Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

INICIJATIVA ZA PROMJENU IMENA NAJLJEPÅ EG ZAGREBAČKOG TRGA - TRG MARÅ ALA TITA - DA ILI NE?     (24.05.2012.)

Unatoč svim zločinima za koje je odgovoran, u glavnom gradu države koju nije želio, najljepši trg i dalje nosi Titovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve - Andrije Hebranga, koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Javna se mjesta u gradovima često obilježavaju imenima znamenitih ljudi: umjetnika, znanstvenika, sportaÅ¡a, političara... NajljepÅ¡a mjesta dobivaju imena političara i češće mijenjaju imena. SadaÅ¡nji Trg marÅ¡ala Tita za vrijeme Austrije zvao se Trg cara Franje Josipa, a u vrijeme stare Jugoslavije Trg kralja Aleksandra Karađorđevića. Raspadom carevine Trg cara dobiva ime Trg kralja, a raspadom SFRJ u glavnom gradu neovisne Republike Hrvatske ostaje ime jugoslavenskog predsjednika.

U posljednje vrijeme sve je više inicijativa za promjenu imena tog trga. Objavljuju se članci, pišu se peticije, na njemu se održavaju skupovi onih koji žele promjenu imena, a i onih koji to ne žele. I jedni i drugi više se optužuju nego što argumentiraju svoje stajalište. Dakako, ovdje je riječ o valjanom i reprezentativnom pokazatelju većega broja dubljih problema u Hrvatskoj prije i nakon osamostaljenja.


U Drugom svjetskom ratu fašisti i komunisti koriste se nacionalnom frustracijom hrvatskoga naroda. Fašisti osnivaju tzv. NDH, a komunisti pozivaju na ustanak za nacionalno i socijalno oslobođenje Jugoslavije. Socijalno oslobođenje namjeravaju riješiti uvođenjem socijalističkoga poretka, a nacionalno osnivanjem republika i pokrajina. Budući da komunisti smatraju da je nacija buržoaska tvorevina koja je osuđena na propast, republike i pokrajine više se poistovjećuju s teritorijem nego s narodom po kojem su dobile ime. Vodstvo KPH poistovjećuje se i s kulturnim obilježjima naroda i na svoju stranu pridobiva većinu hrvatskoga naroda.

Prekomjerno mahanje hrvatskim zastavama

Kad je pobjeda nad fašizmom postala izvjesna, iz vrhovne komande NOB Jugoslavije (Tita) dolaze prigovori Hebrangu zbog "prekomjernog mahanja hrvatskim zastavama". Nakon rata Hebrang je optužen zbog suradnje s ustašama i nestaje u beogradskom zatvoru. Hrvati vezani uz fašizam u ratu su poraženi, a svi ostali obilježeni su ustaštvom, čak i partizani, ako se nisu odrekli svoje nacionalne identifikacije.


Potiranje nacija nastavlja se i mijenjanjem imena države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Narodna Republika Hrvatska (NRH) postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U imenu savezne države riječ "federativna" s prvoga dolazi na drugo mjesto. Potiskivanje nacije i demokracije u višenacionalnoj zajednici izaziva prirodni otpor. Na to komunistička vlast odgovara represijom, tako da SFR Jugoslavija postaje među vodećim državama po broju političkih zatvorenika.


Komunistička se vlast koristi i simboličkom represijom. Stvara se kult ličnosti. Tito postaje trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik, dobiva počasni doktorat, postaje članom svake republičke akademije znanosti i umjetnosti. Sve republike imenuju grad njegovim imenom, a svaki grad najljepše trgove i ulice. Za rođendan stotine tisuća nose štafetu i predaju mu je na velikom mitingu koji prenose svi mediji. U školama i medijima veliča se njegova ličnost.


Uz političku i simboličku Tito je imao i materijalnu moć. Svojom je karizmom vješto povezivao vladavinu "diktature proletarijata" sa životom aristokrata. Raspolagao je kraljevskim rezidencijama, izgrađivane su mu vile, uređivana lovišta, specijalna lječilišta, zimovališta i ljetovališta. Na Brijunima je imao safari. Tamo je najviše boravio, ugošćivao državnike, a i filmske zvijezde. Na raspolaganju mu je bio "plavi vlak" i brod Galeb, kojim je obišao cijeli nesvrstani svijet.


Komunisti su tvrdili da je nacija povijesna kategorija i da radnik nema domovine. U školama se odgaja u duhu "jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma". Uz nacionalno opredjeljenje uvodi se i favorizira nacionalno(?) opredjeljenje "Jugoslaven". Ujednačava se jezik. Izdaju se luksuzno opremljene jeftine knjige latiničkim pismom i ekavskim izgovorom, koje građani kupuju na metre i ukrašavaju svoje vitrine. Favorizira se jezik, kultura i gospodarstvo najbrojnijega naroda. U Hrvatskoj to dovodi do Deklaracije o nazivu i upotrebi hrvatskog jezika i Hrvatskog proljeća. Da bi umanjilo optužbe zbog nacionalizma, vodstvo Hrvatskog proljeća umjesto obveze prema svom narodu poziva se na obvezu prema svojoj radničkoj klasi.


Zbog iniciranja Deklaracije ukida se Matica hrvatska, a u Karađorđevu se smjenjuje vodstvo Hrvatskog proljeća. Slijede otpuštanja s posla, suđenja i zatvaranja pristaša. U Rudom, pred televizijskim kamerama, Tito ironično izjavljuje kako je on "tamo neki Zagorac" i prijeti: "Prije će Sava teći uzvodno nego će oni (Hrvati) dobiti svoju državu." Tako je jačao svoju moć i popularnost. Indoktrinirane mu mase pjevaju: "Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo", i kliču: "Poslije Tita Tito".

Neželjeni ustav

Ustav iz 1974. neopravdano se proglašava Titovom zaslugom, Tito ga nije želio i nevoljko ga je potpisao kako bi stabilizirao situaciju i primirio one koji su ga inicirali i zbog toga bili proganjani. Kada je demokratski izabran Hrvatski sabor donio odluku, zasnovanu na tom Ustavu i referendumu o neovisnosti Republike Hrvatske, oni koji nisu skretali s Titova puta oružano su napali Republiku Hrvatsku. Razoružani i pod embargom za uvoz oružja Hrvati pobjeđuju takozvanu JNA, brojčano i tehnički nadmoćnijeg agresora.


Nakon pobjede u Domovinskom ratu javlja se razočaranje u politiku i narod; demokratske institucije ne funkcioniraju demokratski, kriminal u pretvorbi i privatizaciji... Neki to pripisuju nedostacima demokracije ili naroda, pa jedinu alternativu vide u EU. Tranzicijski problemi koji su se pojavili u Hrvatskoj nisu posljedica slabosti demokracije ni slabosti našega naroda, već fenomena koji se javlja nakon većih društvenih promjena.

Taj se fenomen naziva "dobrovoljnim ropstvom" (Boeti) ili "kulturnim zaostajanjem" (engl. culture lag). Erich Fromm to objašnjava usađenom željom ljudi da se ponašaju onako kako su prije morali. Zbog toga se zadržao i Trg maršala Tita, bez obzira što se spaja s ulicom imena njegove žrtve - Andrije Hebranga.

'Ne' Staljinu, nije bilo 'ne' staljinizmu

Društvo se mijenja brže od mitova koje je stvorilo. Titov mit izgradio se u partizanskoj borbi, u kojoj on dobiva čin maršala. Prešućuju se poslijeratne žrtve (Bleiburg i križni put). Ističu se njegove zasluge za pripojenje Istre i otoka Jugoslaviji. Ne govori se o pomicanju istočnih granica Hrvatske prema zapadu. Veličao se i kad je protiv volje pojedinih naroda forsirao jugoslavenski unitarizam i komunistički totalitarizam. Posebno se isticalo njegovo veliko ne Staljinu, koje pak nije bilo ne i staljinizmu. U međunarodnoj politici to je bilo strateški važno i poticaj politici nesvrstanosti, ali nije dovelo do socijalizma "s ljudskim likom" (Goli otok).


Teškoće u ostvarivanju političkih ciljeva Tita usmjeravaju još više prema vlasti, koju je volio. Nije birao sredstva u osvajanju, obnašanju i zadržavanju vlasti. Gušio je demokratske inicijative, pa je umjesto demokratskoga dogovora o zajedničkom životu ili mirnom razlazu Jugoslavije Titova autoritarna vladavina povećavala frustraciju i dovela do rata koji smo prošli i deficita demokratske političke kulture, čije posljedice još osjećamo.


Nakon "velikih vođa" obično dolazi do rata s velikim materijalnim i nematerijalnim posljedicama. Hrvatska je u Domovinskom ratu pretrpjela veća razaranja nego u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ratu upala je u krizu (dobrovoljno ropstvo). Naslijeđeni podložnički mentalitet u demokratskim institucijama generirao je kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Relativni položaj u hijerarhiji određuje tko je u pravu, tako da su nemoralnim višim dužnosnicima podređeni nosili novac u torbama. Sad se na sudu brane kako su to morali radi sigurnosti posla.


Rodoljublje i domoljublje i dalje su pojmovi s negativnim predznakom. Imamo osuđene za ratne zločine, a nemamo ratne heroje. Branitelje se više svrstava u profitere nego u zaslužne domoljube. Brojna su samoubojstva branitelja bez odjeka njihovih tragičnih poruka. Upitan je odnos prema generalima izručenima u Haag, koji su tamo osuđeni na visoke kazne s čudnim obrazloženjem (prekomjerno granatiranje Knina i udruživanje u zločinačku organizaciju). Poigrava se s datumima državnih praznika, koji se obilježavaju nedostojno i bez državnih zastava. Govori se o potrebi detuđmanizacije, a ne o potrebi detitoizacije.


Nastavlja se govor o nacionalizmu u jeziku. U optjecaju su dva pravopisa. Nemamo pravopisa u školama, pa se preporučuje korištenje obama. Neki smatraju da pravopis nije ni potreban, jer je jezik područje slobode. Sloboda u jezičnom komuniciranju jednaka je prometu bez pravila. Što bi bilo da postoje dvostruka pravila vožnje ili da se prometnice proglase područjem slobode?


Iako se prema EU odnosimo podanički, suzdržani smo prema njezinoj preporuci osude komunističkih zločina. Govori se o rušenju partizanskih spomenika bez konteksta. Ne govori se o agresiji i razaranju Vukovara, Dubrovnika... od strane JNA, koja je nosila partizanske kape s crvenom petokrakom kakva se nalazila na partizanskim spomenicima. Crvena zvijezda na dječjoj partizanskoj kapi u Kumrovcu izaziva divljenje ponekih. Ima prijedloga da se obnovi štafeta i nosi na Titov grob ("Poslije Tita Tito!"). Sabor odustaje od pokroviteljstva obilježavanja žrtava vezanih uz Bleiburg. Govori se o tragovima crne zmije fašizma, a ne govori se o tragovima crvene zmije komunizma.


Nadamo se da je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. posljednji totalitaristički zločin u nas. Hrvatska je u borbi za neovisnost morala pobijediti u dvama ratovima: protiv fašizma i protiv komunizma. Tito nije imao nacionalne identifikacije ili ju je prikrivao kako ne bi slabio svoju moć. Njegova nacionalna identifikacija nije bila problem koliko njegova antidemokratska orijentacija. On je mogao biti "tamo neki Zagorac" kako je za sebe ironično govorio, ali nije smio priječiti svome i bilo kojem narodu identitet i pravo na državu. Tako je indoktrinirao mase, pa kad su se Hrvati demokratski odlučili za svoju državu, morali su je oružjem obraniti od onih koji su se Titu zakleli. Unatoč svemu, u glavnom gradu države koju nije želio najljepši trg i dalje nosi njegovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Na putu napretka demokratskih zemalja

Krajnje je vrijeme da s Titova puta skrenemo prema demokraciji. Trebamo osvijestiti da nismo živjeli u "najboljem od svih mogućih društava" i krenuti prema demokraciji, koja je "najmanje loše društvo" za koje znamo. Umjesto podložnika u školama trebamo odgajati aktivne građane demokratske političke kulture koja uključuje nacionalnu identifikaciju, politički pluralizam i toleranciju, prihvaćanje demokratski izabrane vlasti kad i nije naše političke orijentacije. Tek tada ćemo krenuti putem progresa demokratskih zemalja. Svoje probleme moramo rješavati sami. Neće ih riješiti EU niti od nje prijeti objektivna opasnost. Opasnost nam prijeti od našega podaničkog mentaliteta, ma gdje bili.


Na kraju, dvojba u naslovu u zaključku prestaje biti dvojba. Trg maršala Tita treba promijeniti ime. Ma koliko se velikom ličnosti nekomu činio, sigurno je da je Tito bio protupovijesna ličnost. Sredstvima koja se ničim ne mogu opravdati borio se za socijalizam i Jugoslaviju, ciljeve koji su povijesno propali. Đilas je govorio da Hrvatska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tito se borio za Jugoslaviju i uz cijenu da Hrvatska umre. Sad kad je Jugoslavija mrtva, a Hrvatska živa, nelogično je da najljepši trg u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, nosi ime osobe koja joj je opstanak dovodila u pitanje. Logična promjena nekima će izazvati negativne emocije. One su posljedica indoktrinacije koja je kidala vezu između razuma i emocija. Zbog Titova kulta ličnosti ta bi promjena bila znatan prilog uspostavljanju te veze. Tu, dakako, ne smijemo stati ako želimo izići iz dobrovoljnoga ropstva.

Piše Miroslav Vujević

Vijenac, broj 475, 17. svibnja 2012.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU