim borcima pod vodstvom generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije Josipa Broza Tita. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. bilo je očito da će Hitlerova Njemačka izgubiti rat. Partizani predvođeni komunistima bili su krajem rata pobjednici bez konkurencije. Uslijedio je opći bijeg svih onih koji su surađivali s Njemačkom. Pobjegli su ili bili protjerani oko pola milijuna pripadnika njemačke manjine. Mnogi su bili ubijeni. Hrvatski, srpski i slovenski nacionalisti, među njima mnogi civili, žene i djeca, tražili su zaštitu u Austriji, ali su ih Britanci u svibnju 1945. izručili Titovoj armiji. Partizani su od austrijskoga Bleiburga do duboko u unutrašnjosti Jugoslavije na tzv. „Križnom putu“ pobili oko 80 do 100 tisuća ljudi.

Jugoslavenski komunisti i njihova lica

Jugoslavenski komunisti pokazali su svoje pravo lice tek početkom mira kad je Jugoslavija postala minijaturni Sovjetski Savez. Uskoro je, međutim, izbio sukob između Staljina i Tita, jer je jugoslavenski vođa gajio neke vanjskopolitičke planove bez privole Moskve. Svi sovjetski pokušaji destabiliziranja Jugoslavije propali su, ne na posljednjem mjestu, stoga što se u sukob uključio Zapad učinkovito pomažući Titovu zemlju gospodarski, vojno i politički, pa je Jugoslavija dapače postala članicom Balkanskoga pakta skupa s državama NATO-a Grčkom i Turskom. Tek nakon toga jugoslavenski su komunisti razvili ideologiju tzv. ‘trećeg puta u socijalizam’ koji je bio obilježen radničkim samoupravljanjem u poduzećima i nesvrstanom vanjskom politikom.

Jedno i drugo bilo je polovično jer je bilo ukotvljeno u totalitarnom sustavu. Sve odlučujuće odluke dolazile su iz vrha Partije i Države, a donosili su ih Tito i njegovi bliski suradnici. Propali su svi pokušaji Milovana Đilasa i kasnije hrvatskih i srpskih „liberalnih“ komunista u godinama 1971. i 1972. da razbiju monopol Partije. Početkom sedamdesetih godina hrvatski su komunisti stekli simpatije u narodu, jer su se zauzimali za nacionalne interese. No, njih su potisnuli drugovi iz njihovih redova: Tito i njegove pristaše u republikama ostali su stalno vjerni komunističkoj ideologiji.

Hrvati pod Habsburgovcima imali su veća prava nego u ‘sanjanoj’ Jugoslaviji

Jugoslavija je bila do svoga kraja krizna zemlja. U inozemstvu je bila zadužena s 35 milijarda dolara, dok je svakodnevica bila opterećena općim manjkom materijalnih dobara. Mala je utjeha bila da je ljudima u drugim istočnim zemljama život bio teži. Jugoslaveni su uspoređivali svoje prilike više sa zapadnim zemljama kao Italijom, Austrijom i Njemačkom. Samo zahvaljujući zaradama u turizmu i golemim deviznim doznakama koje su slali gastarbajteri, Jugoslavija je mogla podmirivati svoje kamate i održavati kakav-takav životni standard.

Uostalom, Titova država dobivala je povoljne kredite pa čak i novčane donacije sa Zapada samo da bi poslužila kao primjer drugim komunističkim zemljama, ali dugoročno to nije bilo okrunjeno uspjehom. Već nekoliko godina prije Titove smrti poraslo je nezadovoljstvo ljudi. Tri stupa na kojima se temeljila Jugoslavija počela su se raspadati: nakon smrti karizmatičnoga šefa države Tita, državne su poslove preuzeli osam nasljednika, odreda birokrati bez općejugoslavenskoga utjecaja. Nakon žestokih unutarpartijskih borbi na kongresu Partije u Srbiji pobijedio je malo poznati funkcionar po imenu Slobodan Milošević. On je preuzeo gotovo sve velikosrpske zahtjeve. Jugoslavija je trebala postati tzv. modema federacija u kojoj bi bili odlučujući pojedinačni glasovi građana i ograničena prava socijalističkih republika. No to nisu htjeli ni slovenski, a niti hrvatski komunisti, a te prijedloge odbili su također i bosanski i makedonski predstavnici. Na posljednjem kongresu Saveza komunista 1988. zajednička je Partija „pokopana“, dok su Srbi potpuno preuzeli Jugoslavensku armiju. Na parlamentarnim izborima u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji te Bosni i Hercegovini pobijedile su nacionalne i demokratske stranke. Samo su u Srbiji i Crnoj Gori postkomunisti bili pobjednici pa je tako počeo rat koji se na Zapadu nepravilno naziva "građanskim ratom", premda je bio napadački rat srpskih snaga protiv Slovenije i Hrvatske, kao i protiv Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Rat je vremenski različito trajao: u Sloveniji dva tjedna, u Hrvatskoj pet, a u Bosni i Hercegovini šest godina. Na kraju u BiH bilo je više od 100 tisuća mrtvih, dok su materijalni gubitci procijenjeni na milijarde dolara. Hrvatska se uglavnom sama oslobodila od srpskih ustanika. Istočna Slavonija bila je integrirana na miran način. Hrvati nisu sumnjali u to tko je želio i izazvao ovaj rat nazvan (Domovinskim ratom): bio je to Slobodan Milošević i srpski nacionalisti. Uslijed rata, u Hrvatskoj je gotovo prestao rad u gospodarstvu, turizma više nije bilo dok su veliki dijelovi industrije i poljoprivrede bili na udaru srpskih topova. Materijalni gubitci procijenjeni su na više od 250 milijarda dolara. Hrvati su se bojali 'ciprizacije' svoje zemlje koja bi bila podijeljena na hrvatski i srpski dio. Potonji je nazvan (Republika Srpska Krajina) koju nitko nije priznao pa čak ni Beograd. U dvije akcije hrvatska je vojska u kratko vrijeme otjerala to strašilo i to s prešutnim odobravanjem Amerikanaca. Potpunu odgovornost za propast tzv. 'Republike Srpske Krajine' snosio je Miloševićev režim i lokalni srpski fanatici koji su vjerovali 'balkanskom kasapinu'.

Prvi izbori u Hrvatskoj prije 29 godina prošli su glatko. Deset godina nesporno je vladao politički snažan predsjednik Franjo Tuđman, što se u ratu i poslijeratnim nemirima često pokazalo pozitivnim. S druge pak strane za vrijeme njegove vladavine provedena je djelomično kriminalna pretvorba, u biti ništa drukčija nego u ostalim bivšim komunističkim zemljama. Ni on ni njegove pristaše nisu bili pripremljeni za ta teška vremena. Hrvatska je, doduše, postigla dva važna cilja u vanjskoj politici, postala je članicom NATO-a i Europske unije, ali te činjenice još ne zadovoljavaju njezine građane. Oni traže veći životni standard kao i trajniju gospodarsku i društvenu sigurnost. Za većinu Hrvata put od srednjoeuropske Austro-Ugarske do današnje neovisne Republike Hrvatske bio je vrlo poučan. Međutim, njezini ljudi traže odgovarajuće sadržaje u politici, gospodarstvu i kulturi, koji nedostaju jer još postoje stare političke strukture iz jugoslavenskoga doba koje djeluju iz svojih skrovišta. Još se ne sagledavaju novi politički naraštaji. Hoće li se Hrvati u bliskoj budućnosti još više europski usmjeriti, to djelomično zavisi od ohrabrenja i konkretne pomoći iz sprijateljenog inozemstva, iz Njemačke i Austrije, ali također i iz središnjice EU-a Bruxellesa. No takva pomoć ne smije djelovati kao miješanje u unutamje poslove zemlje, baš obratno - ona mora biti širokogrudna i dobronamjerna.

Gojko Borić, Hrvatski tjednik 764

www.hkz-kkv.ch

172 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU