Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

150. GODIŠNJICA UBOJSTVA      (14.10.2021.)

Eugen Kvaternik - nesretan urotnik


Prije 150 godina, 11. listopada 1871., u blizini Plaškog, vojnici baruna Mollinaryja von Monte Pastella (1820.-1904.) nemilosrdno su potukli hrvatske domoljube koji su se pobunili protiv austrougarske sile. Pritom su brutalno okončali život njihovog vođe, "regenta" Eugena Kvaternika (1).

Kvaternik pogiba sa sabljom u ruci u borbi za neovisnost svoje domovine. Ta simbolična osoba sa svojim domoljubljem, požrtvovnošću i veličinom, dugo će ostati primjer generacijama Hrvata. Poput Don Quijotea, u svojim nebrojenim putovanjima i tisućama spletaka, Kvaternik se od malih nogu potpuno posvetio idealu pravog viteza za hrvatsku stvar.

Naprasno lišen mogućnosti da se bavi odvjetništvom u svojoj zemlji, taj mladić ne priznaje poraz te stoga odlazi u izbjeglištvo u Rusiju (1857.) gdje ubrzo stiče i rusko državljanstvo. Njegov je cilj da uđe u rusku diplomaciju kako bi najbolje mogao služiti u korist Hrvatske. Buduća da se ovakva taktika brzo pokazala neučinkovitom, emigrant Kvaternik (u biti on je možda prvi hrvatski politički emigrant u modernom smislu riječi!) odlazi u Italiju i Francusku. S obzirom da su mu duhovno bliski predstavnici Pijemonta, koji su se uz pomoć Napoleona III. pobunili protiv Beča, Kvaternik postaje prijatelj grofa Camilla Bensoa Cavoura i grofa Urbana Rattazzija koji mu u Torinu pružaju gostoprimstvo. Tijekom rata Francuza i Talijana protiv Austrijanaca Kvaternik igra određenu ulogu potičući, ponekad i uspješno, hrvatske habsburške vojnike na bijeg. Potkraj rata na nagovor Cavoura odlazi u Pariz, potaknut skrivenom nadom da će sudbina Hrvata zanimati francuskog cara.


Stav za slobodnu Hrvatsku


U glavnom gradu Francuske, Kvaternik može računati na učinkovitu pomoć Sardija Garigija, Cavourovog lokalnog predstavnika, koji mu otvora mnoga vrata i uspostavljanje korisnih veze sa utjecajnim osobama bonapartističkog režima. Poznato je, na primjer, da je Kvaternik posjećivao vikonta Arthura de la Guéronnièrea (1816.-1875.), uglednu osobu koja u Ministarstvu unutarnjih poslova obavlja osjetljive poslove "glavnog ravnatelja knjižare i tiska" (i koji će također biti zastupnik Državnog vijeća, a zatim senator i veleposlanik). Zahvaljujući raznim sličnim potporama Kvaternik ima i dostup nekolicini tiskovina; Courrier franco-italien, La Patrie, L’Opinion nationale, Le Courrier du dimanche – u kojima on iznosi hrvatske težnje. Tijekom 1859. Kvaternik čak uspijeva objaviti na francuskom jeziku pamflet od 272 stranica u kojem on iznosi dobro dokumentirane podatke u prilog hrvatske neovisnosti. Valja usput navesti da je Eugen Kvaternik vrlo brzo naučio francuski jezik kojim se on lagano služio (2). No vjerojatno je da je on isto tako dobro vladao ruskim, njemačkim, talijanskim, mađarskim, slovačkim, slovenskim i latinskim jezikom.

Zapravo, brošura koju on objavljuje kod nakladnika Amyota, "La Croatie et la confédération italienne", (Hrvatska i talijanska konfederacija) ne nosi Kvaternikov potpis nego potpis Louisa-Antoinea Léouzona Le Duca (1815.-1889.), uglednog bonapartističkog novinara i diplomata. (L. Le Duc je prvi francuski prevoditelj finskog epa Kalevala; on je čovjek koji je putovao sve do Karelije, na obali jezera Onega, kako bi potražio crveni porfir u kojem je uklesan sarkofag Napoleona I (3). U prologu knjige taj publicist navodi da on nije stvarni autor knjige nego "ovlašteni tumač nacije o kojoj je u knjizi riječ" (str. vi). Također on jasno navodi svoje simpatije prema Hrvatima „tom ponosnom i plemenitom narodu (koji) je predugo bio osuđen na šutnju“ (str. i). „A što znači biti Hrvat za nas Francuze, za nas Europljane?" A nakon toga on se pita: „divljak, barbar, poslušnik despotizma, užas civilizacije i čovječanstva? Evo našeg stava prema hrvatskom narodu. A upravo Austrija, koja je stvorila takav stav, mudro pazi da nas nimalo ne razuvjeri" (str. vi).

Teške su to riječi koje podsjećaju na odbojnu sliku koju je Jean de La Fontaine ocrtao u svoje vrijeme o svojoj basni "Le Paysan du Danube" ("Seljak s Dunava"). Riječi su to koje nagovještavaju nimalo laskave fraze bivšeg francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda, kao i zastrašujuće laži koje kasnije šire Srbi i komunisti. Bez dvojbe, nastavlja Léouzon Le Duc, "kada jedan narod (...) prolije svoju krv i svoje blago za dobrobit uljudbe i čovječanstva (...) kada jedan narod učini takva čuda, tada mi se čini da je taj narod zaslužio nešto puno boljeg od uvenuća i zaborava" (str. vii). I on tada završava jednom dobronamjernom mišlju. „Od svog nastanka hrvatski je narod oformio slobodnu, neovisnu, ustavnu državu sa svojom organizacijom i svojim posebnim zakonodavstvom. Shodno tome imao je svoje vođe i nije potpadao pod ničiju stranu vlast”. (str. viii).

Nakon ovakvog dobronamjernog predgovora red je na Kvaterniku da obznani svoj stav. Njegov tekst, prepun citata na latinskom i na njemačkom jeziku, vatreni je poziv ka neovisnosti Hrvatske. S obzirom da se toliko promiče jedinstvo i neovisnost talijanskih zemalja, tvrdi Kvaternik, bilo bi isto tako pošteno ponuditi i Hrvatskoj iste mogućnosti. “Hrvatski je narod”, započinje on, “u povijesti stekao više plemićkih titula od određenih država sa većim brojem stanovnika i veličine teritorija. Uistinu, trinaest uzastopnih stoljeća Hrvatska se herojski posvetila trijumfu dobra, istine i pravde, i to ne iz lokalnog ili osobnog egoizma, već iz netrpeljivosti prema barbarstvu, kao i njegove ljubavi prema kršćanstvu, prema civilizaciji i prema čovječanstvu" (str. 1-2). "Hrvatsko građansko društvo", nastavlja Kvaternik, "koje ne prihvaća niti apsolutizam, niti ropstvo pojedinca, predstavljalo je savršeno organiziranu kršćansku državu prije njegovog sjedinjenja s Mađarima." (str. 64). Prema Kvaternikovim riječima ovakvu državu potrebno je obnoviti u cjelini i to što je god brže moguće. “Jezgra hrvatskog naroda”, objašnjava Kvaternik, “oduvijek je bila slobodna i neovisna; ta jezgra oduvijek je koristila svoje javno pravo koje je priznato i prihvaćeno u cijelom svijetu. Tom narodu daje to za pravo da se danas ponovno ujedini sa zajedničkog tijelima njegovih dijelova koji su mu nasilno otrgnuti.” (str. 59). Kvaternikova vizija nesumnjivo zvuči maksimalističkom budući da on u svoju Hrvatsku uključuje Goricu, Kranjsku i Bosnu i Hercegovinu. “Cijela turska Hrvatska i hrvatska Bosna”, piše Kvaternik “isključivo su i neupitno sastavni dio teritorija hrvatske države” (str. 249.) jer, kako on kaže, “jedinstveni narod koji živi u navedenim područjima hrvatski je narod" (str. 251).

Kod Napoléona-Jérômea Bonapartea


Objavljivanje ove brošure samo je jedno od mnogih oblika Kvaternikovog djelovanja. Krajem 1859. on se nalazi Firenci gdje razgovara s poznatim jezikoslovcem Nikolom Tommaseom (njegov sunarodnjak, rodom iz Šibenika) i pokreće male novine na hrvatskom jeziku. Zahvaljujući brojnim vezama, Kvaternik piše nekoliko članaka za La Nazione, La Perseveranza i Il Risorgimento, a zatim odlazi za Pariz. U želji da skrene pozornost Francuza na hrvatsko pitanje, nastoji se približiti princu Napoleonu-Jérômeu Bonaparteu (1822.-1891.). Princ, kao prvi rođak Napoleona III., prilično je zainteresiran da čuje i hrvatske stavove. Budući da je rođen u Trstu i služi se talijanskim jezikom, te kao zet kralja Pijemont-Sardinije i zapovjednik vojnog korpusa u Toskani, Jérôme Bonaparte slovi kao osoba koja je naklonjena francusko-talijanskom savezu. Na preporuku veleposlanika Costantina Nigre, princ prima Kvaternika 23. ožujka 1860. u Palais-Royalu. Nakon ovog prvog sastanka, koji dobro prolazi, oni imaju naknadni razgovor 30. ožujka. Tom prilikom Kvaternik predaje princu memorandum u kojem mu nudi hrvatsku krunu, te obećava formiranje vojske od 240.000 ljudi. Premda je Napoleon-Jérôme i nadalje pomalo skeptičan njih dvoje će se ponovno sresti 13. travnja. No na kraju ništa konkretno neće proizaći iz njihovih razgovora.

Sa Czartoryskjem i Garibaldijem


Nakon Pariza, Eugen Kvaternik i njegova supruga Ružica, prije svog odlaska za Zagreb, žive neko vrijeme u Zürichu. No Kvaternik nipošto ne želi stati. Izabran u Sabor kao član Stranke prava on otvoreno nastavlja spremati urote, da bi uskoro, tj. 1862., završio iza rešetaka. Budući da ima buntovnu narav ova ga nepogoda samo bodri da ponovno ode u izgnanstvo, ali ovaj puta sa engleskom putovnicom, kojom 4. srpnja 1863. kreće na put za Francusku. U glavnom gradu Francuske odmah se pridružuje krugovima ljudi koji zalaze u hotel Lambert, a koji slovi kao glavni stan poljskog princa Wladislawa Czartoryskog (1818.-1894.). U to vrijeme Poljska je u pobuni protiv Sankt Peterburga, a upravo glavni centar bune nalazi se u hotelu Lambert. Francuska, Italija i Engleska podržavaju Poljake, no Austrija, koja se boji gubitka svoje pokrajine Galicije, prilično je naklonjena Rusiji.

U hotelu Lambert, Kvaternik se pridružuje glavnim poljskim revolucionarima, Zygmuntu Milkowskom, Franciszeku Branickom i Josefu Ordengi. Pored njih on pokazuje simpatije i prema Čehu Josefu Václavu Friču i prema mađarskim generalima Györgyu Klapkuu i Ištvanu Türru, kao i prema nekim rumunjskim izaslanicima. Svi ti ljudi sanjare o odcjepljenju od Beča, upravo kao što čine Poljaci nasuprot ruskih carskih vlasti. Štoviše, brzo klija ideja o osnivanju vojske i njenom iskrcavanju uz talijansko-francusku pomoć na dalmatinskoj obali, a koja bi zatim trebala krenuti pravac Austrije i Mađarske. Svojim pomalo samohvalisavom stilom Kvaternik čak obećava mobilizaciju 300.000 hrvatskih dragovoljaca!

Budući da je uvjeren da će se stvar riješiti u Italiji Kvaternik odlazi u ožujku 1964. za Torino. Tom prilikom on putuje s poljskom putovnicom koja glasi na ime "Krause". Cavoura više nema (umro je u lipnju 1861.), ali tu su Garibaldi i njegovi suradnici. Budući da je blizak Alessandru D’Anconiju i Benedettu Cairoliju, Eugen Kvaternik objavljuje neka gledišta u lijevo orijentiranim novinama Il Diritto i u Gazzetti di Torino. On također iznosi svoj projekt o stvaranju Hrvatske legije, pa čak počinje vrbovati neke časnike. Kod svojih domaćih sugovornika sada se hvali kako može mobilizirati 400.000 ljudi (gotovo dvostruko više od onoga što je obećao Napoleonu-Jérômeu Bonaparteu). Po njegovom mišljenju, budućom vojnom ekspedicijom osobno će zapovijedati Giuseppe Garibaldi. 16. travnja 1864. obratio se Kvaternik na francuskom jeziku Garibaldiju kako bi ga uspio uvjeriti: "Dragi generale!", piše on, "moja domovina Vas voli i cijeni zbog Vašeg veličanstvenog ugleda; ona se divi Vašem djelotvornom geniju; ona se klanja pred osjećajima pravde čiji ste Vi stjegonoša u Italiji (...) Bit ćete dočekani kod Hrvata – među onim nekad veličanstvenim crvenim kaputima (aluzija na pandure baruna Trenka, o.a), sa iskrenošću koju Vam nitko drugi, osim Vašeg naroda nije u stanju pružiti".

Poraz i konačna žrtva


Koliko god bila laskava ta Kvaternikova žurna molba ona neće postići svoj cilj s obzirom da se cijela situacija nepovoljnu odvija. Napoleon III odjednom obustavlja svoju pomoć Poljacima i naređuje talijanskoj vladi da bez njegovog pristanka ništa ne čini protiv Austrije. Također traži zabranu svih protuaustrijskih aktivnosti. Svemoćna talijanska masonerija (4) bez pogovora usklađuje svoj stav prema takvoj politici. Većina srednjoeuropskih emigranata raskida tada veze sa Italijom, osim Kvaternika koji nastavlja redovite susrete sa Marcellom Cerrutijem, glavnim tajnikom vanjskih poslova. Nekakva sitna nada ponovno se javlja 1866. godine, kada izbija treći talijanski rat za neovisnost. Ponovno je riječ o iskrcavanju u Dalmaciji, no nakon velikog pomorskog poraza kod Visa, 20. srpnja 1866., i taj projekt definitivno propada.

Suočen s neuspjehom svih svojih napora Eugen Kvaternik koristi amnestiju koju donosi car Franz Joseph, te odlučuje nastaviti borbu u Hrvatskoj. Vraća se u Hrvatsku 2. srpnja 1867. kako bi odmah započeo stvarati hrvatsku nacionalnu vladu. No i ta avantura, 11. listopada 1871., tužno završava ispred metaka Mollinaryjevih vojnika. Idealizam, upornost i hrabrost nisu uvijek dostatni.

Christophe Dolbeau. HKV/Hrvatski tjednik

Preveo s francuskog: dr. Tomislav Sunić

Bilješke:
1. Po matičnim knjigama: Kandid Eugen Kazimir Kvaternik
2. On je također napisao na francuskom jeziku, knjigu Pensées d’un émigré austro-slave croate (Misli jednog austro-slavenskog Hrvata), te se i na tom jeziku dopisuje sa norveškim romanopiscem i dramaturgom Bjørnsterneom Bjørnsonom.
3. Taj se sarkofag može vidjeti u l’Hôtel national des Invalides.
4. Kao borbeni katolik Kvaternik odlučno odbija pristupiti masoneriji.

Priredila Dunja Gaupp

www.hkz-kkv.ch

185 -2021

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: