Od triju
stupova, starogrčkoga, rimskoga i kršćanskoga, na
kojima počiva europska uljudba, eminentno mjesto
zauzima kršćanska baština koja ističe jedinstvenu
vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe, bez obzira na
spol, rasu, izobrazbu, nacionalnost, imovinsko stanje
i dob. Na ovoj se baštini kršćanskoga personalizma i
humanizma temelje ideali o neotuđivim pravima čovjeka.
Ovu je evanđeosku poruku pronosila, i još uvije
pronosi, u Europi i Hrvatskoj kao dijelu te Europe,
Katolička crkva. Na ovoj baštini humanizma i
personalizma temelje se odlike europske uljudbe, kao
što su odvajanje duhovnog od svjetovnog autoriteta,
vladavina prava, društveni pluralizam. Različitost u
temeljnome jedinstvu tvori ono što se naziva duhovnom
Europom.
Ako zanemarimo i odbacujemo ovu
baštinu kršćanstva, ako ne spomenemo ne samo
kršćanstvo, nego ni Boga, u europskom ustavu, ili u
drugom konstitutivnom pravnom aktu koji zamjenjuje
ustav, na čemu se Europa može ujediniti?
Može li se danas Europa ujediniti na
temeljima propagiranoga relativizma vrijednosti koji
zastupa filozofija neoliberalizma? Može li se graditi
europsko zajedništvo isključivo ili pretežito na
gospodarskim, financijskim ili vojno-sigurnosnim
interesima, ako nema zajedničkog etičkog kodeksa za
osobno i skupno ponašanje, bez kojega se pluralizam
pretvara u anarhiju, a ova, kako nas nedavno iskustvo
u Europi ući, brzo prelazi u autokraciju, diktaturu i
totalitarizam?
Propagiranjem političkog i
gospodarskog centralizma sadašnja Europska Unija
negira temelje demokracije. Bez poštivanja nacionalnog
identiteta i malobrojnih naroda Europe svaki se
pokušaj ujedinjenja prije ili kasnije pretvara u neku
vrstu europske naddržave, u kojoj male države ne mogu
spriječiti za njih štetne odluke nadglasavanjem, niti
se mogu oduprijeti metastaziranju upravljačke
birokracije sa nepreglednom šumom propisa. Naddržava
je tim opasnija, što je njezin totalitarizam manje
transparentan. Postnacionalni svijet i Europa su
odavno bile zamisli komunističkog internacionalizma i
ograničene suverenosti.
Što se tiče Hrvata, oni su od svoga
pokrštenja bili i ostali dio kulturalne i duhovne
Europe, sačuvavši, međutim, svoj nacionalni identitet.
Već samo putovanje jadranskom obalom od hrvatske Istre
do Dubrovnika i južnije predstavlja šetnju kroz
arheološke, arhitekturne i umjetničke slojeve europske
povijesti. Stoga je logično, da Hrvatska želi postati
jednog dana članom i institucionaliziranog europskog
jedinstva, ali pod uvjetom, da u tome jedinstvu ostaje
očuvan hrvatski nacionalni identitet i da ne budu
rasprodana hrvatska nacionalna dobra.
Presudni kriterij za tu integraciju
mora biti politički, nacionalni i gospodarski interes
Hrvatske i njezinih građana. Ovo u današnjoj Europskoj
Uniji nije zajamčeno, ako bi ostalo nadglasavanje u
europskome parlamentu u kojemu se veliki broj odluka
ne donosi jednoglasno nego većinski, ako bi proračun
donosili postavljeni povjerenici ("commissioners"),
ako bi se za Hrvatsku uvela velika ograničenja u
trgovini i proizvodnji, ako bi se ukinule ili svele na
beznačajnost nacionalne obrambene snage, ako bi
hrvatski Sabor postao samo pečat koji bi potvrđivao
odluke iz Bruxellesa, ako bi o važnim socijalnim i
moralnim pitanjima (npr. o pravu na pobačaj po osobnom
zahtjevu, ili o pravu na asistirano samoubojstvo)
odlučivao Europski sud pravde čiji sudci nisu birani,
nego postavljeni od vlada država članica, ako bi i
dalje sloboda kretanja radne snage i kapitala bila
provođena na način, da kapital bogatijih članica
kupuje i osvaja nacionalna dobra članica koje su
financijski manje moćne, pri čemu se istodobno ne
dopušta zapošljavanje radne snage iz siromašnijih
članica u bogatijim članicama.
Trgovci bez granica žele pretvoriti
cijeli svijet, dakle i Europu, u svoju farmu, za što
im smetaju nacionalni identiteti, tradicije naroda, i
državne granice. Onaj tko ne prihvaća
denacionalizaciju hrvatskog identiteta i hrvatskih
nacionalnih dobara nije "euroskeptik" nego
"EU-skeptik". Hrvati jesu i žele ostati dio Europe
koju obogaćuju kulturalni i nacionalni identiteti svih
njezinih naroda i građana, Europe koja jamči
samobitnost svakog njezinog pojedinca i naroda, ali ne
one druge Europe koja nam se prikazuje kao naša
neizbježna kob.
Otuđene, nesposobne i sluganske
partitokratske strukture u Hrvatskoj, potpomognute
onim medijima koji su u rukama stranih centara moći,
misle da će pristup sadašnjoj Europskoj Uniji biti
lijek za današnje zapušteno socijalno pitanje,
siromaštvo, glad i nezaposlenost u Hrvatskoj što su
uglavnom oni skrivili, da će taj pristup njima i
njihovima omogućiti unosne karijere u Europskoj Uniji,
i da će ih osloboditi od odgovornosti za ovakvo stanje
u Hrvatskoj.
Što se pak tiče stajališta Katoličke
crkve u Hrvatskoj, a Crkva nije samo hijerarhija i
svećenstvo, nego nju tvore svi vjernici, kako se može
očekivati da će ona prihvatiti bezglavo srljanje u
sadašnju Europsku Uniju koja ozakonjuje istospolne
brakove, koja dopušta homoseksualnim parovima da
usvajaju djecu, koja ne spominje Boga u svom ustavu?
Kako mogu hrvatski katolici biti za
takvu Europu, čiji predstavnik zagovara da Slovenija
oduzme dio hrvatskoga državnog područja, za Europu
koja ne dopušta hrvatskome narodu da časti svoje
osloboditelje i pobjednike u ratu agresije na
Hrvatsku, za Europu koja te osloboditelje stavlja pred
politički sud jer su branili svoje, koja tu obranu
naziva "zločinačkim pothvatom", a pušta iz zatvora
ljude koji su u Bosni sudjelovali u genocidu?
Kako mogu hrvatski katolici i njihova
Crkva podržati eksperiment, da se na Balkanu uspostavi
postnacionalno društvo koje bi brisalo vjerske i
nacionalne specifičnosti naroda koji tu žive? Ako je
kršćanstvo stvorilo Europu kao duhovni i kulturalni
pojam, ako je kršćanstvo u temeljima njezina moralnog
poretka, onda takva Europa ne može preživjeti rušenje
i nepoštivanje onih vjerskih i moralnih zapovjedi,
koje su zajedničke svima tzv. visokim religijama,
kršćanstvu, judaizmu i islamu.
Stoga je potpuno shvatljivo, da se
Katolička crkva i u Hrvatskoj - ali ne samo u
Hrvatskoj - skeptički odnosi prema takvoj Europskoj
Uniji u kojoj se ruši vjera u Boga, nameće konzumerski
hedonizam i propagira potpuna relativnost morala. No
to nije širenje "militantnog protueuropeizma", kako to
Crkvi podmeće komentator iz Londona gospodin Cviić,
nego je to upravo obrana one Europe, koja učvršćuje i
njeguje svoj kršćansko-humanistički duhovni humus,
Europe, koja ne prešućuje u svom ustavu Svemogućega
Boga, koja se ne odriče svoga povijesnog identiteta,
Europe, koja nije jedina vrijednost u svijetu, ali
koja je u svijetu jedinstvena i nezamjenjiva
vrijednost.
Hrvati katolici, usprkos svim svojim
nacionalnim slabostima, žele biti svjedoci toga
vjersko-moralnog temelja svoga nacionalnog i europskog
identiteta.
Prof. dr.
Branimir Lukšić
07.11.2010. |
