Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ŠTO SE DOGODILO 10. TRAVNJA 1941.      (10.04.2011.)

Proglašenje NDH - travanjska revolucija
Odgovor na užasni teror Jugoslavije nad Hrvatima!

Godina 2011. označava 70. godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u 20. stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze.

Je li 10. travnja 1941. godine bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, s obzirom na ljute polemike potaknute čmjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugoga svjetskoga rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

10. travnja 1941.


Bilo je 16 sati i deset minuta, 10. travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađje s njom. Od toga trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput, na primjer, Uzdanice.

'Nezavisni' očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: 'U srijedu, devetoga travnja šire se glasine da je cijela Građanska zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na frankovca. Srpski oficiri koji su još nazočni u zagrebu i pototovo viceban, spremaju se napustiti grad. Sljedećega dana, 10. Travnja, Građanska zaštita i Seljačka zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni frankovcima. Oko 10 sati ujutro viceban prima jednoga od naših službenika vičući: "Užas, potpuni užas!" U podne, šef kabineta bana informira nas kako je gotovo s Jugoslavijom, kako će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi s frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (...). Oko 16 sati tisuće građana s oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala skupina koju organiziraju frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio-stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj se način Hrvatska odcijepila bez prolijevanja krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države.


Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo dr. Edmund Veesenmayer (1904.-1977.), zastupnik vlasti Trećega Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrše. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i kativista pod zakletvom, a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskoga otpora.


U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku zaštitu i na Seljačku zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142.000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkoga karaktera, treba dodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip -Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevreat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhemstrasse! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha u Berlinu, o.a.). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dopustili ili dali do znanja, a je cilj t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna


Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3. travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. Dana 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, kada nacionalisti (dr. Julije Makanec, zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast. Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.


Desetoga travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednoga torpednoga čamca bune se u Šibeniku, a u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke dr. Ante Nikšić. U Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik diže bunu protiv srpskoga komandanta garnizona (što ga stoji života), a u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjera ostatke jugoslavenskih vlasi. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se domoljubi bore protiv dvadsetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru građenstvo se buni pod vodstvom Stjepana Barbarića i Ahmeda Hadžića, a u Livnu fra Srećko Perić preuzima vodstvo ustanka. Tvrdi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše dr. Georges Desbons: "Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (...) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom...


Mnogo protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi kako je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i kako je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama. Između ostaloga, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj zavrđnoj studiji, koja je i objavljena ima tome više od četvrt stoljeća, profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden svetoga Save 1937. Godine), niti glavni tajnik vanjskih poslova Ernst von Weizsćcker, nisu skrivali želju da sačuvaju Kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je poglavito izbio zbog britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke), čak je i sam Hitler razmatrao kako staviti Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. Travnja 1941.), da bi nakon toga razmotrio kako predati Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi, zatim, (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. Travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka ne će miješati u unutarnje poslove Hrvatske.

Monarhija kao meta kritika

S talijanske, pak, strane fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti zanimljivi nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937.) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvrjedljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila "tvorevina" Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskoga naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spondat, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.


Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. G. Ako bi se njima vjerovalo, ništa, dakle, nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. Travnja bila samo izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, za nametanje jedne prijevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o kolemom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sprazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.


Visoka administracija bila je vrlo prosrpski orijentirana. 1920. g. piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay zabrinut je glede predstojećega izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile.Laurent Dard, koji jednostavno traži da "diktatura i dalje potraje". No malo pomalo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. Godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini pokazuje cijelome svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. Kolovoza 1928.) "stavlja od sada Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenoga proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada su brojni ljudi javno uzenmireni s otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevina Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante rumbič, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić - poduzimaju brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.


Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju, međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njezinih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. 'Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji, 'piše ovaj prvi', tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduži da će te potonje smatrati kako nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi'. 'Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija', protestira ovaj drugi, 'podsjeća na najgore trenutke turske tiranije".


16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskome dopisniku Chicago Daily Newsa da uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije. 1931. G. ubijen je od udaraca režimskoh plaćenika hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića, taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za ljudska prava. Njihovo pismo, koje izravno optužuje jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. Na naslovnoj stranici New York Timesa.

Međunarodna stigma


Tridesetih godina prošloga stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god su se borile rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim mitom više nisu mogle zavarati cijeli svijet. 1932. g. u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminaciju koja pogađa nesrpske narode. U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Reviewa nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri koju objavljuje na četirima jezicima (hrvatskome, njemačkome, francuskome i španjolskome) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve više ju udaljuju od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnoga ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano prosvjeduje kod jugoslavenske ambasade (24. Studenoga 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisjuj Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskoga jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en peril (Paris, Bloud et Gay, 1933.) u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrova režima: " 'Jugoslavija', priznaje on, 'samo je varajući naziv kojim s kamuflira u očima stranoga svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije'".


U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet, 1933.), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka s informativnoga puta u Jugoslaviju (lipanj 1933.), senatori Frederic Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini, a takvo mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući "Otac Europe" užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. "Nemoguće je", piše on Louisi Batouu (ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.), "da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu'.


Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također bez uljepšavanja daje sliku o Jugoslaviji. U svome pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933.), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Ante Trumbića: "Ni u kojem slučaju, čak ni u slučaju stranoga rata, hrvatska oporba ne će dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije". 1934. godine unutarjugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. Listopada, koje je počinio jedan Makedonac, a koje su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu, represija ne popušta, a i međunarodni tisak neko vrijeme, ganut ubojstvom kralja, ponovno započinje s oštrom kritikom protiv režima. "Najgori teror vlada u Jugoslaviji!", piše pariški dnevnik L'Ceuvre (16. lipnja 1935.), te pritom dodaje kako "ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuju osudu, nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda".


1936. godine srednjovjekovne metode jugoslavenske policije kao i prljavđtina njezinih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućega nobelovca Andrea Gidea. Njegov članak objavljen je 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionalista Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugome svjetskome ratu i koje su također pune velikih napetosti: na jednome mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937. u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili s samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko - srpski jaz uistinu je nepremostiv te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja toga kratkoga podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma, ogorčenje hrvatskoga naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar 'tamnice naroda' našao u neprilikama, idealna je bila prilika za domoljube da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju stanovita neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. "A da bi osigurala ta prava, vlast', nadalje govori tekst, 'postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo izmijeniti vlast ili ju ukinuti'. U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. Lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da 'kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaa'. 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

Piše: CHRISTOPHE DOLBEAU
(Preveo: dr. Tomislav Snić)

Hrvatski list, 07.04.2011.

C. Dolbeau francuski j književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga La guerre d'Espagne (2010.)

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU