ZA PAKAO SMO SAMI ODGOVORNI

Jednog je dana Svetac imao priliku popričati s Bogom te ga upita:

- Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda pakao, a kako raj.

Bog odvede sveca do dvaju vrata. Otvori jedna i dozvoli mu pogled unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli stol. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, s jako finom i mirisnom hranom. Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta.

Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvrščene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.

Bog reče: - Upravo si vidio pakao.

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Bog ih otvori. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli stol, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih dršaka. No ovaj su put sve bile dobro nahranjene i sretne, te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.

Sveti čovjek reče Bogu: - Ne razumijem!

- Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini. Oni su naučili brinuti se za svoje bližnje i hraniti jedne druge ako treba, za razliku od prvih koji ne misle na ništa osim na sebe same. Zato su prvi u paklu za koji su sami odgovorni, a drugi u raju kojeg su si sami zaslužili.

dg/www.hkz-kkv.ch