Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

DJETINJSTVO POLOVICOM PROŠLOG STOLJEĆA        (01.10.2017.)

Bilo je točno ovako!

Ako ste rođeni nakon 1978. godine, ovo nema veze s vama ...

Ako ste bili dijete tijekom 50-ih, 60-ih ili 70-ih, teško je vjerovati da smo mogli tako dugo preživjeti!

Djeca su danas upakirana u vatu .......... pročitajte više.

 

Kao djeca smo sjedili u automobilima bez sigurnosnih pojaseva i bez zračnih jastuka.

Naši su krevetići bili obojani sjajnim bojama punim olova i kadmija.


Bočice iz ljekarne mogli smo bez poteškoća otvoriti, baš kao i bočicu s bjelilom.


Vrata i ormari bili su stalna prijetnja našim prstičima.


Na biciklu nismo nosili kacigu.


Pili smo vodu iz slavina, a ne iz boce.

Gradili smo aute od kutija sapuna, a tijekom prve vožnje niz padinu otkrili smo da smo zaboravili ugraditi kočnice. Do toga zaključka došli smo nakon nekoliko nesreća.


Ujutro smo napustili kuću. Cijeli dan smo bili vani, a doma smo morali biti kada su se upalile ulične svjetiljke. Nitko nije znao gdje smo, a nismo imali ni mobitel!


Posjekli bi smo se, slomili kosti i razbili zube, i nitko zbog toga nije bio tužen. Bile su to nesreće. Nitko nije bio kriv, osim nas samih. Nitko se nije raspitivao o "nadzoru". Sjećate li se još "nesreća"? Borili smo se i tukli jedan drugoga dok nismo bili šareni i plavi. S tim smo živjeli, jer odrasle to nije zanimalo.

Jeli smo kekse, kruh namazan debelim maslacem ili svinjskom masti, pili puno, i svejedno nismo bili debeli.


Pili smo s našim prijateljima iz iste boce i nitko nije umro od infekcije.


Nismo imali: Playstation, Nintendo 64, video igre, 50 TV kanala, filmove na videu, surround zvuk, vlastiti TV, računalo, internetske chat sobe.

Imali smo prijatelje. Jednostavno smo izašli van i sreli ih na ulici. Ili smo otišli u njihov dom i pozvonili na zvono. Ponekad nismo trebali ni zvoniti, već jednostavno uči. Bez termina i bez obostranog poznavanja naših roditelja. Nitko nas nije doveo i nitko došao po nas ... Kako je to bilo moguće?


Izmišljali smo igre s drvenim štapovima i teniskim loptama. Također smo jeli crve. I proročanstva se nisu dogodila: crvi nisu živjeli u želucima zauvijek, a štapovima nismo iskopali osobito puno očiju.


U uličnom nogometu smjeli su sudjelovatie samo dobri. Tko nije bio dobar, morao je naučiti živjeti s razočarenjima.

Neki učenici nisu bili pametni kao drugi. Propali bi na ispitima i ponavljali razred. To nije dovelo do emocionalnih roditeljskih sastanaka ili čak promjenu u načinu ocjenjivanja.


Naši su telanti ponekad imali posljedice. To je bilo jasno i nitko se nije mogao sakriti. Ako je netko od nas prekršio zakon, bilo je jasno da ga roditelji nisu izvlačili iz nevolje. Naprotiv, oni su bili istog mišljenja kao i policija! Ma zamislite, takvo što!

Naša generacija stvorila je masu ljudi koji su na inovativni način rješavali probleme i izumitelja spremnih na riziko. Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost. Znali smo se nositi sa svime.


I vi pripadate toj generaciji. Čestitamo!

Priredila D. Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica

www.hkz-kkv.ch

  

 

147 - 2017

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU